Poslovni broj: P-1937/2023-16

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 29.01.2025., dana 29. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208265455 koji je solemniziran 22.01.2007. po javnoj bilježnici Milki Čergar pod brojem OU-35/2007, a koja glasi:

- „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 23. st. 1. točka h. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208265455 koji je solemniziran 22.01.2007. po javnoj bilježnici Milki Čergar pod brojem OU-35/2007, u dijelu koji glasi:

- „troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru snosi Korisnik kredita .“

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju BT isplati 274,62 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23.01.2007. do isplate, i to do 31.12.2007. po stopi koja se određuje u skladu sa čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 23. st. 1. točka h. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208265455 koji je solemniziran 22.01.2007. po javnoj bilježnici Milki Čergar pod brojem OU- 35/2007, u dijelu koji glasi:

„Javnobilježničke troškove snosi Korisnik kredita.“

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju BT isplati 222,78 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19.01.2007. do isplate, i to do 31.12.2007. po stopi koja se određuje u skladu sa čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.“

VI. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužbom od 13.06.2023. tužitelj ŠT zatražio je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da su ništetne odredbe čl. 2. st. 4. (tužitelj je u tužbi pogrešno naznačio da bi se radilo o čl. 2. st. 3.) i čl. 23. st. 1. toč. h. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208265455 od 16.01.2007., temeljem kojih je platio naknadu za obradu kredita te javnobilježničke usluge za solemnizaciju kredita, i kojom bi se tuženiku Zagrebačka banka d.d. naložilo da mu isplati iznose 274,62 EUR i 222,78 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Zagrebačka banka d.d. osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom ističući prigovor zastare i navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorne odredbe iz čl. 2. st. 4. i čl. 23. st. 1. toč. h. Ugovora o kreditu nisu ništetne.

3. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to Ugovor o namjenskom kreditu od 13.01.2007. (str. 5-24 spisa), Promet po kreditu (str. 25-26 spisa) te je saslušan tužitelj (str. 214-215 spisa).

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet parnice je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz čl. 2. st. 4. i čl. 23. st. 1. toč. h. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208265455 od 16.01.2007., uz daljnji zahtjev za povrat iznosa 274,62 EUR i 222,78 EUR koje je tužitelj platio temeljem tih ugovornih odredbi.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 3208265455 od 16.01.2007. (str. 208-213 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 63.300,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl. 1.), uz rok otplate 30 godina (čl. 3. st. 1.), s time da se radilo o kreditu za izgradnju kuće (čl. 6.).

7. Iz iskaza tužitelja (str. 214-215 spisa), kojem ovaj sud u vjeruje jer je iskazivao na uvjerljiv način, proizlazi da je predmetni kredit podigao za svoje osobe potrebe, radi izgradnje kuće u kojoj živi sa svojom obitelji.

8. Prema tome, predmetni ugovor je sklopljen između banke kao trgovca i tužitelja kao potrošača, slijedom čega se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007; dalje: ZZP/03).

8.1. Sud nadalje utvrđuje da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer su iste sadržane u unaprijed pripremljenom tipskom (formularnom) ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom ugovoru potvrđeno je i uvjerljivim iskazom tužitelja, dok tuženik ničim nije oborio presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 o tome da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

9. Po čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

10. Po čl. 85. ZZP/03 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

U odnosu na čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu

11. Tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temeljem koje mu je naplaćena naknada za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

12. Navedena ugovorna odredba nije jasna ni razumljiva u smislu čl. 85. ZZP/03 budući da potrošač ne može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlazi iz takve ugovorne odredbe. Naime, potrošač se njome na općeniti način obvezuje platiti sve naknade i troškove koji su definirani jednostranom odlukom vjerovnika, bez da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu određeno na plaćanje kojih točno usluga i troškova se ta odredba odnosi, kao ni koja je njihova visina.

12.1. K tome, iz ugovora o kreditu ne proizlazi da je tuženik prije sklapanja ugovora o kreditu upoznao tužitelja sa sadržajem svoje Odluke o Tarifi naknada za usluge, niti je tuženik to u tijeku postupka dokazao. Na taj način tužitelj kao potrošač nije imao realnu mogućnost upoznati se niti razumjeti stvarno značenje predmetne ugovorne odredbe, jer mu dakle nije omogućen uvidu u Odluku na koju upućuje ta ugovorna odredba.

12.2. Odluka koju je tuženik tek u ovoj parnici dostavio, kao i Uputa njegovim zaposlenicima, ne predstavljaju dokaz da je konkretni tužitelj prilikom ugovaranja zaista bio upoznat sa predmetnom Odlukom tuženika.

13. Slijedom navedenoga, sporna ugovorna odredba ne udovoljava uvjetima transparentnosti.

14. Sud nadalje utvrđuje da ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

14.1. Naime, ne može se razumno pretpostaviti da bi prosječni potrošač u pojedinačnim pregovorima pristao na ovakvu netransparentnu ugovornu odredbu, jer bi time na sebe preuzeo obvezu plaćanja nedefiniranih usluga i troškova u nepoznatoj visini. Stoga sud zaključuje da je tuženik zlorabio okolnost sklapanja formularnog ugovora kod kojeg nema pojedinačnih pregovora te da nije postupao pošteno ni pravedno sa tužiteljem kao potrošačem niti je uzeo u obzir njegove zakonite interese, i to na način da je tužitelju kao potrošaču nametnuo predmetnu ugovornu odredbu koju on u pojedinačnim pregovorima inače ne bi prihvatio, čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

14.2. Sud smatra da je na navedeni način došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, opće pravilo obveznog prava je da svaka ugovorna obveza mora biti određena ili makar odrediva. Stoga bi učinak sporne ugovorne odredbe bio takav da tužitelja kao potrošača u velikoj mjeri dovodi u nepovoljniji pravni položaj od onog u kojem bi se nalazio po općim pravilima ZOO, jer bez sporne ugovorne odredbe ne bi postojala tužiteljeva obveza plaćanja nepoznatih usluga i troškova u nepoznatoj visini, sa kojima se objektivno nije imao priliku upoznati prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom je ozbiljno oštećen tužiteljev položaj u koji je stavljen na temelju mjerodavnih odredbi ZOO (o tome da svaka obveza mora biti određena ili odrediva) , zbog čega sporna ugovorna odredba izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

15. Slijedom navedenoga, budući da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da ona, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, ta ugovorna odredba je u skladu sa čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena, što znači da je ništetna (čl. 87. st. 1. ZZP/03).

15.1. Stoga je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

16. Između stranaka nije sporno da je tužitelj naknadu za obradu kredita tuženiku platio upravo na temelju te ugovorne odredbe, s time da je na temelju uvjerljivog iskaza tužitelja utvrđeno da mu je prilikom ugovaranja kredita samo priopćeno da je dužan platiti tu naknadu, bez da mu je išta objašnjeno vezano uz tu naknadu.

17. Valja napomenuti da konkretni ugovor o kreditu ne sadrži posebnu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, već je ta naknada tužitelju obračunata i naplaćena upravo na temelju predmetnog čl. 2. st. 4. ugovora, a u skladu sa Odlukom o Tarifi naknada za usluge banke, što između stranaka nije sporno.

18. Po čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnost svaka ugovorna strana dužna je vratiti ono što je primila.

19. Slijedom navedenoga, budući da je ugovora odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu od 16.01.2007. ništetna, a tužitelj je upravo temeljem te ugovorne odredbe platio naknadu za obradu kredita, tuženik mu je dužan vratiti ono što je na taj način stekao.

20. Tuženik je podneskom od 13.12.2024. učinio nespornim da mu je tužitelj na ime naknade za obradu kredita platio iznos 274,62 EUR, pa je stoga tuženik tužitelju dužan vratiti taj iznos.

21. Na navedeni iznos tužitelju u skladu sa čl. 1115. ZOO pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja naknade za obradu kredita, jer se tuženik kao banka smatra nesavjesnim stjecateljem budući da je upravo on odgovoran za ugovaranje predmetne ništetne ugovorne odredbe. Iz Prometa po kreditu (str. 17 spisa) proizlazi da je tužitelju kredit isplaćen 23.01.2007., pa sud zaključuje da je on upravo tada platio naknadu za obradu kredita, zbog čega su mu zatezne kamate dosuđene od tog datuma.

22. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju, ništetnost ugovorne odredbe temeljem koje je plaćena naknada za obradu kredita po prvi put je utvrđena tek ovom presudom, pa stoga zastara nije mogla nastupiti.

23. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U odnosu na čl. 23. st. 1. toč. h. Ugovora o kreditu

24. Tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 23. st. 1. toč. h. Ugovora o kreditu temeljem koje je platio trošak javnobilježničke solemnizacije ugovora o kreditu, a koja odredba glasi: „Ugovorne strane prihvaćaju kao bitan sastojak ovog Ugovora i odredbe iz ovog članka: Javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru snosi Korisnik kredita“.

25. Navedena ugovorna odredba nije jasna ni razumljiva u smislu čl. 85. ZZP/03 u dijelu u kojem se tužitelj kao potrošač obvezuje snositi troškove uknjižbe založnog prava te sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ugovoru o kreditu, jer potrošač ne može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlazi iz takve ugovorne odredbe. Naime, potrošač se njome na općeniti način obvezuje platiti neodređene troškova u neodređenoj visini. U vezi troškova uknjižbe založnog prava posebno je nejasno o kakvim troškovima bi se radilo, jer je u čl. 23. st. 1. toč. g. Ugovora o kreditu predviđena njegova solemnizacija, a po čl. 15. st. 7. i čl. 16. st. 15. tadašnje Tarife sudskih pristojbi kod uknjižbe na temelju solemniziranog ugovora nisu se plaćale nikakve sudske pristojbe. U ugovoru nije specificirano o kojim drugim troškovima uknjižbe bi se radilo.

26. Slijedom navedenoga sporna ugovorna odredba – u dijelu koji se odnosi na troškove uknjižbe založnog prava te ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja ugovora – ne udovoljava uvjetima transparentnosti.

27. Sud nadalje utvrđuje da u tom dijelu ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

27.1. Naime, ne može se razumno pretpostaviti da bi prosječni potrošač u pojedinačnim pregovorima pristao na ovakvu netransparentnu ugovornu odredbu, jer bi time na sebe preuzeo obvezu plaćanja nedefiniranih troškova u nepoznatoj visini. Stoga sud zaključuje da je tuženik zlorabio okolnost sklapanja formularnog ugovora kod kojeg nema pojedinačnih pregovora te da nije postupao pošteno ni pravedno sa tužiteljem kao potrošačem niti je uzeo u obzir njegove zakonite interese, i to na način da je tužitelju kao potrošaču nametnuo predmetnu ugovornu odredbu koju on u pojedinačnim pregovorima inače ne bi prihvatio, čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

27.2. Sud smatra da je na navedeni način došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, sklapanje i ispunjenje ugovora o kreditu izvršava se u interesu obje ugovorne strane, i banke i potrošača, jer i jedan i drugi ostvaruju korist od sklapanja tog ugovora (potrošač odmah dobiva na raspolaganje novčana sredstva, a banka će uz povrat iznosa kredita ostvariti i ugovorne kamate). Pritom valja imati na umu da ugovor ispunjava ne samo korisnik kredita (vraćanjem kredita), već ga ispunjava i banka isplatom kredita korisniku. I sklapanje ugovora i ispunjenje ugovora može biti povezano sa raznim troškovima te je potpuno nejasno zbog kojeg pravnog, ekonomskog ili stvarnog razloga bi upravo potrošač trebao biti taj koji snosi apsolutno sve troškove povezane sa sklapanjem i ispunjenjem ugovora o kreditu, kako je to predviđeno spornom ugovornom odredbom.

27.3. Po čl. 163. ZOO troškove ispunjenja snosi dužnik, ako ih nije prouzročio vjerovnik. Kada se radi o ugovoru o zajmu postoje dvije različite obveze, i to prvo obveza zajmodavca da zajmoprimcu isplati ugovoreni iznos zajma (kod te obveze zajmoprimac ima ulogu vjerovnika, a zajmodavac ima ulogu dužnika), a potom obveza zajmoprimca da zajam vrati zajmodavcu (kod ove obveze uloge su obrnute). Dakle, ne može se za cjelokupna prava i obveze iz ugovora o zajmu smatrati da zajmoprimac ima ulogu dužnika, a zajmodavac ulogu vjerovnika. Stoga sporna ugovorna odredba, kada predviđa da će potrošač snositi sve troškove ispunjenja ugovora (što znači i troškove ispunjenja od strane banke, i troškove ispunjenja od strane potrošača), dovodi potrošača u nepovoljniji pravni položaj od onog u kojem bi se nalazio po općim pravilima ZOO o ispunjenju ugovora (čl. 163.), jer bez sporne ugovorne odredbe ne bi postojala potrošačeva obveza plaćanja troškova ispunjenja one obveze koja tereti banku (a to je obveza isplate kredita odnosno obveza stavljanja novčanih sredstava na korištenje). Time je dovoljno ozbiljno oštećen tužiteljev položaj u koji je stavljen na temelju odredbi ZOO, zbog čega sporna ugovorna odredba izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

28. Slijedom navedenoga, budući da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da ona u navedenom dijelu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, ta ugovorna odredba je u skladu sa čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena, što znači da je ništetna (čl. 87. st. 1. ZZP/03) – dakle u dijelu u kojem je predviđeno da troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza snosi Korisnik kredita.

28.1. Stoga je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

29. Međutim, neosnovan je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe u preostalom dijelu, u kojem je ugovoreno da javnobilježničke troškove snosi potrošač. Naime, u čl. 23. st. 1. toč. g. Ugovora o kreditu stranke su ugovorile da će tužitelj kao korisnik kredita solemnizirati taj ugovor. Ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi ugovaranje obveze solemnizacije ugovora o kreditu samo po sebi bilo ništetno, niti tužitelj ističe ikakve činjenične navode u tom pogledu. Mogućnost da se ugovor solemnizira samo u odnosu na jednu ugovornu stranu predviđena je u čl. 59. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu. Visina javnobilježničkih naknada za poslove solemnizacije unaprijed je definirana i uređena propisima, pa se ne može smatrati da je ta ugovorna odredba nejasna i nerazumljiva, odnosno da potrošač ne može procijeniti ekonomske posljedice koje iz nje proizlaze.

29.1. Budući da se tužitelj valjano obvezao da će kod javnog bilježnika solemnizirati ugovor o kreditu (čl. 23. st. .1. toč. g.), onda ugovorna odredba o tome da će on snositi troškove javnobilježničke troškove (čl. 23. st. 1. toč. h.) ne može biti ništetna, već je takva ugovorna odredba odraz (dispozitivnog) pravila iz čl. 163. ZOO o tome da dužnik snosi troškove ispunjenja svoje obveze. Stoga se ne može se smatrati da ta ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

29.2. Slijedom navedenoga, dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tome da korisnik kredita snosi javnobilježničke troškove valjalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom IV. izreke.

30. Budući da navedena ugovorna odredba nije ništetna, neosnovan je i daljnji tužbeni zahtjev za isplatu 222,78 EUR na ime onoga što je tužitelj platio javnom bilježniku za uslugu solemnizacije. Stoga je taj tužbeni zahtjev valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom V. izreke.

31. Odluka o trošku postupka donesena je u skladu sa čl. 154. ZPP. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.397,40 EUR, čemu je tuženik prigovorio navodeći da vrijednost predmeta spora treba biti manja. Sud je raspravnim rješenjem od 03.12.2024. (str. 204 spisa) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos 1.397,40 EUR te taj iznos ne može biti manji kako to tuženik tvrdi jer su predmet ove parnice dva novčana i dva nenovčana zahtjeva, s time da se nenovčani zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne tiču samo ulazne naknade i javnobilježničkih troškova (što je predmet novčanog zahtjeva), već je nenovčani zahtjev postavljen puno šire te obuhvaća zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o plaćanju svih naknada (prema oduci banke) i svih troškova sklapanja i ispunjenja ugovora. Prema tome, vrijednost predmeta spora za novčane zahtjeve iznose 497,40 EUR (274,62 + 222,78), dok vrijednost predmeta spora za nenovčane zahtjeve iznosi 900,00 EU (450,00 + 450,00). Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti odbijen u pogledu jednog novčanog zahtjeva i jednog nenovčanog zahtjeva te djelomično u pogledu drugog nenovčanog zahtjeva, sud ocjenjuje da su obje stranke u parnici uspjele u približno jednakim dijelovima, pa je na temelju čl. 153. st. 4. ZPP odlučeno da svaka strana snosi svoj trošak.

U Zagrebu 29. kolovoza 2025.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Martin Sherri;

2. odvjetnik Kruno Knežević.