REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Pn-20/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB:84397956623, Zagreb, A.Mihanovića 3, za Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, Požega, zastupan po generalnom punomoćniku SL dipl.iur., protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB:94472454976, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, 27.kolovoza 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nenazočnosti uredno pozvanih punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Brune Damjanca, odvjetnika u Požegi, 29.kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB:84397956623, Zagreb, A.Mihanovića 3 u cijelosti se odbija s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 6.049,61 €/45.580,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 5.listopada 2022. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03116650793), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB:84397956623, Zagreb, A.Mihanovića 3 da tuženiku Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB:94472454976 na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 625,00 EUR, u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banaka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., radi naknade štete. U tužbi navodi da je na temelju pravomoćnog rješenja Prekršajnog suda u Požegi br. Pž-11162/07 od 14.11.2008., tuženik u obvezi periodično podmirivati tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja EL, jer je imenovani osiguranik zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika LL. Odgovornost tuženika za štetu tužitelju utvrđena je također u predmetu Općinskog suda u Požegi br. P-1479/07. Budući se isplata invalidske mirovine osiguraniku EL vrši i poslije 31.ožujka 2020., do kada je šteta utužena odnosno u tijeku je parnični postupak između istih stranaka pred Općinskim sudom u Požegi u predmetu Pn-58/2020 za ranije razdoblje, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. sada šteta obuhvaća isplaćenu invalidsku mirovinu u novom razdoblju od 01.04.2020. do 31.08.2022. u iznosu od 6.049,61 € / 45.580,80 kn u smislu čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO ("Narodne novine" broj:157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.). Napominje kako tužitelj potražuje samo 60 % punog iznosa štete jer je prometna nezgoda uzrokom invalidnosti 60 %. Tužitelj je dopisom od 15.09.2022. pozvao tuženika da mu štetu naknadi mirnim putem, što on nije učinio. Iznos od 6.049,61 € / 45.580,80 kn predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem čl. 161. do 170. ZOMO ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 u dr,) odgovara tuženik. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu da je tuženik dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 6.049,61 € / 45.580,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 05.10.2022. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao nastanak štetnog događaja i činjenicu da je vozilo reg. [registarska oznaka] bilo osigurano dana 11. rujna 2006. kod tuženika policom automobilske odgovornosti, kojom se policom vlasnik vozila osigurao od odgovornosti za naknadu štete trećim osobama i zbog tjelesne ozljede (uz smrt, narušavanje zdravlja te oštećenje ili uništenje stvari, odnosno kao štete na osobama i štetu na stvarima, s time da šteta na osobama obuhvaća imovinsku i neimovinsku štetu) u skladu sa čl.22. Zakona o obveznom osiguranju u prometu. Tuženik osporava svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja, te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da je korisniku invalidske mirovine EL priznata invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kao posljedica povrede na radu, kako to proizlazi iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba Požega broj 19583 od 16. siječnja 2008., a što među strankama nije sporno. Zbog toga tuženik smatra da u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Stavkom 3. članka 27.Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05) određuje se da opseg i visina obveze tuženika, društva za osiguranje, na naknadu štete određuje na način da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Budući da EL prima invalidsku mirovinu na temelju povrede na radu, pa ne postoji razlika koju bi tužitelj u smislu navedenog članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, imao pravo potraživati od tuženika, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelj u cijelosti neosnovan. Tuženik smatra da Zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo od osiguravajućeg društva potraživati naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine odobrene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike, a iz navoda tužbe i dostavljene dokumentacije proizlazi da se kod osiguranika tužitelja radi o povredi na radu, jer je isti nastradao na putu do posla, te mu je priznata invalidska mirovina po osnovu povrede na radu, slijedom čega u konkretnom slučaju nema navedene razlike koju bi tužitelj imao pravo potraživati od tuženika temeljem pozitivnih propisa.

2.1. Tuženik ističe da je pred Općinskim sudom u Požegi vodi parnični predmet br. Pn- 58/2020 između istih stranaka. br. Pn-43/15 između istih stranaka za ranije razdoblje isplaćene invalidske mirovine u kojem predmetu je tužitelj pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom koji se odnosi na potraživanje koje je isto kao i potraživanje tužitelja u ovoj parnici samo se odnosi na drugo vremensko razdoblje.

2.2. Tuženik navodi da je tužitelj HZMO svojim rješenjem br.19583 od 16. siječnja 2008. priznao svom osiguraniku EL pravo na invalidsku mirovinu počevši od 16. siječnja 2008. U navedenom rješenju se navodi da je mirovinski staž koji se računa za izračun dijela kumulirane mirovine uzrokovane bolešću do 12. studenog 2007. iznosi 34 godine 10 mjeseci i 5 dana. Tužitelj je rođen **.**.1953., dakle u trenutku utvrđenja invalidske mirovine je imao 54 godine. Tužitelj tužbom potražuje štetu za isplaćenu invalidsku mirovinu za razdoblje od 01.travnja 2020. do 31. kolovoza 2022. Da je osiguranik tužitelja EL nastavio raditi i da nije otišao u invalidsku mirovinu dana 19. srpnja 2018. bi imao 65 godina života i 45 godina radnog staža. Prema čl. 33. ZOMO pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. Obzirom da je osiguranik tužitelja Ilija Bacanović 2018. imao pravo na starosnu mirovinu budući je 19. srpnja 2018. imao 65 godina života i preko 35 godina radnog staža, dakle, na dan 19. srpanj 2018. ispunjavao uvjete za ostvarenje prava na starosnu mirovinu, tužitelj HZMO bi svom osiguraniku EL nakon 19. srpnja 2018. isplaćivao mirovinu po sili zakona neovisno o predmetnom štetnom događaju. Prema tome, osiguranik tužitelja EL bi nakon 19. srpnja 2018. bio u starosnoj mirovini, te bi mu tužitelj HZMO nakon 19. srpnja 2018. ispunjavao svoju zakonsku obvezu isplate starosne mirovine i da nije bilo predmetnog štetnog događaja iz kojeg razloga isplate koje je tužitelj isplatio svom osiguraniku u razdoblju od 01. travnja 2020. do 31. kolovoza 2022. u iznosu od 6.050,00 EUR ne predstavljaju za tužitelja štetu jer su njegova zakonska obveza te stoga nema pravo regresa prema tuženiku. Takvo stajalište zauzela je i brojna sudska praksa i to Visokog trgovačkog suda RH broj 28. Pž-1072/13-4 od 04. travnja 2016. i posl. broj 14 Pž-804/2015-2 od 26. srpnja 2017. kao i presuda Vrhovnog suda RH broj Gzz-83/04-2 od 16. veljače 2005.

2.3. Tuženik osporava uzročno posljedičnu vezu između odlaska u mirovinu osiguranika tužitelja EL i prometne nezgode od 11. rujna 2006., a prigovara i visini zatražene naknade štete. Prvenstveno tuženik ukazuje da tužitelj ničim ne dokazuje činjenicu isplate iznosa invalidske mirovine u iznosu koji potražuje tužbom. Tuženik ističe da dostavljena dokumentacija Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje predstavlja internu (knjigovodstvenu) ispravu, a ne javnu ispravu koju bi u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, odnosno pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, i da stoga za istu ne vrijedi pretpostavka o istinitosti njihova sadržaja u pogledu utvrđenja o činjenicama.

2.4. Zbog svega navedenog osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tužitelj ističe da je sud vezan pravomoćnom odlukom upravnog tijela, ovdje pravomoćnom odlukom tužitelja o umirovljenju osiguranika EL donesenom u upravnom postupku, kojom je utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između profesionalne nesposobnosti za rad i ozljede na radu odnosno prometne nezgode, te nije ovlašten preispitivati pravilnost odnosno valjanost iste odluke. Dakle, uzročno- posljedična veza je već neupitno utvrđena u upravnom postupku kao prethodno pitanje i sud nije ovlašten takva rješenja preispitivati, ocjenjivati i o njima odlučivati u predmetnom parničnom postupku u vezi naknade štete. Što se tiče navoda tuženika, da navršenjem 65 godina života tužiteljevog osiguranika EL i ispunjenjem uvjeta za priznanje prava na starosnu mirovinu prestaje tužiteljevo pravo potraživati naknadu štete, tužitelj ističe da je upravo zbog predmetne ozljede na radu odnosno prometne nezgode prekinut redovan tijek stvari odlaskom tužiteljevog osiguranika u invalidsku mirovinu, koja mirovina se i dalje isplaćuje, te tužitelj ima pravo i nadalje potraživati naknadu štete od tuženika za isplaćena davanja. Tužitelj ističe da je intencija zakonodavca da se upravo zbog činjenice ranijeg umirovljenja uslijed štetnog događaja koji utječe na radnu sposobnost, Zavodu omogući da potražuje štetu od odgovorne osobe, te da naknadi tu stvarnu štetu koju trpi upravo zbog činjenice da nikada neće doći do priznavanja prava na starosnu mirovinu. Takva intencija zakonodavca potvrđena je u izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 01.01.2019. ("Narodne novine" broj:115/2018) u čl. 41. izmjena i dopuna gdje je mijenjan stavak 2. u članku 161. ZOMO i gdje je precizirano da HZMO po osnovi naknade štete ima pravo potraživati novčana davanja isplaćena kroz invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Obveza tužitelja na isplatu mirovinskih primanja – invalidske mirovine zbog ozljede na radu 60 % svom osiguraniku EL koja za tužitelja predstavlja štetu proizlazi iz Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj je institucija javnog prava kod kojeg neposredno po zakonu nastaju odgovarajući odnosi koji se zbog zakonske prirode moraju uspostaviti – izvršiti isplata mirovinskih primanja svojim osiguranicima. Tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Tužitelj ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbama ZOMO-a. Odredbe ZOMO-a predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja s osnova ozljede na radu, ozljede izvan rada, profesionalne bolesti, obiteljske mirovine, tjelesnog oštećenja, profesionalne rehabilitacije i novčanih davanja vezanih uz korištenje tih prava, dok ZOOP samo uređuje materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu. Radi se o stvarnoj i trajnoj šteti koju trpi tužitelj, a koja se utvrđuje prema odredbama ZOMO-a, a ne odredbama ZOOP-a (isti zakon po nazivu i sadržaju kao poseban propis regulira štetu koja je nastala u prometu, a nikako se ne odnosi niti se može odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja čiju isplatu, nastanak štete po isplati i dr. regulira ZOMO). Šteta, umanjenje imovine Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje nastaje stvarnom isplatom mirovinskih primanja, temeljem pravomoćnog rješenja o priznatom pravu iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja ili gubitka sposobnosti za rad, nastanka tjelesnog oštećenja ili smrti kao izravne posljedice zadobivenih ozljeda u predmetnoj prometnoj nesreći. Za naknadu štete koju potražuje Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućih društava mjerodavno je pravo koje je na snazi u vrijeme – nastanka štete – isplate mirovinskih primanja. Što se tiče visine potraživanja koje se potražuje tužbom tužitelj ističe da je on u spis uz tužbu dostavio javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema ZOMO koju potražuje tužbom i koji zakon treba primijeniti kao lex specialis, te stoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u rješenje Visokog prekršajnog suda od 14.studenog 2008., u presudu Općinskog suda u Požegi broj P-1479/07-26 od 25.ožujka 2009., presudu i rješenje Županijskog suda u Požegi broj Gž-598/09-2 od 14.rujna 2009., presudu Općinskog suda u Požegi broj P-38/2010-52 od 12.listopada 2010., nalaz i mišljenja vještaka o invalidnosti od 12.studenog 2007., mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 3.prosinca 2007., rješenje tuženika od 16.siječnja 2008., te u sve priloge i podneske u spisu.

5. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja EL ostvario pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, s tim da je rješenjem tužitelja HZMO Područna služba u Požegi od 16.1.2008. osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad i to zbog ozljede na radu 60% (ozljeda zadobivena u prometnoj nezgodi) i bolesti 40%.

7. Tuženik je priznao svoju pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja.

8. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te svoju odgovornost navodeći da ne postoji uzročno posljedična veza između umirovljenja osiguranika tužitelja i štetnog događaja. Među strankama je sporno i pitanje po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja - Zakonu o mirovinskom osiguranju ili Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu.

9. Što se tiče pitanja uzročno posljedične veze između umirovljenja osiguranika tužitelja i štetnog događaja ovaj sud je stava da je tužitelj dokazao uzročno posljedični vezu između prometne nesreće u kojoj je osiguranik tužitelja zadobio ozljede i njegovog upućivanja u invalidsku mirovinu time što je priložio pravomoćno rješenje o priznavanju prava na invalidsku u mirovinu zbog ozljede na radu 60 % i bolesti 40% za koju odluku upravnog tijela je parnični sud vezan u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplatu mirovine, te ostalih izvedenih dokaza. Uvidom u presude ovoga suda broj P-1479/07 i P-38/10 utvrđeno je da je sud dosudio tužitelju EL naknadu imovinske i neimovinske štete protiv tuženika Jadransko osiguranje d.d. i u kojim postupcima je utvrđena uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i ozljeda osiguranika tuženika iz ovog postupka. Nadalje, iz nalaza i mišljenje vještaka od 12. studenog 2007. i mišljenja Stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 3. prosinca 2007. vidljivo je da je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad osiguranika tužitelja između ostaloga zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 11. rujna 2006.Stoga sud nalazi neosnovan prigovor tuženika o nepostojanju uzročno posljedične veze štetnog događaja i štete.

10. Među strankama je nadalje sporno pitanje po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja. Tužitelj smatra kako se na konkretno potraživanje tužitelja - izdatak za isplatu invalidske mirovine primjenjuje odredba čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18) dok se tuženik poziva na odredbu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) i to čl. 27.st. 3.

Dakle, oba zakona reguliraju predmetnu materiju.

11. Odredbom čl. 161. st.2. t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

11.1. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

11.2. Iz navedenog zakonskog određenja navedenih odredbi proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punoj svoti, odnosno u konkretnoj pravnoj stvari 60% iznosa s osnove ozljede na radu.

12. Odredbom čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je u stavku 1 da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2 propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4 glasi da se odredbe st. 1, 2 i 3 ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.

13. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. Vrhovni sud se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020 u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020.

13.1. Dakle Vrhovni sud zauzeo je stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

14. Stoga je ovaj sud stava, imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda u zauzeto u odluci br. Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27. st.1, 2, i 3. Tako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To znači da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

14.1. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ovaj sud je stava da tužitelj ima pravo potraživati od tuženika naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem o umirovljenju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike. Kako u konkretnoj pravnoj stvari proizlazi da je osiguraniku tužitelja rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje priznata invalidska mirovina po osnovi povrede na radu, proizlazi da u konkretnom slučaju nema navedene razlike koju bi tužitelj imao pravo potraživati. Stoga sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, te se nije upuštao u daljnju analizu prigovora tuženika da tužitelj nema pravo od tuženika potraživani utuženu štetu nakon što bi osiguranik tužitelja navršenjem zakonske propisane dobi od 65 godina prema redovitom tijeku stvari, da štetnog događaja nije bilo, stekao pravo na starosnu mirovinu.

15. Zbog svega navedenoga sud je tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom.

16. Budući je sud tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom na temelju odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP),naložio mu je da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka zastupanja po punomoćniku u iznosu od ukupno 625,00 EUR, a koji trošak se odnosi na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na pripremnom ročištu održanom dana 18. ožujka 2024. u iznosu od 100,00 EUR i na glavnoj raspravi 29.kolovoza 2025. u iznosu 200,00 EUR, sve s PDV-om u iznosu od 125,00 EUR. Tuženiku ne pripada naknada za sastav podneska od 26.kolovoza 2025. jer je isti dostavljen tek dan uoči održavanja glavne rasprave i sud isti smatra nepotrebnim.

Požega, 29.kolovoza 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. HZMO, Zagreb, Mihanovićeva 3

2. OD Grgić & partneri d.o.o.Pisarnica Osijek