REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2237/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Branku Karamanu, u pravnoj stvari tužiteljice LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Uljareviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz OD ANIĆ&ANIĆ d.o.o., , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 8. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja, dana 29. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je nepoštena, ništetna i bez pravnog učinka odredba Članka 10. Ugovora o kreditu broj 43684/06 od 30.05.2006. sklopljenog između prednika tuženika kao banke i prednika tužiteljice kao korisnika kredita kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61., OIB: 52508873833 da isplati tužiteljici LO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove ugovorene valutne klauzule u iznosu od 2.852,05 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

4,57 Eura od 10.07.2006.

4,12 Eura od 10.08.2006.

5,10 Eura od 11.09.2006.

5,98 Eura od 10.10.2006.

3,03 Eura od 10.11.2006.

4,00 Eura od 11.12.2006.

1,71 Eura od 10.01.2007.

1,13 Eura od 12.02.2007.

0,53 Eura od 12.03.2007.

1,10 Eura od 11.02.2008.

4,72 Eura od 10.03.2008.

1,59 Eura od 10.04.2008.

3,86 Eura od 10.10.2008.

8,38 Eura od 10.11.2008.

6,64 Eura od 10.12.2008.

16,62 Eura od 12.01.2009.

20,43 Eura od 10.02.2009.

25,09 Eura od 10.03.2009.

16,90 Eura od 10.04.2009.

15,44 Eura od 11.05.2009.

14,62 Eura od 10.06.2009.

16,27 Eura od 10.07.2009.

12,97 Eura od 10.08.2009.

14,47 Eura od 10.09.2009.

11,90 Eura od 12.10.2009.

14,19 Eura od 10.11.2009.

12,88 Eura od 10.12.2009.

18,66 Eura od 11.01.2010.

22,25 Eura od 10.02.2010.

21,49 Eura od 10.03.2010.

24,53 Eura od 12.04.2010.

28,92 Eura od 10.05.2010.

32,82 Eura od 10.06.2010.

40,31 Eura od 12.07.2010.

32,99 Eura od 10.08.2010.

51,59 Eura od 10.09.2010.

41,83 Eura od 11.10.2010.

43,72 Eura od 10.11.2010.

51,81 Eura od 10.12.2010.

62,51 Eura od 10.01.2011.

50,48 Eura od 10.02.2011.

54,22 Eura od 10.03.2011.

48,93 Eura od 11.04.2011.

60,89 Eura od 10.05.2011.

69,09 Eura od 10.06.2011.

72,80 Eura od 11.07.2011.

114,13 Eura od 10.08.2011.

74,93 Eura od 12.09.2011.

69,09 Eura od 10.10.2011.

70,53 Eura od 10.11.2011.

69,99 Eura od 12.12.2011.

75,09 Eura od 10.01.2012.

78,66 Eura od 10.02.2012.

79,76 Eura od 12.03.2012.

77,02 Eura od 10.04.2012.

78,55 Eura od 10.05.2012.

79,98 Eura od 11.06.2012.

77,84 Eura od 10.07.2012.

77,64 Eura od 10.08.2012.

73,61 Eura od 10.09.2012.

74,99 Eura od 10.10.2012. pa sve do isplate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.899,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 29. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu radi isplate podnesenoj ovom sudu 29. svibnja 2023. navodi se kako je prednik tužiteljice, pok. PO, s prednikom tuženika SPLITSKA BANKA d.d. sklopio Ugovor o kreditu 30. svibnja 2006. br. 43684/06 kojim mu je stavljeno na raspolaganje 20.500,00 CHF što joj je isplaćeno u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Ugovorena je nepoštenja i ništetna ugovorna odredba kojom je isplatu kredita vezao uz valutu švicarski franak o čemu prednik tužiteljice kao potrošač nije bio obaviješten o svim bitnim elementima za donošenje odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna bitne za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

1.1. U podnesku od 11. prosinca 2023. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju te potražuje iznos od 2.852,05 eura sa zateznim kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa na način kako je to specificirano u izreci presude. Tuženik se nakon preinake tužbenog zahtjeva upustio u raspravljanje pa se smatra da je dao pristanak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev osporavajući osnov i visinu. Ističe se prigovor zastare kao i činjenicu da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući je kredit u cijelosti otplaćen 10. lipnja 2013. Tuženik ističe kako tužitelju prilikom zaključenja ugovora nije prikrio niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, ali ga je isto tako upozorio na moguće negativne posljedice i rizike oko ugovaranja valutne klauzule, a koja ugovorna odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega ne može kao takva niti biti predmetom ocjene poštenosti. Takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i načela značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno da nije postojao zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni pravni okvir.

3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije Marijana Jovića (list 34-56 spisa), saslušanjem tužiteljice 8. srpnja 2025. (list 65-67 spisa).

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata novčanog iznosa stečenog bez osnove.

4.1. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

4.2. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih odredbi i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj 43684/06 od 30. svibnja 2006. bez određene namjene (nadalje: Ugovor) u kojem je prednik tužiteljice kao ugovaratelj imao status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

5. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., ), prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.

6. Čitanjem priložene dokumentacije i prometa po računu u vlasništvu tužiteljice otvorenog kod OTP BANKA d.d., pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije Marijana Jovića , sud je utvrdio:

-ugovoreno je da su mjesečni anuiteti izraženi u CHF-valuti ugovora koji se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća,

-financijskim vještačenjem vještaka Marijana Jovića utvrđeno je da je ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog valutne klauzule i to samo pozitivne razlike 2.852,05 eura dok je tužitelj za vrijeme kada je valuta CHF bila niža od početne uplatio manje 40,49 eura.

-tužiteljica u svojstvu stranke izjavila je da je njen pokojni suprug kao prosvjetni radnik podigao kredit za podmirenje troškova školovanja dvoje djece u Splitu i za manje popravke u kući.

6.1. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka sačinjen nakon provedene dopune već prigovora činjenici što je tuženik u zahtjevu za isplatu ne uračunava i iznose koje je manje platio zbog činjenice što je tečaj bio manje od ugovorenog.

7. Što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetne ugovorne Trgovački sud u Zagrebu je presudom P- -1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. (predmet br.) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.2 Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

8. Osim iznesenog o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je temeljem čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/2003., nadalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

8.1. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8.2. Iako tuženik ističe da su tužitelju bile jasne sve ugovorne odredbe u presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

9.1. Prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma utjecaja valutne klauzule sve kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Valutna klauzula koja je zapravo trebala biti zaštitni mehanizam potrošača

9.2. Ni ZZP/03 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

9.3. Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je njegova mjesečna financijska obveza dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene tečaja ugovorene valute do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.

10. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

10.1. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

11. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to čl.1. i 6. nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne.

12. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U odnosu na valutnu klauzulu presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to ne postoji zastara predmetnog potraživanja jer je tužba podnesena 29. svibnja 2023. tj. prije isteka roka od 5 godina.

13. U odnosu na prigovor tuženika kako tužitelj nema pravni interes jer je kredit otplaćen, treba istaknuti da tužitelj kao ugovorna stranka ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koje pravo mu se ne gasi (čl.328.ZOO) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove što je i krajnji cilj svakog potrošača u ovoj vrsti parnica.

14. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete primjene valutne klauzule, odnosno nepostojanje pravnog okvira u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača ne znači da banka tužitelju kao potrošaču može nametnuti ugovornu odredbu koje ju stavljaju u neravnopravan položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

15. Što se tiče tzv. negativnih razlika za istaknuti je kako tuženik u ovom postupku nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, nije isticao prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu pa ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo ikakvo prebijanje ili umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o kamati stekao od tužitelja. S druge strane, na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnova pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku jer je sva plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik.

15.1. Manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike nije bila jasno predočena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Tome je dodati kako plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio.

15.2. Konačno, tuženik nije podnio prigovor prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva zbog čega sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim razlikama kada je tečajna razlika bila manja od prvotno ugovorene.

16. Stoga, imajući u vidu izneseno, prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora i odlučeno je kao u izreci presude pod I . Kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, odlučeno je kao pod točkom II. Odluke. Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku 2.852,05 eura više na ime anuiteta zbog promjene tečaja CHF, odnosno pojedine mjesečne iznose navedene u izreci ove presude što ne uključuje negativne razlike.

16.1. U odnosu na zahtjev za isplatu zateznih kamata ističe se da se tijek kamata prosuđuje po odredbi članka 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž- 923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa .

17. Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.1.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: OT).

17.1. U ovom postupku vrijednost predmeta spora iznosi 2.852,05 eura kada je tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku koji je predao sudu zatražio upravo isplatu zatraženog iznosa.

17.2. Tužitelju je obistinjen trošak po 100 bodova za svaku poduzetu radnju i to temeljem Tbr. 8. t. 1. Tarife za sastav tužbe od 29. svibnja 2023., podneska od 14. veljače 2025., 2. travnja 2025. i 3. srpnja 2025 te , zatim po 100 bodova temeljem Tbr. 9. t. 1 za pristup ročištu od 20. ožujka 2025. i 8. srpnja 2025., što iznosi 600 bodova pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 euro iznosi 1.200,00 eura, a s obračunatim PDV-om 1.500,00 eura čemu je potrebno pridodati troškove provedenog vještačenja od 399,60 eura što sveukupno iznosi 1.899,60 eura.

17.3. Sud nije obistinio trošak tužitelju za sastav podneska, od 23. svibnja 20205. za kojeg tužitelj navodi da je u tom podnesku pogrešno naznačio nazive stranaka zbog čega ispravlja tu grešku u podnesku od 3. srpnja 2025. koji se sud priznao kao trošak.

17.4. Tužiteljici nije obistinjen trošak sudske pristojbe na tužbu i odluku jer su člankom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) potrošači oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

18. Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja , a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Zbog navedenog sud je odlučio je kao izreci presude.

U Splitu 29. kolovoza 2025.

SUDAC

Branko Karaman

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika

- u spis