REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj Povrv-2516/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja EVOCASH EUROPE SOCIEDAD LIMITADA, OIB: 06551234371, Calle Ruiz Zorrilla 1/3,12001 Castellon, Španjolska, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bistrović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 24, kojeg zastupa punomoćnik Maro Konjuh, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 09. srpnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ŠK, odvjetničke vježbenice u Zagrebu i prisutnosti zamjenice punomoćnika tuženika SK, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 29. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Vlaste Zajec poslovni broj Ovrv-21681/2023 od 09. svibnja 2023. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 28. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 28. ožujka 2023. do 30. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Vlaste Zajec poslovni broj Ovrv-21681/2023 od 09. svibnja 2023. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 330,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 28. ožujka 2023. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 788,43 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. kolovoza 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj, kao ovrhovoditelj, podnio je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u kojem navodi da mu tuženik duguje iznos od 1.330,00 eura/10.020,89 kuna sa zateznim kamatama te je Javni bilježnik Vlasta Zajec iz Zagreba donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv- 21681/2023 od 09. svibnja 2023. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tražbinu tužitelja u iznosu od 1.330,00 eura/10.020,89 kuna sa odmjerenim troškovima u iznosu od 273,85 eura/2.063,32 kuna.

2. Tuženik je pravodobno podnio prigovor u kojem osporava tražbinu tužitelja iz svih zakonom predviđenih razloga navodeći da kako predmetna vjerodostojna isprava (izvadak iz poslovnih knjiga) sama po sebi nije dokaz osnovanosti potraživanja budući da ista nije ovršna isprava pa slijedom toga nema ni dokaznu snagu javne isprave po članku 230. Zakona o parničnom postupku. Ovrhovoditelj u Općim uvjetima poslovanja, u članku 5., određuje kako ovrhovoditelj ne donosi pozitivnu ocjenu odobrenja zajma ukoliko se utvrdi da je zajmoprimac „stranka u pravnim ili sudskim postupcima koji bi mogli utjecati na njegovu razinu solventnosti imovine i kreditne sposobnosti“. Također je određeno da „nakon što Zajmodavac izvrši potrebne provjere, on će elektroničkom poštom i SMS-om Zajmoprimcu dostaviti pozitivnu ili negativnu Odluku o odobrenju zajma“. Ovršenik je 13.01.2023. sklopio Ugovor o zajmu sa ALFA CREDIT SL , NIF: B67659128, OIB: 57768789523, C/ Principe Devergara 109/2, 28002 Madrid, Kraljevina Španjolska kojim je kao zajmoprimac zatražio isplatu zajma u iznosu od 400,00 eura. Prethodno 11.01.2023., u komunikaciji putem e-maila između ovršenika i Alfa Credit, razvidno je kako je ovršenik predao zahtjev za kredit no isti je odbijen. Pretpostavka ovršenika je bila kako je razlog tome ovršni postupak koji se vodi protiv njega zbog dugovanja prema ovrhovoditelju odnosno bio je aktivan u siječnju 2023. Pri tome se napominje kako su Alfa Credit i ovrhovoditelj zastupani po istom direktoru, a što je razvidno iz potpisa na oba ugovora o zajmu. Ovršenik je zatim 16.01.2023. sklopio Ugovor s ovrhovoditeljem. Ovrhovoditelj krši vlastite Opće uvjete poslovanja s obzirom da je u članku 5. određeno kako ovrhovoditelj ne donosi pozitivnu ocjenu odobrenja zajma ukoliko se utvrdi da je zajmoprimac „stranka u pravnim ili sudskim postupcima koji bi mogli utjecati na njegovu razinu solventnosti imovine i kreditne sposobnosti“. Iz e- mail komunikacije je razvidno kako je ovrhovoditelj u tom trenutku bio stranka u ovršnom postupku protiv ovršenika, također u svojstvu ovrhovoditelja. Ovrhovoditelj je tako mogao odnosno morao znati da je s ovršenikom u ovršnom postupku. U članku 3. Ugovora određeno je kako se zajmoprimac obvezuje vratiti zajam iz članka 1. Ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 700,00 eura. Nadalje je ugovoreno kako se na Ugovor ne obračunava dodatna redovna kamatna stopa. Jasno je da je navedena pristojba zapravo ukupan iznos ugovornih kamata prikazana kao fiksni iznos naplate uz sami iznos zajma, a kako bi se izbjegle odredbe pozitivnog zakonodavstva o najvišoj dopuštenoj kamatnoj stopi. Uslijed navedenog jasno je da je ovdje riječ o ništetnom ugovoru zbog zelenaške kamate. Nadalje, članak 6. Ugovora predviđa prethodni pokušaj mirnog rješavanja svih eventualnih nesuglasica i sporova između ugovornih strana Ugovora. Isto je navedeno u članku 19. Općih uvjeta poslovanja ovrhovoditelja. Ovrhovoditelj unatoč tomu nije ovršeniku pristupio s prijedlogom za mirnim rješenjem spora. Predlaže da nadležni sud stavi pobijano rješenje o ovrsi izvan snage.

3. Na temelju odredbe članka 58. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20, 114/22 i 06/24) Općinski građanski sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj Povrv-2516/23-2 od 26. siječnja 2024. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo sve provedene radnje te odredio da će se postupak provesti po pravilima parničnog postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga (stranica 79 spisa).

4. U nastavku postupka tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik 16.01.2023. sklopili Ugovor o zajmu EC-2023-306 kojim se tužitelj (zajmodavac) obvezao tuženiku (zajmoprimcu) isplatiti iznos zajma od 1.000,00 EUR, umanjen za troškove obrade u iznosu od 15,00 EUR koji iznos se tuženik obvezao vratiti u roku od 180 dana od dana zaključenja ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 700,00 EUR što ukupno čini iznos od 1.700,00 EUR. Tužitelj je tuženiku 16.01.2023. isplatio iznos od 985,00 EUR te na taj način ispunio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku. Prema čl. 1. Općih uvjeta poslovanja tužitelja propisano da je da se navedeni Ugovor o zajmu sklapa posredstvom usluga daljinske komunikacije, a koje uključuju elektroničku i mobilnu komunikacijsku mrežu i infrastrukturu (mobitel, SMS, e-mail, web stranice Zajmodavca i sl.), sve u skladu s važećim zakonskim odredbama. Tuženik je zaprimanjem predmetnog Ugovora o zajmu potvrdio iznos koji je dužan vratiti tužitelju te je također potvrdio da Otplatni plan određuje točne iznose i status dugovanja, a koji je bio priložen navedenom Ugovoru o zajmu kao prilog, odnosno tuženik je prije sklapanja Ugovora o zajmu bio upoznat s uvjetima i načinom na koji će morati izvršiti svoju obvezu prema tužitelju, te je također bio upoznat s posljedicama neizvršenja iste, a u prilog navedenom tužitelj dostavlja e- mail prepiske iz kojih je vidljivo da je tuženiku dostavljeno sve u skladu s važećim zakonskim odredba Nadalje, tuženik naglašava kako ovrhovoditelj, ovdje tužitelj s ovršenikom, odnosno tuženikom sklapanjem referentnog ugovora o zajmu krši vlastite opće uvjete poslovanja, konkretno odredbu čl. 5. općih uvjeta poslovanja kojom je određeno kako ovrhovoditelj ne donosi pozitivnu ocjenu odobrenja zajma ukoliko se utvrdi da je zajmoprimac stranka u pravnim i sudskim postupcima koji bi mogli utjecati na njegovu razinu solventnosti imovine i kreditne sposobnosti, dok zanemaruje činjenicu kako je tuženik u skladu s čl. 16. Općih uvjeta poslovanja tužitelja potvrdio da je izračunao mjesečne prihode i troškove povezane s mogućim najmovima, hipotekama, dnevnim troškovima, strujom, prirodnim plinom, vodom itd., te s osiguranjem, porezima i ostalim troškovima, kreditnim karticama, prekoračenjima po bankovnim računima, obvezama prema drugim javnim ili privatnim tijelima, fizičkim ili pravnim osobama, troškovima uzdržavanja i sličnim troškovima, vlastitim troškovima uzdržavanja, zdravstvenim troškovima, slobodnim vremenom te svime ostalim što nije prethodno navedeno, kao što su troškovi prijevoza, Interneta, telefonske komunikacije ili drugi troškovi ili tereti i da nakon što je ispunio sve prethodno navedene obveze, da mu ostane iznos od 25% njegovih mjesečnih primanja temeljem kojih se smatra da je u stanju podmiriti iznose iz predmetnog Ugovora o zajmu. U odnosu na točku IV. prigovora tuženika tužitelj ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-1042/16 od 17. srpnja 2019. u kojemu navodi kako je za primjenu odredbi o zelenaškom ugovoru, odnosno kamatama nužno: „kumulativno ispunjenje pretpostavke da (primjenom objektivnog kriterija) u trenutku sklapanja ugovora: postoji očiti nerazmjer između obveza ugovornih strana, da je jedan suugovaratelj iskoristio nepovoljan položaj drugog suugovaratelja te da je pritom znao ili morao znati za nepovoljne okolnosti u kojima se nalazi druga ugovorna strana, pri čemu je bitno da su već s trenutkom sklapanja ugovora ispunjenje sve objektivne i subjektivne pretpostavke“, a što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Tome u prilog tužitelj još jednom ponavlja kako je kako je tuženik u skladu s čl. 16. Općih uvjeta poslovanja tužitelja potvrdio da je izračunao mjesečne prihode i troškove tako da mu ostane iznos od 25% njegovih mjesečnih primanja temeljem kojih se smatra da je u stanju podmiriti iznose iz predmetnog Ugovora o zajmu. Stoga je evidentno kako su navodi vezani za ništetnost ugovora o zajmu te iznos fiksne pristojbe istaknuti paušalno i u svrhe odugovlačenja postupka. Tužitelj također ističe kako tuženik neosnovano navodi da je odluka donesena bez prethodnog pokušaja mirnog rješavanja nesuglasica i sporova jer je iz priložene korespondencije tužitelja i tuženika razvidno da je tuženik više puta obaviješten kako o statusu i stanju dugovanja tako i prekoračenju rokova dospijeća dugovanja. Također, evidentno je i kako je tužitelj više puta pokušao stupiti u kontakt s tuženikom te mu je predložio i prolongaciju roka za otplatu duga, a na što se sve tuženik oglušio, stoga nije jasno na koji je još način tužitelj mogao pokušati mirno riješiti nesuglasice i sporove. Stoga tužitelj predlaže da održi na snazi rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i naloži tuženiku da tužitelju podmiri utuženu tražbinu.

5. Tuženik u nastavku postupka navodi da je, nakon zaključenja prethodnog postupka u predmetnom postupku, u odnosu na sestrinsko društvo tužitelja donesena presuda (27.02.2025.), u postupku gdje isto nastupa kao tuženik, a koji postupak se vodi pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnom službom u Bujama, pod poslovnim brojem P-731/22 (dostavljena u spis navedenim podneskom od 22.04.2025.) te da je navedenom presudom utvrđeno da je ugovor o zajmu, sklopljen između tužiteljice (kao zajmoprimca) i tuženika (sestrinskog društva ovdje tužitelja, kao zajmodavca), ništetan, a uslijed činjenice da tuženik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije ishodio odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za obavljanje usluga potrošačkog kreditiranja, sukladno čl. 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju. Budući u predmetnom postupku egzistira ista činjenična osnova kao i u navedenom drugom postupku, a s obzirom da tuženik nije ranije znao niti, kao potrošač, bio dužan znati za navedenu odredbu ZPK-a, to se i u ovom slučaju ugovor o zajmu sklopljen između tužitelja i tuženika ukazuje ništetnim u cijelosti, a sve s obzirom da ni ovdje tužitelj u trenutku sklapanja istog nije imao potrebnu dozvolu Ministarstva financija RH. Stoga je predložio da tužitelj dostavi dokaz o tome da je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o zajmu ishodio navedenu dozvolu Ministarstva financija RH, odnosno da sud navedeni podatak zatraži službenim putem od navedenog ministarstva.

5.1. Tuženik nadalje ističe u odnosu na navode tužitelja o pravu koje se primjenjuje na predmetni ugovor o zajmu, člankom 6. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća, od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I,) jasno je propisano: „ugovorne stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor koji ispunjava zahtjeve stavka 1. u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano.“ Dakle, bez obzira na navode tužitelja da je kao mjerodavno pravo za predmetni Ugovor o zajmu i Opće uvjete izabrano pravo Kraljevine Španjolske, tuženik drži da isto nije primjenjivo, budući se na taj način odstupa od mjerodavnih kogentnih odredbi prava Republike Hrvatske, koje su upravo usmjerene na pružanje potrebne zaštite potrošaču, kao stranci koja je u nepovoljnijem položaju. Naime, nedvojbeno je da se tuženik kao potrošač-laik, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, nalazio u očigledno neravnopravnom položaju prema tužitelju te mu je morala biti osigurana potpuna pravna zaštita zajamčena pravom Republike Hrvatske. Sukladno odredbi članka 6. st. 1. Uredbe, potrošački ugovor podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište ili bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu, a što u konkretnom slučaju nedvojbeno ukazuje na potrebu primjene prava Republike Hrvatske, odnosno barem kogentnih odredbi istog kojima se osigurava zaštita potrošača. Naime, navedeni uvjeti čl. 6. st. 1. Uredbe u konkretnom slučaju su ispunjeni u cijelosti, budući je predmetni Ugovor o zajmu sklopljen putem internet stranice koja je prilagođena hrvatskom tržištu, pri čemu je cijeli tekst s ponudom i uputama na koji način ostvariti pozajmicu sastavljen na hrvatskom jeziku, što upućuje na zaključak da je tuženik svoje komercijalne aktivnosti usmjerio na područje Republike Hrvatske, u kojoj tuženik ima svoje uobičajeno boravište. Pored toga, tužitelj je tuženiku iznos zajma isplatio s računa otvorenog u Republici Hrvatskoj na račun tuženika otvoren u Republici Hrvatskoj, a što je vidljivo iz same potvrde o isplati istog. Dakle, tužitelj je odobrio kredit na području Republike Hrvatske te je mjesto ispunjenja Republika Hrvatska.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Izvod otvorenih stavaka iz poslovnih knjiga na temelju ugovora EC-2023-306 (stranica 8 spisa), ovjereni prijevod sa španjolskog jezika Potvrde Trgovačkog registra Valencije i Potvrde Trgovačkog registra Valencije na španjolskom jeziku sa Apostillom (stranica 9-14, 16-20 spisa), Upute o ispunjavanju i načinu korištenja potvrde o osobnom identifikacijskom broju i potvrda o osobnom identifikacijskom broju (stranica 21-22 spisa), Potvrdu o izvršenom uvidu u podatke OIB sustava (stranica 23 spisa), Obavijest javnog bilježnika (stranica 24-26 spisa), račun broj 1174/VP/1 i račun broj 1654/VP/1 javnog bilježnika od 31.03.2023. (stranica 27-30 spisa), rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (stranica 31-32 spisa), Potvrdu o izvršenom uvidu u podatke OIB sustava (stranica 33 spisa), Obavijest o danu isticanja pismena na mrežnog stranici e oglasna ploča suda (stranica 34 spisa), Ugovor o zajmu EC- 2023-306 sklopljen između EVOCASH EUROPE SOCIEDDAD LIMITADA i ZK (stranica 41-43, 76-78, 89-91 spisa), Ugovor o zajmu AC-202-186 između zajmodavca ALFA CREDIT SL, i ZK (stranica 44-46, 73-75 spisa), Opće uvjeti poslovanja (stranica 47-54, 61-68 spisa), Povratnicu za tuženika o neuručenom pismenu (stranica 69-72 spisa), Ugovor o zajmu broj AC-2023-186 sklopljen između zajmodavca ALFA CREDIT SL i ZK (stranica 73-75 spisa), Potvrdu o zaprimljenom nalogu (stranica 55 spisa), eurski platni nalog broj 4141465 o pozajmici prema EC-2023-3,06 od 16.01.2023. (stranica 92 spisa), Otplatni plan za EC-2023- 306 (stranica 93-94 spisa), Standardne europske informacije o potrošačkim kreditima (stranica 95-98 spisa), Opće uvjeti poslovanja tužitelja (stranica 91-111 spisa), mail korespondenciju između tužitelja i tuženika (stranica 112-145 spisa), odluke sudova (stranica 146-151, 158-166, 198-213 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tuženika kao stranke (stranica 168-169 spisa), dok druge dokaze sud nije izvodio jer smatra da je činjenično stanje na temelju izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu utuženog iznosa s naslova sklopljenog ugovora o zajmu oznake EC-2023-306 od 16.01.2023.

9. Među strankama je sporna pravna osnova zahtjeva, pitanje primjene mjerodavnog prava na pravni odnos između stranaka, je li ugovor o zajmu ništetan jer tužitelj nije ishodio odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja te je li tužitelj prije odobrenja zajma tuženiku znao da je upitna njegova solventnost zbog čega mu je unatoč navedenom saznanju odobrio zajam čime da je postupio protivno vlastitim Općim uvjetima koji se odnose na odobrenje zajma.

10. Uvidom u Ugovor o zajmu EC-2023-306 utvrđeno je da su ga tužitelj, kao zajmodavac, i tuženik, kao zajmoprimac, sklopili 16. siječnja 2023., da je tuženiku odobren zajam u iznosu od 1.000,00 eura na razdoblje od 180 dana, uz pristojbu u iznosu od 700,00 eura te da je nakon umanjenja za trošak obrade od 15,00 eura tuženiku isplaćen iznos od 985,00 eura,

- da se tuženik obvezao vratiti iznos zajma uvećan za pristojbu u iznosu od 700,00 eura, dakle ukupno vratiti 1.700,00 eura sukladno otplatnom planu koji je u prilogu Ugovora s time što je prva rata s osnova pristojbe od 370,00 eura dospjela 15. veljače 2023., druga rata s osnove pristojbe od 330,00 eura i iznosa glavnice od 10,00 eura odnosno ukupno 340,00 eura dana 17. ožujka 2023., treće rata s osnova glavnice od 300,00 eura dana 16. travnja 2023., četvrta rata s osnova glavnice od 260,00 eura dana 16. svibnja 2023., peta rata s osnova glavnice od 230,00 eura dana 15. lipnja 2023. te šesta rata s osnova glavnice od 200,00 eura dana 15. srpnja 2023. (stranica 93 spisa),

-da je tužitelj 27. ožujka 2023. Ugovor o zajmu otkazao jer tuženik nije podmirio dospjelu ratu od 17. ožujka 2023. u iznosu od 340,00 eura,

11. Tuženik u svom iskazu navodi da se najprije registrirao na web stranicu tužitelja, ispunio sve podatke i zatražio zajam u iznosu od 1.000,00 EUR. Navedenom zajmu prethodio je još jedan Ugovor o zajmu kojeg je sklopio s tužiteljem, te prema kojem se tužitelj naplatio na način da je pokrenuo ovršni postupak protiv njega te mu je blokiran račun. Blokada je završila 12.01.2023. za prvi Ugovor o zajmu, a sklopio je Ugovor o zajmu koji je predmet ovog spora 16.01.2023. Tužitelj mu je isplatio 1.000,00 EUR umanjeno za 15,00 EUR troškova te je u međuvremenu vratio sa naslova zajma iznos od 350,00 EUR. Smatra da je navedeni Ugovor ništetan jer je u obvezi uzetog iznosa zajma u iznosu od 1.000,00 EUR vratiti 1.700,00 EUR. Upoznat je sa sadržajem navedenog Ugovara o zajmu i pročitao ga je, ali i dalje smatra da nije pošten. Napomenuo je da je 5 dana prije sklapanja predmetnog Ugovora o zajmu sklopio još jedan Ugovor o zajmu sa sestrinskom firmom tužitelja koja je zastupana po istom direktoru za koji smatra da je nepošten. Na poseban upit punomoćnika tuženika je li tužitelj imao saznanja da tuženik nije sposoban za plaćanje, navodi da je, obzirom da je 5 dana prije toga riješena ovrha u odnosu na prethodni Ugovor o zajmu, a da je 4 dana prije toga preko sestrinske firme njemu odobren još jedan zajam. Na poseban upit punomoćnika tužitelja po čemu je tužitelj trebao zaključiti da je tuženik nesposoban za plaćanje, navodi da je to navedeno u čl. 5. Općih uvjeta poslovanja tužitelja te je punomoćnik tužitelja naveo da je u Općim uvjetima propisano da će zajmoprimac sam izračunati ostaje li mu nakon odobrenog zajma dovoljno sredstava za život. Punomoćnik tuženika naveo je da je u ovom postupku riječ o potrošačkom Ugovoru gdje je tuženik potrošač, a koji je s obzirom na razinu znanja i količinu informacije kojima raspolaže uvijek slabija strana te je u konačnici na zajmodavcu da procjeni njegovu sposobnost vraćanja zajma, posebno uzimajući u obzir kako se kratkoročni zajmovi poput predmetnog najčešće uzimaju u stanjima hitnosti.

12. Tuženik nije osporio da je ugovor o otkazan jer nije podmirio ratu u iznosu od 370,00 eura, dok je uvidom u Ugovor o zajmu utvrđeno da je člankom 4. Ugovora propisano da u slučaju neurednosti odnosno kašnjenja u plaćanju tj povratu zajma zajmodavac ima pravo jednostrano otkazati ugovor. Kašnjenjem se smatra svaka uplata nakon datuma dospijeća.

13. U odnosu na prigovor tuženika kojim osporava tražbinu tužitelja navodeći da vjerodostojna isprava sama po sebi nije dokaz osnovanosti potraživanja tužitelja valja navesti da je ovaj postupak započeo podnošenjem ovršnog prijedloga na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga te je po pravodobno podnesenom prigovoru tuženika ovaj sud stavio izvan snage rješenje o ovrsi i postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, dok je u dijelu kojim je određena ovrha sud ukinuo sve provedene radnje. Uzimajući u obzir da je ovaj postupak pokrenut ovršnim prijedlogom na temelju vjerodostojne isprave kao osnove za donošenje rješenja o ovrsi, a što je bilo dovoljno za pokretanje postupka, te da je pravodobno podnesenim prigovorom započeo postupak koji se pretvara u redovni parnični postupak u stadiju odgovora na tužbu, to ovaj sud više nema osnove odlučivati o urednosti prijedloga za ovrhu i priloženih isprava. Ujedno valja reći da prijedlog za ovrhu, sada tužba, sadrži sve potrebno da bi se po njoj moglo postupiti u smislu članka 106. stavak 2. ZPP-a.

14. U ovoj pravnoj stvari riječ je o ugovoru o kreditu sklopljenom elektroničkim putem u smislu čl. 293. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje; ZOO) prema kojem ugovor je sklopljen elektroničkim putem kada su se strane suglasile o bitnim sastojcima te ponuda učinjena elektroničkim putem smatra se ponudom nazočnoj osobi, ako se u konkretnom slučaju može na izjavu odmah dati protuizjava te su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora o zajmu (čl. 499. st. 1. ZOO-a). Kako tuženik nije podmirio ratu koja je dospjela 17. ožujka 2023. o dospijeću, tužitelj je otkazao taj ugovor te je preostala tražbina tužitelja u cijelosti dospjela otkazom ugovora 27. ožujka 2023. Tuženiku je isplaćen zatraženi iznos zajma od 1.000,00 eura umanjen za trošak od 15,00 eura te mu je isplaćen ukupan iznos od 985,00 eura. Tužitelj u ovom postupku na ime potraživanja prema tuženiku potražuje i iznos pristojbe od 330,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 28.03.2023. do isplate.

15. Sud smatra da navedeni dio zahtjeva tužitelja nije osnovan. Ugovor o zajmu je u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) potrošački ugovor. Sustav zaštite potrošača u smislu Direktive/93 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavača ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija pa obzirom na takav slabiji položaj potrošača, članak 6. st. 1. Direktive/93 predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a radi se o onoj odredbi s obveznim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovo uspostaviti jednakost između suugovaratelja. U tom smislu nacionalni sudac dužan je po službenoj dužnosti procijeniti nepošteni karakter ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavača ili pružatelja čim raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presuda C – 280/2013). Imajući u vidu navedeno, kao i osnovna načela obvezno pravnih odnosa sadržana u čl. 3., čl. 4. i čl. 6. ZOO-a i položaj tuženika kao potrošača u smislu odredbi ZZP-a u kojima su implementirane i prethodno citirane Direktive o zaštiti prava potrošača, ovaj sud ocjenjuje odredbu ugovora o zajmu kojom se tuženik kao zajmoprimac obvezao tužitelju kao zajmodavcu platiti pristojbu u iznosu od 700,00 eura nepoštenom zbog čega prema ocjeni ovog suda takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tuženika kao potrošača, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo pa potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te ugovorne odredbe, sve to u smislu odredbe čl. 49. st. 1. i 2. ZZP-a. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 330,00 eura s naslova dospjele pristojbe sa zateznim kamatama tekućima od 28. ožujka 2023. do isplate zbog čega je na temelju čl. 451. st. 3. ZPP odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

16. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva od 1.000,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tuženik smatra da isti nije dužan podmiriti jer smatra da je ugovor o zajmu ništetan jer da je tužitelj prije odobrenja imao saznanja o ovršnim postupcima koji utječu na njegovu solventnost, nadalje da tužitelj nije imao potrebnu dozvolu Ministarstva financija Republike Hrvatske za obavljanje usluga potrošačkog kreditiranja te da u predmetnom postupku nije primjenjivo pravo Kraljevine Španjolske jer se na taj način odstupa od kogentnih odredbi prava Republike Hrvatske koje su upravo usmjerene na pružanje potrebne zaštite potrošaču kao stranci u nepovoljnijem položaju.

16.1. Iz iskaza tuženika sud je utvrdio da je tuženik nakon što mu je bio blokiran račun u odnosu na prethodni ugovor o zajmu i nakon što je provedena ovrha sklopio sa tužiteljem drugi ugovor o zajmu, a koji je predmet ovog postupka. Odredbom čl. 5. st. 3. i 4. Općih uvjeta poslovanja tužitelja propisano je da pozitivna odluka o odobrenju zajma ovisi o okolnosti u odnosu na zajmoprimca i to da ne smije imati neplaćene obveze ili dugovanja prema trećim osobama koja bi mogla onemogućiti plaćanje zajma uključujući nepodmirena plaćanja zabilježena u bilo kojem informacijskom registru o solventnosti imovine i kreditu ili zapljenu bankovnih računa te da nije stranka u pravnim ili sudskim postupcima koji bi mogli utjecati na njegovu razinu solventnosti imovine i kreditne solventnosti. U navedenoj situaciji sud ocjenjuje da neovisno o tome što je tuženiku ranije bio blokiran račun tužitelj nije morao zbog toga odbiti sklapanje ugovora o zajmu sa tuženikom jer isto predstavlja pravo, a ne i obvezu tužitelja da odbije uslijed postojanja naprijed navedenih okolnosti sklapanje ugovora o zajmu sa tuženikom. To što je tuženik prije sklapanja ovopredmetnog ugovora sklopio još jedan ugovor o zajmu sa sestrinskom tvrtkom tužitelja ne znači da je tuženik nužno nesolventan, a niti je tijekom postupka dokazao da nije mogućnosti podmiriti tražbinu tužitelja jer nema financijskih mogućnosti pri čemu valja ukazati i na članak 16. Općih uvjeta poslovanja tuženik prema kojem je tuženik prihvaćanjem uvjeta potvrdio da je izračunao mjesečne prihode i troškove povezane s mogućim najmovima, hipotekama, dnevnim troškovima, strujom, prirodnim plinom, vodom itd., te s osiguranjem, porezima i ostalim troškovima, kreditnim karticama, prekoračenjima po bankovnim računima, obvezama prema drugim javnim ili privatnim tijelima, fizičkim ili pravnim osobama, troškovima uzdržavanja i sličnim troškovima, vlastitim troškovima uzdržavanja, zdravstvenim troškovima, slobodnim vremenom te svime ostalim što nije prethodno navedeno, kao što su troškovi prijevoza, Interneta, telefonske komunikacije ili drugi troškovi ili tereti i da nakon što je ispunio sve prethodno navedene obveze, da mu ostane iznos od 25% njegovih mjesečnih primanja temeljem kojih se smatra da je u stanju podmiriti iznose iz predmetnog Ugovora o zajmu. Dakle, tuženik je sklapanjem Ugovora o zajmu pristao na primjenu navedenih Uvjeta.

16.2. U odnosu na prigovor tuženika kojim ukazuje da se u konkretnom slučaju primjenjuje pravo Republike Hrvatske, a ne pravo Kraljevine Španjolske odnosno prigovara primjeni mjerodavnog prava valja navesti da je pitanje primjene mjerodavnog prava za privatno pravne odnose s međunarodnim obilježjem regulirano stupanjem na snagu Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ 101/2017 i 67/2023 - dalje: ZMPP) te je odredbom čl. 25. st. 1. ZMPP-a propisano da se pravo mjerodavno za ugovorne obveze određuje prema Uredbi (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, 4. 7. 2008.) unutar njezinog polja primjene, dok je odredbom čl. 78. st. 1. ZMPP-a propisano da se ovaj zakon primjenjuje na pravne odnose nastale od dana stupanja na snagu ovoga Zakona i na postupke pokrenute od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Obzirom na da je ovaj postupak pokrenut podnošenjem prijedloga za ovrhu 29.03.2023., a predmetni ugovor o zajmu je sklopljen 16.01.2023., dakle nakon stupanja na snagu ZMPP-a, za određivanje mjerodavnog prava sud je primijenio Uredbu (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze.

16.3. Člankom 3. st. 1. Uredbe EZ propisano je da se na ugovor primjenjuje pravo koje su stranke izabrale, da se izbor navodi izrijekom ili jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja, te da ugovorne stranke imaju mogućnost same izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor odnosno jedan njegov dio, dok je u st. 5. propisano da se postojanje i valjanost suglasnosti ugovornih strana u pogledu izbora mjerodavnog prava utvrđuje u skladu s odredbama članaka 10., 11. i 13. Uvidom u Ugovor o zajmu EC-2023-306 od 16.01.2023. (stranica 41-42 spisa) u čl. 5. st. 1. utvrđeno je da se za sve ono što predmetnim ugovorom nije podrobno definirano, te za sve odnose između zajmodavca i zajmoprimca, odnosno ugovornih stranaka primjenjuju se Opći uvjeti zajmodavca, Mjerodavno pravo za ove Opće uvjete i

1 0

Ugovor o zajmu Kraljevine Španjolske, slijedom čega sud zaključuje kako za situaciju u vrijeme izbora mjerodavnog prava ugovorne strane suglasno izabrale primjenu prava Kraljevine Španjolske, sukladno čl. 3. st. 1. Uredbe EZ. Iz navedenih razloga sud ocjenjuje neosnovnim prigovor tužitelja da predmetni Ugovor o zajmu podliježe primjeni hrvatskog mjerodavnog prava. To neovisno o prigovoru tuženika da je tužitelj tuženiku iznos zajma isplatio s računa otvorenog u Republici Hrvatskoj na račun tuženika otvoren u Republici Hrvatskoj te da je mjesto ispunjenja Republika Hrvatska. Naime, stranke su sklapanjem ugovora o zajmu ugovorile primjenu mjerodavnog prava, a navedenu odredbu o primjeni prava nisu stavile izvan snage.

17. Nadalje, vezano za prigovor tuženika da bi predmetni Ugovor o zajmu bio ništetan iz razloga jer tužitelj nije imao odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj valja navesti da su Republika Hrvatska i Kraljevina Španjolska, u trenutku sklapanja ugovora, bile članice Europske unije, a temeljem čl. 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (Sl. 2013, L 300, str. 22.), odredbe izvornih ugovora obvezujuće su za Hrvatsku od dana njezina pristupanja, pa se primjenjuju na buduće učinke situacija nastalih prije pristupanja, konkretno i na ovu pravnu stvar, a po svojoj pravnoj snazi osnivački ugovori Europske unije, u ovom slučaju Ugovor o funkcioniranju Europske unije, imaju hijerarhijski višu pravnu snagu od nacionalnih zakona.

17.1. Člankom 56. stavkom 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202, 7.6.2016, Glava IV - Slobodno kretanje osoba, usluga i kapitala) propisano je da se zabranjuju ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene.

17.2. Člankom 57. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije propisano i da, ne dovodeći u pitanje odredbe poglavlja o pravu poslovnog nastana, osoba koja pruža neku uslugu može, u svrhu pružanja te usluge, privremeno obavljati svoju djelatnost u državi članici u kojoj se usluga pruža, i to prema istim uvjetima koje ta država propisuje za svoje državljane. Stoga ovaj sud nalazi kako se temeljnim aktima Europske unije uklanja svaka diskriminacija prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, konkretno ovdje tuženika, kao i ukidanje svakog ograničenja kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici, a čime se obuhvaća i relevantna situacija kao u ovoj pravnoj stvari odnosno da bi bio ništetan predmetni ugovor o zajmu sklopljen s vjerovnikom koji nema odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj, jer bi se radilo o slučaju diskriminacije u smislu čl. 56. st. 1. i čl. 57. st. 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

18. Nadalje, imajući u vidu da je predmetni ugovor o zajmu zaključen u elektroničkom obliku Internet pristupom na web stranicu zajmodavca odnosno tužitelja (a što potvrđuje i sam tuženik u iskazu da se registrirao na stranicu tužitelja), dakle, nije ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj već je riječ o ugovoru zaključenom u Kraljevini Španjolskoj zbog čega se na pružanje financijske usluge davanja zajma u

1 1

navedenom obliku ne primjenjuju odredba čl. 19j. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 156/23 ) kojom je propisano da ako je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ugovor je ništetan. Iz iznesenih razloga sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da bi predmetni Ugovor o zajmu bio ništetan jer tuženik tijekom postupka nije dokazao okolnosti ništetnosti ugovora na koje se poziva.

19. Slijedom navedenoga prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.000,00 eura po osnovi dospjele glavnice od 10,00 eura od 17.03.2023., dospjele glavnice od 300,00 eura od 27.03.2023., dospjele glavnice od 260,00 eura od 27.03.2023., dospjele glavnice od 230,00 eura od 27.03.2023. i dospjele glavnice od 200,00 eura od 27.03.2023. po osnovu preostalog iznosa zajma koji je dospio u trenutku otkaza ugovora o zajmu 28. ožujka 2023. Stoga je na temelju čl. 9. ZOO u vezi s čl. 451. st. 3. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke presude. Visina i stope zateznih kamata određena je na temelju čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

20. Presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava na snazi u odnosu na trošak ovršnog postupka, nego se o tom trošku odlučuje presudom zajedno sa ostalim troškovima parničnog postupka.

21. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. ZPP i čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), vrijednosti predmeta spora te priloženom troškovniku. Tužitelj je sa tužbenim zahtjevom uspio u omjeru od 75,18%. Kada se od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio oduzme postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u parnici (24,82%) dobije se iznos od 50,36% i u tom omjeru mu treba odmjeriti naknadu troškova postupka.

21.1. Tužitelju pripada pravo na trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 12,50 eura (čl. 5. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku) te mu je priznat trošak sastava podneska od 31.01.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu od 10.02.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), zastupanja na ročištu od 22.04.2025. u iznosu 100 bodova (Tbr. 9/1-100 bodova), sastava podneska od 20.05.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova), sastava podneska od 07.07.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) te zastupanja na ročištu od 09.07.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova) odnosno ukupno 600,00 bodova uz vrijednost boda od 2,00 eura 1.200,00 eura i pdv od 25% od 300,00 eura odnosno ukupno 1.500,00 eura te trošak sudske pristojbe na presudu od 53,09 eura odnosno ukupno 1.565,59 eura.

21.2. Dakle, sveukupni troškovi postupka iznose 1.565,59 eura što sukladno omjeru u kojem tužitelju treba odmjeriti troškove postupka (50,36%) iznosi 788,43 eura . Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

21.3. Tužitelju nije priznat trošak naknade za pristup ročištu na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja

1 2

na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

22. Odluka o troškovima postupka u odnosu na tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP te je zahtjev tuženika za naknadom troškova odbijen, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

U Zagrebu 29. kolovoza 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi za presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku