REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-488/2024-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Mirku Jeliću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Slavonskom Brodu, A. Cesarca 28, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 12. kolovoza 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti tužitelja KG osobno, punomoćnika tužitelja Mirka Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu i punomoćnika tuženika Krešimira Vestića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o., iz Zagreba, nakon javne objave 29. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovor o namjenskom kreditu broj 448/05 od 25. srpnja 2005., solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz Slavonskog Broda pod brojem OU-1080/2005, sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora i tužitelja KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, u članku 2, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u sukladno Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor", a koji dio se odnosi na tzv. Ulaznu naknadu za obradu kredita.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 604,08 EUR (šest stotina i četiri eura i osam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27. srpnja 2005. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 550,00 EUR (pet stotina i pedeset eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
i r i j e š i o j e
Tužitelj KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oslobođen je plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.
Obrazloženje
1. Tužitelj je ovome sudu 24. listopada 2024. podnio tužbu protiv tuženika, a radi utvrđenja ništetnim odredbe dijela članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 448/05 od 25. srpnja 2005.g. solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz Slavonskog Broda pod brojem OU-1080/2005, sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.
1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je on kao korisnik kredita 25. srpnja 2005. godine sklopio s tuženikom kao kreditorom predmetni ugovor, prema kojem ugovoru mu je odobren i stavljen na raspolaganje iznos od 30.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. S tim u svezi tužitelj je naveo kako se u konkretnoj pravnoj stvari radi i tipskom ugovoru, a u kojemu je u članku 2. istoga ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tužitelj smatra kako je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Tužitelj se, s tim u svezi, a u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, pozvao na sudsku praksu – presudu suda Europske unije, donesenim u predmetima broj: C-84/19 i C-224/19, a koje su obvezujuće sa sudove u Republici Hrvatskoj. U citiranim presudama suda Europske unije odučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. Tužitelj je naveo, kako je u navedenim predmetima suda Europske unije, a u pogledu naplate naknade za obradu kredita (sud koristi termin "naknade za otvaranje") utvrđeno da članak 2, članak 4 stavak 2 i članak 5 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, tužitelj je naveo, da odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. U svezi s navedenim tužitelj je naveo da naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. Nadalje, tužitelj smatra da je sud države članice dužan provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4 stavka 2 te direktive u pravni poredak te države članice. Tužitelj je naveo i kako članak 3 stavak 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Na temelju svega navedenoga tužitelj smatra da je nesporno da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te kako se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.
1.2. U odnosu na test nepoštenosti, tužitelj je naveo kako je isti preuzet iz odredbe članka 3. stavak. 1 Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03). Tužitelj je citirao predmetni članak 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, navodeći da je u istome propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, naveo je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Dodatno, tužitelj je naveo kako smatra da činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Tužitelj je naveo kako tuženik tužitelja nije izvijestio niti mu iskazao koji su konkretni, odnosno točni iznosi troškova u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi.
Nadalje, tužitelj je naveo kako mu tuženik nije objasnio niti strukturu predmetnih troškova, ni razloge zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tužitelj je, također, naveo kako u predmetnom ugovoru nije naznačeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.
Tužitelj smatra kako nije sporno da su odredbe predmetnog ugovora, koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, s tim u svezi naveo je da je predmetnim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza na način da je tužitelju 28. srpnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 4.551,53 kn, odnosno 604,08 EUR.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporavao tužbene zahtjeve kao neosnovane (deklaratorni i kondemnatorni zahtjev), te je osporavao pravnu osnovu, visinu, činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu.
Tužitelj je istaknuo prigovor zastare na utuženi iznos, navodeći da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 604,08 EUR naplaćena 28. srpnja 2005., dok je tužba podnesena 2024. godine, nakon 19 godina od naplate sporne naknade. S tim u svezi tuženik je naveo kako tužba podnesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. S tim u svezi tuženik je naveo da je predmetni zahtjev po navedenoj osnovni ne samo zastario, nego da je isti u cijelosti neosnovan. Tuženik se u odnosu na istaknuti prigovor zastare pozvao i na presudu Županijskog suda u Zadru, poslovni broj: Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022.
Tuženik je, nadalje, naveo kako tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo, jer tužbi ne prileži dokaz o utrošenim sredstvima niti se obrazlaže u tužbi.
2.1. Tuženik je u cijelosti osporavao navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi članak1021. Zakona o obveznim odnosima, jer tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim bi dokazao navedene tvrdnje. Tuženik je naveo kako u vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
Tuženik je, nadalje, naveo kako se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka 2. stavak 4. Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U svezi s navedenim tuženik se pozvao na odredbe članka 1. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013), kojim je zakonodavac dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknadu i druga pitanja s tim u vezi“; - ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Tuženik je naveo kako je navedenim člankom 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/2014) propisano da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. U svezi navedenim tuženik je naveo da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu.
2.2. Tuženik je također naveo kako on smatra da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Napomeno je kako je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Tuženik je naveo i kako sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te je obveza plaćanja predmetne naknade također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke. Nadalje, tuženik je naveo kako je tužitelj o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Tuženik je naveo kako je Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2005. na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu zahtjeva tč. B.3.4.2.c) u iznosu od 5% iznosa kredita koji je isplaćen gotovinski. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Tuženik ja naveo i kako on smatra da predmetna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka, a još manje znatnu neravnotežu. S tim u svezi tuženik se pozivao i na sudsku praksu suda Europske unije u predmetima broj: C-415/11 i C-621/17. Tuženik je naveo i kako su se naknadom za obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput troškova rada (plaća, doprinosi i sl.), administrativni troškovi (materijalni, režijski, marketinški i dr.), troškovi provizija i naknada, troškovi poreza i dr. Slijedom svega navedenoga, ustrajući s osporavanjem tužbe u cijelosti, tuženik je predložio tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tuženiku.
3. Podneskom od 25. studenog 2024. tužitelj se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu te je isti osporavao. Tužitelj je naveo kako tuženikov prigovor zastare smatra neosnovanim. U tom smislu naveo je kako se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tužbi radi utvrđenja ništetnosti posebnih odredbi o ulaznoj naknadi, a ne o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF predmetima. Slijedom navedenoga, tužitelj je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari nije riječ o ništetnim odredbama ugovora čija je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, stoga zastara od 5 godina počinje teći tek od pravomoćnosti utvrđenja ništetnim odredbi predmetnog ugovora, u kojem smislu se tužitelj pozvao na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022-2.
Tužitelj je naveo i kako zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost pojedinih odredaba to zastara počinje teći tek od pravomoćnosti ove presude pa iz tog razloga zastara nije mogla nastupiti.
Iako tuženik tijek zateznih kamata nije osporavao, tužitelj je naveo kako on osnovano poptražuje kamatu na ulaznu naknadu jer je tuženik u predmetnom ugovornom odnosu bio nepoštena ugovorna strana.
4. Podneskom od 25. srpnja 2025. tuženik je ustrajao kod svih ranije iznesenih navoda iz odgovora na tužbu. Tuženik je naveo i kako tužitelj nije naveo u čemu bi se sastojala neravnoteža između parničnih stranaka. S tim u svezi tuženik je naveo da okolnost da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo ne znači da su te odredbe ništetne. Tuženik smatra da je potrebno da bi se utvrdila ništetnost takvih odredbi, dokazati da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a pri čemu je teret dokazivanja takve okolnosti na onome koji se na ništetnost poziva. Naime, tuženik navodi kako tužitelj nije niti naveo, a potom niti dokaza postojanje bilo kakve značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana koja bi išla u korist tužitelja.
5. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnim članak u članku 2, Ugovora o namjenskom kreditu broj 448/05, sklopljen između parničnih stranaka 25. srpnja 2005., solemniziran po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu u Slavonskom Brodu pod brojem: OU-1080/2005, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u sukladno Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor", te kondemnatorni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 604,08 EUR, a koji iznos je platio tuženiku na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetnog i nepoštenog dijela odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu.
5.1. Među parničnim strankama nije sporna da su parnične stranke bile u obvezno-pravnom odnosu temeljem ugovora o kreditu, nije sporno da je tužitelj naplatio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 604,08 EUR.
5.2. Sporna je među parničnim strankama osnova tužbenog zahtjeva, sporno je li narušena ravnoteža u pravima i obvezama parničnih strana, sporno je je li dio predmetne odredbe članka 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 448/05, sklopljen između parničnih stranaka 25. srpnja 2005., solemniziran po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu u Slavonskom Brodu pod brojem: OU-1080/2005, ništetan, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja i ima li tužitelj svojstvo potrošača.
6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave koje prileže spisu te su pročitani, i to: ugovor o namjenskom kreditu broj 448/05 sklopljen između parničnih stranaka 25. srpnja 2005. solemniziran po javnom bilježniku Miroslavu Bračun u Slavonskom Brodu broj OU-1080/2005 (stranica spisa 5-10), promet po kreditu/specifikacija uplate (stranica spisa 11), iskaznicu tužitelja kojom se dokazuje status HRVI Domovinskog rata (stranica spisa 13), materijal - proizvodi za domaće i strane fizičke osobe financiranje kredit (stranica spisa 29-33), odluka o tarifi naknada za usluge 2005. (stranica spisa 29-33), opći uvjeti poslovanja tuženika (stranica spisa 34-38), izvadak iz upute osobnim bankarima str 4 i 5 (stranica spisa 39 - 41), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.
6.1. Sud nije izvodio dokaz financijskim vještačenjem jer tuženik visinu tužbenog zahtjeva nije osporavao. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.
7. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu broj 448/05, nesporno je utvrđeno, a što stranke u tijeku postupka i nisu sporile, da je da je predmetni ugovor sklopljen između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita 25. srpnja 2005. te da je isti ovjeren po javnom bilježniku Miroslavu Bračun u Slavonskom Brodu broj OU- 1080/2005.
Nadalje, razvidno je da je riječ o namjenskom kreditu s namjernom izgradnje kuće, da se istim banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 39.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. U članku 2. predmetnog ugovora navedeno je, između ostaloga, da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.
8. Iz prometa po kreditu/specifikacija uplate (stranica spisa 11) razvidno je da je po odobrenom stambenom kreditu u iznosu 39.000,00 CHF, tuženik tužitelju 28. srpnja 2005. naplatio iznos od 4.551,43 kuna/ 604,08 EUR[1] na ime naknade za obradu zahtjeva.
9. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj KG iskazao je kako je on 2006. godine ishodio građevinsku dozvolu za izgradnju stambenog objekta te je ishodio kredit kod tuženika u svrhu navedene izgradnje. Iskazao je kako se on obratio tuženiku radi pribave informacija o uvjetima ostvarenja stambenog kredita. Tužitelj je iskazao kako o predmetnom ugovoru o kreditu nije pregovarao s tuženikom, nego je od službenika tuženika u poslovnici u Slavonskom Brodu dobio popis isprava i dokumenata koje treba dostaviti tuženiku (građevinska dozvola, isplatne liste mirovine, zemljišnoknjižni izvadak i dr.), a što je bio uvjet da mu tuženik dade informacije o uvjetima ostvarenja kredita. Nadalje, iskazao je da je po pribavljenoj dokumentaciji koju je dostavio tuženiku, tuženik utvrdio da tužitelj ispunjava uvjete kreditiranja te ga je izvijestio samo i iznosu kredita koji mu može odobriti, o iznosu mjesečnog anuiteta te ga je tuženik tada upoznao i s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita. S tim u svezi iskazao je kako se naknada za obradu kredita obrađivala sukladno iznosu odobrenog kredita. Također je iskazao kako je on inicirao kod tuženika isplatu kredita gotovinski, odnosno dio kredita je zatražio gotovinskom isplatom jer je trebao gotovinska sredstva za podmirenje troškova majstora i građevinara koji su bili angažirani za izgradnju predmetnog stambenog objekta.
Tužitelj je iskazao kako je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu znao za svoju obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, ali da nije imao drugog
1 Fiksni tečajkonverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK
izbora, na takvu obvezu morao je pristati, u suprotnom ne bi ostvario kredit kod tuženika. S tim u svezi tužitelj je iskazao kako je sam tuženik sastavio ugovor o kreditu, a tužitelj ga je samo potpisao te misli da ga je odnio javnom bilježniku na ovjeru, nakon čega je ovjereni primjerak vratio tuženiku. Tužitelj je naveo kako nije mogao utjecati niti na jednu odredbu predmetnog ugovora jer mu tuženik to nije ponudio. Tužitelj je iskazao kako se ne sjeća, ali misli da mu predmetni ugovor nije pročitan kod javnog bilježnika i da ga javni bilježnik nije upozorio na pravnu prirodu i pravne posljedice odredbi takvog ugovora.
Tužitelj je, nadalje, iskazao kako se nije dodatno obraćao tuženiku niti je od tuženika tražio posebna objašnjenja, iz razloga što je nakon sklapanja predmetnog ugovora mjesečne anuitete uredno otplaćivao, te je bio zadovoljan sve dok nije značajno porasla vrijednost CHF, što je dovelo do drastičnog povećanja mjesečnog anuiteta. Tužitelj je naveo kako je po struci elektromehaničar te da ne razumije stručnu terminologiju iz područja bankarstva, računovodstva i financija, samim time ne razumije niti točno značenje termina naknada za obradu kredita i gotovinsku isplatu, ali mu je poznato da je obveza plaćanja takve naknade bila uvjet za ishođenje kredita kod tuženika. Nadalje, iskazao je kako je predmetna naknada iznosila oko 4.500,00 kuna, a zbog proteka vremena, 20 godina od sklapanja predmetnog ugovora, ne može se sjetiti je li od strane tuženika informiran o tome na što će biti utrošena predmetna naknada. U pogledu načina plaćanja predmetne naknade, tužitelj je iskazao da misli da je predmetna naknada ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. S tim u svezi iskazao je i kako je plaćanjem predmetne naknade oštećen, odnosno ugrožena je izgradnja stambenog objekta jer je od odobrenog iznosa kredita od 39.000,00 CHF, a što je oko 175.000,00 kuna, njemu isplaćeno manje za 4.500,00 kuna, za koji iznos je morao umanjiti radove koje je namjeravao izvesti na planiranom građevinskom objektu.
9.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti i isti je ocijenio životnim i iskrenim jer je dan uvjerljivo i sigurno, te je isti u skladu s materijalnim dokazima koji prileže spisu, pa sud nema razloga posumnjati u iskrenost danog iskaza.
10. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti
11. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.- dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna, Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
11.1. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući sporni dio odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, a što uključuje i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu, koja je naplaćena u iznosu od 4.551,43 kune od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.
11.2. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
11.3. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.
13. U svom iskazu tužitelj je naveo da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio informiran o obvezi plaćanja predmetne tzv. ulazne naknade, ali da nije imao izbora utjecati na odredbe ugovora jer je isti bio unaprijed sastavljen i prihvaćanje obveze plaćanja naknade bio je uvjet da mu se odobri kredit, a koji mu je bio potreban za izgradnju stambenog objekta. Tužitelj se zbog proteka vremena, sa sigurnošću ne sjeća svih detalja, iskazao je kako misli da mu predmetni ugovor nije pročitao niti javni bilježnik koji je ugovor ovjerio niti mu je dao neka upozorenja i tumačenja glede odredbi predmetnog ugovora. Tužitelj je iskazao i kako je predmetna naknada ustegnuta od iznosa odobrenog kredita na koji način je oštećen i to time što je za navedeni iznos morao umanjiti izvođenje građevinskih radova pri izgradnji kuće zbog čega je kredit i ishodio.
14. S obzirom da je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, to je dakle tužitelj potrošač, pa sud prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača cijeni neosnovanim. Naime, za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Suda EU za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.
15. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je dio odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, što uključuje naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna. Naime, imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, na način da mu se odobri traženi kredit bez plaćanja bilo kakve naknade, u pitanju je odredbaunaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, a ista je tužitelju smanjena u iznosu od 4.551.43 kune od iznosa kredita, jer je koristio određeni paket usluga tuženika, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, a niti se pregovaralo o smanjenju te naknade, već je i to smanjenje naknade posljedica jednostrane odluke tuženika, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita, i to 5% iznosa kredita isplaćenog gotovinski.
16. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od dobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita laćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.
17. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je dio odredba članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ništetan, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.
18. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, pa niti o samom smanjenju te naknade, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade, dakle, od 29. travnja 2005. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a. 12.
18.1. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je utvrdivši da je odredba članka 2. stavka 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojom je ugovorena obveza platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, što uključuje naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna te vodeći računa da je visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva nesporna, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 604,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2005. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.
19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., 155. ZPP. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, sud je tuženika obvezao da tužitelju naknadi prouzročene troškove konkretnog parničnog postupka.
19.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora, priloženi troškovnik te činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao osnovani utvrđeni slijedeći troškovi
- trošak sastava tužbe u iznosu 100,00 EUR sukladno Tbr. 1. stavak 1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 25. studenog 2024. i 29. srpnja 2025. svaki u iznosu 100,00 EUR, ukupno 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. stavak 1. Tarife,
- trošak zastupanja na ročištima 19. veljače 2025. i 12. kolovoza 2025. za svako ročište u iznosu 100,00 EUR, ukupno 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, kao i pristup ročištu za objavu presude u iznosu 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife.
Dakle, sveukupno je sud tužitelju kao osnovan priznao trošak od 550,00 EUR koji trošak mu je dosuđen te je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.
19.2. Na dosuđene troškove sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ), te članka 151. stavak 3. ZPP i članka 29. ZOO.
20. U popisanom troškovniku tužitelj je naveo da potražuje i trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu, a koji trošak nije specificirao. Kako je nesporno utvrđeno da je tužitelj temeljem iskaznice broj: [broj iskaznice] izdane od Republike Hrvatske, Zajednice županijskih zajednica Udruge HVIDR-a, dokazao status hrvatskog ratnog vojnog invalida Domovinskog rata, s stupnjem invalidnosti VIII/40%, to je sud temeljem odredbe članka 11. stavak 1. točke 5. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.), utvrdio da je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku, te je odlučeno kao u izreci rješenja. Iz istoga razloga sud nije dosudio tužitelju zatražene troškove sudskih pristojbi jer za njega takav trošak nije niti nastao, niti će nastati budući da je temeljem ZSP oslođen plaćanja sudskih pristojbi.
21. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja
Slavonski Brod, 29. kolovoza 2025.
Sutkinja
Anđela Bionda
Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).
Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).
DNA:
1. Tužitelj KG po punomoćniku Mirku Jeliću, odvjetniku u Slavonskom Brodu
2. Tuženik Zagrebačka banka Zagreb d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu
