Poslovni broj P-88/2025

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužiteljice NU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Šime Petrić, odvjetnik u Zadru, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 28. kolovoza 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, punomoćnika tuženika i tužiteljice osobno, 29. kolovoza 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 330626 od 4.7.2005. godine zaključenog između tužitelja NU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 2,00% (slovima:dva posto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju NU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 412,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5.7.2005. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 428,08 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos od 803,10 EUR na ime troškova postupka, zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 31. siječnja 2025. navodi da su ona i prednik tuženika Volksbank d.d. dana 4. srpnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 330626 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je prednik tuženika tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan isplate. Člankom 7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita predmetnog Ugovora tužiteljici je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 2,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 412,70 EUR (2,00% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 7.1. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužiteljice na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužiteljica ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužiteljicu uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužiteljici bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužiteljici uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužiteljici prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti kao osnovan.

2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu dana 18. veljače 2025. tuženik osporava sve tužbene navode. Prvenstveno, ističe prigovor zastare navodeći da je tužba podnesena dana 30. siječnja 2025., pa su sva potraživanja temeljem stečenog bez osnove dospjela prije 30. siječnja 2020. zastarjela. Smatra da primjena zastarnih rokova proizlazi iz primjene načela pravne sigurnosti, te se poziva na određenu praksu Suda EU. Navodi da neosnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama, pa se ne može utvrditi niti ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, a niti njegovih dijelova, kao i da tužiteljica nije ni pokušala dokazati da se radi o tipskom ugovoru. Ističe kako je bilo dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kredita. Osporava da bi se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja. Tužiteljica je nakon potpunog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, donijela odluku o sklapanju istog. Sporna odredba je jasna i razumljiva, te nije dopušteno uopće ocjenjivati njezinu nepoštenost. Posebice se osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužiteljici, pa ne bi trebao niti podmirivati kamate. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je pročitao cjelokupan spis, a posebice: karticu prometa po predmetnom kreditu (list spisa 7-22), otplatnu tablicu (list spisa 23-26), Ugovor o kreditu broj 330626 (list spisa 27-30), a saslušane su i parnične stranke, odnosno, tužiteljica, koja je pristupila na ročište radi saslušanja (list spisa 50-51).

4. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7.1. Ugovora o kreditu broj 330626, kao i isplata iznosa od 412,70 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na ime neosnovano stečenog iznosa isplaćenog po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama u ovom postupku nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 330626 dana 23. lipnja 2005. niti je sporna visina tužbenog zahtjeva (list spisa 47), kao ni da je 4. srpnja 2005. predmetni iznos od 412,70 EUR naplaćen tužiteljici (list spisa 47), no, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno, sporno je pravo tužiteljice na isplatu iznosa u visini od 412,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, a koja je isplata izvršena temeljem odredbe za koju tužiteljica u ovom postupku tvrdi da je ništetna odredba. Sporno je i je li predmetni zahtjev tužiteljice u zastari.

7. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

7.1. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

7.2. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.

8. Tužiteljica, dakle, u ovom postupku tvrdi da je ništetna odredba članka 7.1. Ugovora o kreditu kojom je propisano da banka naplaćuje naknadu za obradu kredita i administraciju kredita, jednokratno, u visini od 2,00 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn isplaćuje se prilikom isplate kredita, a sve iz razloga jer banka naknadu naplaćuje sukladno vlastitim uvjetima koji nisu potrošaču jasno prezentirani i objašnjeni, na način da potrošač (tužiteljica) nije mogao dati informirani pristanak na takvu odredbu. Kako tužiteljica smatra da je takva odredba ništetna, tako smatra i da je tuženik dužan vratiti tužiteljici novčani iznos stečen temeljem sporne odredbe.

9. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju suda nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 23. lipnja 2005. te isti sadrži odredbu kojom je propisano da će banka korisniku kredita zaračunati naknadu za obradu kredita, u visini od 2% iznosa kredita.

9.1. Potrošački karakter predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da je tužiteljica kao Korisnik kredita potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopila na tržištu kao fizička osoba za potrebe obnove obiteljske kuće (list spisa 50).

10. Sud je proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, odnosno, tužiteljice koja je pristupila na ročište radi saslušanja. Iz iskaza same tužiteljice, koja sudu iskazuje životno, uvjerljivo i logično, razvidno je da je ugovor o kreditu u cijelosti i unaprijed sastavila banka, a njoj je dan samo na potpis, da nije pregovarala s bankom niti je takva mogućnost uopće postojala, odnosno, da je kredit prezentiran tužiteljici po principu "uzmi ili ostavi". Navodi tužiteljica i da joj je kredit bio potreban, pa da je pristala na sve uvjete koje je banka unaprijed pripremila, da se radilo o fiksnom ugovoru koji nije mogao biti mijenjan. Ističe da joj nitko u banci nije ništa objašnjavao o ulaznoj naknadi, koji se troškovi pokrivaju tom naknadom i zašto je određena baš u predmetnom iznosu od 2 %.

10.1. Tuženik, pak, nije predložio saslušanje osobe koja je od strane banke sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu (kreditni referent), a iz čijeg bi saslušanja proizlazilo suprotno

– da je predmetna odredba ovdje konkretnom potrošaču (tužiteljici) objašnjena, da su prezentirani jasni parametri o kojima ovisi visina naknade za obradu kredita ili da se o takvoj odredbi pregovaralo ili uopće moglo pregovarati, a teret dokazivanja navedenog, kraj nesporne činjenice da se ovdje radi o standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavila banka, nedvojbeno je na tuženiku.

11. Naime, odredba članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), kao zakona važećeg u trenutku sklapanja ugovora, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. te odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Tužiteljica tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako ni o odredbi članka 6.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a ovdje se nesumnjivo radi o tipskom ugovoru. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o odredbi zapravo pregovaralo, kako je gore već rečeno, nije predložio dokaz na okolnost da je postupanje banke u ovom konkretnom slučaju bilo savjesno, da je tužiteljici bilo objašnjeno na koje se točno troškove odnosi naknada za obradu kredita, zašto je određena upravo u visini od 2,00 % od iznosa kredita, da je o toj odredbi pregovarano ili da je takva mogućnost uopće postojala ili da je tužiteljica temeljem jasne i potpune obavijesti dala informiran pristanak na ovako formuliranu odredbu.

11. Odredbama ZZP/03 uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim standardiziranim ugovorima, a kakav je prema utvrđenju suda upravo predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, budući se u takvim ugovorima o svim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već su one postavljene kao nužan sadržaj odnosno uvjet bez kojeg nije moguće sklapanje ugovora, što suprotno jednom od osnovnih načela obveznog prava - načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

12. Naime, stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Pored navedenog, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti vezane za naplatu naknade za obradu kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13. Predmetna je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, koja je platila ugovorenu naknadu bez da je u biti znala koju uslugu ili koji točno trošak tako plaćenim iznosom podmiruje, odnosno, bez da je na pravilan i sveobuhvatan način mogla sagledati puninu obveze koju preuzima tom ugovornom odredbom, a ovo posebice i jer iz sadržaja sporne odredbe nije jasno za što se točno plaća njome ugovorena naknada. Čitajući samu spornu odredbu članka 7.1. Ugovora o kreditu, razvidno je da ista ne sadrži nikakve podatke iz kojih bi se moglo zaključiti o čemu ovisi visina naknade za obradu kredita, zašto je određena upravo u iznosu od 2,00 % od ukupnog iznosa kredita, osim što je jasno da se određuje jednostrano, od strane banke. Pri tome sud ističe da se pitanje uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ne ocjenjuje samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava - zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1051/2023-2 od 03. travnja 2024.), a iz iskaza same tužiteljice proizlazi upravo to, da je ugovaranje ove naknade bio jedan od uvjeta jer je kredit bio fiksan, unaprijed pripremljen bez mogućnosti promjena ili utjecaja na pojedine odredbe od strane tužiteljice.

14. Stoga, imajući u vidu sadržaj ovog spisa i rezultate provedenog dokaznog postupka, proizlazi da je odredba članka 7.1. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, a koja je odredba sadržana u tipskom, standardiziranom ugovoru sastavljenom od strane banke, o kojoj stranke nisu pregovarale, te koja je uzrokovala značajnu neravnotežu na štetu potrošača - nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba, pa je tuženik kao trgovac dužan tužiteljici kao potrošaču, vratiti sve ono što je primio temeljem takve ništetne ugovorne odredbe.

15. Stranke su na pripremnom ročištu od 4. srpnja 2025. (list spisa 46-47), učinile nespornim da je tužiteljici naplaćena tzv. ulazna naknada u iznosu 412,70 EUR dana 4. srpnja 2005. Stoga, nije bilo potrebno u ovom postupku provoditi financijsko vještačenje na okolnost visine, jer je visina učinjena nespornom.

16. Imajući tako u vidu da je temeljem odredbe članka 7.1. Ugovora o kreditu, za koju je ovaj sud temeljem rezultata provedenog postupka utvrdio da je nepoštena i ništetna odredba, tužiteljici na ime naknade za obradu kredita naplaćen iznos od 412,70 EUR dana 4. srpnja 2005., valjalo je tuženika obvezati da tužiteljici vrati neosnovano stečeni iznos, sa zateznim kamatama od dana stjecanja predmetnog iznosa.

17. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na članku 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 123/21, 114/22, 156/22, 155/23). Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sud je uzeo dan kad je tužiteljici naplaćen predmetni iznos na ime “ulazne naknade“, a što je nesporno upravo dan 4. srpnja 2005., budući je tuženik koji je obračunao i tužiteljici naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja. Tuženikova nepoštenost pri tome proizlazi iz činjenice da je upravo tuženik kao "jača" ugovorna strana, unaprijed sastavio Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju na koji tužiteljica kao druga ugovorna strana nije imala niti mogla imati ikakav utjecaj (a koji sadrži i ništetnu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi) predložio tužiteljici sklapanje pod uvjetom „uzmi ili ostavi“.

18. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, konkretno, kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega je zastaru prava tužiteljice potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Tužiteljica ispravno tvrdi da je utuženi iznos tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužiteljice tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, rok zastare za ostvarenje utužene tražbine u trenutku podnošenja tužbe još nije niti počeo teći, ovo jer zastara počinje teći tek dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ta je ništetnost utvrđena tek ovom, za sada, nepravomoćnom presudom. Kako rok zastare dakle za ovu tražbinu nije još niti počeo teći, tako nije niti mogla nastupiti zastara za ovu tražbinu pa je stoga neosnovan i prigovor zastare istaknut po tuženiku spram ovog tužbenog zahtjeva (tako npr. i Županijski sud u Rijeci, Gž-1439/22).

19. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke ove presude.

20. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023).

20.1. Pri tome valja reći da je tužiteljica kao vrijednost predmeta spora označila iznos od 1.579,40 EUR. Tuženik je na pripremnom ročištu prigovorio vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenom, imajući u vidu da se u ovom postupku radi o isplati iznosa od 412,70 EUR. Sud je, pozivom na odredbu članka 40. stavka 3. ZPP-a odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 412,70 EUR. Uvažavajući argument tužiteljice da se u ovom postupku radi o dva različita zahtjeva (utvrđenje ništetnosti i isplata), valja reći da parnica nije i ne smije biti sama sebi svrhom. Kako je točka I. tužbenog zahtjeva (utvrđenje ništetnosti odredbe) zapravo prethodno pitanje da bi sud mogao donijeti odluku o točki II. tužbenog zahtjeva (isplata iznosa od 412,70 EUR), tako je sud utvrdio da je vrijednost predmeta spora u ovoj parnici upravo onaj iznos kojeg tužiteljica ovom tužbom potražuje – 412,70 EUR (uzimajući u obzir samo glavno potraživanje, u smislu odredbe članka 35. stavka 1. ZPP-a). Navodi se i to da utvrđenje ništetnosti odredbe i nije moralo biti navedeno kao zasebna točka tužbenog zahtjeva jer je sud o tome mogao odlučivati kao o prethodnom pitanju za odluku o pravu na isplatu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa se vrijednost predmeta spora računa tada samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, odnosno, kondemnatornog zahtjeva (tako u istovjetnim pravnim situacijama i Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-216/2025 od 12. ožujka 2025., Županijski sud u Vukovaru, Gž- 44/2024 od 27. ožujka 2025., kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).

20.2. Tužiteljici, kao stranci koja je u cijelosti u parnici uspjela, pripada trošak ovog postupka. Pri tome, sud je kao opravdane i osnovane cijenio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice ili su utjecali na tijek ovog postupka, u smislu odredbe članka 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 4. srpnja 2025. i 28. kolovoza 2025. (Tbr. 9. točka 1. Tarife), svaka radnja u iznosu od po 100,00 EUR, sveukupno dakle, 300,00 EUR. Tome valja pridodati i pripadajući i zatraženi PDV od 25%, temeljem Tbr. 46 Tarife, pa ukupan priznati i opravdani trošak tužiteljice iznosi 375,00 EUR, sukladno Tarifi. Tome valja pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, svaka pristojba u iznosu od 26,54 EUR. Tužiteljici nije priznat trošak podneska od 24. travnja 2025., kojim se podneskom tužiteljica očituje na odgovor na tužbu, jer takav podnesak ni na jedan način nije utjecao na tijek ovog postupka, nije bio potreban niti je tužiteljica zatražila od suda dopuštenje da takav podnesak podnese, a što je dužna sukladno odredbi članka 299.a stavka 2. ZPP-a. Sveukupno je tuženik dužan tužiteljici, dakle, naknaditi parnični trošak u iznosu od 428,08 EUR, dok je u preostalom dijelu (za više zatraženi iznos od 803,10 EUR), zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan. Kamate koje su zatražene u smislu odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a, teku na dosuđeni trošak od dana donošenja ove odluke pa do isplate. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod III. izreke ove presude.

U Dubrovniku 29. kolovoza 2025.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.