REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-247/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Maja Masnec, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa IPŠ, odvjentica iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. kolovoza 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja Zrinke Sertić, odvjetnice, te zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetnice Silvije Crnogaća Čorušić, dana 29. kolovoza 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 3213571797/08 sklopljenog dana 12.06.2008. godine između ZAGREBAČKE BANKE d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, solemniziranog dana 16.06.2008. po javnoj bilježnici Gordani Frković iz Samobora pod posl. br. OV- 18880/2008 u čl. 2 kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora i to naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te odredbe čl. 18. t. D, kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. kolovoza 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je u svojstvu korisnika kredita, dana 12.6.2008. godine sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 3213571797/08, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 24.393,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a, važećem na dan isplatea kredita.

Navodi da je čl. 2. tog ugovora tuženik obvezao tužitelja platiti naknade i troškove kredita u skladu sa odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a koja odredba je ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Isto tako navodi da je čl. 18D ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate, te tvrdi da je i ta ugovorna odredba ništetna. Navodi da su mu naplaćene obje naknade, pa da stoga ima pravni interes za ovu tužbu. Smatra da su naprijed spomenute ugovorne odredbe nepoštene, jer su unesene u tipski ugovor bez pregovaranja sa potrošačem, te da su netransparentne i neproporcionalne pri čemu se poziva na sudsku praksu Suda EU, a isto tako i čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4-.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulaznih naknada, ali da iz čl. 1021. ZOO- a, proizlazi da tuženik iste nije bio ovlašten naplaćivati. Smatra da prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredaba tuženik nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja , jer je tužitelj bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu pregovaračke moći, tako i znanja, što je dovelo do toga da je tužitelj pristao na ugovorne odredbe koje su sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja od strane tužitelja na iste. Time je smatra tužitelj, tuženik postupao i suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Tuženik u sadržaj ugovora nije unio podatak o razlogu ugovaranja spornih naknada nije mu je objasnio taj razlog, isto kao i visinu, pa su zato iste prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. To tim više što se tužitelj obvezao ugovorom platiti i ugovorenu kamatu, pa smatra da bilo kakvi troškovi vezani za kredit moraju pasti na teret banke. Isto tako navodi da je Vrhovni sud RH u svojim odlukama, a vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo samo na naknadu onih troškova koji su stvarno i nastali, te da banka ne može naplaćivati kroz tu naknadu izgubljenu dobit zbog dijela kamata koje nije ostvarila zbog prijevremene otplate kredita.

Stoga tužitelj u ovom postupku traži da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se utvrditi da je ništetan dio odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3213571797/08 koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 12.6.2008., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu sa odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, te odredbe čl. 18. toč. D u kojoj je ugovoreno da korisnika kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutke prijevremene otplate.

Također potražuje od tuženika i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvenstveno smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva, jer je pravnu zaštitu mogao ostvariti kondemnatornom tužbom, pa stoga predlaže odbaciti tužbu..

Nadalje navodi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu izrijekom bilo dopušteno, odnosno uređeno zakonskim odredbama. Pri tome se poziva na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite koji propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača, koji u čl. 3. propisuje da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Poziva se tužitelj i na uvriježenu praksu u poslovanju kreditnih institucija, Direktivu 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. i Direktivu Vijeća 87/102/EEZ, te Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju. Smatra da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, plaćanje naknade za obradu kredita bio redoviti trošak kreditiranja. Tuženik uz navedeno, pozivajući se na čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Smatra tuženik da su u predmetnom ugovoru o kreditu sporne ugovorne odredbe jasno i razumljivo sastavljene, te su uočljive, pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ili ne. Isto tako smatra da je u Odluci o Tarifi naknada za usluge, koja je u svako doba bila dostupna tužitelju jasno navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva za motorna vozila iznosi 2% od iznosa kredita. Plaćanje naknade je bilo propisano i Općim uvjetima poslovanja Banke. Osim toga navodi da je banka tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade (od strane osobnog bankara).

Tuženik nadalje navodi da sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ni na koji način prouzročila neravnotežu između ugovornih strana, na štetu tužitelja, to bez obzira je li se o njoj pregovaralo ili nije. Pri tome ponavlja da je naknada izričito zakonski dopuštena, ugovorena na jasan, uočljiv i razumljiv način, fiksno određena u postotku i pri tome lako odrediva, te predstavlja ekvivalent za izvršene usluge. Tuženik se poziva na Presudu Suda EU C-621/17 navodeći da iz iste proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Tuženik pojašnjava koje je troškove imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva, za koje je ugovorio spornu naknadu (troškovi rada-plaća i naknada plaća, te s njima povezani troškovi; administrativni troškove – materijalni troškovi; troškovi provizija i naknada; troškovi poreza i drugih administrativnih davanja sl.). Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita, također navodi da je ista valjano ugovorena, istim propisima kojima je regulirana i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Isto tako navodi da je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, te je u Odluci o Tarifi naknada za usluge od 2013. bila jasno naznačena i dostupna klijentima u svako doba. Osim toga navodi da niti ta odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi da troškovi prijevremene otplate kredita doista postoje, i tom naknadom se nikako ne plaćaju ugovorne kamate koje korisnik kredit inače platio da nije prijevremeno otplatio kredit. Radi se o troškovima koje banka ima prema svom deponentnu, odnosno vjerovniku. Poziva se tuženik na sudsku praksu Visokog Trgovačkog suda.

Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Što se tiče pravnog interesa tužitelja za podnošenje ove tužbe, valja reći da utvrđenje ništetnosti ugovora može tražiti svaka zainteresirana osoba, a pogotovo u konkretnom slučaju tužitelj, koji je stranka ugovora o kreditu, pa su tvrdnje tuženika da tužitelj nema pravni interes za ovu tužbu potpuno neosnovane.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 12.6.2008. (list 6-10 spisa), potvrda tuženika o plaćenim naknadama (list 11 spisa), Tablica proizvoda tuženika za domaće i strane fizičke osobe (list 36-89 spisa), Uputa tuženika za odobravanje kredita građanima (list 90-92 spisa), Opći uvjeti poslovanja tuženika iz 1999. (list 93-97 spisa), te je saslušao tužitelja (list 107-108 spisa).

5. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju svih naknada i troškova u skladu sa Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, konkretno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno Općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

8. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 12.6.2008., pa se stoga se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, dalje: ZZP), te Zakon o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1.1.2006. godine.

9. Odredbama čl. 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

10. Sukladno čl. 99. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

13. Dakle, među strankama nije sporno da je tužitelj platio i naknadu za obradu kredita, a i naknadu zbog prijevremene otplate kredita, a sukladno odredbama sklopljenog Ugovora o kredita za kupnju motornog vozila od 12.6.2008. godine.

14. Sporno je, jesu li navedene odredbe ugovora kojima je ugovoreno plaćanje tih naknada nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li iste u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača.

13. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je kredit ugovoren za kupnju motornog vozila. Isto proizlazi iz iskaza tužitelja koji navodi da je kredit uzeo radi kupnje osobnog vozila i da ga u druge svrhe nije koristio. Dakle, sud je zaključio da je tužitelj predmetni Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, koju činjenicu niti tuženik ne spori.

14. Nadalje, čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed određene ugovorne odredbe.

15. Iz iskaza tužitelja, proizlazi da je sklopio ugovor o kreditu za kupnju auta za osobne potrebe, odnosno za putovanje na posao i s posla i vožnju mame kod liječnika. Pronašao je auto u Auto kući Renault Vasilj u Samoboru. Nije imao dosta gotovine za kupiti auto i tamo su mu ponudili kupnju putem kredita. Prodavač u salonu mu je rekao da su krediti u CHF povoljniji, odnosno da imaju povoljniju ratu, ali od njega nije dobio nikakve druge informacije, niti ugovor, već mu rekao da su svi papiri kod javnog bilježnika, koji mu je rekao da pročita ugovor, pa je isti pročitao i potpisao ga. Javni bilježnik mu nije ništa posebno objašnjavao nego samo da moram plaćati rate. Ne sjeća se je li dobio i otplatni plan i gdje sam ga dobio. Uglavnom su mu u početku rate odgovarale, a kasnije su se one povećale i morao je u svojoj matičnoj banci dići nenamjenski kredit kako bi zatvorio sporni kredit, jer ga više nisam mogao plaćati. Prije nego što je otplatio kredit išao je u Zagrebačku banku gdje mu je službenica izračunala koliko još moram platiti i naknadu za tu prijevremenu otplatu, tako da je njegova banka prebacila taj iznos novca koji je još bio dužan po tom kreditu Zagrebačkoj banci. On je elektrotehničke struke i ne razumijem se u ekonomske pojmove.

O naknadi za obradu kredita mu nitko nije ništa govorio, niti prodavač u salonu, a niti javni bilježnik, a kada je prijevremeno otplaćivao kredit službenica u Zagrebačkoj banci je izvršila izračun koliko mora još otplatiti i misli da mu je rekla da mora platiti i te naknade, ali nije rekla u kojem iznosu i za što se one plaćaju. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio svjestan niti je znao da mora platiti bilo kakve naknade i koliko one iznose, niti je nakon što je pročitao ugovor u auto kući, a niti javnog bilježnika pitao o kakvim se naknadama radi, a niti ih je tražio tarifu naknada. Kod javnog bilježnika nije bilo puno razgovora već se to trebalo što prije završiti. Prije nego što je podigao ovaj sporni kredit se malo interesirao kod rođaka koji ima mjenjačnicu i on je rekao da je CHF stabilan i da tu nema puno problema, ali se sve vrlo brzo nakon toga promijenilo. Ne može reći da li bi sklopio sporni ugovor o kreditu da je znao da će mi biti naplaćene te sporne naknade u iznosima koje je platio, ali vjerojatno bi ga sklopio ugovor jer mu je trebao novac. Nije mogao birati jer je jedino mogao dobiti kredit ako plati naknadu, a isto tako i prijevremeno otplatiti ga ako plati naknadu. Svi su morali tada plaćati te naknade. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika odgovara da nije pokušao pregovarati o naknadama sa prodavačem u auto kući, niti je naknadno otišao u banku tražiti pojašnjenje vezano za naknade. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao u vlasništvu nikakav obrt, već je bio zaposlen u Jamnici, s tim da je autoprijevoznički obrt „ [obrt]“ imao do 1997., jer ga je naslijedio od oca. Taj obrt se bavio prijevozom šljunka kamionom od 8 tona, a zatvorio ga je još 1997., s tim da greškom službenice je on egzistirao do 2012. samo formalno. Vozilo koje je kupio na kredit je bilo osobno vozilo koje je koristio isključivo on za osobne potrebe, kao što je već rekao i to vozilo nema nikakve veze sa obrtom koji više nije bio aktivan.

15.1 Sud iskaz tužitelja ocjenjuje istinitim posebno u dijelu u kojem iskazuje da o spornim ugovornim odredbama o plaćanju naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu nije mogao pregovarati sa tuženikom.

15.2. Sukladno odredbama ZZP-a, na tuženiku je teret dokaza o tome da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. U slučaju da tuženik to ne dokaže, smatra se da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

15.3. Tuženik na okolnost pregovaranja sa tužiteljem o ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora nije predlagao nikakve dokaze, već je isticao samo paušalne navode, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da kod podizanja kredita nije niti bio u banci, pa je logično da nije mogao pregovarati o naknadi za obradu kredita, a da kod prijevremene otplate kredita nije mogao birati, jer je naknadu morao platiti, kako bi zatvorio kredit.

15.4. Prema tome, sud na temelju provedenih dokaza zaključuje da tuženik nije dokazao da se pregovaralo o ugovornim odredbama koje predviđaju plaćanje naknada kako naknade za obradu kredita, tako i one za prijevremenu otplatu.

16. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama koje predviđaju plaćanje naknada od strane korisnika, potrebno je utvrditi jesu li te odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. U tom pogledu, prvenstveno valja istaknuti da u ugovoru nije niti na koji način specificirana naknada koju je tužitelj dužan platiti, već se tuženik samo poziva na Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, bez da je objasnio tužitelju od čega se sastoji ta naknada, odnosno za koje usluge i troškove se ista plaća. Pritom je upravo dužnost banke bila da tužitelju pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi kao prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno da mu objasni sve čimbenike koji su utjecali na formiranje naknade.

17.1. Dokumentacija tuženika o kreditima koju dostavlja, a koja prileži na listu 36- 92 spisa u kojoj su navedene nakade izražene u postotcima koje su različite za različite vrste kredita, a za koju tuženik tvrdi da je bila dostupna tužitelju kao i ostalim klijentima u poslovnicama banaka, ne može se smatrati pravilnim i potpunim informiranjem o uvjetima plaćanja naknade, niti što se tiče visine, a niti se može zaključiti što za koje usluge se plaća ta naknada. Također je tužitelj doveden u situaciju da ukoliko želi sklopiti ugovor o kreditu i dobiti novac koji mu je potreban, odnosno ukoliko kredit želi prijevremeno otplatiti mora prihvatiti tu ugovornu odredbu, odnosno platiti naknadu prema izračunu banke. Stoga sud smatra da za tužitelja ugovorne odredbe koje predviđaju plaćanje naknada prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora, nisu bile lako razumljive, te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi tuženika u kojima tvrdi suprotno nisu osnovani, već je sud iste ocijenio kao paušalne. Isto tako navodi tuženika iz odgovora na tužbu u kojima objašnjava detaljno strukturu naknade za obradu kredita ne ekskulpiraju tuženika od postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja i dovođenja tužitelja u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika.

18. Slijedom navedenog s obzirom da se o spornim ugovornim odredbama o plaćanju naknada nije pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe, iako uočljiva i jasna, bile unaprijed formulirane od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada) – valja zaključiti da su sporne ugovorne odredbe o plaćanju naknade iz čl. 2 i 13. D Ugovora, ništetne i to u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP-a, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO), pa je valjalo odlučiti kao u izreci.

18.1. Pri tome valja reći da tuženik pogrešno interpretira zahtjev tužitelja u odnosu na ništetnost čl. 18. D Ugovora o kreditu, tvrdeći da ne može biti ništetna odredba o prijevremenoj otplati kredita. Naime, tužitelj to niti ne tvrdi, već tvrdi da je ništetna odredbe koja određuje da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a koja odredba je ništetna kao što je to već ranije navedeno.

19. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, odnosno 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 4.6.2025. u iznosu 200,00 eura (100 bodova) (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 26.6.2025. i 26.8.2025. za svako po 100 bodova, odnosno 200,00 eura (Tbr. 9/1), što je ukupno 800,00 eura. (toč. II izreke).

20. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troška- toč. II izreke.

U Zagrebu 29. kolovoza 2025. godine.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura.

2. Punomoćniku tuženika