REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-92/2025-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici Sanja Rojnić i Ronald Kontešić, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice VM, punomoćnice tužiteljice odvjetnice Sanje Rojnić i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Lea Peruška, 29. kolovoza 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe i dijelovi Ugovora o kreditu, broj ugovora: 118- 50-3189363, od 14. prosinca 2005., sklopljenog između Raiffeisebnbank Austria d.d. Zagreb, kao Kreditora i LM, [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], kao Korisnika kredita i Juršić Hanje, Vidikovac 51, 52100 Pula, MBG: [jedinstveni matični broj građana], kao sudužnika, i to:

- odredba čl. 7. st. 1. Ugovora, u dijelu u kojem je utvrđeno kako se iznos kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća;

- odredba čl. 2. st. 1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju VM, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, iznos od sveukupno 3.876,76 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od preplate tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i koja kamata teče:

- na iznos od 1,05 eura od 18. studenoga 2008.

- na iznos od 2,50 eura od 17. siječnja 2009.

- na iznos od 3,54 eura od 20. veljače 2009.

- na iznos od 4,01 eura od 20. ožujka 2009.

- na iznos od 2,71 eura od 18. travnja 2009.

- na iznos od 2,96 eura od 19. svibnja 2009.

- na iznos od 0,97 eura od 19. lipnja 2009.

- na iznos od 0,67 eura od 19. rujna 2009.

- na iznos od 0,60 eura od 28. listopada 2009.

- na iznos od 1,28 eura od 18. prosinca 2009.

- na iznos od 2,46 eura od 19. siječnja 2010.

- na iznos od 4,13 eura od 03. travnja 2010.

- na iznos od 3,75 eura od 03. travnja 2010.

- na iznos od 6,02 eura od 03. travnja 2010.

- na iznos od 5,59 eura od 26. svibnja 2010.

- na iznos od 6,43 eura od 01. lipnja 2010.

- na iznos od 13,69 eura od 21. srpnja 2010.

- na iznos od 12,19 eura od 19. kolovoza 2010.

- na iznos od 15,84 eura od 21. rujna 2010.

- na iznos od 14,35 eura od 19. listopada 2010.

- na iznos od 11,95 eura od 17. studenog 2010.

- na iznos od 17,01 eura od 28. prosinca 2010.

- na iznos od 23,45 eura od 06. veljače 2011.

- na iznos od 18,89 eura od 06. veljače 2011.

- na iznos od 20,49 eura od 30. ožujka 2011.

- na iznos od 18,46 eura od 08. lipnja 2011.

- na iznos od 18,82 eura od 08. lipnja 2011.

- na iznos od 27,46 eura od 08. lipnja 2011.

- na iznos od 27,90 eura od 05. kolovoza 2011.

- na iznos od 35,01 eura od 05. kolovoza 2011.

- na iznos od 31,35 eura od 27. listopada 2011.

- na iznos od 27,36 eura od 27. listopada 2011.

- na iznos od 26,93 eura od 09. prosinca 2011.

- na iznos od 26,62 eura od 09. prosinca 2011.

- na iznos od 28,53 eura od 27. siječnja 2012.

- na iznos od 30,19 eura od 01. veljače 2012.

- na iznos od 30,41 eura od 21. ožujka 2012.

- na iznos od 29,26 eura od 06. svibnja 2012.

- na iznos od 30,04 eura od 06. svibnja 2009.

- na iznos od 30,57 eura od 19. lipnja 2012.

- na iznos od 29,68 eura od 07. kolovoza 2012.

- na iznos od 29,91 eura od 07. kolovoza 2012.

- na iznos od 29,24 eura od 19. listopada 2012.

- na iznos od 27,79 eura od 19. listopada 2012.

- na iznos od 29,34 eura od 01. prosinca 2012.

- na iznos od 30,08 eura od 01. prosinca 2012.

- na iznos od 29,56 eura od 01. siječnja 2013.

- na iznos od 26,65 eura od 26. veljače 2013.

- na iznos od 29,12 eura od 15. ožujka 2013.

- na iznos od 29,33 eura od 09. travnja 2013.

- na iznos od 28,37 eura od 14. svibnja 2013.

- na iznos od 25,35 eura od 14. lipnja 2013.

- na iznos od 25,27 eura od 19. srpnja 2013.

- na iznos od 26,01 eura od 01. kolovoza 2013.

- na iznos od 27,20 eura od 11. listopada 2013.

- na iznos od 28,85 eura od 11. listopada 2013.

- na iznos od 28,00 eura od 05. prosinca 2013.

- na iznos od 28,60 eura od 05. prosinca 2013.

- na iznos od 29,28 eura od 01. veljače 2014.

- na iznos od 27,66 eura od 01. veljače 2014.

- na iznos od 28,49 eura od 11. travnja 2014.

- na iznos od 28,22 eura od 18. travnja 2014.

- na iznos od 27,30 eura od 20. svibnja 2014.

- na iznos od 27,00 eura od 25. lipnja 2014.

- na iznos od 27,13 eura od 05. kolovoza 2014.

- na iznos od 28,18 eura od 05. kolovoza 2014.

- na iznos od 29,06 eura od 16. rujna 2014.

- na iznos od 28,88 eura od 14. studenog 2014.

- na iznos od 29,64 eura od 14. studenog 2014.

- na iznos od 30,16 eura od 13. siječnja 2015.

- na iznos od 29,85 eura od 13. siječnja 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 22. veljače 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 16. travnja 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 07. svibnja 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 07. svibnja 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 21. lipnja 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 21. srpnja 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 12. kolovoza 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 11. rujna 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 24. listopada 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 01. studenog 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 18. prosinca 2015.

- na iznos od 30,27 eura od 22. siječnja 2016.

- na iznos od 30,27 eura od 19. veljače 2016.

- na iznos od 30,27 eura od 16. ožujka 2016.

- na iznos od 30,27 eura od 26. travnja 2016.

- na iznos od 30,27 eura od 01. svibnja 2016.

- na iznos od 37,53 eura od 16. lipnja 2016.

- na iznos od 40,52 eura od 29. srpnja 2016.

- na iznos od 39,90 eura od 25. kolovoza 2016.

- na iznos od 38,73 eura od 22. rujna 2016.

- na iznos od 39,91 eura od 30. listopada 2016.

- na iznos od 40,13 eura od 01. studenog 2016.

- na iznos od 41,86 eura od 04. prosinca 2016.

- na iznos od 42,54 eura od 01. veljače 2017.

- na iznos od 42,00 eura od 05. veljače 2017.

- na iznos od 41,30 eura od 30. ožujka 2017.

- na iznos od 41,03 eura od 29. travnja 2017.

- na iznos od 39,85 eura od 09. svibnja 2017.

- na iznos od 38,12 eura od 15. lipnja 2017.

- na iznos od 37,60 eura od 25. srpnja 2017.

- na iznos od 32,75 eura od 05. kolovoza 2017.

- na iznos od 32,13 eura od 20. rujna 2017.

- na iznos od 33,22 eura od 20. listopada 2017.

- na iznos od 31,76 eura od 25. studenog 2017.

- na iznos od 31,77 eura od 22. prosinca 2017.

- na iznos od 31,07 eura od 01. siječnja 2018.

- na iznos od 30,47 eura od 03. veljače 2018.

- na iznos od 31,34 eura od 01. ožujka 2018.

- na iznos od 29,03 eura od 06. travnja 2018.

- na iznos od 26,63 eura od 29. svibnja 2018.

- na iznos od 30,98 eura od 21. lipnja 2018.

- na iznos od 30,11 eura od 01. srpnja 2018.

- na iznos od 29,97 eura od 13. rujna 2018.

- na iznos od 33,22 eura od 13. rujna 2018.

- na iznos od 33,66 eura od 20. listopada 2018.

- na iznos od 32,80 eura od 17. studenog 2018.

- na iznos od 33,49 eura od 23. siječnja 2019.

- na iznos od 34,04 eura od 23. siječnja 2019.

- na iznos od 32,71 eura od 01. travnja 2019.

- na iznos od 33,07 eura od 01. travnja 2019.

- na iznos od 35,04 eura od 01. travnja 2019.

- na iznos od 32,77 eura od 18. svibnja 2019.

- na iznos od 34,21 eura od 01. lipnja 2019.

- na iznos od 35,41 eura od 10. srpnja 2019.

- na iznos od 35,73 eura od 09. kolovoza 2019.

- na iznos od 37,60 eura od 11. rujna 2019.

- na iznos od 38,59 eura od 09. listopada 2019.

- na iznos od 37,21 eura od 17. studenog 2019.

- na iznos od 37,35 eura od 14. prosinca 2019.

- na iznos od 38,80 eura od 09. siječnja 2020.

- na iznos od 40,93 eura od 17. ožujka 2020.

- na iznos od 42,10 eura od 17. ožujka 2020.

- na iznos od 45,58 eura od 16. travnja 2020.

- na iznos od 44,05 eura od 20. studenog 2020.

- na iznos od 42,21 eura od 31. prosinca 2020.

- na iznos od 41,51 eura od 01. siječnja 2021.

- na iznos od 42,70 eura od 18. veljače 2021.

- na iznos od 40,77 eura od 07. ožujka 2021.

po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava po kamatnoj stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po kamatnoj stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005 – 78/2015), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005 – 156/2022) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stopa koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope

– kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju VM, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi sve parnične troškove u iznosu od 1.727,38 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Ovom sudu je 30. srpnja 2021. tužbu podnio ŽM kao tužitelj navodeći da je 14. prosinca 2015. zajedno sa solidarnim jamcem JM sklopio ugovor o kreditu broj 118-50-3189363 s tuženikom, a da je ugovor sklopljen na iznos kunske protuvrijednosti od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora (ovdje tuženika) na dan korištenja kredita, dok je kamatna stopa utvrđena u iznosu od 4,95 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Ističe da je odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF, po srednjem tečaju Kreditora, ovdje tuženika, na dan korištenja kredita, a da je odredbom čl. 7. Ugovora utvrđeno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a sve prema otplatnom planu, dok je odredbom članka 4. Ugovora utvrđeno da je rok otplate 216 mjeseca. Navodi da je tečaj CHF na dan korištenja kredita, odnosno 15. prosinca 2005., bio je određen u omjeru 1:4,797077 u odnosu na hrvatsku kunu, dok je primjerice 31. siječnja 2015. bio određen u omjeru 1:7,356405 u odnosu na hrvatsku kunu. Stoga da je očito kako je takva odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te načelu jednake vrijednosti davanja koje su propisane odredbama čl. 12. i 15. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/1991, 73/1991,111/1993, 3/1994, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001 – dalje u tekstu: ZOO), a da tuženik kao kreditna institucija nije primijenio pažnju dobrog stručnjaka koju je bio dužan primijeniti sukladno članku 18. st. 2. ZOO-a. Ističe da tužitelj kao laik, odnosno osoba koja ne raspolaže stručnim znanjima iz domene monetarne ekonomije, valutnog rizika i dr., nikako nije mogao predvidjeti gore opisano kretanje švicarskog franka, uslijed čega su se povećala njegova davanja prema tuženiku, a niti je na takve valutne rizike bio upozoren od strane službenika tuženika. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kojom je pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. S obzirom na navedene okolnosti smatra da je preplatio svoj kredit s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za iznos od 23.327,92 kuna (sada 3.096,15 eura uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450). Primjerice, prvotni anuitet kredita tužitelja iznosio je 729,31 kuna odnosno 96,80 eura, dok je uslijed rasta tečaja švicarskog franka tijekom godina, njegov anuitet dosezao i iznos od 1.053,29 kuna odnosno 139,80 eura. Dakle, tužitelj je zasada, budući da kredit još isplaćuje, preplatio predmetni kredit s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.096,15 eura (23.327,92 kuna), koji iznos sada ima pravo potraživati upravo radi ništetnosti te odredbe. Nadalje, navodi kako neovisno o odredbi čl. 13. predmetnog Ugovora, kojom je prorogirana nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora, odnosno tuženika, tužitelj ističe kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula te je stoga nadležan sud na području kojeg se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz čije je djelatnosti nastao ugovorni odnos, sve sukladno čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 – 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Ističe da se o odredbi kojom je utvrđena prorogacijska klauzula nije pojedinačno pregovaralo pa je temeljem članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003 – dalje u tekstu: ZZP) takva odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na značajnu udaljenost suda u Zagrebu od prebivališta tužitelja. S obzirom na to da je prije zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari potrebno provesti financijsko vještačenje, tužitelj zadržava pravo da po provedenom vještačenju precizira i uskladi svoj tužbeni zahtjev, sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijsko – knjigovodstvene struke. Tužitelj pritom ističe i kako je, sukladno presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., ništetna i odredba članka 2. Ugovora, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sukladno odluci tuženika. Stoga, predlaže da sud po zaključenju glavne rasprave donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu, te kojom će obvezati tuženika da tužitelju na ime preplate temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF isplati iznos od 3.096,15 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a tužitelj potražuje i parnične troškove.

1.1. Tužitelj je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, i to na način da na ime preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule potražuje ukupni iznos od 3.876,76 eura, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

1.2. S obzirom da je ŽM kao tužitelj preminuo, rješenjem ovog suda poslovni broj P-603/2021-25 od 7. siječnja 2025. utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, a nasljednik VM pozvana je da preuzme postupak te je nastavljen postupak u ovoj pravnoj stvari u odnosu na VM kao tužitelja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni te ističe prigovor zastare. Osporava da se granice pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu i to Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., na koje se tužitelj, poziva protežu i na predmet ovog spora. Tuženik ističe da u tom postupku sud nije utvrđivao elemente ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače već da je samo apstraktno odlučivao da li je valutna klauzula nepoštena odnosno ništetna. Sukladno tome tuženik smatra da je na tužitelju teret dokaza u konkretnom predmetu da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Tuženik smatra da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva budući da je iz čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu razvidno da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Iz navedenog tužitelju je obrazloženo da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća anuiteta. Tuženik ističe da je tužitelju obrazložena posljedica i rizici kredita vezano uz tečaj CHF i da je tužitelj na to pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika koji je također temeljem čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu bio dužan strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla. Solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrđuje da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tužitelju je svakako bilo poznato, odnosno nije mu moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama, te da će se sukladno tome mijenjati i troškovi kredita. Isto tako mogao je procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Valutna klauzula ugovorena je kao dvostruka klauzula što znači u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na kunu padala tužitelj bi morao vratiti manji iznos kredita. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati ugovor o kreditu. Sukladno tome, tuženik smatra da ta ugovorna odredbe ne uzrokuje neravnotežu u pravnim odnosima ugovornih strana. Povećanje vrijednost CHF na svjetskom tržištu nije u nikakvoj vezi sa postupanjem tuženika niti je tuženik ostvario dodatan profit. U pogledu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik smatra da je odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost. Na tužitelju je teret dokaza da su Odluke banke kao i drugi opći akti banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope nepoštene i ništetne. Tuženik je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja. Promjene kamatnih stopa tuženik određuje ovisno o tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i stranom tržištu. Tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva, kao i potraživanje tužitelja po osnovi zakonskih kamata jer tuženik nije bio nepošten te je istaknuo prigovor zastare potraživanja. Tuženik slijednom navedenog predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U dokaznom postupku pročitane su tečajne liste, ugovor o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, pravilnici o obračunu kamata i naknada, opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom, nalaz i mišljenje vještaka.

3.1. U postupku nije saslušan svjedok ĆM jer je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje navedenog svjedoka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 118-50-3189363 sklopljenog između pravnog prednika tužitelja ŽM, kao korisnika kredita i KM kao solidarnog jamca s tuženikom kao kreditorom 14. prosinca 2005., koje su sadržane u čl. 2. i 7. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 3.876,76 eura na ime pretplate temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je pravni prednik tužitelja ŽM kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 14. prosinca 2005. zaključio Ugovor o kreditu broj: 118-50-3189363, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a s rokom otplate od 216 mjeseci. Također je nesporno da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,95% godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora). Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,95% te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope te o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takve odredbe o valutnoj klauzuli švicarskog franka. S time u vezi sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8. Prvenstveno valja istaknuti kako okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari čini.

9. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između pravnog prednika tužitelja i tuženika, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

9.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, sud je navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrdio ništetnima.

9.7. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između pravnog prednika tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.

11. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (onih iz čl. 81. i 82. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

11.2. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 1,00 postotnih poena (5.95 % u odnosu na početnih 4,95 %), te je povećala kreditno opterećenje pravnog prednika tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđeno neravnotežu na štetu tužitelja odnosno njegovog pravnog prednika. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

11.3. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćnom cijenili da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

11.4. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.5. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za pravnog prednika tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno njegovog pravnog prednika, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

12. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I i II izreke.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, posljedično ništetna i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

13.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14. S obzirom na utvrđenje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli), s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazio da navedene nepoštene odredbe nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određen a time i pošteno.

14.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marimar-fin d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je korisnik kredita trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj za utuženo razdoblje do ožujka 2021. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 22.000,00 CHF, da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu bio 1 CHF = 4,7970770 HRK, kao i činjenicu da je po kreditu korišten moratorij od 6 mjeseci i to u razdoblju od 30. travnja 2020. do 31. listopada 2020.

14.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 3.876,76 eura (Tablica 6 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 548-553 spisa), s time da je vještak posebno iskazao i pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja u ukupnom iznosu od 186,13 eura (Tablica 6 - Nalaza i mišljenja vještaka - list 562-567 spisa).

14.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a na isti primjedbe nije imao tužitelj, niti je tuženik imao primjedbe na matematički izračun vještaka.

15. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istoga je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO te odlučiti kao u točci III izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 3.876,76 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosu koji je tuženiku neosnovan pripao, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja, a tuženik u postupku nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu, pa u tom smislu nisu osnovani prigovori tuženika.

16. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 2. kolovoza 2021., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

17. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa), prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, i to za zastupanje po punomoćniku u postupku i to za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife, za zastupanje na ročištima 21. rujna 2022. i 10. srpnja 2025. iznos od 250,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podnesaka od 3. svibnja 2022. i 13. ožujka 2024. iznos od 250,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife, odnoso ukupno 1.250,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 77,38 eura te predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 eura. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen.

17.1. Tuženik nije uspio u sporu, pa je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

U Puli 29. kolovoza 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.