REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4466/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, na temelju generalne punomoći broj Su-1400/19, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika odvjetnika Ivan Adžića, te punomoćnika tuženika odvjetnika Matea Mandića, dana 29. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom t. 3. Ugovora o kreditu broj 078-50-5165179, sklopljenog 17. studenoga 2008. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora i tužitelja CZ, kao korisnika kredita, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu 1,00% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 520,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. studenoga 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 559,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. kolovoza 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 16. srpnja 2024. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 17. studenoga 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 078-50-5165179, u svrhu kupnje stana za svoje osobne potrebe. Nadalje je naveo da je u t. 3. Ugovora određeno da se naknada od 1,00% od iznosa kredita naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, te da mu je tuženik 26. studenoga 2008. prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.922,85 kn, dakle, upravo 1,00 % od iznosa odobrenog kredita. Isto tako tužitelj je naveo da su predmetni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora. Istaknuo je i da je tuženik na opisani način postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je, nadalje, naveo da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi t. 3. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također je naveo da mu tuženik nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Osim toga tužitelj je naveo da je odredba koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita bila sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, te da se o toj odredbi s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga tužitelj smatra da mu je takvom odredbom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, te da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog tužitelj, tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, traži da sud utvrdi ništetnom t. 3. Ugovora o kreditu broj 078-50-5165179, sklopljenog 17. studenoga 2008. između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu 1,00% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Istim tužbenim zahtjevom tužitelj, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 520,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. studenoga 2008. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te je istaknuo prigovor zastare. Nadalje je naveo da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u t. 3. Ugovora o kreditu, te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga tuženik je naveo i da je obveza tužitelja koja proizlazi iz iste odredbe određena jer je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Tuženik je još naveo da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom Ugovoru o kreditu, da je ista naznačena i u tuženikovim Promotivnim uvjetima na temelju kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Isto tako je naveo da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u t. 11. Ugovora o kreditu, dok je tužitelj potpisivanjem Ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Tuženik je, nadalje, naveo da tužitelj ničim nije dokazao da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik je nastavno ukazao na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Istaknuo je da je tužitelj naknadu platio i da na istu nije imao prigovora, te da je Ugovor u cijelosti ispunjen. Isto tako je naveo da kada bi sporna odredba i bila ništetna, a što tuženik osporava, da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja. Tuženik je još naveo da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali da prigovara osnovanosti istoga u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj. Tuženik je, također, ukazao na činjenicu da je tužba podnesena 16 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu, te je stoga istaknuo i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama za tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Na ročištu održanom 4. srpnja 2025. tuženik je učinio nespornim da je tužitelj za obradu predmetnog kredita 26. studenoga 2008. uplatio tuženiku iznos od 520,65 EUR. Na istom ročištu tuženik je, također, učinio nespornim da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita imao status potrošača.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku potvrde tuženika od 7. veljače 2024. (str. 4 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 078-50-5165179 od 17. studenoga 2008. (str. 6-10 spisa), presliku Uvjeta odobravanja RBA flexi stambenih kredita (str. 27-30 spisa), saslušan je tužitelj (str. 42 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

5. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 4. srpnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužiteljia nalazi osnovanim.

7. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe sadržane u t. 3. Ugovora o kreditu broj 078-50-5165179 od 17. studenoga 2008. u dijelu u kojem se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku, kao kreditoru, platiti naknadu 1,00% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, te zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 520,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. studenoga 2008. do isplate. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio iznos od 520, 65 EUR.

8. Nadalje, među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 078-50- 5165179 od 17. studenoga 2008. (str. 6-10 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti sklopio s tuženikom kao kreditorom te da je istim tužitelju odobren stambeni kredit s flexi otplatom bez počeka u iznosu od 85.140,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (t. 1. i 5. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,95% godišnje, te rok otplate kredita od 180 mjeseci pri čemu se jednaki mjesečni anuiteti otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (t. 2. i 7. Ugovora o kreditu). Uvidom u Ugovor o kreditu isto tako je utvrđeno da je u odredbi t. 3. ugovoreno da se jednokratna naknada od 1,00% od iznosa kredita, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je isti potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane UZ, prisjednice kod javne bilježnice Željke Maroslavac pod brojem Ov-48989/2008. U potvrdi je navedeno da su Ugovor o kreditu podnijeli na potvrdu tužitelj i punomoćnik tuženika, te da je istima Ugovor pročitan i da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz istoga za njih proizlaze i da to odgovora njihovoj volji.

9. Uvidom u presliku Uvjeta odobravanja RBA flexi stambenih kredita (str. 27-30 spisa; dalje: Uvjeti) utvrđeno je da je tuženik u spornom periodu nudio stambene kredite i to u iznosima od 40.000,00 do 1.500.000,00 kn, od 8.000,00 do 300.000,00 CHF, od 5.000,00 EUR do 200.000,00 EUR, te od 7.000,00 do 300.000,00 USD, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za EUR, CHF ili USD važećem na dan korištenja kredita. Nadalje se u Uvjetima navodi da je način otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta obračunato po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća anuiteta ili rate na naplatu. Također je u Uvjetima navedeno da se prijevremena otplata kredita može obaviti samo uz suglasnost Banke, a prema uvjetima i uz naknadu. Nastavno se u promotivnim uvjetima navode i koeficijenti i izračun visine mjesečnog anuiteta i to prema tabeli u kojoj je naznačena visine kamata. Dakle, iz navedenih Uvjeta ne proizlazi da se u istima potrošače posebno upozoravalo na bilo koju odredbu, a posebno ne na odredbu o jednokratnoj naknadi od 1,00% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

10. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je u bitnom naveo da je s tuženikom u poslovnici u Sigetu zaključio Ugovor o kreditu 2008., te da je kredit podigao za kupnju stana. Ugovor o kreditu je podigao uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika, te zbog utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i isplate pred ovim sudom, također, vodi postupak. Što se tiče naknade za obradu kredita koja je predmet ovog postupka tužitelj je naveo da je naknadu platio jer je ista bila ugovorena u Ugovoru o kreditu, međutim, prilikom zaključivanja Ugovora zaposlenik tuženika mu nije objasnio na što se točno naknada odnosi. Samo mu je rečeno da naknada iznosi 0,5% ili 1,0%, ne sjeća se točno, te misli da mu je ista naplaćena s njegovog tekućeg računa. Zaposlenik tuženika mu je rekao da je naknada određena prema odluci banke i da neće moći podići kredit ukoliko tu naknadu ne plati. Ugovor o kreditu je ovjerio kod javnog bilježnika no javni bilježnik mu nije ništa posebno govorio, niti ga je upozoravao na odredbu o naknadi za obradu kredita. Ugovor o kreditu je sastavio tuženik, te on nije mogao utjecati niti na jednu odredbu Ugovora jer je isti već bio sastavljen, ali je Ugovor o kreditu pročitao.

11. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

12. Slijedom navedenoga, valja reći da je među strankama nesporno da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate istog kredita imao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007.; dalje: ZZP).

13. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 41/2008.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba t. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, odnosno naknada za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), ništetna, te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 96. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ovo stoga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba t. 3. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade za obradu Ugovora o kreditu čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih obroka, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (1% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenog, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

15. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je da je ništetna predmetna ugovorna odredba t. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

16. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

17. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kredita ugovorenog predmetnim Ugovorom o kreditu, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

18. Kako je tuženik učinio nespornim, da je tužitelj s osnove naknade za troškove zaključenja Ugovora o kreditu tuženiku 26. studenoga 2008. platio iznos od 520,65 EUR (3.922,85 kn), tako je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od 26. studenoga 2008. do isplate, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

19. Konačno valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO- a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 520,65 EUR, a koja je utvrđena na ročištu održanom 4. srpnja 2025. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t. I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita iz t. 3. Ugovora o kreditu istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat navedene naknade, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud odluku o troškovima parničnog postupka donio sukladno vrijednosti predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu, odnosno u iznosu od 520,65 EUR (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž- 1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

21. Troškovi su, nadalje, odmjereni prema troškovniku stranke i prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

22. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 500,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe od 16. srpnja 2024. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 11. listopada 2024. i 3. lipnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svaki (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu 4. srpnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 100,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR i na presudu u iznosu od 26,54 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 559,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 29. kolovoza 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

23. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga činjenica da je nagrada za pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda propisana u Tbr. 9/3 Tarife ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP- a.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

Zagreb, 29. kolovoza 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Ivanu Adžiću uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. Tuženiku po odvj. Josipu Grošeti