REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
Split
Poslovni broj: P-2090/2020-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Sikirici, odvjetniku u Splitu, Ulica slobode 39, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić&Anić d.o.o. u Splitu, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 2.srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Frane Sikirice, odvjetnika u Splitu, i zamjenika punomoćnika tuženika PR, odvjetničkog vježbenika u OD Anić & Anić d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 29.kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 8.367,25 EUR (slovima: osam tisuća tri stotine šezdeset sedam eura dvadeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, obračunatoj za razdoblje od 12. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 01.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, specificirano kako slijedi:
na iznos od 1,10 EUR od 12. 03. 2007.g. pa do isplate,
na iznos od 1,10 EUR od 12. 02. 2008.g. pa do isplate,
na iznos od 6,47 EUR od 12. 03. 2008.g. pa do isplate,
na iznos od 2,82 EUR od 14. 04. 2008.g. pa do isplate,
na iznos od 10,61 EUR od 13. 10. 2008.g. pa do isplate,
na iznos od 16,84 EUR od 12. 11. 2008.g. pa do isplate,
na iznos od 5,40 EUR od 12. 12. 2008.g. pa do isplate,
na iznos od 22,19 EUR os 12. 01. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 46,02 EUR od 12. 03. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 38,36 EUR od 08. 04. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 36,76 EUR od 14. 04. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 36,01 EUR od 12. 05. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 33,13 EUR od 12. 06. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 35,46 EUR od 13. 07. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 32,12 EUR od 12. 08. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 34,55 EUR od 14. 09. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 30,96 EUR od 12. 10. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 33,26 EUR od 12. 11. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 32,48 EUR od 14. 12. 2009.g. pa do isplate,
na iznos od 50,49 EUR od 12. 01. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 54,53 EUR od 15. 02. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 53,84 EUR od 15. 03. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 58,78 EUR od 15. 04. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 66,55 EUR od 17. 05. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 65,38 EUR od 15. 06. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 78,10 EUR od 15. 07. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 78,30 EUR od 16. 08. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 94,99 EUR od 15. 09. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 83,16 EUR od 15. 10. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 86,16 EUR od 15. 11. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 100,57 EUR od 15. 12. 2010.g. pa do isplate,
na iznos od 101,58 EUR od 17. 01. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 91,58 EUR od 15. 02. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 95,29 EUR od 15. 03. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 93,77 EUR od 15. 04. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 103,24 EUR od 16. 05. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 117,01 EUR od 15. 06. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 136,59 EUR od 15. 07. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 160,96 EUR od 16. 08. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 125,78 EUR od 15. 09. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 114,29 EUR od 17. 10. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 115,58 EUR od 15. 11. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 117,66 EUR od 15. 12. 2011.g. pa do isplate,
na iznos od 126,13 EUR od 16. 01. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 129,42 EUR od 15. 02. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 126,70 EUR od 15. 03. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 126,79 EUR od 16. 04. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 128,36 EUR od 15. 05. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 129,95 EUR od 15. 06. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 127,37 EUR od 15. 07. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 125,33 EUR od 16. 08. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 118,17 EUR od 17. 09. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 126,00 EUR od 15. 10. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 127,69 EUR od 15. 11. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 126,19 EUR od 17. 12. 2012.g. pa do isplate,
na iznos od 123,12 EUR od 15. 01. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 122,89 EUR od 15. 02. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 121,04 EUR od 15. 03. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 128,08 EUR od 15. 04. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 117,81 EUR od 15. 05. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 116,28 EUR od 17. 06. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 117,90 EUR od 15. 07. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 116,89 EUR od 16. 08. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 119,86 EUR od 16. 09. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 123,10 EUR od 15. 10. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 123,16 EUR od 15. 11. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 126,83 EUR od 16. 12. 2013.g. pa do isplate,
na iznos od 123,40 EUR od 15. 01. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 128,26 EUR od 17. 02. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 101,01 EUR od 10. 03. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 121,55 EUR od 15. 04. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 97,93 EUR od 15. 05. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 98,06 EUR od 16. 06. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 100,51 EUR od 15. 07. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 102,08 EUR od 18. 08. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 102,76 EUR od 15. 09. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 104,68 EUR od 15. 10. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 106,95 EUR od 17. 11. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 107,41 EUR od 15. 12. 2014.g. pa do isplate,
na iznos od 180,25 EUR od 15. 01. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 16. 02. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 16. 03. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 15. 04. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 15. 05. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 15. 06. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 15. 07. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 15. 08. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 15. 09. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 15. 10. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 15. 11. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 15. 12. 2015.g. pa do isplate,
na iznos od 101,49 EUR od 15. 01. 2016.g. pa do isplate.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 2.414,27 EUR (slovima: dvije tisuće četiri stotine četrnaest eura dvadeset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, obračunatoj od 12. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.399,34 EUR, istaknuta radi prebijanja.
IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.300,00 EUR (slovima: dvije tisuće tri stotine eura) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29.kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj 11.lipnja 2019. navodi se da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio 12.siječnja 2007. sa Societe Generale-Splitska banka d.d. (društvom koje je pripojeno tuženiku, nadalje: tuženik) kao kreditorom Ugovor o kreditu broj:59919/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.500,00 CHF, prema prodajnom tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 5,00 % godišnje, rok otplate od 20 godina i uz mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 420,37 CHF. Tužitelj i tuženik zaključili su 9.veljače 2016. Dodatak br.1. citiranom ugovoru o kreditu, kojim je proveden postupak konverzije predmetnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužitelj ističe da potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da time nije riješeno pitanje nepoštenog postupanja tuženika koje je utvrđeno ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita u čl. 10. Ugovora je vezao uz ovu valutu te je u čl. 5. Ugovora naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,00 % godišnje, dok je u čl. 11. Ugovora ugovorio daje kamatna stopa promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („utvrđuje se odlukom Kreditora”) bez navođenja egzaktnih, jasnih i povjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita u čl. 10. Ugovora je vezao uz ovu valutu te je u čl. 5. Ugovora naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,00 % godišnje, dok je u čl. 11. Ugovora ugovorio da je kamatna stopa promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („utvrđuje se odlukom Kreditora”) bez navođenja egzaktnih, jasnih i povjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, pritom se tužitelj poziva na Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Nadalje, u ugovore o kreditima, koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Iz citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH razvidno je kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama u dijelu o jednostrano promjenljivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika i u dijelu o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica. Ništetna odredba je ništetna od samog početka, što znači da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je od tužitelja primio na temelju primjene ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno dužan mu je vratiti razliku naplaćenih anuiteta koja je nastala po osnovi ništetnih odredbi ugovora o valuti švicarski franak i ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik je kao davatelj kredita na ime navedenih ništetnih odredbi ugovora neosnovano stekao iznos od 8.383,87 EUR/ 63.168,28 kn.
1.1. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju iznos od 8.383,87 EUR/ 63.168,28 kn, sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
1.2. Podneskom od 8.lipnja 2023. tužitelj je pored zahtjeva za isplatom iznosa od 8.383,87 EUR na ime pretplate nastale po osnovi ništetnih odredbi ugovora o valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi, podnio zahtjev za isplatom iznosa od 2.333,87 EUR na ime razlike preostale glavnice sa zateznom kamatom od 30.rujna 2015. do isplate, čime je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev za iznos od 2.333,87 EUR, kojoj preinaci se tuženik usprotivio.
1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 1.lipnja 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da pod točkom I. izreke potražuje od tuženika isplatu iznosa od 8.367,25 EUR, sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, pod točkom II. potražuje isplatu iznosa od 2.414,27 EUR sa zateznom kamatom od 12.veljače 2016. do isplate, a pod točkom III. potražuje naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, te je istaknuo prigovor zastare. Nadalje, tuženik osporava da je ovaj sud vezan presudama Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, između ostaloga jer se u konkretnom slučaju radi o postupku radi isplate, a ne naknade štete kako propisuje čl.502.c. Zakona o parničnom postupku i čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača/2007. Tuženik navodi da je prije podnošenja tužbe tužitelj pristao na konverziju predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, a kojim je došlo do izmjene valutne klauzule i kamatne stope, čime je ponovno uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih kamata. Time je i otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom da je i postojala, tuženik se poziva se na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH i Europskog suda. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja iznosa od 3.399,34 EUR, koji je tužitelju priznat Dodatkom ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbaciti tužbeni zahtjev, podredno isti odbiti kao neosnovan i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka.
3.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj: 59919/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 12.siječnja 2007., solemniziranog od strane javnog bilježnika Marije Ivančić iz Solina pod brojem OU- 28/2007 dana 17.siječnja 2007., Dodatka br.1. Ugovoru o kreditu broj 59919/2006 od 9.veljače 2016., knjigovodstvene kartice kredita s pregledom uplata tužitelja, prvog otplatnog plana, otplatnog plana s pregledom promjena kamatnih stopa, ponude tuženika za konverziju kredita, Sporazuma o korištenju pretplate, prometa po računu kredita nakon konverzije, financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, te saslušanjem tužitelja.
4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5. Predmet spora je isplata iznosa koji je tužitelj pretplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do izvršene konverzije, kao i na ime razlike neotplaćene glavnice.
6. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran u eurski, da je konverzijom utvrđen novi iznos nedospjele glavnice i pretplata priznata tužitelju, a s kojim izračunom se tužitelj suglasio.
7. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženiku pripojena banka Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditor, sklopili 12.siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 59919/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Ivančić iz Solina pod brojem OU-28/2007 dana 17.siječnja 2007., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 63.500,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika za CHF važećim na dan korištenja kredita (čl.2.1. i 2.2.ugovora), u svrhu adaptacije nekretnine (čl.3. Ugovora). Nadalje, nije sporno da su stranke suglasile da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta (239 u iznosu od 420,37 CHF i 1 u iznosu od 422,46 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća (čl.10.ugovora). Nije sporno ni da je u članak 5. ugovora o kreditu ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom tuženika kao kreditora (čl.11.ugovora). Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i da je dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, između stranaka nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključile Dodatak br.1. ugovora o kreditu dana 9.veljače 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim Dodatkom su utvrdili da preostala neotplaćena glavnica kredita nakon konverzije valute iznosi 27.470,55 EUR, dok će pitanje pretplate biti definirano posebnim sporazumom.
8. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, osnovanost prigovora zastare, kao i osnovanost prigovora tuženika istaknutog radi prebijanja.
9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 12.siječnja 2007.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).
10. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
11. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
12. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
13. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
14. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, između ostalog, je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
16. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo sedmotuženik, u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora sedmotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotuženika.
17. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi.
18. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
19. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 2., 5., 10. i 11. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
20. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.
21. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.
22. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.
23. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).
24. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 2., 5., 10. i 11. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne.
25. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
25.1. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
25.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.
25.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 11.lipnja 2019., znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do podnošenja ove tužbe nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.
26. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje nikakvih dokaza.
27. Izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja, koji u svom iskazu navodi da je kao klijent Splitske banke d.d. kod navedene banke podigao kredit zbog adaptacije stana, s tim da se o uvjetima kredita raspitivao u više banaka. Ciljano se raspitivao o kreditu u valuti chf, a i zaposlenica tuženika mu je rekla da se radi o najpovoljnijem kreditu, i da bi bila šteta da kredit ne realizira u toj valuti. Tekst ugovora sastavio je tuženik, istog je tužitelj pročitao prije potpisivanja, ali je bio prepun pojmova koji mu nisu bili u cijelosti poznati i jasni. Nitko ga od strane tuženika nije prije sklapanja ugovora upozorio na rizik ugovaranja kredita u valuti chf, niti je dobio ikakva tumačenja o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njenog mijenjanja. Ugovor je ovjerio kod javnog bilježnika, koji mu tom prilikom nije ništa tumačio. U trenutku sklapanja ugovora bio je u radnom odnosu kao i danas, nije bio obrtnik, niti je obavljao bilo kakvu samostalnu djelatnost, niti bi bio vlasnikom poslovnih udjela, tvrtki ili član tijela trgovačkih društava. Što se tiče adaptacije, istu je realizirao, te stan koristi za stanovanje i isti nije iznajmljivao od trenutka sklapanja ugovora pa sve do danas. Početna rata bila je sukladna ugovoru nekih godinu i pol dana, nakon čega je počela rasti, tako da je od početnih 1.900,00 kn (sada 252,17 EUR) došla do iznosa od 3.200,00 kn (sada 424,71 EUR). Od tuženika je dobivao redovita izvješća o promjeni kamate, kao i o rastu rate zbog promjene tečaja valute chf, a kroz medije je bio informiran o ovoj vrsti kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije stekao dojam da bi se sa tuženikom moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, jer je tuženik sastavio i dao ponudu, koja se mogla prihvatiti ili odbiti, ali ne i mijenjati. Tuženik je ponudio konverziju, obavio izračun i sastavio tekst dodatka ugovoru, te je to mogao prihvatiti ili odbiti, jer se nije moglo ništa mijenjati. Konverziju je vidio kao spas, odnosno očekivao je da će se mjesečna rata smanjiti i da će kredit postati stabilniji. Mjesečna rata kredita se smanjila, ali ne onoliko koliko je mislio, a sam kredit još uvijek otplaćuje. U konverziji mu je priznata pretplata, ali se ne sjeća što je bilo s tim iznosom pretplate.
28. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je adaptacija nekretnine, kako to tužitelj navodi u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.
29.Tuženik osporava pravo tužitelju na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.
30. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji financijske struke Ines Lozić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, a sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.
31. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić navodi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 8.367,25 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 1.569,02 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita pretplatio je iznos od 6.798,23 EUR. Tužitelj je ukupno manje platio iznos od 735,08 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje platio iznos od 674,50 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 60,58 EUR. Dakle, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, iznosi 7.632,17 EUR (više plaćeno zbog promjene kamatne stope u iznosu od 894,52 EUR i više plaćeno između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate u iznosu od 6.737,65 EUR). Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 12.veljače 2016. iznosila 193.003,24 kn, dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 211.193,59 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.414,27 EUR. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja, te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio preplatu tužitelja u iznosu 3.329,30 EUR na dan sklapanja Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu.
32. S obzirom da je utvrđeno kako su ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom. Upravo na temelju provedenog financijskog vještačenja sud je nedvojbeno zaključio da tužitelj nije u potpunosti obeštećen zaključenjem Dodatka ugovoru, odnosno izvršenom konverzijom. Naime, iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za financije Ines Lozić proizlazi da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju pretplatio ukupan iznos od 8.367,25 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 1.569,02 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita pretplatio je iznos od 6.798,23 EUR, dok je razlika između preostale neotplaćene glavnice prema prilagođenom početnom otplatnom planu od one glavnice koju je tuženik ponudio na dan konverzije 12.veljače 2016. iznosi ukupno 2.414,27 EUR. Dakle, iz financijskog vještačenja nedvojbeno proizlazi da tužitelj provedenom konverzijom ugovora o kreditu nije obeštećen odnosno da konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Naime, tužitelj je od dana otplate kredita do dana konverzije preplatio ukupan iznos od iznos od 8.367,25 EUR na ime ništetnih odredbi ugovora, te mu je neotplaćena glavnica trebala biti manja za 2.414,27 EUR od iznosa koji je tuženik obračunao, ili ukupno 10.781,52 EUR, koji iznos tužitelj potražuje od tuženika u ovom postupku.
33. U konkretnom slučaju valjan je sporazum o konverziji sklopljen između tužitelja i tuženika, te kao takav proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka. Predmet Dodatka ugovora jest ispunjavanje zakonske obveze tuženika prema uvjetima propisanim ZID ZPK-a/2015, kojim se mijenjaju odredbe osnovanog ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, kako je i navedeno u čl.1.Dodataka ugovoru, dok je utvrđenje pretplate i raspolaganje pretplatom predmet zasebno zaključenog sporazuma, Konverzijom je osnovni ugovor o kreditu u valuti CHF (realiziran u HRK) izmijenjen u kredit u valuti EUR uz redovnu kamatnu stopu, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje sudske vještakinje za financije nedvojbeno je utvrđeno da konverzijom tužitelj nije došao u pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da je bio korisnik kredita u euro, jer je vještakinja za financije utvrdila postojanje pretplate kako po osnovi ništenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i u pogledu razlike u izračunu neotplaćene glavnice. Ovo je posljedica toga što ni tuženiku u trenutku izrade obračuna konverzije nije bilo poznato da će dvije godine kasnije postati pravomoćna naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule. Dakle, sklopljenom konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka, odnosno između tužitelja i tuženika.
34. Tužitelj je nakon financijskog vještačenja podneskom od 1.lipnja 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da pod točkom I. izreke potražuje od tuženika isplatu iznosa od 8.367,25 EUR, sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, pod točkom II. potražuje isplatu iznosa od 2.414,27 EUR sa zateznom kamatom od 12.veljače 2016. do isplate, a pod točkom III. potražuje naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. S tim da je tužitelj prethodno podneskom od 8.lipnja 2023. preinačio tužbeni zahtjev za iznos od 2.333,87 EUR na ime razlike u izračunu preostale glavnice, kojoj preinaci se tuženik usprotivio. Tužitelj je citiranim podnescima povisio svoje potraživanje prema tuženiku za ukupan iznos od 2.397,65 EUR prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu, odnosno za taj iznos preinačio tužbu. Međutim, prema pravnom stajalištu zauzetom na sjednici Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26.studenoga 2021. dopuštena je preinaka nakon provedenog financijskog vještačenja u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima. U odnosu na zastaru preinačenog dijela tužbe treba navesti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet pravni stav da se zastara prekida već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
35. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
36. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.
37. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u iznosu od 8.367,25 EUR, kao i zbog razlike u izračunu neotplaćene glavnice u iznosu od 2.414,27 EUR, odnosno u ukupnom iznosu od 10.781,52 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama I. i II.
38. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja iznosa od 3.399,34 EUR, odnosno iznosa koji je tuženik priznao tužitelju u konverziji na ime izvršenih pretplata. Istaknuti prigovor radi prebijanja je procesni prigovor, do kojeg tek treba doći odlukom suda sukladno čl.338.st.3.ZPP-a. Povodom prigovora radi prebijanja sud je dužan, ako su za to ispunjene pretpostavke, u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje tražbine istaknute radi prebijanja. Da bi se izvršio prijeboj, prigovor mora biti određen i tuženik je dužan dokazati osnovu i visinu svog potraživanja. Jedna od osnovnih pretpostavki kod prigovor prijeboja, bilo materijalnopravnog bilo građanskopravnog, jest postojanje istovrsnih i dospjelih potraživanja između parničnih stranaka. U konkretnom slučaju tuženik u prijeboj stavlja potraživanje tužitelja, odnosno iznos od 3.399,34 EUR, koji je tužitelj pretplatio tuženiku na temelju ugovora o kreditu, i koji iznos pretplate je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije u svrhu otplate budućih anuiteta. Prema tome, tuženik nije dokazao da ima potraživanje prema tužitelju koje bi moglo biti predmet prijeboja, već u prijeboj stavlja tražbinu tužitelja (!?). Dakle, tuženik nije dokazao da ima potraživanje koje bi moglo biti predmet prijeboja s tražbinom tužitelja, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.
39. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva.
40. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koja je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 10.781,52 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 20.veljače 2024., 14.svibnja 2025. i 2.srpnja 2025. po 100 bodova za svako ročište (100x3), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima održanim 27.listopada 2022. i 4.ožujka 2025. po 50 bodova za svako ročište (50x2), za zastupanje na ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja na prijedlog tužitelja od 1.ožujka 2023. -25 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 26.listopada 2022., 8.lipnja 2023. i 1.lipnja 2025. po 100 bodova za svaki podnesak (100x3), za sastav podneska od 14.ožujka 2024. zatraženih 10 bodova, i za pristup ročištu za objavu odluke -50 bodova, odnosno ukupno 885 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 1.770,00 EUR, s tim da tužitelj nije tražio uvećanje za 25% PDV- a. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak financijskog vještačenja u ovom postupku u iznosu od 400,00 EUR, i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 130,00 EUR (list 39 spisa), tako da je tužitelju priznat ukupan trošak u iznosu od 2.300,00 EUR.
40.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 130,00,00 EUR iz razloga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 51/23) mijenjana toč.20. članka 11.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, prema kojoj su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, dakle u ovom sporu.
40.2. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom IV.
U Splitu, 29.kolovoza 2025.
SUTKINJA:
Sanja Bikić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- tužitelju putem punomoćnika,
-tuženiku putem punomoćnika,
-u spis.
