Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-331/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici IU, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po odvjetničkom društvu Kallay & Partneri, iz Zagreba, Ilica 1A/III, dana 29. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbi Ugovora o kreditu broj:538-50-3563148 od 10.07.2006.g. sklopljen između tužiteljice TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69,Zagreb,OIB: 53056966535 i to:

-u točci 1 Ugovora koja glasi: ”kunska protuvrijednost CHF 28.577,95 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja”

-u točci 2 Ugovora koja glasi: ”redovna kamata promjenljiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora”

-u točci 7 Ugovora koja glasi: ”kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća”.

II. Nalaže se tuženiku Reifessenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.359,20 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos od:

-0,74 EUR počev od 1.9.2006 pa do isplate

-0,92 EUR počev od 1.10.2006 pa do isplate

-0,52 EUR počev od 1.11.2006 pa do isplate

-12,24 EUR počev od 1.11.2008 pa do isplate

-15,96 EUR počev od 1.1.2009 pa do isplate

-18,65 EUR počev od 1.2.2009 pa do isplate

-19,86 EUR počev od 1.3.2009 pa do isplate

-16,87 EUR počev od 1.4.2009 pa do isplate

-17,52 EUR počev od 1.5.2009 pa do isplate

-12,30 EUR počev od 1.6.2009 pa do isplate

-8,45 EUR počev od 1.7.2009 pa do isplate

-9,48 EUR počev od 1.8.2009 pa do isplate

-11,50 EUR počev od 1.9.2009 pa do isplate

-11,33 EUR počev od 1.10.2009 pa do isplate

-9,28 EUR počev od 1.11.2009 pa do isplate

-13,12 EUR počev od 1.12.2009 pa do isplate

-16,21 EUR počev od 1.1.2010 pa do isplate

-20,59 EUR počev od 1.2.2010 pa do isplate

-19,59 EUR počev od 1.3.2010 pa do isplate

-25,54 EUR počev od 1.4.2010 pa do isplate

-24,41 EUR počev od 1.5.2010 pa do isplate

-26,61 EUR počev od 1.6.2010 pa do isplate

-45,66 EUR počev od 1.7.2010 pa do isplate

-41,73 EUR počev od 1.8.2010 pa do isplate

-53,71 EUR počev od 1.9.2010 pa do isplate

-49,75 EUR počev od 1.10.2010 pa do isplate

-42,92 EUR počev od 1.11.2010 pa do isplate

-56,96 EUR počev od 1.12.2010 pa do isplate

-74,83 EUR počev od 1.1.2011 pa do isplate

-62,18 EUR počev od 1.2.2011 pa do isplate

-66,62 EUR počev od 1.3.2011 pa do isplate

-60,97 EUR počev od 1.4.2011 pa do isplate

-61,99 EUR počev od 1.5.2011 pa do isplate

-85,94 EUR počev od 1.6.2011 pa do isplate

-88,27 EUR počev od 1.7.2011 pa do isplate

-108,00 EUR počev od 1.8.2011 pa do isplate

-97,75 EUR počev od 1.9.2011 pa do isplate

-86,53 EUR počev od 1.10.2011 pa do isplate

-84,72 EUR počev od 1.11.2011 pa do isplate

-83,87 EUR počev od 1.12.2011 pa do isplate

-89,18 EUR počev od 1.1.2012 pa do isplate

-93,82 EUR počev od 1.2.2012 pa do isplate

-94,44 EUR počev od 1.3.2012 pa do isplate

-91,23 EUR počev od 1.4.2012 pa do isplate

-93,40 EUR počev od 1.5.2012 pa do isplate

-94,88 EUR počev od 1.6.2012 pa do isplate

-92,39 EUR počev od 1.7.2012 pa do isplate

-93,04 EUR počev od 1.8.2012 pa do isplate

-91,17 EUR počev od 1.9.2012 pa do isplate

-87,14 EUR počev od 1.10.2012 pa do isplate

-91,44 EUR počev od 1.11.2012 pa do isplate

-93,51 EUR počev od 1.12.2012 pa do isplate

-92,06 EUR počev od 1.1.2013 pa do isplate

-83,94 EUR počev od 1.2.2013 pa do isplate

-90,84 EUR počev od 1.3.2013 pa do isplate

-91,44 EUR počev od 1.4.2013 pa do isplate

-88,74 EUR počev od 1.5.2013 pa do isplate

-80,33 EUr počev od 1.6.2013 pa do isplate

-80,12 EUr počev od 1.7.2013 pa do isplate

-82,18 EUR počev od 1.8.2013 pa do isplate

i to tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koje se obračunavaju po stopi koja je do 31.prosinca 2007.g. propisana čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.siječnja 2008.g. po stopi propisanoj čl.29.st.2 ZOO-a odnosno koja je do 31.srpnja 2015.g. određena za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje od 01.kolovoza 2015.g. da isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanke kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj za isplatu iznosa od 940,35 EUR-a (7.095,86 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike zbog povećanja kamatne stope budući je tužitelj povukao tužbeni zahtjev za isplatu na ime pretplaćenih kamata po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

IV. Prigovor mjesne nenadležnosti i prijeboja istaknuti od strane tuženika, odbijaju se kao neosnovani.

V. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR-a sa pripadajućem PDV-om od 25% koji iznosi 50,00 EUR-a, ukupno 250,00 EUR-a uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Reifessenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 EUR- a uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj za isplatu iznosa od 50,00 EUR-a na ime troškova vještačenja budući je izvršen povrat iznosa od 50,00 EUR-a.

Obrazloženje

1. Tužiteljica TU, podnijela je dana 6. rujna 2021. tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom dana 10. srpnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 538-50-3563148 (dalje; Ugovor). Tim Ugovorom je tuženik kao kreditor stavio tužiteljici kao korisniku kredita, na raspolaganje iznos od 28.577,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovor je rok otplate kredita na 84 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Za trajanje otplate kredita tužiteljica navodi kako je kamatna stopa više puta mijenjana na štetu tužiteljice, a sve to sukladno odredbi čl. 2. Ugovora koja odredba je utvrđena ništetnom i nepoštenom.

2. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je ista postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Predmetna presuda potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

3. Tužiteljica navodi da je prije sklapanja i u vrijeme sklapanja istoga Ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužiteljici kao potrošaču u cijelosti informirao os svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora I u svezi sa sklapanjem predmetnoga ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženik postupili suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača, NN96/03.

4. Tužiteljica stoga predlaže da sud utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbi Ugovora o kreditu broj 538-50-3563148 od 10. srpnja 2006. i to odredbe vezane za kunsku protuvrijednosti CHF za redovnu kamatu promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te ništetnim da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF važećem na dan dospjeća i povrat preplaćenih iznosa koje je tuženik primio na ime nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredaba u ukupnom iznosu od 32.394,93 kuna, pozivajući se pri tomu i na odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP) kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesen u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

5. Podneskom od 4. travnja 2022. tužiteljica je odustala od potraživanja na ime pretplaćenih kamata po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dok je glavni tužbeni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te tužbenim zahtjevom potraživala isplatu iznosa od 3.359,20 EUR-a.

6. U odgovoru na tužbu tuženik osporava u cijelosti osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, istaknu prigovor mjesne nenadležnosti kao i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik je istaknu da predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

7. Tuženik je u svojem podnesku od 19. travnja 2022. istaknuo da je suglasan sa povlačenjem tužitelja koji se odnosi na povrat pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope te potražuje naknadu troška odgovora na tužbu prema Tarifi broj 8. toč. 1. u iznosu od 1.000,00 kuna plus PDV te ističe kako je zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi promjenljive kamatne stope bio zastario u trenutku podnošenja tužbe, a kako je tuženik istaknu u odgovoru na tužbu stoga je navedeni parnični trošak neosnovan prouzročen tuženiku.

8. U odnosu na pozivanje tužiteljice na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), tuženik ističe kako slijedi. Primjenjivost odredaba Direktive na ugovore o potrošačkom kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji je predmet ispitivanja u postupku koji se vodi pred Sudom Europske unije pod brojem C-567/20 povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu u odnosu na pitanje primjene navedene Direktive na sporazume o konverziji sklopljene temeljem zakonske obveze propisane Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine (dalje: ZIDZPK).

9. Tuženi također ističe da je čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivat odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive dok je čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama. Tuženi je istaknuo prigovor statusa potrošača tužiteljice te je na ročištu dana 5. prosinca 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnice tuženika EU te na istom ročištu istaknuo prigovor radi prijeboja u visini negativne razlike.

10. Tuženik je nakon provedenog vještačenja specificirao svoj prigovor radi prijeboja u podnesku od 15. travnja 2025. te istim potražuje iznos od 184,26 EUR-a zajedno za zakonskim zateznim kamata koje teku na svaki pojedinačni iznos.

11. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom ugovoru o kreditu broj 538-50-3563148 (dalje u tekstu: Ugovor), i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

12. Tijekom postupka nije sporno, da je tužiteljica 10. srpnja 2006. zaključila s tuženikom Ugovor o kreditu na iznos kredita od 28.577,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate na 84 mjeseca.

13. Sporna je mjesna nadležnost ovoga suda te, da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak.

14. Sporno je i da li je potraživanje tužiteljice u zastari, osnovanost prigovora radi prijeboja te status potrošača tužiteljice.

15. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u ugovor u kreditu (str. 8-13), otplatni plan (str. 14-15), pregled promjena kamatne stope (str. 16-23), u zadužnicu (str. 32-33), zahtjev za kredit (str. 34), suglasnost (str. 35-36), u ponudu 15/2006 (str. 37), u dopis Porezne uprave od 27. travnja 2022. (str. 69), dopis Porezne uprave od 18. svibnja 2022. (str. 72), dopis MUP-a od 15. lipnja 2022. (str. 75), nalaz i mišljenje vještaka od 15. veljače 2025. (str. 122-136).

16. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

17. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

18. Tužbeni zahtjev je osnovan.

19. Prigovor prijeboja nije osnovan.

20. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je odbio izvođenje dokaza saslušanjem javne bilježnice Dubravke Filipović-Kovačić iz [adresa] budući da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja korektnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizacije ugovora nije mogao potrošaču objasniti parametre kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF niti je javni bilježnik imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonskom okviru, a takvo stajalište je zauzeo ŽS u Zagrebu u svojoj presudi broj Gž-2735/2022 od 13. prosinca 2022.

21. Iskaz tužiteljice koja navodi da je kredit podigla za kupovinu osobnog automobila u Mustač Komerc vozilo Citroën (potvrdom Ministarstva unutarnjih poslova utvrđeno je da je vlasnica predmetnog vozila TU u razdoblju od 11. srpnja 2006. do 3. srpnja 2018.(str. 75)) sud nalazi životnim i logičnim kao i ostatak iskaza u kojem tužiteljica navodi da joj je u Auto-kući odmah predloženo podizanje takve vrste kredita te su joj dali gotovi Ugovor o kreditu koji je nakon toga ovjerila kod javnog bilježnika. Tužiteljica također navodi da joj je bilo poznao da su svi uzimali te kredite i da je to bio najpovoljniji kredit dok nije bila upoznata sa rizicima istoga. Također je istaknula da nije mogla pregovarati o uvjetima kredita već joj je predočen gotovi ugovor. Na upit tužiteljica je izjavila da se nije raspitivala za ugovore u nekim drugim bankama, da je bila zadovoljna sa uvjetima iz ponuđenog ugovora, da je razumjela što u ugovoru piše te da u vrijeme potpisivanja ugovora nije joj bilo predočeno da će se rata kredita mijenjati, kao i da u to vrijeme se ne sjeća što je predstavljala valutna klauzula, a kredit joj nije bio isplaćen na ruke neko je cijeli kredit korišten za kupovinu auta. Tužiteljica u vrijeme podizanja kredita iskazuje da nije imala registriran obrt, niti imala poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, a niti je kredit unijet u imovinu obrta jer isti nije ni imala.

22. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, 10. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila,

- da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 28.577,95 CHF, prema srednjem tečaju tuženika važećim na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseci,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli ,

- da je tužiteljica tijekom dosadašnje otplate kredita isti preplatila u ukupnom iznosu od 3.359,20 eura, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojim je glavnica obveze vezana uz valutu CHF, koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije (str. 122-136).

Mjesna nadležnost

23. Nije sporno da je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a to je Zagreb, koja je znatno udaljena od [adresa] na području koje tužiteljica ima prebivalište. Navedeni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa je temeljem zakonske presumpcije i iskaza tužiteljice, utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te da tužiteljica kao korisnik tog kredita – potrošač koja ima prebivalište na području ovoga suda nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.

24.1. Naime, člankom 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a u koji zakon su implementirane i Direktive EEZ o nepoštenim odredba potrošačkog Ugovora, propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom u koliko uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24.2. Dakle, prorogacijska klauzula kojom je ugovorena nadležnost u mjestu sjedišta kreditora stavlja u neravnopravan položaj tužiteljicu, te ju valja smatrati nepoštenom odredbom budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja.

24.3. Štoviše, iz isprava koje je tužiteljica priložila uz tužbu vidljivo je da tuženik ima poslovnicu u [adresa], a člankom 59. st. 1. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovni jedinicu izvan svog sjedišta, za suđenje u sporu koji nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijim se području nalazi ta poslovna jedinica.

24.4. Stoga je sud utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na mjesnu nadležnost suda u konkretnom predmetu, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti odbio kao neosnovan.

Tužbeni zahtjev

25. Što se tiče protivljenja tuženika preinačenju tužbenog zahtjeva, nakon provedenog računovodstveno financijskog vještačenja, stajalište je suda da se ne radi o preinačenju tužbenog zahtjeva. Naime, preinačenje po čl. 191. ZPP-a, jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili, isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a u konkretnom slučaju se radi o smanjenju potraživanja, odnosno djelomičnom povlačenju tužbe, čemu se tužena nije protivila.

Svojstvo potrošača

26. Sud ujedno ocjenjuje kao neosnovan tuženikov prigovor kojim osporava stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske prilikom utvrđivanja pojma "potrošača". Naime, Zakonom o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora u čl. 3. definiran je pojam potrošača tako da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Iz Ugovora o kreditu koji se nalazi u spisu vidljivo je da je korisnik kredita fizička osoba – TU ( tužiteljica) , bez navođenja da se radi o osobi koja je poduzetnik, obrtnik ili općenito trgovac. Štoviše, navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužiteljice, koja je je izjavila da nije imala otvoreni obrt, a niti je predmetno vozilo upisano kao vlasništvo obrta. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, to sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojima osporava tužiteljici svojstvo potrošača, a što nije učinio.

Utvrđenja iz kolektivnog spora i valutna klauzula

27. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

28.1. Tužiteljica u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što joj pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužiteljica je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bila ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

28.2. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužiteljica ne potpada pod pojam potrošača.

28.3. Obzirom da je, dakle, tužiteljica kao pojedinačni potrošač podnijela tužbu u ovom predmetu, nakon što je već pravomoćno okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a u kojem je postupku težište stavljeno na prosječnog potrošača – banci nepoznate i apstraktne fizičke osobe u dijelu predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala na općoj razini, neosnovano je tuženikovo pozivanje na određene informacije o kretanju švicarskog franka, koje su nesporno bile objavljene u sredstvima javnog priopćavanja tj. na novinske članke objavljene u Novom listu.

28.4. Ovaj sud, naime, nalazi, da u ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, nisu bitne informacije koje je tužiteljica dobila u periodu koji je prethodio obraćanju iste kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu. Već je u kolektivnom sporu utvrđeno da objave u javnim medijima (novine) koje su se dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput, ne znače da je prosječni potrošač od strane tuženika o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe. U tom smislu sud je cijenio i ovjerenu izjavu RU (str 96-97) voditeljice Službe upravljanja iskustvom klijenata koja nema konkretnih saznanja o predmetnom ugovoru.

28.5. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

28.6. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u javnim medijima, ne mogu uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužitelja o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužitelja kao pojedinog potrošača.

28.7. Za pojedinačni postupak, kao što je ovaj, dakle, nije bitan taj dio predugovorne faze, već dio koji slijedi nakon obraćanja tužiteljice – potrošača, tuženiku -određenoj banci, radi dobivanja informacija za sklapanje ugovora, obzirom da su u toj fazi pojedini potrošači od banke mogli dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (Odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., stranica 54, treći pasus).

28.8. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužiteljici, nakon što mu se ista obratila radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njenu financijsku sudbinu.

28.9. Upravo radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužiteljicu o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužiteljicu, a iz njena iskaza proizlazi da nije bila dovoljno upozorena na mogući rizik zbog čega se i usredotočila na visinu mjesečne rate u odnos sa vlastitim primanjima kao sigurnu kategoriju. Ovakvo ponašanje i razmišljanje je za prosječnog potrošača normalno i očekivano, odnosno pri podizanja kredita potrošač je usredotočen na visinu mjesečne rate i svoja stalna primanja, te prvenstveno razmišlja da li će moći podmiriti obvezu po kreditu od svojih primanja, uzimajući obije kategorije kao stalne ili malo promjenjive.

28.10. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljicom istoj objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

28.11. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu tužitelja, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bila izložena tužiteljica kao ugovaratelj kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

28.12. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule.

28.13. Tuženik neosnovano ponavlja navode da banke nisu znale niti mogle znati buduće kretanje tečaja Švicarskog franaka, iako se upravo to pitanje razmatralo kao ključno pitanje u kolektivnom sporu, obzirom da je sam Vrhovni sud u odluci broj Rev- 575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja da li su postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (stranica 46 do 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).

Zastara

29. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05.

29.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda (a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, što znači da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, s tim da nije sporno da je navedeni spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenut tužbom podnesenom 4. travnja 2012., a prvostupanjska presuda donesena u tom postupku svojstvo pravomoćnosti stekla (u odnosu na valjanost ugovornih odredbi kojima je glavnica vezana uz valutnu klauzulu švicarski franak) 14. lipnja 2018.. Dakle, u skladu sa navedenim 4. travnja 2012. nastupio je prekid zastare za sve one restitucijske tražbine potrošača koje do toga trenutka nisu zastarjele primjenom općeg roka zastare od 5 godina, i zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018.

29.2. Nije sporno da je tužiteljica tužbu u predmetnoj parnici podnijela 6. rujna 2021., pa nema spora da, računajući od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao rok zastare od 5 godina.

29.3. Tuženiku se ukazuje da je presudom Suda Europske Unije u predmetu broj C- 698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., izneseno shvaćanje da nisu protivni pravu EU (odredbi članka 2. točke (b, članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.)– nacionalni propisi koji predviđaju različita pravila za zastaru kada je riječ o tužbama za utvrđenje ništetnosti ugovora, te za zastaru u slučaju restitucijske tužbe za povrat stečenog bez osnove.

29.4. Iz obrazloženja spomenute presude suda Europske Unije u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., slijedi, u točkama 67. i 75. obrazloženja, da je za poštivanje načela djelotvornosti, bitan trenutak od kojeg teče propisano vrijeme za zastaru tih zahtjeva. Tako se, sukladno navedenoj odluci, načelu djelotvornosti protivi da se na tužbu za povrat stečenog bez osnove primjenjuje rok koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tomu da li je potrošač u tom trenutku znao ili mogao znati za nepoštenost odredbe ugovora na koju se poziva u prilog svojoj restitucijskoj tužbi, zbog čega takva pravila o zastari mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava tog potrošača priznatih Direktivom 93/13.

29.5. U našem pravnom sustavu nije propisano od kojeg trenutka teče zastarni rok od pet godina kod restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, no taj se rok, računao po ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana svake pojedine uplate.

29.6. Tek je na sjednici građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeto shvaćanje da taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Predmetni stav, prihvaća i ovaj sud i pri tomu se napominje, da isti nije protivan odluci Suda Europske Unije u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., jer upravo iz te odluke proizlazi da rok koji počinje teći od dana kada je ugovor u cijelosti ispunjen ne može potrošaču osigurati djelotvornu zaštitu, zašto što je taj rok mogao isteći i prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost odredbe sadržane u tom ugovoru (točka 67. Obrazloženja u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020.).

29.7. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljici pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl.323.st.1. ZOO/05.

29.8. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka (str. 122-136), a koji sud ocjenjuje kao nepristran i stručan, pa ga zato u cijelosti prihvaća. Na predmetni nalaz i mišljenje vještaka tuženik je imao prigovor koji je isticao samo u smjeru da isti izračun vještaka nema smisla jer Ugovor o kreditu je sklopljen sa valutnom klauzulom CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja i tuženik navodi kako je isto bilo ugovoreno voljom tužiteljice te istu je u nekoliko navrata obrazloženo značenje valutne klauzule kao i primjene iste te tuženik smatra da je vještačenje bespredmetno te sud iz navedenog zaključuje kako tuženik nema konkretnog prigovora na izračun vještaka i stranke nisu predlagale saslušanje vještaka, a pretplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sud je utvrdio izvršenim vještačenjem te ocijenio da je vještak istu izračunao primjenom pravilnih parametara kao razliku između onog što je tužiteljica stvarno platila primjenom tečaja na dan plaćanja anuiteta i onog što bi platila primjenom početnog tečaja važećeg u vrijeme isplate kredita tužitelju.

Test poštenosti

30. Sud ukazuje na presudu Europskog suda u predmetu C-81/19, kojom je utvrđeno da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na načina da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primijene te direktive.

30.1. U odnosu na navedeno, tuženiku se ukazuje da je već u kolektivnom sporu razmatrano da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti. Upravo je u kolektivnom postupku utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti.

30.2. S navedenim u vezi valja ukazati kako je u postupku radi kolektivne zaštite potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske, u rješenju broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjsku presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje- izrazio svoje pravno shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka (između ostalog i tuženika u ovom postupku) u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena je prvostupanjska presuda te je utvrđeno da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvaćena je ocjena prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Pravno shvaćanje izraženo u navedenim odlukama prihvaćeno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je revizija tuženih banaka, odbijena kao neosnovana.

30.3. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

30.4. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Kamate

31. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezna kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u točki I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31.1. Dakle, budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

Prigovor radi prijeboja

32. Nije sporno među strankama da je u određenim mjesecima tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitete po tečaju nižem od početnog, odnosno po kamatnoj stopi nižoj od ugovorene, no takvi zahtjevi su u zastari jer su sva utvrđenja Kolektivnog spora glede ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope ustanovljena isključivo u korist potrošača.

32.1. Pri tome valja primijetiti da je tuženik kao banka u i takvim periodima ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima, također se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, tuženik ne može ostvarivati korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača.

32.2. Sud smatra da ne postoje zakonske pretpostave iz čl. 323. ZOO-a za istaknuti prigovor prijeboja postavljen od strane tuženika. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje Ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Kako tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o odlučnim okolnostima vezanim za promjenu kamatne stope odnosno rizičnosti valutne klauzule u CHF, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj je strani.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).

33.1. Sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjernom neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi stoga je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka.

33.2. Tuženiku je kao potrebno (sukladno Tarifi Tbr. 7. toč. 1., tbr. 8. toč. 1. Tarife), priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR-a sa pripadajućim PDV-om od 25% koji iznos 50,00 EUR-a, sveukupno 250,00 EUR-a budući da je navedeni trošak nastao uslijed povlačenja tužitelja iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope sa kojim povlačenjem je tuženik bio suglasan, a kako je navedeni iznos bio u zastari u trenutku podnošenja tužbe tuženiku je prouzročen traženi trošak te je odlučeno kao u točci V. izreke presude.

33.3. Tužiteljici je kao potrebno priznati trošak (sukladno Tarifi Tbr. 7. toč. 1) sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 4. travnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR-a, zastupanje na ročištu dana 5. svibnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR- a, sastav podneska od 23. studenog 2022. u iznosu od 200,00 EUR-a, zastupanje na ročištu dana 5. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a, zastupanje na ročištu dana 28. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a, sastav podneska od 6. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a, sastav podneska od 11. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a, zastupanje na ročištu dana 4. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a.

33.4. Kao opravdan i nužan trošak javlja se i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR-a, iako tužitelj potražuje iznos od 450,00 EUR-a, a nakon zaprimanja računa vještaka koji je iznosio 400,00 EUR-a izvršen je povrat iznosa od 50,00 EUR-a na račun tužiteljice stoga je odlučeno kao u točci VII. Izreke presude.

33.5. Tužiteljici je stoga kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.100,00 EUR-a za pripadajućem zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, a koji mu je trošak tuženik dužan nadoknaditi te je odlučeno kao u točci VI. izreke presude.

34. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 29. kolovoza 2025.

Sudac:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužiteljicu: IU, odvjetnica u [adresa]

2. Za tuženika: Odvjetničko društvo Kallay & Partneri iz Zagreba