Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-2538/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja EH iz [adresa] (OIB [osobni identifikacijski broj]), zastupan po punomoćniku Luki Vukasoviću odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženice RH, iz [adresa], (OIB [osobni identifikacijski broj]) kao zakonske nasljednice iza pok. SH, zastupana po punomoćniku Dajani Sobol, odvj. iz [adresa], radi sporovi iz nasljeđivanja, nakon održane glavne rasprave 18. srpnja 2025., u prisutnosti pun. tužitelja, tuženice i pun. tuženice, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 29. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj EH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] stekao pravo vlasništva u ½ idealnog dijela slijedećih nekretnina:

- 2. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), Zgrada u [adresa], Dvosoban stan broj 1 u suterenu koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika i drvarnice, ukupne površine 50,86m2, upisan na k. č. br. [katastarska čestica], zgrada br.3. površine 103čhv, upisana u ZK ulošku [broj ZK uloška], Katastarska općina: 999906, Plase, Općinski sud u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Rijeka,

- 6. Suvlasnički dio: 638/1152, kč. br. [katastarska čestica] livada površine 2130 m2 i k.č.br oranica Potkućnica, površine 84 čhv, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], Katastarska općina: 321982, Pakrac, Općinski sud u Bjelovaru, Zemljišno knjižni odjel Pakrac,

- 5. Suvlasnički dio: 2/4, k. č. br. [katastarska čestica] Sedlar oranica površine 2127m2, upisana u ZK ulošku [broj ZK uloška], Katastarska općina: 321982, Pakrac, Općinski sud u Bjelovaru, Zemljišno knjižni odjel Pakrac,

a što mu je sve tužena, SH ŠH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao pravna sljednica pokojnog MH iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], dužna priznati i izdati mu valjanu tabularnu ispravu pogodnu za prijenos prava vlasništva utuženih nekretnina na ime i u korist tužitelja u cijelosti, u roku od 15 dana, koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti, odnosno ovlašćuje se tužitelj da temeljem ove presude zatraži i ishodi uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama na svoje ime i za svoju korist u cijelosti uz istodoban izbris tog prava s imena tužene odnosno upisanih osoba.

II. Nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.125,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke., sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 33.180,70 eura.

II. Odbacuje se tužba u dijelu koji glasi:

" Utvrđuje se da je danom smrti **.**.2017. pokojnog MH iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], istoga naslijedio tužitelj EH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]"

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. svibnja 2018. navodi da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju posl. br. O-666/17 od 13. lipanj 2017 prednica tuženice utvrđena jedinom zakonskom nasljednicom iza pok MH iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] umrlog **.**.2017. Tužitelj da nije bio pozvan sudjelovati u ostavinskom postupku , te je tek naknadno saznao da nije naslijedio svoga oca. Stoga traži da se utvrdi suvlasnikom na cjelokupnoj ostavinskoj imovini iza pok oca u ½ idealnog dijela.

2. Podneskom od 21. veljače 2024. tužitelj je konačno uredio tužbu i tužbeni zahtjev, te podnio prijedlog za zabilježbu spora. Predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev sadržaja pobliže opisano kao u točki I. izreke presude i točki II. izreke rješenja.

3. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Osporava istinitost navoda tužitelja da nije bio pozvan sudjelovati u ostavinskom postupku. Tužena da je u siječnju 2017. telefonski kontaktirala tužitelja i obavijestila ga o smrti oca, ali tužitelj da je reagirao vrlo burno i agitirano govoreći da se on „odrekao oca“ i da „ne želi ništa od njega“. Tužitelj da je nedvojbeno bio uredno pozvan da sudjeluje u ostavinskoj raspravi iza pok. MH, ali da je svjesno i svojevoljno, u dva navrata, izričito i decidirano odbio sudjelovati u ostavinskom postupku u potpunosti svjestan da neće biti proglašen nasljednikom iza pok. MH. Ističe prigovor zastare sukladno članku 138. Zakona o nasljeđivanju, jer da je danom obavijesti o smrti oca tužitelj nedvojbeno saznao za svoje pravo kao i za posjednika ostavine čime da je počeo teći subjektivni zastarni rok od godine dana koji je istekao u siječnju 2018. Osporava vrijednost predmeta spora kao previsoko određenu, jer da predmetni stan nema nikakvu značajniju vrijednost budući da je za sanaciju istoga potrebno uložiti više desetina tisuća eura , kao jer je opterećen hipotekom u iznosu od 39.201,414 HRD u korist 3. Maj d.d. Rijeka te založnim pravom vjerovnika RI – 19 d.o.o. u iznosu od 8.432,04 kuna, a da tužiteljica vodi i sudski postupak radi naknade štete ( posl.br. Pn-157/2023 od 21. kolovoza 2023.). Ističe i prigovor bračne stečevine budući da je stan, koja polovica se potražuje predmetnom tužbom, stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice, te stoga 1/2 dijela predmetnog stana pripada majci, a 1/2 ocu pok. MH. Naime, još 1976. pok. NH da je sklopio brak sa SH, majkom tužene nakon čega su kupili stan -etažno vlasništvo (E-1) na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Slijedom navedenog, 1/2 dijela naslijeđenog stana da predstavlja vlasništvo pok. SH, majke tužene koju je tužena naslijedila i na koji dio tužitelj ne može polagati nikakva prava. Ističe prigovor nedostojnosti tužiteljeve za nasljeđivanje oca Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. Sukladno odredbi čl. 10 st. 1 Zakona o parničnom postupku propisano da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

5. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to ostavinski predmet posl. br. O-666/17 rodni list, rješenje Odjela za opću upravu od 7. lipanj 1993 o promjeni prezimena tužitelja, rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-2740/19 od 13. studenog 2019. zk izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], povijesni vlasnički list za kč. br. [katastarska čestica], zk. Ul. Plase., uvid u tužbu koja je podnesena kod Općinskog suda u Rijeci pod posl.br. Pn-157/2023 od 21. kolovoza 2023., saslušanje tužiteljice i tužene kao stranaka, te svjedoka CH, OH, EHL i ČH

6. Sud je odbio izvesti dokaz pribavom vjenčanog lista pok. SH i pok. RH kao suvišan, jer je uvidom u predmet posl.br. O-666/17, te uvidom u podatke JRO MUP RH, sud utvrdio da je brak između ŠH i DH sklopljen 1976. a da je prestao smrću supružnika, i to MH **.**.2017. (DH umrla **.**.2019.).

7. Uvidom u predmet posl.br. O-666/2017 utvrđeno je da se vodio kao ostavinski predmet iza pok. MH, te je 15. lipnja 2017. doneseno rješenje posl.br. O-666/2017 kojim se SH , majka tuženice proglašava jedinom zakonskom nasljednicom utvrđene ostavinske imovine. Utvrđeno je da tužitelj nije bio pozvan kao zakonski nasljednik sudjelovati u ostavinskom postupku, a niti da je u rodoslovlju prijavljen kao zakonski nasljednik iza ostavitelja.

8. Uvidom u zapisnik od 23. ožujka 2017. utvrđeno je da je po kazivanju ovdje tuženice, sastavljeno rodoslovlje ostavitelja, , te tuženica izričito navodi kako " joj nije poznato je li ostavitelj u prvom braku imao djece.." . Niti uvidom u zapisnik od 15. svibanj 2017 , te 13. lipanj 2017. nije razvidno da bi tuženica obavijestila javnog bilježnika o tome da je tužitelj jedan od zakonskih nasljednika MH.

9. Uvidom u povijesni vlasnički list zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], utvrđeno je da je nekretnina stan u [adresa], upisan kao društveno vlasništvo na temelju rješenja za financije N.O. Općine Zamet ( 14. travnja 1960 , Z-509/60) , odnosno da je uvidom u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ista nekretnina temeljem rješenja o nasljeđivanju O-666/17 od 13. lipanj 2017 prenesena na ime i u vlasništvo SH, te potom rješenjem posl.br. Ovr-521/2022 na ime i vlasništvo tuženice.

10. Ocjenom izvedenih dokaza sud utvrđuje se da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u pretežitom dijelu, osim u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva utvrđenje postojanja ( nasljednog) prava u kojem dijelu tužitelj nema pravni interes za utvrđenje činjenice, koju je ostvario kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva

11. Ocjena je ovog suda, da tužitelj ne može tužbom tražiti utvrđenje :" da je danom smrti **.**.2017. naslijedio pokojnog MH iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] ", jer za to nema pravnog interesa u smislu odredbe čl. 187. st 1 ZPP-a. Ovo jer u situaciji u kojoj je tužitelj istovremeno ustao kondemnatornom tužbom tražiti tvrđenje prava (su)vlasništva na cjelokupnoj imovini iza smrti prednika, kao njegov zakonski nasljednik, takvo utvrđenje sud je ispitivao kao prethodno pitanje za odluku o kondemnatornom zahtjev, ali nema pravni interes za utvrđenje takve činjenice. Stoga je u tom dijelu tužbu valjalo odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke rješenja.

12. U svom iskazu tužitelj kao stranka navodi da je nekada nosio prezime MH budući da je majka se razvela negdje nakon godinu dana od oca mu ŠH, te da nije svoga oca nikada vidio i nikada nisu ostvarivali kontakt , niti uspostavili nikakav odnos oca i sina. Otac da je otišao kada je imao možda manje od godinu dana. On da je i promijenio prezime u majčino. Nije uopće znao da je otac umro, već je to njemu rekla susjeda koja živi u istom neboderu gdje i on, a kojoj sada se ne može sjetiti imena, misli da je ta gospođa sada u Domu. Ona je to njemu rekla nekoliko godina nakon smrti oca, a ne zna koje godine je otac umro. On da je potom pribavio izvadak iz matične knjige rođenih, te je otišao u zgradu suda i tamo dobio podatak o tome da je pokrenut ostavinski postupak. To je misli bilo unazad 3-4 godine, a on je nakon toga ustao tužbom u ovoj pravnoj stvari. Ne poznaje tuženu, on da je nikada nije vidio, njega nitko nije obavijestio da se vodi ostavinski postupak, niti zvao telefonski. Također nije poznavao niti majku tužene, niti je ona zvala niti obavijestila da se pokreće postupak. Navodi da je muž od te gđe koja je njega obavijestila o smrti oca umro, te je na njih mislio kada je govorio susjedi . Njemu nije poznato ništa o nekretninama koje su vlasništvo bile oca, niti tko ih je kupio, kada i na koji način stekao. Na upit pun. tuženika koji je razlog da je tužitelj promijenio prezime, odg. da njega otac nije tražio ni volio, pa je to bila više želja njegove majke, a prve supruge oca ŠH.

13. U svom iskazu tuženica kao stranka, polusestra tužitelja, u zavadi nisu baš, navodi kako smatra da tužitelju ne pripada pravo na nasljedstvo iza oca iz razloga što je ovaj stan otac dobio od 3. Maja u kojem su bili zaposleni on i njezina majka. Oni su se oženili 1976. Ona također navodi da je nazvala tužitelja onda kada je otac umro i jasno i decidirano pitala :" hoćeš da te stavim u to nasljedstvo u tu oporuku ne znam kako da to kažem". On je tada rekao da ne želi imati ništa sa ocem, vidio je osmrtnicu u novinama, i izjavio je ove riječi: "to je đubre, odrpdačio je". Ona da je dakle njega jasno pitala ali on je rekao da ne želi imati ništa s njime. Na upit suca je li što rekla o imovini koje je NH bio vlasnik odgovara da je on to znao jer je tužitelj sa ocem komunicirao još dok je bio u vojsci, i znao je da je on vlasnik stana. Na upit suca da pojasni je li ona poznavala tužitelja, odg. da je ona kada je saznala negdje 2002. da ima polubrata tražila i pitala majku koja je to i potvrdila i ona je tražila da stupi u kontakt sa tužiteljem. Telefonski broj našla je u imeniku, te je nazvala tužitelja negdje 2003. jer je ona takva i željela je uspostaviti kontakt sa tužiteljem. Tužitelj je prihvatio njezin poziv, susreli su se, otišli prošetati do Lovrana i tada su razgovarali i tužitelj je rekao da je otac đubre, da ne želi imati ništa s njime. Ostvarivala je kontakt s tužiteljem od te 2003., i to uvijek bi zvala ona, tužitelj se odazvao, otišli bi na kavu, čuli se povremeno, isključivo njezina inicijativa, tužitelj nije zvao nikada. Nitko od njenih članova užih obitelji nije upoznao tužitelja, niti njezini partneri, kojima je samo pričala o njemu. Međutim, upoznali su ga E, ČH, R jer su proslavili njezin rođendan. Navodi da kada je nazvala tužitelja da joj je on rekao da ne želi ništa od oca, i da će mu ona pomoći kada mu bude trebalo. Međutim ona je rekla da je ona na socijali da mu nema odakle pomoći. Ona mu je i čestitala rođendan koji je tužitelju 6. rujna. Međutim jako se iznenadila kada je dobila tužbu, nije mogla vjerovati što sada želi, kada je rekao da mu ne treba ništa. Otac je umro u siječnju 2017., a u ostavinskom postupku majka je imala moždani udar, te se tužena odrekla nasljedstva u korist majke. Majka nije nikada upoznala tužitelja iako je znala da postoji. Na upit suca što je izjavila vezano uz rodoslovlje u ostavinskom postupku te kada se tuženoj čita zapisnik od 23. ožujka 2017. u kojem se navodi: "da joj nije poznato da li je ostavitelj u prvom braku imao djece" tužena navodi da se ona toga ne sjeća šta je izjavila na zapisnik. U odnosu pak na stan navodi da se nalazi na Turniću i da je otac isti dobio od 3. Maja gdje je radio kao dizaličar i to stanarsko pravo. Majka je radila u Jugošped kao daktilograf, dobila otkaz 90-tih, vodila postupak pa se umirovila, s time da je uspjela u sporu i dobila zaostatke plaće. Otac je radio do 2009., prvo 3. Maj, a potom kao kooperant, snalazio se i ostvarivao plaću rekla bi oko 5.000,00 kn, a isto tako i majka koliko se može sjetiti. Ona da je rođena 1979., a stan otac dobio 1980. i u njega su preselili s Kantride gdje su živjeli kod bake. Stan se otplaćuje na rate, još uvijek je u otplati, ima za platiti još rata, jer nema primanja. Ona da baš nije radila, počela je kasno i radila rijetko i vrlo slabo. Otac je ove livade i druge nekretnine stekao naslijeđem iza svojih prednika. Na upit pun. tužitelja je li netko u ostavinskom postupku zastupao tuženu, odg. da se ona obratila odvj. Matteo Catonaro. Navodi da je ona tek naknadno tek 2002. saznala da je otac u prijašnjoj vezi imao jedno dijete ovdje tužitelja, i da ona to zna danas. Nije joj poznato da bi roditelji postigli nekakav sporazum o imovini, otac i majka da su rasporedili na neki način dogovorno . Ne sjeća se da bi u ostavinskom postupku spomenula da je stan bračna stečevina, to je bilo prije 7 godina, a baš i ne razumije pitanje. Pun. tužitelja ističe primjedbu na iskaz tuženice ukoliko je u protivnosti sa navodima iz tužbe i navodima tužitelja, a posebno u dijelu da bi tužena kontaktirala tužitelja, i obavijestila o smrti oca i da je otac ikada ranije kontaktirao tužitelja. Tužena na upit suca da pojasni kada je uslijedio telefonski poziv tužitelju o obavijesti da je otac umro, pojašnjava da je otac umro u kući, iznenada od srca, da je drugi dan išla obavijestiti nadležne službe, vojni odsjek, obaviti papirologiju, te da je osmrtnica izašla nakon toga, a otac pokopan negdje 23. siječnja. Na dan kada je izašla osmrtnica da je nazvala tužitelja na što je on odgovorio đubre, ne zanima me, kako je naprijed navela.

14. U svom iskazu svjedok ČH, ni u srodstvu ni u zavadi sa strankama iskazuje da mora iskazivati o odnosu između tužene i tužitelja. Tužena i on da su bivši susjedi jer da je do 1998. živio na Turniću na adresi [adresa]. Oni da su se nastavili viđati i nakon toga primjerice nekoliko puta godišnje, nekad sami, a nekad u društvu. Njega da je tužena obavijestila kada je saznala da ima brata i čak jedne prigode na jednom rođendanu u kafiću upoznala je njega i jedno društvo sa tužiteljem. Bilo ih je 4 ili 5, ne sjeća se je li baš pričao sa tužiteljem, a niti što. Navodi da je to bilo prije 20 godina. On ne bi danas znao prepoznati tužitelja da ga vidi. Ne zna koju je imovinu naslijedila tužena iza oca. Tužena da je rekla kako je obavijestila tužitelja da se vodi ostavinski postupak, ali ne zna što je njoj odgovorio tužitelj, ne zna kako je tekla komunikacija. Nije mu poznato kako je tužena saznala da ima brata. Misli da je bio caffe bar Lemond u kojem su slavili taj rođendan. Oni su se misli tad upoznali a ne zna jesu li se nastavili družiti i u kakvim su odnosima. Ne sjeća se da bi mu se tužena ikada žalila na odnos s bratom.

15. U svom iskazu svjedok EHL, ni u srodstvu ni u zavadi sa strankama. Iskazuje da je došla svjedočiti da potvrdi da je tužena upoznala svoga polubrata tužitelja a nakon što je to saznala. Oni da su čak jednom svi zajedno na Zametu u jednom caffe baru bili s tužiteljem, i to ona, ČH, tužena. Ne sjeća se razgovora s tužiteljem, to je bilo neformalno druženje. Zna da se sada stranke "natežu" oko imovine. Međutim, nije joj poznato kako je tekao ostavinski postupak, niti koja je ostavinska imovina bila predmet nasljeđivanja iza oca. Nije joj poznato kako je tužena saznala da ima polubrata, ali bila je oko toga uzbuđena. Rekla joj je da su se oni čuli, da su se znali vidjeti. Ne zna bi li tužitelja mogla danas prepoznati, ali ostalo joj je u sjećanju da ima plave oči.

16. U svom iskazu svjedok CH, ni u srodstvu ni u zavadi sa strankama, navodi da ja ima točno popis datuma kada je tužena zvala tužitelja i to nakon što je umro otac, kao i datuma kada je tužitelj zvao nju. On to ima sve napisano na papiriću te može pročitati da je 18. siječnja 2017. kada je išao u Oglasnik Novog Lista sa tuženom ona obavijestila tužitelja o smrti oca, a također da mu je čestitala rođendan 6. rujna 2023. i tada je on rekao da je popio, to je čuo jer je bio kraj nje. Također zvao je i tužitelj tuženu u dva navrata kada je bio nazočan i čestitao Novu godinu 2024. kada je rekao da je udario glavom, i u veljači 2024. kada je tražio da mu isplati 5.000,00 eura i to zato jer je nakupio dosta kazni u inozemstvu. Ovaj prvi razgovor 18. siječnja 2017. čuo je kako je rekao tuženoj "a šta, odprdio je", kao i da je tužena rekla da će biti ostavinska rasprava, ali on na to je rekao da ga ništa ne zanima odnosno da ne želi ništa od toga smeća. Njemu da je to bilo čudno jer on zna da je i u njegovoj obitelji polubratu ili polusestri također pripada pravo na ostavinu, pa se začudio da u ovom slučaju tužitelj to ne očekuje. On je rekao :" ti si meni dobra seka pa ćeš mi pomoći kada mi bude trebalo novaca", tužena je rekla da vrlo rado, ali ti si svjestan da je ona socijalni slučaj, jer je tužena imala tešku situaciju. On da je tuženu upoznao kada je radila u dućanu kod kineza na Potoku, znali su se čuti telefonom, ostali su dobri kako im omogućava vrijeme. Spomenula mu je zemlju negdje u Slavoniji, ali da nije čisto 1/1, a također i stan. Na upit pun. tužitelja odg. da se ne viđa često s tuženom jer radi. U vrijeme tih razgovora viđali su se češće jer je pomagao tuženoj oko sahrane, oko prijevoza, ali na sahrani nije bio. Na daljnji upit pun. tuženika odg. da je bio u blizini u istoj prostoriji, pa je čuo što govori tužitelj na telefon. Na daljnji upit pun. tužitelja kada je to bilo točno svjedok čita sa papira i navodi datum 17. siječnja 2018. Datume je zapisao jer se pripremio za ročište, s time da je kontakata bilo puno više, ali ovo jer je bio prisutan. Datumi su jako pamtljivi smrt oca, nova godina i rođendan tužitelja. Svaki puta bio je sa tuženom. Tužena ga je upoznala da će svjedočiti o ostavinskoj raspravi na koju tužitelj nije pozvan. Ispada da tužena nije pozvala tužitelja. Svjedok navodi da se provjerom u mobitel tužene može provjeriti jesu li pozivi doista upućeni i kada.

17. U svom iskazu svjedok OH, ni u srodstvu ni u zavadi sa strankama navodi da negdje dva dana nakon smrti oca tužene rekla mu je da ona ima polubrata, te da ga je zvala i pitala hoće li ga uključiti u ostavinski postupak na što je on rekao da ne, da on nije njegov otac. To da je tužena ispričala njemu, nije osobno čuo taj razgovor niti ikada upoznao tužitelja. Na upit kakav je odnos imala tužena s tužiteljem, odg. da su se čuli telefonski. Upoznat je da je predmet ostavine stan i neki tereni. Poznato mu je da je taj stan otac tužene dobio od 3. S i da je u otkupu. Majka tužene radila da je u Jugobanci misli, a onda dobila otkaz i bila na birou. U tom stanu danas stanuje tužena. Na upit pun. tužitelja svj. odg. da je razgovarao s tuženom koja mu je rekla da je ročište. Na upit pun. tuženika odg. misli da je otac tužene već bio u braku s majkom tužene kada je dobio taj stan jer je tužena imala godinu ili dvije.

18. Odredbom čl. 232 Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019 dalje ZN) propisano je da što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ovoga Zakona nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. On to može pobijati jedino putem parnice s osobama u čiju korist glasi utvrđenje čiju istinitost osporava (st.2), da pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im pripada neko pravo glede onoga za što je utvrđeno da je u sastavu ostavine, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane ( st 3), te da pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im je zbog ostaviteljeve smrti pripalo nasljedno pravo na temelju oporuke ili zakona, ili da im je pripalo pravo na neki zapis, ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane ( st 4).

19. Uvidom u ostavinski predmet posl. br. O-666/17 , te cijeneći iskaze tužitelja i tuženice kao stranaka, ovaj sud ocjenjuje da u ovom slučaju dolazi u primjenu odredba čl. 232 ZNN-a, jer tužitelj, iako zakonski nasljednika iza svoga oca MH, nije bio uopće pozvan sudjelovati u ostavinskom postupku koji se vodio iza njegove smrti, i nije bio stranka ostavinske rasprave.

20. Iako tuženica u svom stranačkom iskazu, kao i putem svjedoka koje je sud saslušao u postupku, pokušava dokazati da je tužitelj bio upoznat da se ostavinski postupka vodi, jer je osobno od strane tuženice o činjenici smrti oca upoznat, opisana okolnost po stavu ovog suda ne isključuje mogućnost tužitelja da u ovoj parnici zahtjeva ostvarivati nasljedno pravo koje mu po zakonu pripada.

21. Nema spora o tome da javni bilježnik kao povjerenik suda nije nikada i uopće upoznat da bi MH imao zakonske nasljednike ( osim onih naznačenih na zapisniku od 23. ožujka 2017. u kojem se utvrđivalo rodoslovlje ostavitelja, a niti od 15. svibanj 2017 , te 13. lipanj 2017.) , odnosno da je u prvom braku ostavitelja rođeno jedno dijete, sin ovdje tužitelja, pa stoga, tužitelja kao zakonskog nasljednika koji nije sudjelovao u ostavinskom postupku iza pok oca, ne vezuje pravomoćno rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-666/17 od 13. lipnja 2017.

22. Iako tuženica pokušava okolnost da je telefonskim putem nazvala tužitelja dan nakon smrti oca i obavijestila da je zajednički otac stranaka umro, a tužitelj pri tome ( navodno) izjavio da ništa od oca ne želi i da nema nikakav interes vezano uz imovinu, protumačiti na način da je tužitelj uredno obaviješten o ostavinskom postupku, i da se odrekao sudjelovati u istome, ovaj sud smatra da opisano stajalište nema takav značaj kakav pokušava dati tužena .

23.

Prije svega, valja ukazati da odredba čl. 3. ZN_a propisuje u st. 1 da se nasljeđuje se zbog smrti fizičke osobe i u trenutku njezine smrti a odredbom čl. 4. st 4 ZN-a da se nasljedno pravo stječe u trenutku ostaviteljeve smrti. Stjecatelj nasljednog prava može ga se po odredbama ovoga Zakona odreći, pa će se uzeti kao da ga nikada nije niti stekao.

24. Odredba čl. 9 ZN-a propisuje u st 1 da ostavitelja nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni drug, a st 2 da osobe iz stavka 1. ovoga članka nasljeđuju na jednake dijelove

25. Članak 210. ZN-a propisuje da se ostavinski postupak pokreće po službenoj dužnosti kad sud primi smrtovnicu ili izvadak iz matice umrlih, odnosno s njima izjednačenu ispravu, a čl. 217. st 1 da će za ostavinsku raspravu sud odrediti ročište.

26. Imajući u vidu da tužitelj nikada nije primio poziv za ostavinsku raspravu, jer nikada javni bilježnik nije obaviješten o tom zakonskom nasljedniku, ukoliko bi i bila istinita činjenica da je tužitelj upoznat da je otac strana umro, pa čak i da je izjavio da ne želi imati ništa s ostavinom iza smrti oca, takvu izjavu tužitelj može jedino dati u formalnom ostavinskom postupku koji se provodi pred sudom, dakle , nasljedničku izjavu može i treba dati pred ostavinskim sudom, kako bi takva izjava zakonskog nasljednika mogla dobiti značaj koji joj zakon propisuje ( prihvata ili odricanja od nasljedstva).

27. Dužnost je i obaveza tuženice bila u ostavinskom postupku prilikom sastava rodoslovlja izvijestiti ostavinski sud o svim zakonskim nasljednicima MH , a ne iste zatajiti, kako bi ostavinski sud pozvao iste na davanje nasljedničke izjave.

28. Stoga ovaj sud ne prihvaća navod tužene, da bi tužitelj bio pravovremeno obaviješten o ostavinskom postupku, da se odrekao nasljedstva iza oca ili da bi bio nedostojan za nasljeđivanje, jer te okolnosti tuženica ne obrazlaže valjanim argumentima, niti za to daje valjane razloge koji bi ovom sudu bili prihvatljivi.

29. Niti okolnost da je tužitelj promijenio prezime ( u pravnom prometu želio se služiti majčinim djevojačkim, a ne očevim prezimenom) kako ne bi bio doveden u vezu s pokojnim ocem, nema značaj koji tuženica želi prikazati, a to je da tužitelj time dokazuje da nema nikakav interes da sudjeluje kao zakonski nasljednik u ostavinskom postupku.

30. Tužitelj u svom stranačkom iskazu navodi , a sud prihvaća ( jer nema dokaza o suprotnom), da otac MH nije nikada stupio u kontakt sa sinom, ili o sinu vodio brigu, ili se potrudio da ostvare nekakav emocionalni odnos, pa je stoga tužitelj odlučio promijeniti prezime. Međutim, nema uzročno posljedične veze između promjene prezimena, i odricanja od nasljedstva, jer je to isključivo posljedica nemogućnosti da tužitelj sudjeluje u ostavinskom postupku i da valjanu nasljedničku izjavu, a koje pravo mu je onemogućeno postupanjem tuženice i neprijavljivanjem u krug zakonskih nasljednika u pokrenutom ostavinskom postupku.

31. U odnosu pak na prigovor zastare, ovaj sud isti nalazi neosnovanim.

32. Odredbom čl. 138 ZN-a propisano je u st. 1 da pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju ima pravo kao nasljednik zastarijeva za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviteljeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke, te st. 1 da prema nepoštenu posjedniku ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.

33. Kako je tužba u ovom postupku pokrenuta 28. svibnja 2018., a rješenje o nasljeđivanju doneseno 13. lipanj 2017. ocjena je ovog suda da je tužitelj ustao u roku od jedne godine od saznanja za svoje pravo i za posjednika ostavine pokrenuti postupak, i da zastara nije nastupila. Ostavitelj je umro **.**.2017., pa do dana pokretanja postupka nije protekao niti objektivni rok od 10 godina zahtijevati ostavinu.

34. Niti kada tuženica dokazuje da je o smrti oca obavijestila tužitelja odmah odnosno na dan kada je objavljena osmrtnica u tisku kao obavijest o smrti ( 18.ili 19 siječanj 2017), ne ukazuje da bi nastupila zastara zahtijevati ostavinu. I kada svjedok CH potvrđuje da je osobno čuo telefonski razgovor 18. siječnja 2017. kojim je tuženica obavijestila tužitelja da je otac umro, da će uslijediti ostavinska rasprava a tužitelj uzvratio da ne želi i ne zanima ga ništa od "tog smeća", , kao drugi svjedoci ČH, i HH, koji o navodnom pozivu svjedoče na temelju pričanja same tuženice, ako i jesu i istiniti, ne upućuju sud na drugačiji zaključak.

35. Ovo jer od dana smrti ostavitelja **.**.2017., do dana pokretanja postupka, nije protekao rok od 10 godina kao objektivni rok, a dan saznanja od godine dana, koji teče kao subjektivni rok, ima se računati od dana kada je tužitelj saznao za postojanje rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-666/17 od 13. lipnja 2017. a ne , kako to pogrešno tuženica smatra, od dana kada je tužitelj obaviješten o datumu smrti oca ( navodno 18. siječanj 2017). Tužitelj naime, svoja nasljednička prava može zahtijevati u ostavinskom postupku, te bi subjektivni rok od jedne godine mogao početi teći tek od dana saznanja da je ostavinski postupak pokrenut, ali, koju činjenicu tuženica nije dokazala da je o tome obavijestila tužitelja ( već tek da će takav postupak pokrenuti, a u kojem opet nije prijavila tužitelja kao nasljednika).

36. Tužitelj ne navodi točan datum kada je saznao za ostavinsko rješenje, jer da je o tome upoznat od susjeda, pa se ima uzeti da je saznanje za postojanje prava na nasljedstvo tužitelja upravo dan donošenja rješenja o nasljeđivanju, 13. lipanj 2017. Stoga je održan i subjektivni rok za pokretanje postupka od jedne godine od dana saznanja ( tužba podnesena 28. svibanj 2018).

37. Upravo suprotno, proizlazi iz ostavinskog spisa, da je tuženica u ostavinskom postupku prešutjela postojanje zakonskog nasljednika, pa se sada bezuspješno poziva na institut zastare, jer subjektivan rok za saznanje o mogućnosti zahtijevati ostavinu, teče od dana kada je tužitelj kao zakonski nasljednik saznao za svoje pravo zahtijevati ostavinu, a što bi dakle bilo od kada je takav zahtjev tužitelj stvarno i mogao ostvariti, ne samim trenutkom smrti prednika, već saznanjem da je pokrenut postupak ostavine.

38. Stoga je u ovom slučaju postupak pokrenut i unutar subjektivnog ( jedna godina od dana saznanja za postojanje pravomoćnog rješenja posl.br. O-666/17 od 13. lipnja 2017) i objektivnog roka ( 10 godina od smrti pok. 18. siječanj 2017).

39. U odnosu pak na prigovor bračne stečevine, koji također ističe tuženica, valja istaknuti da se u parničnom postupku sud rukovodi načelom stranačke, a ne materijalne istine.

40. To znači, da sud po službenoj dužnosti ne izvodi dokaze koje stranke nisu predložile, već da je svaka stranka dužna predložiti dokaze radi utvrđenja onih činjenica na koje se sama u postupku poziva.

41. Iz dokaza predloženih po tuženici, koja je i bila dužna iznijeti sve dokaze u prilog tvrdnji da stan ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), Zgrada u [adresa], Dvosoban stan broj 1 u suterenu koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika i drvarnice, ukupne površine 50,86m2, upisan na k. č. br. [katastarska čestica], zgrada br.3. površine 103čhv, upisana u ZK ulošku [broj ZK uloška], Katastarska općina: 999906, Plase, predstavlja bračnu stečevinu MH i SH, svakog u ½ idealnog dijela , sud je iz iskaza tuženice kao stranke, te svjedoka OH, a čijim iskazima poklanja vjeru, jer tužitelj nije dokazao suprotno, kao i uvidom u ostavinski predmet O-666717 i evidenciju JRO MUP RH, utvrdio da

- je pok. MH kao zaposleniku Luka Rijeka d.d. dodijeljen predmetni stan na korištenje 1980-ih, na temelju stanarskog prava koje je ostvario ,

- da su pok. MH (otac stranaka) i SH rođ. DH.

(majka tuženice) sklopili brak 1976.

- da je SH radila kod nekog drugog poslodavca ( Jugošped ili Privredna banka) i dobila otkaz 1990-ih, od kada je prijavljena na biro kao nezaposlena osoba,

- da su supružnici prijavljeni na adresi Š 3 od 23. siječanj 1981 do dana smrti,

- da je brak prestao smrću MH **.**.2017.

- da je MH uknjižen u zemljišnim knjigama kao vlasnik stana, a iza njegove smrti supruga SH

- da je stan još uvijek u otplati, i rate plaća tuženica prema svojim mogućnostima

42. Prestankom braka (brak prestaje smrću jednog bračnog druga) prestaje odnos bračnih drugova koji je u svom trajanju proizveo određene materijalne učinke, koji su stvoreni zajedničkim radom bračnih drugova. Taj materijalni rezultat zajedničkog rada bračnih drugova (kao i sva ona materijalna dobra koja nastaju iz tog materijalnog rezultata) predstavljaju zajedničku imovinu bračnih drugova (njihovo zajedničko vlasništvo), u smislu odredbe čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 45/89, 59/90 i 53/91).

43. Zajedničko vlasništvo je vlasništvo više osoba na nepodijeljenoj stvari kada su njihovi udjeli odredivi, ali nisu unaprijed određeni (st. 2. čl. 18. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima). Pojedini zajedničar (a i svaka osoba koja ima valjani pravni interes), ovlašten je u svako doba zahtijevati da se zajedničko vlasništvo podijeli tako da se odredi koliki mu suvlasnički dio pripada na ime njegova udjela u zajedničkom vlasništvu. Udio jednog (pokojnog) bračnog druga u zajedničkoj imovini predstavlja njegovu ostavinsku imovinu na kojoj zakonski nasljednici u času smrti stječu vlasništvo u omjeru (dijelu) u kojem su je naslijedili.

44. Smisao zakonskih odredbi o zajedničkoj imovini bračnih drugova upravo jest u tome da se nakon prestanka bračne zajednice vrijednosti koje su stvorene zajedničkim radom za vrijeme trajanja braka podijele prema vrijednosti koju je svaki bračni drug doprinio zajedničkim radom u stjecanju zajedničke imovine (da svakom bračnom drugu pripadne ono što je njegovo), odnosno da u krajnjem cilju vrijednosti koje se tako stvore pripadnu nasljednicima umrlog bračnog druga.

45. Teret dokaza u smislu odredbe čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima , da stan koji je predmet ovog postupka predstavlja bračnu stečevinu u 1/2 dijela ŠH i SH, leži na tuženici. Međutim, na navedene odlučne okolnosti tuženica, osim saslušanja svjedoka koji o tim okolnostima nisu imali saznanja i pribave vjenčanog lista, nije predlagala relevantne dokaze, iz kojih bi sud mogao odlučiti o tome, je li doista predstavlja bračnu stečevinu u ½ idealnog dijela supružnika.

46. Ukoliko bi se pitanje utvrđenja bračne stečevine roditelja tuženice imalo prosuđivati temeljem odredbi Obiteljskog zakona koji je bio na snazi u trenutku kada je brak prestao smrću supruga ( Narodne novine br. 103/2015, 98/2019, 47/2020, 49/2023, 156/2023, dalje OBZ), ističe se da je propisano u čl. 36. st.1. da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a st. 3. da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili. Odredbom čl. 39. st. 1. toga zakona propisano je da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka ostaje njegova vlastita imovina.

47. Ukoliko bi se pak pitanje utvrđenja udjela u zajedničkoj imovini roditelja tuženice imalo prosuđivati temeljem odredbi odredbe članka 270. ranije važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine broj 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998, dalje ZBPO-a) ističe se da je bilo propisano da imovina bračnih drugova može biti zajednička i posebna.

48. Odredbom članka 271. ZBPO-a bilo je propisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina.

49. Odredbom čl. 272. st. 1. ZBPO-a propisano je da imovina koju jedan bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina, stavkom 2. istog članka propisano je da imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.), različitoj od osnove navedene u članu 271. ovoga zakona, je njegova posebna imovina, a stavkom 3. propisano je da posebnom imovinom postaje i imovina koja pripadne bračnom drugu nakon izvršene diobe zajedničke imovine, te posebnom imovinom postaje i imovina koja pripadne bračnom drugu nakon izvršene diobe zajedničke imovine.

50. Odredbom čl. 281. st. 1. ZBPO-a propisano je bilo da kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, a stavkom 2. istog članka propisano je da u slučaju spora sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

51. Odredbom čl. 285.st. 1. ZBPO-a bilo je propisano da kod diobe zajedničke imovine svakom će se bračnom drugu uračunati u njegov dio ono što duguje u zajedničku imovinu, st. 2. da kao dug koji tereti zajedničku imovinu uračunat će se i potraživanja trećih osoba koja su nastala radi povećanja ili održavanja postojeće zajedničke imovine, iako ta potraživanja terete samo jednoga bračnog druga kao njegov dug, a st. 3 da nenamireni dugovi iz stavka 2. ovoga člana neće se uzeti u obzir prilikom određivanja udjela u zajedničkoj imovini, ako bračni drug kojega ne tereti dug pruži osiguranje da će prilikom isplate duga namiriti odgovarajući dio.

52. Cijeneći da u parničnom postupku sud izvodi samo one dokaze koje su stranke iznijele, a osobito polazeći od načela stranačke, a ne materijalne istine kojim se ima voditi sud prvog stupnja, nitko od stranaka u postupku ne dokazuje doprinos bračnih drugova stjecanju stana u [adresa], na način da dokazuju da bi doprinos jednog bračnog druga bio veći, primjerice veća zarada, veća pomoć jednog bračnog druga drugome i slično, već stranke primjenom pravila o teretu dokazivanja smatraju da upravo suprotna strana ima osporiti ono što suprotna strana smatra kao notorno i dokazano.

53. Kad jedan od bračnih drugova (pa čak i uz suglasnost drugog bračnog druga) otkupi stan, a da pri tome nisu uložena sredstva stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, taj stan nije zajednička imovina u smislu čl. 277. ZBPO-a..

54. Cijeneći da bi proizlazilo iz iskaza tuženice, da je stan otkupljen na osnovu Ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo (tuženica ne spori da je MH bio nositelj stanarskog prava) i kako stanarsko pravo prema tada važećem Zakonu o stambenim odnosima (Narodne novine broj: 51/85, 42/86, 22/99 i 70/93, dalje ZSO) nije bilo imovinsko pravo koje bi bilo pravna osnova stjecanja suvlasništva na predmetnom stanu, a da tuženica ne dokazuje, niti ne tvrdi tko je isplatio novčana sredstva za otkup i sudjelovao u daljnjoj kreditnoj otplati toga stana, odnosno je li riječ o sredstvima stečenim radom od strane parničnih stranaka ili ne, tuženica nije dokazala da bi njezina majka, SH, stekla suvlasništvo stana na temelju bračne stečevine odnosno sudjelovanjem u plaćanju cijene stana u obročnoj otplati tijekom trajanja bračne zajednice s NH,. Stoga neosnovano tuženica sada zahtijeva da se njezina majka utvrdi suvlasnicom u ½ toga stana , jer iz rezultata dokaznog postupka sud ne može zaključiti, a tuženica niti ne tvrdi, je li novčana sredstva za otkup i kreditnu otplatu toga stana dala majka tuženice.

55. Tuženica pri tome ne dostavlja podatke niti je predlagala dokaze na okolnosti kada je točno i između koga zaključen ugovor o korištenju stana, zatim kada je zaključen ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, kojim je sredstvima plaćena kupoprodajna cijena itd, a teret svih tih činjenica leži na tuženici.

56. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-313/2002 od 13. svibnja 2003. i odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2357/2006 od 10. lipnja 2009., a tako i u odlukama U-III-2686/2005, U-III-3136/2003), zauzeto je shvaćanje da „je pravo na otkup stana imovinsko pravo, koje je za nositelje stanarskog prava nastalo na temelju zakona, u procesu pretvaranja društvenog vlasništva i koje je postojalo pored stanarskog prava. S obzirom da je pravo na otkup stana svojeg nositelja ovlašćivalo da otkupi stan na kojem je imao stanarsko pravo i da na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva tog stana, pravo na otkup stana bilo je pravo imovinske naravi, koje je ovlašćivalo na stvaranje imovinskog prava - prava vlasništva. U odnosu na stanarsko pravo sudovi su u osporenim presudama utvrdili da ono ne predstavlja vlasničko pravo, već da se pravo vlasništva stječe tek kupnjom stana. Dakle, pravo vlasništva potječe od prava na otkup stana (…)“.

57. Kako pravo na otkup stana ima značenje imovinskog prva, a tuženica ne dostavlja dokaze o tome kada je MH, kao nositelj stanarskog prava, to pravo stekao, tko je i kada ugovor o otkupu stana sklopio, je li majka tuženice istome dala i suglasnost da stan otkupi samostalno, a niti kojim sredstvima je vršena isplata rata, ovaj sud ocjenjuje kako tuženica nije dokazala da navedena nekretnina predstavlja bračnu stečevinu ŠH i SH, koji prigovor je u ovom postupku istaknula.

58. Teret dokaza leži na tuženici, koja do zaključenja prethodnog postupka ne ovu okolnost nije predlagala dokaze, pa stoga sud i ovaj prigovor tuženice ocjenjuje neosnovanim u cijelosti. Prigovor proizlazi da je istaknut paušalno, iako je na svakoj od stranaka da dokaže one činjenice na koje se poziva. Sud je izveo sve dokaze predložene po strankama, i nema ovlasti izvesti druge dokaze koje stranke tijekom postupka nisu istaknule.

59. U odnosu pak na prigovor vrijednosti predmeta spora, cijeneći da je spor nasljedno pravne priroda, kao i da je očigledno kako vrijednost ostavinske imovine koja je predmet raspravljanja ( nekretnine na području Rijeke i Pakraca) prelazi iznos od 33.181,01 eura, sud je prihvatio vrijednost predmeta spora kako je označen u tužbi i riješio kao u točki I. izreke rješenja.

60. Odredbom čl. 7. st. 1 ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Odredbom čl. 219 st. 1 ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

61. Pri tome se osobito ističe da sud o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), međutim da se sud rukovodi načelom stranačke istine, a ne načelom traženja materijalne istine, te je svaka stranka u postupku dužna dokazivati činjenice na koje se u postupku poziva. Sud nije dužan utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele a niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile, osim ukoliko idu za tim da raspolažu sa zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu odredbe čl. 3. st. 3. ZPP-a kako to propisuje odredba čl. 7. st. 2. ZPP-a.

62. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak zastupanja po odvjetniku budući je u cijelosti uspio u sporu imajući u vidu vrijednost predmeta spora (250 bodova) i to trošak sastava zastupanja na četiri ročišta u iznosu od 500,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1 Tarife), trošak sastava jednog podneska u iznosu od 500,00 eura ( Tbr. 8 točka 1 Tarife), sve uvećano za pdv od 25% (625,00 eura), ukupno 3.125,00 eura, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci 29. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika