REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
P-629/2023-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Klari Jandroković, odvjetnici u Zagrebu, Andrije Hebranga 9, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupane po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 04. lipnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja, te u odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 27. lipnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju ĆK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 4.343,81 Eura, koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zateznim kamatama tekućim: na iznos od 0,07 Eura, od 16.12.2005. godine, do isplate
na iznos od 0,57 Eura, od 14.11.2008. godine, do isplate
na iznos od 5,45 Eura, od 15.1.2009. godine, do isplate
na iznos od 6,45 Eura, od 13.2.2009. godine, do isplate
na iznos od 3,04 Eura, od 13.3.2009. godine, do isplate
na iznos od 3,08 Eura, od 15.4.2009. godine, do isplate
na iznos od 3,43 Eura, od 15.5.2009. godine, do isplate
na iznos od 1,71 Eura, od 19.6.2009. godine, do isplate
na iznos od 2,11 Eura, od 11.7.2009. godine, do isplate
na iznos od 1,71 Eura, od 20.8.2009. godine, do isplate
na iznos od 1,60 Eura, od 21.9.2009. godine, do isplate
na iznos od 0,50 Eura, od 12.10.2009. godine, do isplate
na iznos od 2,10 Eura, od 19.11.2009. godine, do isplate
na iznos od 2,79 Eura, od 21.12.2009. godine, do isplate
na iznos od 4,87 Eura, od 21.1.2010. godine, do isplate
na iznos od 5,90 Eura, od 19.2.2010. godine, do isplate
na iznos od 6,98 Eura, od 19.3.2010. godine, do isplate
na iznos od 8,18 Eura, od 19.4.2010. godine, do isplate
na iznos od 10,94 Eura, od 19.5.2010. godine, do isplate
na iznos od 12,57 Eura, od 18.6.2010. godine, do isplate
na iznos od 16,08 Eura, od 15.7.2010. godine, do isplate
na iznos od 19,31 Eura, od 20.8.2010. godine, do isplate
na iznos od 20,16 Eura, od 20.9.2010. godine, do isplate
na iznos od 18,76 Eura, od 20.10.2010. godine, do isplate
na iznos od 17,53 Eura, od 22.11.2010. godine, do isplate
na iznos od 23,28 Eura, od 8.12.2010. godine, do isplate
na iznos od 29,95 Eura, od 10.1.2011. godine, do isplate
na iznos od 24,53 Eura, od 9.2.2011. godine, do isplate
na iznos od 25,45 Eura, od 10.3.2011. godine, do isplate
na iznos od 22,79 Eura, od 8.4.2011. godine, do isplate
na iznos od 27,18 Eura, od 9.5.2011. godine, do isplate
na iznos od 34,58 Eura, od 8.6.2011. godine, do isplate
na iznos od 36,09 Eura, od 8.7.2011. godine, do isplate
na iznos od 63,25 Eura, od 11.8.2011. godine, do isplate
na iznos od 36,45 Eura, od 9.9.2011. godine, do isplate
na iznos od 36,12 Eura, od 5.10.2011. godine, do isplate
na iznos od 35,23 Eura, od 7.11.2011. godine, do isplate
na iznos od 33,45 Eura, od 9.12.2011. godine, do isplate
na iznos od 36,68 Eura, od 10.1.2012. godine, do isplate
na iznos od 38,37 Eura, od 10.2.2012. godine, do isplate
na iznos od 38,57 Eura, od 12.3.2012. godine, do isplate
na iznos od 37,38 Eura, od 6.4.2012. godine, do isplate
na iznos od 38,05 Eura, od 14.5.2012. godine, do isplate
na iznos od 39,09 Eura, od 11.6.2012. godine, do isplate
na iznos od 37,73 Eura, od 11.7.2012. godine, do isplate
na iznos od 37,93 Eura, od 10.8.2012. godine, do isplate
na iznos od 39,09 Eura, od 10.9.2012. godine, do isplate
na iznos od 36,44 Eura, od 11.10.2012. godine, do isplate
na iznos od 38,06 Eura, od 9.11.2012. godine, do isplate
na iznos od 37,53 Eura, od 10.12.2012. godine, do isplate
na iznos od 38,35 Eura, od 10.1.2013. godine, do isplate
na iznos od 36,19 Eura, od 11.2.2013. godine, do isplate
na iznos od 34,97 Eura, od 11.3.2013. godine, do isplate
na iznos od 37,56 Eura, od 10.4.2013. godine, do isplate
na iznos od 35,69 Eura, od 10.5.2013. godine, do isplate
na iznos od 34,23 Eura, od 10.6.2013. godine, do isplate
na iznos od 32,74 Eura, od 10.7.2013. godine, do isplate
na iznos od 34,25 Eura, od 9.8.2013. godine, do isplate
na iznos od 35,31 Eura, od 10.9.2013. godine, do isplate
na iznos od 36,36 Eura, od 10.10.2013. godine, do isplate
na iznos od 36,59 Eura, od 11.11.2013. godine, do isplate
na iznos od 37,94 Eura, od 10.12.2013. godine, do isplate
na iznos od 35,89 Eura, od 10.1.2014. godine, do isplate
na iznos od 36,62 Eura, od 10.2.2014. godine, do isplate
na iznos od 36,95 Eura, od 10.3.2014. godine, do isplate
na iznos od 36,74 Eura, od 10.4.2014. godine, do isplate
na iznos od 35,80 Eura, od 12.5.2014. godine, do isplate
na iznos od 35,69 Eura, od 10.6.2014. godine, do isplate
na iznos od 36,50 Eura, od 10.7.2014. godine, do isplate
na iznos od 37,68 Eura, od 8.8.2014. godine, do isplate
na iznos od 37,53 Eura, od 11.9.2014. godine, do isplate
na iznos od 2.525,07 Eura, od 16.9.2014. godine, do isplate
po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. godine, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.990,00 Eura, sa zateznom kamatom tekućom od 29. kolovoza 2025. godine, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tuženikov prijedlog da se radi prijeboja novčanih tražbina stranaka, utvrdi tuženikova novčana tražbina prema tužitelju u iznosima od 184,01 Eura i od 507,59 Eura, sa zateznim kamatama tekućim na te iznose na način zatražen podneskom tuženika od 31. ožujka 2025. godine.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa od 1.990,00 Eura, do zatraženog iznosa od 2.240,00 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 250,00 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od dana donošenja ove odluke, pa sve do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podneskom od 14. lipnja 2023. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.
2. U historijatu tužbe je istakao da su stranke dana 17. listopada 2005. godine, sklopile namjenski Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102672394 (u daljnjem tekstu: Ugovor), a kojim Ugovorom je tužitelju, tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.800,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, uz rok otplate 180 mjeseci od dana stavljanja kredita u otplatu i uz godišnju kamatnu stopu od 4,50 % s time da je kamatna stopa bila promjenjiva (članak 8. Ugovora), dok su se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavali primjenom valutne klauzule (članak 7. Ugovora), a kredit je bio namjenski i korišten je za kupnju nekretnine, koju je tužitelj koristio samo u osobne svrhe, odnosno za stanovanje.
3. Obrazlažući tužbu, tužitelj je naveo kako je povodom ugovornih odredbi banaka kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima, kako bi ovaj donio ili mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, podignuta tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS), presudom broj Pž - 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ), broj P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine i to u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 01. travnja 2004. godine, do 31. prosinca 2008. godine, banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Radi se o odredbama kojima je glavnica kredita bila vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Samim time potrošači su dovedeni u nezavidnu situaciju potpune neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju prilikom i prije sklapanja ugovora nije objašnjen valutni rizik CHF-a, te ga se nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti; o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, uz rizik da Hrvatska narodna banka, ne štiti tečaj kune prema CHF, da je rast CHF vrlo vjerojatan prema studiji MMF iz 2007. i 1999., te riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita. Koristeći oskudne informacije koje su mu prilikom sklapanja Ugovora bile pružene, tužitelj nije mogao predvidjeti kako će iznosi mjesečnih anuiteta toliko značajno porasti u odnosu na one određene u prvom otplatnom planu. U suprotnom, da je na vrijeme i na ispravan način o tome bio obaviješten, ne bi sklopio predmetni Ugovor.
4. Članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, odnosno članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, propisuju kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Osim toga, članak 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, odnosno članak 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, kao lex specialis, određuju pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i definiraju ih kao odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su viši sudovi u svojim odlukama presudili kako se radi upravo o takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Vezano za ovu parnicu, tužitelj je naveo kako je nesporno da je odredba o valutnoj klauzuli bila gramatički jasna i vizualno uočljiva, no primjenom standarda „prosječnog čovjeka“, tužitelju ta odredba nije mogla biti lako razumljiva, niti mu je bila pojašnjenja od strane službenika banke ili ikoga drugoga. Prije zaključenja, niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelju nije pojašnjen ogroman rizik kojem se izlaže sklapajući navedeni Ugovor u kojemu je unesena spomenuta ugovorna odredba. Stoga je logično zaključiti kako tužitelju sporna odredba nije bila lako razumljiva. Nadalje, s obzirom da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja, te je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, a posebno s obzirom da je u to vrijeme tuženik već znao o kojem se riziku radi kada se potpisuje ugovor koji sadržajno odgovara tužiteljevom, a tužitelj nije. Naime, ranije navedenim sudskim odlukama iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, utvrđeno je kako su banke znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, tužitelj kao fizička osoba – potrošač može se u posebnoj parnici pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Istom odredbom propisano je i da je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva. Isto je propisano i Zakonom o zaštiti potrošača, preciznije člankom 118., koji propisuje kako odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu interesa potrošača obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenih obvezujućih presuda iz tzv. slučaja „Franak“, izravno primjenjivo, te je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli, ništetna.
5. Predmetnom tužbom, tužitelj potražuje isplatu onih iznosa koje je tuženik temeljem ništetnosti navedene odredbe stekao bez osnove, te koje je stoga dužan tužitelju vratiti. Naime obzirom da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ništetna, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune naspram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj tvrdi, kako je svoje obveze prema tuženiku uredno podmirivao, te naglašava kako se s promjenama visine anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, nije slagao niti je na njih prešutno pristao plaćajući dospijevajuće anuitete, već bi mu u suprotnom sukladno Ugovoru, prijetio postupak izravne naplate, a koji bi mu značajno otežao kako ekonomsku, tako i cjelokupnu životnu situaciju.
6. Tužitelj ističe da u skladu s člankom 186.b stavku 3. ZPP, u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Tužitelj tvrdi da je od tuženika zatražio određenu dokumentaciju koja mu je nužna za vođenje ovoga spora i određivanje tužbenog zahtjeva i to zahtjevom od 24. svibnja 2023. godine, no tuženik tom zahtjevu tužitelja, nije na vrijeme udovoljio, znajući pri tome da zastara novčanog potraživanja tužitelja, nastupa dana 14. lipnja 2023. godine, te je time i na taj način, ne dostavivši tužitelju zatraženu dokumentaciju na vrijeme, tužitelja doveo u poziciju da ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu prije nastupanja zastare potraživanja. Pri tome, tužitelj napominje kako je tuženik na e-mail zahtjev tužitelja od 24. svibnja 2023. godine, odgovorio tek dopisom zaprimljenim 12. lipnja 2023. godine, na kojemu se navodi da je za dostavu dokumentacije potrebna punomoć u izvorniku, a što je tuženik evidentno osmišljeno učinio kako bi odugovlačeći s dostavom dokumentacije onemogućio tužitelja u podnošenju tužbe na vrijeme. Naime isto je tuženik mogao navesti odmah pri primitku zahtjeva, 24. svibnja 2023. godine, kada je potvrdio primitak zahtjeva, a što bi tužitelju omogućilo da original punomoći dostavi što prije. Nakon zaprimljenog odgovora tuženika, tužitelj je ponovio zahtjev za dostavu dokumentacije, te priložio punomoć u izvorniku, no dokumentaciju svejedno do dana podnošenja tužbe nije zaprimio.
7. Shodno tome, tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe može samo pretpostaviti da njegovo osnovano potraživanje ne iznosi manje od 1.327,36 Eura ili 10.001,00 kuna u valuti koja je bila u primjeni na području Republike Hrvatske na dan podnošenja tužbe, pa je u tom smislu i naznačena vrijednost predmeta spora, ali i istaknut samo formalni novčani zahtjev tužitelja, premda se tužitelj obvezao istaći konačni zahtjev nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke i nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, time da je ujedno tužitelj predložio da se tuženiku naredi da dostavi sve anekse Ugovora, početni otplatni plan, kao i ostale otplatne planove, ali i pregled prometa po partiji navedenog kredita tužitelja. Nakon podnošenja tužbe, a prije nego li je tuženik uopće pozvan da dostavi odgovor na tužbu, tužitelj je po punomoćnici, podneskom od 24. kolovoza 2023. godine (list 23 -26 spisa), konkretizirao visinu svog novčanog zahtjeva na isplatu iznosa od 4.469,03 Eura (ili 33.671,70 kuna), zajedno sa zateznom kamatom na pojedine iznose, koji po tužitelju predstavljaju preplatu, kako je to navedenu na listu 24-25 spisa, istaknuvši da je tuženik naknadno dostavio tužitelju zatraženu dokumentaciju.
8. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, ali i o tuženikovom novčanom prigovoru radi prijeboja, tužitelj je podneskom od 20 listopada 2023. godine, na 12 stranica formata A4, osporio sve istaknute prigovore tuženika, navevši za to konkretne razloge, a osporio je i istaknuti prigovor radi prijeboja (premda nije osporavao da je tijekom određenih mjeseci plaćao manje anuitete po tečaju nižem od početnog), tvrdeći da tužiteljevim izvršavanjem obveza iz Ugovora, nije niti u jednom dijelu tuženikova imovina, bez osnove prešla u imovinu tužitelja, na način da bi tuženik zbog ništetnosti odredbi Ugovora, tužitelju nešto preplatio, pa ne postoji nikakva pravna osnova za postojanje navedene novčane tražbine tuženika, prema tužitelju, a ujedno se tuženik nema prava pozivati na utvrđenja o ništetnosti iz kolektivnog spora jer su ista ustanovljena isključivo u korist potrošača, obzirom da je upravo tuženik sastavio ništetne odredbe Ugovora, pa bi bilo apsurdno po tužitelju da tuženik temeljem ništetnih odredaba Ugovora, kojeg je sam sastavio, može zasnivati protutražbinu spram tužitelja. Pored toga, tužitelj je u vezi svih novčanih potraživanja tuženika, istaknutih radi prijeboja, istakao i prigovor zastare.
9. Nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, tužitelj je podneskom od 26. ožujka 2025. godine (list 329-332 spisa), uskladio visinu svoje novčane tražbine sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući isplatu u ukupnom iznosu od 4.343,81 Eura po osnovi pozitivnih tečajnih razlika, zajedno sa zateznom kamatom na pojedine iznose, kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude, ali i vještačkom matematičkom izračunu.
10. U pisanom odgovoru na tužbu (list 55-66 spisa), tuženik je pored neosnovanog prigovora mjesne nenadležnosti bjelovarskog suda, osporio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, dakle kako u vezi visine, tako i u vezi pravne osnove iz više razloga.
11. Tuženik, naime, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije (iako je u pravnoj struci sasvim jasno kako se aktivnu legitimaciju, za razliku od pasivne, uopće i nikako ne može "promašiti", već ista može samo nedostajati), zbog čega taj tuženikov prigovor ima značaj prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, a isti je obrazložen navođenjem da iz prometa po partiji kredita, proizlazi da je pojedine uplate po Ugovoru ili po predmetnom kreditu tužitelja, vršila tužiteljeva sudužnica IK, te da tužitelj nije vršio sve uplate, odnosno da su uplate vršili poslodavci navedene sudužnice - Drvograđenje d.o.o. i Jata d.o.o. Stoga, tuženik smatra da te novčane iznose koje tužitelj nije osobno platio u svrhu otplate kredita, čak i da se utvrde ništetnima pojedine odredbe Ugovora, ne može tužitelj potraživati u smislu povrata navodno preplaćenih iznosa, kako on to iznosi u tužbi, već da može potraživati samo povrat onih iznosa koje je osobno plaćao tuženiku.
Pored toga, tuženik je istakao prigovor zastare novčanog potraživanja tužitelja, smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu, treba u ovom slučaju primijeniti trogodišnji rok zastare u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tuženik navodi kako je čl. 118. ZPP (misleći očito u ovom slučaju na Zakon o zaštiti potrošača, a ne na Zakon o parničnom postupku, za koji zakon se inače koristi kratica ZPP), propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je po tuženiku, na taj način jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu, naravno po tuženiku, treba (tuženik u ovom dijelu sasvim nepotrebno koristi riječ "ima", a koju riječ, inače treba koristiti u sasvim drugom smislu) primijeniti trogodišnji rok zastare, koji je i propisan ZOO. Stoga, a cijeneći okolnost da je predmetna tužba tužitelja, podnesena dana 14. lipnja 2023. godine , tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio tuženiku, pa se stoga po tuženiku treba smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
Nadalje, tuženik tvrdi da se status potrošača tužitelja ne presumira, pozivajući se na čl. 3.st.1. Zakon o zaštiti potrošača (N.N.br. 96/2003 – u daljnjem tekstu: ZZP), te da tužitelj tek treba dokazati u ovoj parnici da je potrošač u smislu ZZP.
12. Tuženik je osim navedenih prigovora, zbog kojih je osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, istakao kako smatra "nepravilnim i nezakonitim" odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine, te VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem se utvrđuje da su banke, pa tako i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (kakvo smatranje tuženika, bi valjda po pravnom stajalištu odvjetnice koja je pisala za tuženika odgovor na tužbu, ovaj sud trebao uvažiti za razliku od pravnog stajališta navedenih u opisane dvije sudske pravomoćne i konačne odluke VSRH ili VTS). Takvo "smatranje", tuženik posredstvom odvjetnice, obrazlaže navodeći da navedeno proizlazi iz odluka Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 09. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine, a iz kojih odluka zapravo proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO. Pri tome, tuženik naglašava kako je odredba iz Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, bila razumljiva za tužitelja, te je dotični bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe.
13. Također, tuženik je u odgovoru na tužbu tvrdio da je tužitelj bio u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, sasvim odgovarajuće informiran glede valute CHF, odnosno da je banka upozorila tužitelja, kao budućeg korisnika kredita, na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze, te da je tužitelj (kao i svaki korisnik kredita) dobio brošuru u kojo j se nalazio grafički prikaz kretanja tečajeva u periodu od 1998. godine, pa do 2004. godine, te da u konkretnom slučaju tužena banka nije ostvarila ekstra profit, na navedenim predmetnim tečajnim razlikama jer je i sama bila zadužena u CHF.
14. Tuženik je osporio i zatraženi tijek zateznih kamata od dana plaćanja svakog anuiteta, navodeći da se iz tužbe tužitelja vidi kako se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu istaknutom na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, te da tužitelj ne može s uspjehom potraživati zatezne kamate od dana plaćanja svakog anuiteta, nego tek od slijedećeg dana, računajući u odnosu na dan kada je postala pravomoćna presuda kojom je pružena kolektivna zaštita.
15. Tuženik je iznio i činjenicu da je čl. 11. Ugovora, bio ugovoren depozit u visini od 10% od iznosa kredita, što je u trenutku ugovaranja (uplate na depozitarni račun dana 26.10.2005.g.) iznosilo 2.480,00 CHF ili 11.795,15 kuna, odnosno 1.565,09 Eura, a taj isti depozit je na dan isplate, odnosno na dan 16. rujna 2014. godine, iznosio 2.482,91 CHF (nakon pripisa pasivne kamate od 2,91 CHF), odnosno 15.639,64 kuna ili 2.075,74 Eura. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u odnosu na kune i to u iznosu od 3.829,16 kuna ili 508,22 Eura, pa se stoga po tuženiku postavlja i opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita.
16. Tuženik je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, no u slučaju da sud ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, istakao je tuženik prigovor radi prebijanja u vezi novčane tražbine koju ima prema tužitelju, temeljem Ugovora i to u vezi navedene razlike u vrijednosti depozita od 508,22 Eura, ali i u vezi tražbine tuženika koja se odnosi na ukupan iznos od 1.454,33 kuna ili 193,01 Eura u vezi potplaćenih i povlaštenih anuiteta (tzv. negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio niži od početnog tečaja). Dakle, kako je to obrazloženo na 10 -12 stranici tuženikovog odgovora na tužbu, tuženik je predložio da se prvo utvrdi postojanje novčane tražbine tuženika u ukupnom iznosu od 701,24 Eura, prema tužitelju, nakon čega da se u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja, konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika sa tražbinom tužitelja.
17. Ovaj prigovor radi prebijanja, tuženik je konačno korigirao, podneskom od 31. ožujka 2025. godine, nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, uskladivši visinu svoje tražbine u ukupnom iznosu od 184,01 Eura (po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta), sa zateznom kamatom i od 507,59 Eura (po osnovi navedene razlike u depozitu), također sa zateznom kamatom, uskladivši visinu svoje tražbine sa matematičkim izračunom vještaka.
18. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 8-14), izvadak iz zemljišne knjige (list 15-16), e-mail koji je prije podnošenja tužbe odvjetnica tužitelja, poslala tuženiku u vezi pribavljanja potrebne dokumen tacije, te odgovore tužene banke (list 17-19), podnesak odvjetnice tužitelja od 12.06.2023.g. (list 20), otplatni plan (list 27-31), pregled prometa po kreditu, sa završnom rekapitulacijom (list 32-52), materijalne dokaze priložene tuženikovom odgovoru na tužbu i to sudsku praksu, promotivne letke tužene banke, ovjereni pisani iskaz LK, pisane upute ovlaštene osobe banke tuženika, pojedinim kreditnim referentima tužene banke, za slučaj pregovaranja sa potencijalnim korisnicima kredita, podneske Hrvatske narodne banke dostavljene u spis TSZ broj P-1401/2012, ali i priopćenje za javnost te banke, stručni članak EK, Ugovor, pregled prometa po kreditu, Ugovor i dokaz o visini depozita (list 69-217), neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 20.10.2023.g. (list 232-233), otplatne planove od 17.10.2005.g., do 01.03.2014.g., te od 01.12.2005.g., do 01.11.2020.g. (list 283-295), dvije potvrde Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 13.11.2024.g. (list 306-307), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 311-313), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 05.03.2025.g. (list 317 - 325).
19. Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka MK (supruge tužitelja – list 297), te tužitelja (list 297-299) u svojstvu stranke, a kako je tuženik tijekom ove parnice, posredstvom odvjetnika koji ga zastupa u ovome postupku, povukao svoj dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka NK (zaposlenika banke tuženika, čije saslušanje je predložio u odgovoru na tužbu), nisu izvedeni neki drugi personalni dokazi.
20. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.
21. Konačni novčani tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim iz razloga koji će sada biti izneseni, dok je neosnovanim ocijenjen tuženikov prigovor istaknut radi prebijanja.
22. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:
- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom mu je tuženik odobrio namjenski kredit u iznosu od 24.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju banke tuženika na dan "puštanja kredita u tečaj", uz rok otplate od 180 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,50 %, te uz iznos anuiteta za otplatu kredita od 189,72 CHF,
- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano u više navrata mijenjao kamatnu stopu, a što je uz činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, utjecalo na povećanje mjesečnih anuiteta, odnosno visinu obveze tužitelja, tijekom otplate kredita,
- da je tužitelj otplatio taj kredit, bez konverzije kredita u valutu Eura, dakle u vrijeme kada je cijela otplata bila vezana za valutu CHF,
- da je predmet ove parnice novčano potraživanje tužitelja, isključivo zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule (dakle, ne i u vezi ugovorene promjenjive kamatne stope), pri čemu je trebalo u ovoj parnici raspraviti pitanje osnovanosti tuženikove novčane tražbine, koja je bila istaknuta (samo uvjetno u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva) radi prebijanja,
- da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 26. ožujka 2025. godine, zahtjeva isplatu iznosa od 4.343,81 Eura sa zateznom kamatom po osnovi preplate na ime tečajnih razlika, polazeći od pravila da pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe na koju upućuje čl. 502.a.st.1. ZPP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene protiv tuženog trgovca.
23. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, odnosno mogu li se i odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati ništetnim, da bi se na temelju te činjenice udovoljilo predmetnom kondemnatornom novčanom zahtjevu tužitelja u vezi isplate pojedinih preplaćenih iznosa.
24. Pored toga, sporno je bilo između stranaka je li novčana tražbina tužitelja zastarjela u cijelosti ili bar djelomično, da li je tužitelj u cijelosti aktivno legitimiran za ovu parnicu u vezi predmetne novčane tražbine, da li je opravdan konačno istaknuti novčani zahtjev tužitelja u vezi visine potraživanja, te da li je tužitelj potrošač, odnosno sporna je bila pored pravne osnove i visina tužbenog zahtjeva.
25. Vezano za tuženikov prigovor podnesen radi prebijanja, bilo je prije svega sporno postoji li novčana tražbina tuženika prema tužitelju na temelju Ugovora u navedenim nakon vještačenja u ovome predmetu, konačno konkretiziranim novčanim iznosima od po 184,01 eura, te 507,59 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na pojedine iznose navedene u podnesku tuženika od 31. ožujka 2025. godine, te ukoliko postoji jesu li ispunjeni uvjeti za prijeboj novčanih tražbina stranaka.
26. Sud smatra, suprotno pravnom stajalištu tuženika, da se na ovaj parnični postupak direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude, odnosno drugostupanjske odluke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđeno da je tužena banka u svim potrošačkim ugovorima o kreditu sklopljenim na dan sklapanja predmetnog Ugovora (taj dan je samo bitan u kontekstu predmetne parnice), ugovorila ništetnu valutnu klauzulu za valutu CHF, a kojim pravnim utvrđenjima iz navedenih odluka su uostalom, prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP u smislu čl. 502.c. ZPP, te da tuženik potpuno neosnovano smatra nepravilne i nezakonite odluke sudova u tom smislu (TSZ iz predmeta broj P- 1401/2012, VTS iz predmeta broj Pž-6632/2017 i VSRH iz predmeta broj Rev- 2221/2018), te da nije postojao u konkretnom slučaju nekakav "ekstra profit" tužene banke, kao i da bi se ponovo trebalo zapravo i u ovom postupku raspravljati o tome da je odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, bez obzira što tuženik smatra da valutna klauzule ne predstavlja nerazumljivu odredbu.
27. O ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora koje su tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, pa tako i tužena banka iz ove parnice, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka, raspravljalo se detaljno i dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, time da je na navedenoj prvostupanjskoj i ovoj drugoj drugostupanjskoj odluci tužitelj i utemeljio svoj novčani tužbeni zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu o valuti CHF.
28. Činjenica da tuženik osobno ili u najmanju ruku bar posredstvom odvjetnika još od predmetnog odgovora na tužbu (list 55 spisa) smatra kako je navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u predmetu P - 1401/2012, povodom podnesene tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, a koja je ujedno potvrđena drugostupanjskom odlukom VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koja drugostupanjska odluka je također potvrđena revizijskom odlukom nadležnog VSRH br. Rev 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilna i nezakonita, upućuje samo i jedino na sasvim neopravdano nepoštovanje tuženika ili njegovog odvjetnika, glede sadržaja pravomoćnih pravnih utvrđenja zauzetih u tim sudskim odlukama, a koja pravna utvrđenja je ovaj sud dužan primijeniti u ovom postupku i to ne zato jer primjerice po svom uvjerenju misli da tako valja, nego zato što na to jasno i izričito upućuju dva zakona i to čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014). Odluke Suda EU, na koje se tuženik pozvao u svom odgovoru na tužbu u kontekstu tvrdnje da iz njih proizlazi da su nepravilne i nezakonite uvodno navedene odluke u ovoj točci obrazloženja, ne samo da nisu adekvatan razlog da bi se te odluke triju različitih sudova u hijerarhijskom sudovanju unutar Republike Hrvatske, moglo proglasiti "nezakonitim i nepravilnim", nego upućuju na zaključak da tuženik, sasvim pogrešno tumači pravni sadržaj tih europskih odluka, a pogrešno tumači i sadržaj izreke pravomoćne presude donesene u predmetu TSZ broj P - 1401/2012, te već duži niz godina u ovakvim istovrsnim predmetima kojima je zajednički nazivnik "švicarci bez konverzije", posve iz istih neosnovanih razloga, pobija pravnu osnovu ovakvih zahtjeva oštećenih potrošača, ne nalazeći potrebnim dokučiti zbog kojih je to točno razloga valutna klauzula iz svih potrošačkih ugovora koje je tuženik sklapao u točno određenom razdoblju s valutom CHF, proglašena ništetnom, te da se radi o pravomoćnim sudskim odlukama, a ne primjerice o nekakvom stručnom članku nazovi pravnih stručnjaka ili nekoj nepravomoćnoj odluci ili nekakvom pravnom mišljenju koje nema obvezatnu primjenu.
29. Dakle, niti nakon dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka (pa tako i tuženika iz ove parnice koji se svojski trudio da dokaže da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u toj parnici), da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, osobno ili bar posredstvom svog pravnog zastupnika "tvrdoglavo" smatra da su navedene odluke triju sudova, nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik (kao i sve banke koje su bile tužene u toj parnici) povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao da je to tuženikovo u ovom slučaju pravno neutemeljeno i sasvim subjektivno, nerealno i proizvoljno uvjerenje (nakon pravomoćnosti presude u predmetu TSZ broj P-1401/2012), iole bitno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
30. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P- 1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP (a u kojoj parnici je i tuženik sudjelovao na strani tuženika), sjetio ustvrditi da su sve navedene odluke (dakle, uz prvostupanjsku pravomoćnu presudu, čak i drugostupanjska i revizijska odluka), donesene u predmetima koji se odnose na spis TSZ broj P-1401/2012, nepravilne i nezakonite. Takvo utvrđenje tuženika je potpuno neutemeljeno, protuzakonito i proizvoljno jer su navedene odluke upravo donesene u postupku reguliranom zakonima, pa taj pravni stav tuženika o nekakvim nepravilnim i nezakonitim utvrđenjima iz navedenih sudskih odluka, ovaj sud nije prihvatio, niti ga je uopće mogao prihvatiti. Osim toga, ovaj sud smatra da odluke Suda EU u predmetu C-81/19 i C-243/2020 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA i DP,SC c/a Trapeza Peiraios AE) iz kojih proizlazi, kako to tuženik tvrdi u odgovoru na tužbu, da je valutna klauzula isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, nije od značaja za ovu parnicu jer se uopće ne mogu primijeniti na konkretnu predmetnu situaciju.
31. Nadalje, prigovor koji je tuženik iznio tijekom postupka, kao razlog zbog kojeg želi u ovoj parnici uspjeti, se odnosio na zastaru predmetnog novčanog potraživanja tužitelja, a taj prigovor je također bio neosnovan.
32. Naime, bez obzira što tuženik tijekom ove, ali i ostalih istovrsnih parnica sasvim neosnovano smatra kako navedena kolektivna tužba o kojoj se raspravljalo u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, nije mogla prekinuti zastaru, odnosno da zastara nije mogla početi ponovo teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom postupku, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje niti to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.
33. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege primjene pravnih stavova VSRH) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope – o čemu se inače ne raspravlja u ovoj parnici), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule – o čemu se raspravlja u ovome predmetu), pa kako je tužba u ovome slučaju podnesena 14. lipnja 2023. godine u dijelu u kojem je tužitelj potraživao isplatu zbog tečajnih razlika, u smislu navedenog pravnog shvaćanja VSRH nije protekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, neovisno o tome što tuženik osobno ili bar posredstvom svog odvjetnika, ne prihvaća ili ne priznaje navedeni pravni stav VSRH u pogledu tog pravnog pitanja , te neovisno o tome što tuženik u ovome predmetu sasvim pogrešno i neosnovano smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje rok zastare od 3 godine.
34. Kako se tuženik da argumentira svoj prigovor zastare, a ujedno da ospori navedeno pravno stajalište VSRH iz odluke br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, pozvao na stručan članak pravnog stručnjaka EK (koji je dostavio u spis u prilogu odgovora na tužbu), valja istaći da je sud dužan prilikom donošenja odluka, uz pravilnu primjenu prava, prihvatiti bitna pravna stajališta VSRH u vezi pojedinih pravnih pitanja koja su značajna za razrješenje određenog predmeta spora u nižestupanjskim postupcima, a navedeno pravno stajalište VSRH se indirektno odnosilo upravo na taj predmetni prigovor zastare, a u drugu ruku, sud nije dužan prihvatiti pojedina pravna mišljenja o određenim pravnim pitanjima pojedinih pravnih stručnjaka (bez obzira da li se radi o uglednim pravnicima koji su svojevremeno bili suci ili profesori na nekim pravnim fakultetima, autori stručne literature ili se radi o radno aktivnim osobama koje za objavljene tzv. "stručne članke" primjerice dobivaju od nekoga novčanu naknadu ili ostvaruju i druge pogodnosti i koristi) , a koja pravna mišljenja su u direktnoj suprotnosti sa pravnim stajalištima u vezi prekida zastare u ovom slučaju, istaknutim u navedenoj revizijskoj odluci VSRH br. Rev -2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine.
35. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je predmetnu tužbu u vezi isplate tečajnih razlika (ili temeljem ništetne valutne klauzule) tužitelj podnio dana 14. lipnja 2023. godine, te da je tek nakon 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije protekao zastarni rok (od 5 godina) tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva istaknutog u tužbi, odnosno podnesku od 24. kolovoza 2023. godine, ali niti u vezi onog konačnog zahtjeva, prema podnesku tužitelja od 26. ožujka 2025. godine, kada je po ovom osnovu potraživao isplatu iznosa od 4.343,81 Eura sa zateznom kamatom jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle iz odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Nije na odmet ovdje naglasiti kako je objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. godine, izraženo mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.
36. Sud smatra da se u ovom slučaju ne primjenjuje rok zastare od 3 godine , a na koji subjektivni rok zastare u pogledu naknade štete je tuženik uputio još u odgovoru na tužbu, jer se u ovom slučaju praktički radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala pravomoćnim utvrđenjem ništetnim navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule u postupku pokrenutom povodom "kolektivne tužbe", a potraživanje temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnim pojedinih dijelova pojedinih odredaba svih potrošačkih ugovora u određenom razdoblju, pa tako dakle i predmetnog Ugovora, sasvim jasno predstavlja i odštetni zahtjev u širem smislu jer je na kraju krajeva tužitelju bez svake dileme, kao i svim ostalim oštećenim potrošačima u ovakvim situacijama, nanesena šteta u vidu smanjenja imovine, konkretno naplaćivanjem povišenih anuiteta od strane tuženika na temelju pojedinih ništetnih odredaba Ugovora.
37. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični i kada obrazlaže prigovor zastare, posredstvom odvjetnika, pokušava sada uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka od 3 godine, koji se odnosi na naknadu štete, međutim, sudska praksa se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, već odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina (ta praksa je jednosmjerna i kako je ista poznata ovome sudu posredstvom predmetnog suca koji je napisao na desetke presuda sa predmetom spora, kao u ovom slučaju, trebala bi biti poznata i pravnim zastupnicima tuženika iz ove parnice koji zastupaju tuženu banku u stotinama ili tisućama istovrsnih predmeta diljem Republike Hrvatske), a ne o potraživanju koje zastarijeva za samo 3 godine.
38. Tužitelj je u vrijeme sklapanja Ugovora, po uvjerenju ovoga suda, nedvojbeno bio potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br.96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji glasi: "Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti" jer je notorno da je tužitelj u kritično vrijeme bio (a i sada jest) fizička osoba koja je živjela u [adresa] sa svojom suprugom, te je u kritično vrijeme tužitelj bio osoba sa završenom srednjom ugostiteljskom školom (tek kasnije, nakon realizacije kredita i sklapanja Ugovora se tužitelj prekvalificirao i postao KV vozač, dakle ne neki ekonomski stručnjak), a kredit je realizirao za kupnju kuće u mjestu Brezine u zagrebačkoj županiji i to na području Općine Farkaševac u koju kuću je preselio i u kojoj je živio sa svojom suprugom svojevremeno, te ju nije iznajmljivao. Kako je tužite lj sporni kredit, sklapanjem Ugovora, realizirao na svoje ime, dakle kao fizička osoba, te je upravo tužitelj taj kredit i otplatio (što je utvrđeno na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke, ali i na temelju mater ijalnih dokaza koji se nalaze u spisu), tužitelj je svakako aktivno legitimiran za ovu parnicu i tužitelju se svakako treba priznati svojstvo potrošača u vezi navedenog Ugovora, tim više što je i tuženik tužitelja tretirao kao potrošača, prilikom sklapanja Ugovora, a na što uostalom upućuje sadržaj Ugovora.
39. Shodno tome, neosnovani su tuženikovi prigovori da tužitelj nije dokazao da je aktivno legitimiran za ovu parnicu ili da je potrošač u smislu navedenog zakona, a ujedno zbog toga, navedeni Ugovor treba i tretirati kao potrošački ugovor u valuti CHF (u vezi kakvih ugovora je i donesena presuda TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je davno postala pravomoćna).
40. Neke uplate za tužitelja koje su vršene u svrhu otplate kredita, sukladno Ugovoru, a koje su vidljive iz pregleda prometa po kreditu (list 32-52), izvršene od strane MK (supruge tužitelja) su vršene na način da je tužitelj svojoj supruzi dao novce da ona položi na njegov račun u svrhu otplate kredita (na što upućuje iskaz tužitelja, saslušanog u svojstvu stranke, ali i iskaz supruge tužitelja, MK, saslušane u svojstvu svjedoka u ovoj parnici), te se radilo o novcu tužitelja ko jeg je samo supruga tužitelja transferirala na račun u svrhu plaćanja kredita tužitelja, pa se ne može niti te pojedine uplate tretirati sredstvima MK ili njezinim plaćanjem obveze tužitelja, iz sredstava posebne imovine MK jer za takvo utvrđenje ne postoji niti jedan opravdan razlog, ali niti dokaz koji je izveden u ovoj parnici. Tuženik, sasvim pogrešno u pravnom smislu u tom kontekstu ističe prigovor "promašene aktivne legitimacije", tim više što iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio svojevremeno zaposlen kod pravne osobe Drvograđenje d.o.o. (kojoj pravnoj osobi je firma Jata d.o.o., bila sestrinska firma), pa iako iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi se tužitelj uopće sjećao da bi za njega tijekom 2006. godine ili 2007. godine, tuženoj banci neke uplate anuiteta u svrhu otplate kredita po Ugovoru, vršila jedna ili druga od navedene dvije pravne osobe, sasvim je jasno i logično da niti jedna od tih pravnih osoba nije iz svojih sredstava otplaćivala tuženiku, kredit tužitelja, nego da se ta isplata samo za nekoliko mjeseci vršila od sredstava plaće tužitelja jer na to uostalom direktno upućuje i sadržaj navedenog prometa po kreditu u dijelu u kojem se izričito navodi "plaćanje obveza pri isplati plaće", za baš svaki mjesec kada je tuženiku isplatu anuiteta po Ugovoru, za tužitelja vršila neka od tih dvaju pravnih osoba. Tužitelj je prilikom saslušanja naveo da je svojevremeno njegov poslodavac bio u blokadi, pa da je preko sestrinske firme Jata d.o.o., primao plaću, a tada je očito i ta firma od sredstava plaće tužitelja, vršila pojedine isplate tuženiku u vezi otplate spornog kredita i ne postoji niti jedan opravdan razlog, da se u ovoj parnici usvoji tuženikov prigovor kojim je osporena aktivna legitimacija tužitelja u vezi bilo kojih preplaćenih iznosa.
41. Pravni stav ovoga suda o tome da se u ovakvim pojedinačnim parnicama sa restitucijskim zahtjevima svakako trebaju prihvatiti navedena pravna utvrđenja iz presude donesene povodom kolektivne tužbe podnesene za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106.st.1. ZPP, osim što na to upućuju dva navedena zakona, jasno proizlazi iz mnogobrojnih revizijskih odluka, pa tako i iz odluke VSRH iz predmeta br. Rev-3142/18, obzirom da u toj presudi br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. godine, VSRH između ostalog izričito navodi: "….. nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju." Međutim, ovdje je svakako bitno naglasiti da je taj pravni stav VSRH o tome da nije nužno provoditi dokaze saslušanjem tužitelja i bankarskih službenika u sudskoj praksi, pri donošenju odluka u ovakvim parnicama, bitno korigirao Ustavni sud Republike Hrvatske tijekom 2022. godine, a o čemu će riječi biti u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke.
42. Kako je već sudska praksa ukazala da u ovakvim parnicama koje mnogi tužitelji u svojstvu oštećenih potrošača pokreću sa restitucijskim novčanim zahtjevima u pogledu isplate novčanih iznosa koje su preplatili pojedinim bankama, temeljem pojedinih ništetnih dijelova odredaba potrošačkih ugovora o kreditu u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, pozivajući se na pravna utvrđenja iz navedene pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, nema nikakve potrebe, a objektivno niti opravdanog razloga isticati uz kondemnatorni, posebne deklaratorne zahtjeve za utvrđenja da su cijele odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne, tužitelj pored svog novčanog zahtjeva nije niti istakao poseban deklaratorni zahtjev u tom smjeru.
43. Osim što iz niza odluka VSRH proizlazi kako u ovakvim restitucijskim parnicama radi isplate novčanih iznosa po osnovi preplate, a koji novčani zahtjevi tužitelja su utemeljeni na pravnim utvrđenjima pravomoćne presude donesene povodom tzv. "kolektivne tužbe", nema potrebe uopće isticati deklaratorne tužbene zahtjeve, te su u mnogim prvostupanjskim presudama koje je potvrdio i drugostupanjski sud upravo donošene odluke isključivo u kondemnatornom smislu, na takav zaključak upućuju primjerice i presuda Županijskog suda u Osijeku br. Gž-1103/2022-2 od 15. rujna 2022. godine u kojoj je također jasno, detaljno i konkretno obrazloženo zbog čega nije osnovan zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnim cijelih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu, a koje se odnose upravo na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Međutim, ovom sudu je također poznato da takvo pravno stajalište iz navedene drugostupanjske odluke od 15. rujna 2022. godine, praktički ne egzistira u sadašnjoj sudskoj praksi, te da se gotovo u svim slučajevima u situaciji kada su uz kondemnatorni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa, istaknuti u ovakvim istovrsnim parnicama i deklaratorni zahtjevi za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o potrošačkim kreditima, sudovi usvajaju i takve deklaratorne zahtjeve.
44. Međutim, iako je uslijed opisanih okolnosti slučaja bilo nepotrebno isticati predmetnom tužbom tužitelja i formalni tužbeni zahtjev u pogledu ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora ili cijelih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule jer se ionako u pogledu novčanog potraživanja oštećenog potrošača prethodno trebalo utvrditi, kao prejudicijelno pitanje (ali bez formalnog zahtjeva i donošenja formalne odluke od strane općinskog suda o ništetnosti pojedinih dijelova odredaba Ugovora) jesu li za predmetno novčano potraživanje tužitelja, primjenjiva pravna utvrđenja pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/12, respektirajući i akceptirajući sadržaj odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4372/21 od 30. lipnja 2022. godine, ali i U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine, odnosno sadržaje obrazloženja tih odluka (na što je već sugerirano u točci 41. ovog obrazloženja presude), sud je tijekom ove parnice izveo dokaze saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke, ali i saslušanjem svjedokinje MK (supruge tužitelja), te je namjeravao saslušati i bankarskog službenika NK (kojeg je tuženik predložio da ga se sasluša u svojstvu svjedoka na okolnost da su tužitelju tijekom razgovora oko sklapanja Ugovora, bili u dovoljnoj mjeri pojašnjeni svi potencijalni rizici sklapanja Ugovora sa valutom CHF).
45. Kako je upravo tuženik, posredstvom pravnog zastupnika, povukao u ovoj parnici podneskom od 03. lipnja 2025. godine, svoj prijedlog za saslušanjem svjedoka NK, bez navođenja nekog opravdanog razloga za tako nešto, sud nije mogao mimo prijedloga stranke, saslušavati ovu osobu u svojstvu svjedoka u ovome predmetu, a pisani i ovjereni po javnom bilježniku iskaz LK, koji je tuženik dostavio ovome sudu u spis uz odgovor na tužbu, nije bio bitan za razrješenje predmeta spora ili bilo kojih spornih činjenica. Naime, ta osoba – DK, uopće nije pregovarala sa tužiteljem koji je bio korisnik kredita (a na koji pravni stav o potpunoj irelevantnosti iskaza takve osobe, bez obzira što ista nije osobno saslušana pred sudom, nego je očito po naputku pravnog zastupnika banke ovjerila kod javnog bilježnika svoju pisanu izjavu, direktno upućuje sadržaj navedenih odluka Ustavnog suda RH, pa sud dostavljeni po tuženiku pisani iskaz LK, stoga nije niti ocjenjivao u ovoj parnici, niti ga je tretirao bitnim za razrješenje spora).
46. Iz iskaza supruge tužitelja MK, jasno proizlazi da je dotična ponekad plaćala određene mjesečne obveze tužitelja po kreditu u vezi Ugovora, upravo uz odobrenje i sukladno naputku tužitelja i to od novčanih sredstava tužitelja, a što uostalom indirektno proizlazi i iz iskaza tužitelj kada govori o tome da je ponekad njegova supruga znala na njegov račun prenijeti novčana sredstva koja joj je dao , kao što je naveo da je isključivo sa svog računa kojeg je imao u banci tužitelj otplaćivao sporni kredit.
47. Saslušan u svojstvu stranke, tužitelj je naveo da je muškom zaposleniku banke
– tuženika u bjelovarskoj poslovnici, dao do znanja da mu treba kredit u iznosu od 105.000,00 kuna, za kupnju kuće, nakon čega mu je zaposlenik banke dao do znanja da banka ima na raspolaganju kredite u valuti Eura i CHF, no da su ovi krediti u valuti CHF povoljniji jer je manja kamatna stopa, te da bi u slučaju realizacije kredita u toj valuti CHF, mogao taj kredit otplatiti u roku od 15 godina i da bi mu mjesečna rata iznosila oko 730,00 kuna, a što je tužitelju tada bilo prihvatljivo i što mu je odgovaralo, s obzirom da je imao osobni dohodak od 2.500,00 kuna – 2.800,00 kuna mjesečno, iako mu supruga nije radila. Tužitelj je naveo da ga je zaposlenik banke upozorio da bi taj ugovor o kreditu bio sklopljen sa promjenjivom kamatnom stopom, ali ga nije upozoravao na neke potencijalne rizike sklapanja kredita u toj valuti, te mu nije dao do znanja da će tečaj CHF naglo i znatno porasti, pa da će mu zbog toga porasti i mjesečne rate za otplatu kredita. Kako su u početku mjesečne rate za otplatu kredita iznosile oko 730,00 kuna, kasnije su tijekom otplate porasle čak do 1.350,00 kuna, a kako mu supruga nije radila, te je živio u obitelji i sa dva malodobna sina, uz nezaposlenu suprugu, nije mogao od tadašnjih primanja podmirivati te iznose, zbog čega je morao promijeniti radno mjesto i zaposliti se kao vozač, uz prethodnu prekvalifikaciju, da bi mu plaća kao vozaču iznosila cca 10.000,00 kuna i da bi mogao otplaćivati ove povišene mjesečne rate i zadovoljavati ostale životne potrebe sa nezaposlenom suprugom. Tužitelj je naveo da je taj kredit zatvorio nakon nekih 9 godina, plaćanja, prijevremenom otplatom preostalog duga od novčanog iznosa koji je uštedio zbog većeg osobnog dohotka, te da nikada ne bi realizirao taj ugovor da je znao da će mu tako značajno porasti mjesečne rate za otplatu kredita. Također, tužitelj je istakao da je na zahtjev zaposlenika banke njemu donio svu dokumentaciju koju je ovaj tražio (između ostalog i platne liste), te nakon što je tužitelj pristao sklopiti kredit koji mu je bio ponuđen, da je ovlaštena osoba banke sastavila Ugovor i tužitelj je bio pozvan sa suprugom da preuzme već pripremljeni Ugovor da ga potpiše i ovjeri kod javnog bilježnika.
48. Kada se iskaz tužitelja, dovede u vezu sa sadržajem Ugovora, po uvjerenju ovoga suda, nije bilo nikakve dileme da se zaključi da je Ugovor predstavljao tipizirani potrošački ugovor tuženika u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, koji ugovor su izradile ovlaštene osobe zaposlene kod tuženika, zbog čega tužitelj, realno i objektivno nije bio niti u mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama navedenog Ugovora, niti je tužitelju bio objašnjen ili predočen potencijalni rizik realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom u smislu da bi mogli znatno biti povišeni pojedini mjesečni anuiteti za otplatu kredita, uslijed povišenja ugovorene kamatne stope i uslijed pada tečaja kune u odnosu na CHF.
49. Naime, tuženik na kojem je bio u ovoj parnici teret dokaza u vezi činjenica koje je iznio u odgovoru na tužbu, nije dokazao tijekom ove parnice da bi tužitelj bio na adekvatan način upozoren na potencijalne rizike realizacije kredita sa valutom CHF ili da bi tužitelju na bilo koji način bio predočen rast tečaja CHF u razdoblju od zadnjih nekoliko godina i uručene neke brošure u kojima se tužitelja upozorava na rizik realizacije kredita kakav je bio sklopljen u formi Ugovora, pa se ne može uzeti dokazanim u ovoj parnici da bi tuženik posredstvom svog zaposlenika (zvao se on upravo NK ili nekako drugačije), tijekom 2005. godine, prije sklapanja Ugovora, uopće upozorio tužitelja na sve potencijalne rizike realizacije kredita u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom.
50. Realizacijom tog kredita, odnosno sklapanjem Ugovora sa odredbama o valuti o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u vezi koje mu nisu bili predočeni potencijalni rizici koje realno može očekivati je tužitelj, bez svake dvojbe, bio dovedena u nepovoljan položaj u odnosu na banku, jer je ubrzo došlo do promjene tečaja na štetu tužitelja, pa kako uslijed izostanka potrebnih informacija u vezi potencijalnog rizika realizacije takvog kredita, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora, nije niti mogao objektivno kao cjelinu sagledati svoju obvezu, koja mu je bila nametnuta od strane tuženika (kreditora), takve ugovorne obveze u vezi valute kredita su svakako uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita u odnosu na navedenu banku.
51. Dakle, iako je u navedenoj revizijskoj odluci VSRH u predmetu br. Rev-3142/18, jasno utvrđeno kako u ovakvim parnicama nije potrebno izvoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti odredaba pojedinih ugovora o kreditu, sud je zbog sadržaja navedene dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine (koje su donesene prije nego li je tužitelj podnio predmetnu tužbu), ipak izveo dokaze saslušanjem tužitelja i saslušanjem svjedokinje koja je supruga tužitelja jer tuženik nije inzistirao na saslušanju bankarskog službenika (a dokaz u tom smislu je povukao u ovome postupku, bez nekog konkretnog obrazloženja), te je upravo na temelju iskaza tužitelja, prihvaćajući ga kao istinitog, a cijeneći sadržaj Ugovora, utvrdio da je tuženik na način na koji je sklopio Ugovor s tužiteljem, direktno utjecao na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
52. Kako je tužitelj u historijatu tužbe, pozivajući se na pravna utvrđenja VTS iz odluke Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine ( a time i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine), a indirektno i ona iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11, predložio da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, iako to izričito nije bilo predloženo i deklaratornim tužbenim zahtjevom koji bi tužitelj formalno istakao u ovoj parnici, a odlučujući u granicama kojeg predmetnog novčanog tužbenog zahtjeva tužitelja sud i treba izvoditi određene dokaze i obrazlagati predmetnu presudu, valja istaći da je predmetna tužba tužitelja nesporno utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je zapravo prejudicijelno pitanje za donošenje odluke o predmetnom novčanom zahtjevu tužitelja, bilo da se utvrdi imaju li na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine,a što je u ovom slučaju utvrđeno da imaju.
53. Prema tome, kako je ovom presudom u cijelosti udovoljeno glavnom zahtjevu tužitelja, sud je takvu odluku o novčanoj tražbini mogao donijeti samo i jedino pod uvjetom da je prethodno utvrdio, nakon saslušanja tužitelja i navedene svjedokinje, a što i jest, da se na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, dakle ništetnost odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli CHF je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički pozvao i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.
54. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara i što bi tuženik i u ovoj parnici htio raspravljati o pojedinim pravnim pitanjima o kojima se raspravljalo povodom kolektivne tužbe – poput pitanja može li se valutnu klauzulu iz potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF, uopće utvrditi ništetnom u sudskom postupku - tijekom kojeg postupka se ujedno neuspješno trudio da dokaže da je podnesena tužba u predmetu P-1401/2012, promašena i da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u tom postupku), odnosno iz navedene drugostupanjske odluka VTS od 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora u razdoblju navedenom u izreci prvostupanjske pravomoćne presude TSZ, odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredbi iz Ugovora o valutnoj klauzuli, ustanovljena upravo u te dvije sudske odluke, donesene povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP.
55. Nesporna činjenica jest da tužitelj nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od nekog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.
56. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u par navrata, na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedenoj drugostupanjskoj odluci VTS (od 14. lipnja 2018. godine), odlučeno da je:
"Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste & Steiermarksiche Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima…".
57. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tuž itelja u navedenom dijelu, sud je tužbeni zahtjev ocijenio pravno osnovanim imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014 - u daljnjem tekstu ZZP/14), a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja u vezi ništetne valutne klauzule iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke, u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
58. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja potpuno tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila očito pravna služba tuženika, odnosno ovlaštena osoba – zaposlenik tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ).
59. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove za njegovu novčanu tražbinu, a utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Erste & steiermarkische bank d.d. Rijeka na dan 17. listopada 2005. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužitelj tijekom ovog postupka pozvao na čl. 118. ZZP/14, a indirektno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.
60. Naime, donošenjem navedene drugostupanjske odluke VTS od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je i tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita u tom smislu zaključujući ugovore o kreditima sa valutom CHF, dakle koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o toj valutnoj klauzuli, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.
61. U ovom postupku se ne može ponovo raspravljati o tome o čemu je već raspravljano u predmetu P-1401/2012 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i višestupanjskim sudovima u vezi te parnice, pa je tuženik po uvjerenju suda još u odgovoru na tužbu sasvim neutemeljeno i neosnovano pokušao predmet rasprave iz spisa P-1401/2012 vođenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u vezi pojedinih pravnih pitanja vratiti i u ovaj parnični postupak, uz navod da tuženik smatra nepravilnim i nezakonitim navedene pravomoćne sudske odluke koje mu u ovom slučaju ne idu u korist, jer da je kojim slučajem dopušteno ponovo raspravljati o tim pravnim utvrđenjima zauzetim u pravomoćnoj presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe utemeljene na čl. 502.a. ZPP, tada zakonodavac , sasvim sigurno, nikada ne bi našao potrebnim i smislenim propisati odredbe čl. 502. c. ZPP i čl. 118. ZZP/14.
62. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09 – u daljnjem tekstu ZIDZZP/09) dodan je čl.138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
63. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – u daljnjem tekstu: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete (sud bi ovdje svakako našao potrebnim naglasiti da se i parnica u vezi stjecanja bez osnova u širem smislu temelji na naknadi štete) koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
64. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
65. VSRH je u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine, jasno izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno da je sud vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti, a predmetni sudac je već usvajao u pravnom smislu istovrsne novčane tužbene zahtjeve radi restitucije ili isplate preplaćenih iznosa, koje novčane zahtjeve su isticale druge fizičke osobe u svojstvu tužitelja u svojim tužbama podnesenim protiv raznih banaka sa zajedničkim nazivnikom "švicarci bez konverzije", pa tako i protiv tužene banke (primjerice samo u predmetima P-727/2019, P-725/23, P-362/2023, P-1259/2019), koje prvostupanjske presude su bile potvrđene drugostupanjskim odlukama, pa je inače sudska praksa jednosmjerna u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci bez konverzije", za razliku od sudske prakse u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura" u kojoj i dan, danas postoje potpuno suprotni pravni stavovi o tome, treba li ili ne usvajati tužbene zahtjeve.
66. Svrha odredbe čl. 118. ZZP/14, da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno, dakle bez iznimke, primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Zato tužitelj i nema po uvjerenju ovoga suda nekakav posebni pravni interes ili neku nužnu potrebu da se u ovom postupku nešto posebno utvrđuje ništetnost pojedinih odredbi Ugovora u smislu formalne deklaratorne odluke jer svoj predmetni novčani - restitucijski zahtjev može i treba realizirati i bez formalnom odlukom utvrđene ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule.
67. Činjenica jest da je tuženik nakon donošenja navedenih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine, može tijekom ovakvih parničnih postupaka dokazivati da je dao određene potrebne obavijesti tužitelju u ovom slučaju (ili bilo kojem drugom oštećenom potrošaču koji je podnio ovakvu tužbu protiv tuženika) prije sklapanja Ugovora, odnosno da je dao tužitelju odgovarajuće upute o naravi, rizicima i eventualnim posljedicama u pogledu spornih odredbi Ugovora, bitne za pravilnu informaciju koju je tužitelj trebao imati da u potpunosti može sagledati svoje novčane obveze iz Ugovora, no da je unatoč takvoj punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog Ugovora, međutim, ocjenom svih izvedenih dokaza u ovom postupku sud zaključuje da tuženik nije dokazao tako nešto u ovoj parnici.
68. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi svakako, bez ikakvog konkretnog pravnog učinka, kada potrošači ne bi svoja subjektivna novčana prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.
69. Stoga, po uvjerenju ovoga suda, sasvim neosnovano tuženik u ovom postupku tvrdi (što indirektno, a što direktno) da se pravna utvrđenja iz navedenih pravomoćnih presuda, donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, ne mogu primijeniti na ovaj parnični predmet.
70. Navedeni direktni učinak pravnih utvrđenja iz navedenih presuda, koji obvezuje sudove u ovakvim parnicama radi naknade štete ili restitucije temeljem stjecanja bez osnove, preplaćenih iznosa po kreditima potrošača, na temelju ništetnih pojedinih ugovornih odredaba o valuti, kako je to već istaknuto u ovom obrazloženju, proizlazi iz mnogih odluka VSRH, a ne samo iz odredaba dvaju zakona i to ZZP i Zakona o zaštiti potrošača, pa je zbog toga sasvim nebitno što se u predmetu TSZ br. P -1401/12 nije raspravljalo baš o predmetnom Ugovoru, te da je potrošačima odlukom u tom postupku samo pružena zaštita na apstraktnoj razini.
71. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine je u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što znači, da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina prom jene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.
72. Nadalje, kako je već istaknuto u ovom obrazloženju, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženik nije dokazao da bi u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Osim toga, tuženik nije dokazao da je upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, a zbog čega je pak odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz navedenog Ugovora nepoštena, a time i ništetna.
73. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku (nebitno je da li je to činio isključivo osobno ili samo povremeno uz pomoć supruge ili od sredstava svog osobnog dohotka, posredstvom navedenih pravnih osoba) uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, upravo potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tuž itelja, budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tuž itelja, koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok mjesečni porast anuiteta za otplatu kredita.
74. Odredba o valutnoj klauzuli je jasno uočljiva, no nije lako razumljiva. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi potrošača upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba, koji se bavio svojevremeno davanjem kredita u valuti CHF, te je imao službu za makroekonomsku analizu, je svakako mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita. Tuženik je pri sklapanju Ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata osiguranja (što je razvidno iz točke 11. i 12. Ugovora), pa je u konačnici tuženik svoju tražbinu još zaštitio i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli čime tuženik u opisanom pravnom poslu nije preuzeo baš nikakav rizik, za razliku od tužitelja, na kojeg je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično tome, utjecaja tržišta na ukupni trošak kredita.
75. Iz sadržaja Ugovora, posebice u točci u kojoj je ugovorena valutna klauzula je bilo razvidno da u samom Ugovoru nisu uopće navedeni objektivni kriteriji, te svi potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli.
76. U svemu tome se i ogledala znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja.
77. Takvim ugovornim odredbama, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, a što je inače bilo suprotno odredbi čl. 247. ZOO.
78. Člankom 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u spornom razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Osim toga, čl. 96. st. 1. ZZP/07 također, uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.
79. Zbog navedenih razloga uslijed kojih su za potrebe ove parnice i predmetnog restitucijskog novčanog zahtjeva tužitelja prihvaćena pravna utvrđenja temeljem navedenih pravomoćnih odluka, navedenih sudova, sasvim je jasno da argumentacija tuženika iz odgovora na tužbu, a koja se u bitnom svodi na potpuno neadekvatan zaključak da ne može biti nepošteno i ništetno, nešto što je zakonski legitimno u smislu ugovaranja valutne klauzule, nije od značaja za donošenje odluke u ovom predmetu.
80. Naime, ništetnost navedenih ugovornih odredaba iz potrošačkih ugovora o kreditima sa valutom CHF u navedenom razdoblju je bila utvrđena navedenim pravomoćnim presudama iz sasvim drugih razloga, koji su u ovom obrazloženju citirani, a ne zbog toga što zakonski ne bi bilo dopušteno u vrijeme sklapanja Ugovora sklapati ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom.
81. Nakon što je detaljno i temeljito istaknuto i obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra da se na ovaj parnični postupak primjenjuju pravna utvrđenja iz navedenih pravomoćnih presuda, te nakon što je pojašnjenju u čemu se i zbog čega ogleda ništetenost pojedinih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli (a to svakako nije bilo stoga što je u kritično vrijeme ugovaranje valutne klauzule bilo u suprotnosti s pozitivnim propisima, kako to tuženik uglavnom pokušava relativizirati u ovakvim parnicama), ali i zbog čega tužitelj nema nekakav poseban interes, po uvjerenju ovoga suda, isticati deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnim cijelih citiranih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli, a čime je sud ujedno obrazložio i zbog čega je neosnovan prigovor tuženika u pogledu pravne osnove novčanog potraživanja, valja dodatno naglasiti kako ovaj sud smatra da bi tužitelj primjerice imao pravni interes u vezi utvrđenja ništetnim pojedinih odredaba pojedinih ugovora o kreditu u slučaju utvrđivanja ništetnim odredaba u ulaznim ili izlaznim naknadama (dakle, odredbi po kojoj se tužitelj obvezuje platiti davatelju kredita kakvu novčanu naknadu za odobrenje kredita ili naknadu za prijevremenu otplatu kredita, kao u konkretnom slučaju Ugovora, što je bilo ugovoreno u čl. 10. Ugovora, a što su inače banke kao sastavljači pojedinih ugovora o potrošačkim kreditima, uglavnom isključivo radi stjecanja nepripadne materijalne koristi, znale unositi u potrošačke ugovore), jer takve ulazne i izlazne naknade nisu obuhvaćene navedenim pravnim utvrđenjima iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Nasuprot tome, tužitelj nikakav poseban pravni interes za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli nema, zbog sadržaja pravnih utvrđenja presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, jer svoj novčani zahtjev svakako može realizirati i bez takvog deklaratornog utvrđenja u ovom postupku.
82. Obzirom da se ovaj sud u obrazloženju ove presude u više navrata pozivao na pravna stajališta VSRH, valja posebno naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća VSRH da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl.20. st.1. Zakona o sudovima i čl. 116. st.1. Ustava Republike Hrvatske), a što je VSRH i učinio u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci bez konverzije", te da prema čl.3.st.1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom, pa je u tom kontekstu sasvim jasno zbog čega odluke VSRH i pravna stajališta zauzeta u pojedinim revizijskim odlukama, obvezuju i trebaju obvezivati niže stupanjske sudove.
83. Kako je u ovom slučaju bila, bez izričitog deklaratornog formalnog utvrđenja, ipak utvrđena djelomična ništetnost Ugovora i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, a na koju ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO), te koju ništetnost nije po uvjerenju ovoga suda trebalo utvrđivati u ovome predmetu presudom, odnosno posebnom deklaratornom odlukom, vještaku je određen predmet vještačenja rješenjem broj P-629/2023-21 od 10. prosinca 2024. godine.
84. Naime, ovaj sud smatra da se Ugovor može održati na snazi bez navedene djelomično ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule, obzirom da bi u slučaju proglašenja ništetnim cijelog Ugovora (za što ne postoje zakonski uvjeti po uvjerenju ovoga suda) u smislu čl. 323. st.1. ZOO, pravna posljedica bila da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila po osnovi Ugovora.
85. Nadalje, radi odlučivanja o tom pravnom pitanju može li se Ugovor održati na snazi bez navedene djelomično ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, mjerodavne su bile odredbe čl. 87. ZZP/03, koja glasi: (1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava. (2) Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a također i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO, a koja glasi: (1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
86. U konkretnom slučaju je ovaj sud protumačio te odredbe i primijenio na način da navedeni Ugovor, može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, pa se za tu ništetnu valutnu klauzulu može načelno smatrati kao da nikada nije niti postojala, tako da može imati učinak u odnosu na potrošača - tužitelja, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.
87. Prema odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
88. Zbog toga, a imajući u vidu pravne posljedice ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud je u vezi utvrđivanja opravdanosti visine istaknutih tužbenih zahtjeva tužitelja, odnosno radi utvrđivanja preplate u ovome predmetu izveo dokaz financijskim vještačenjem, kojom prilikom je vještaku, između ostalog, kao predmet vještačenja, određeno utvrđivanje preplate u razdoblju otplate kredita zbog ništetne valutne klauzule, dakle od dana sklapanja Ugovora do dana konačne isplate, a imajući pri tome u vidu sve one novčane iznose koje je tužitelj platio tuženiku tijekom isplate pojedinih anuiteta. Cijeneći okolnost da je tuženik istakao prigovor radi prebijanja, iako je takav prigovor ovaj sud tretirao neosnovanim u pogledu pravne osnove, vještaku je ipak naloženo predmetom vještačenja da matematički izračuna tzv. negativne razlike, odnosno visinu cjelokupne predmetne novčane tražbine tuženika s obzirom na način na koji ju je tuženik obrazložio i u vezi razlike u depozitu i u vezi tečajnih negativnih razlika, cijeneći okolnost da na nivou nacionalnog sudovanja, doduše samo iznimno, postoje drugostupanjski sudovi koji smatraju takve novčane zahtjeve i prigovore tuženika osnovanim, pa iako je takvih drugostupanjskih sudova ili sudaca znatno manje u odnosu na one koji takve prigovore tuženika tretiraju neosnovanim, sud je našao potrebnim iz pragmatičnih razloga, da se vještačenje ipak provede i na tu okolnost, obzirom da je potpuno neizvjesno kod kojeg suda ili drugostupanjskog suca će završiti ovaj spis u slučaju podnošenja žalbe protiv presude, od strane nezadovoljne stranke.
89. Ovakav način utvrđivanja visine preplaćenih iznosa u povodu restitucijskih zahtjeva tužitelja u svojstvu oštećenih potrošača, koji zahtjevi su bili utemeljeni na stjecanju bez osnove, odnosno u odnosu na osnovu koja je otpala je bio ocijenjen kao relevantan i dopušten sukladno mnogobrojnoj sudskoj praksi VSRH, ali i nižestupanjskih sudova, te je sasvim jasno da se na taj način ujedno radi i o utvrđivanju visine štete koju je tužitelju nanio tuženik zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora, a argumentacija tuženika suprotna ovosudnim navodima i utvrđenjima , je neosnovana.
90. Temeljem zadanih parametara, odgovarajući na predmet vještačenja vještak je precizno po mjesecima, ali i u ukupnom razdoblju otplate kredita, tabelarno prikazao pojedine iznose koji predstavljaju preplatu ili manje plaćene iznose u vezi tzv. pozitivnih tečajnih razlika, a ujedno je vještak ukazao i na tzv. negativne tečajne razlike i na razliku u novčanom iznosu depozita, odgovarajući na određeni mu predmet vještačenja.
91. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, dakle, jasno proizlazi da je kredit bio iskorišten dana 26. listopada 2005. godine, s kojim danom je tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,754900 kuna za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos kredita od 24.800,00 CHF, predstavljao kunsku protuvrijednost od 117.921,52 kuna. Vještak je konkretno naveo u koliko se sve navrata mijenjala ugovorena godišnja stopa, na temelju jednostranih odluka banke, te od kada se primjenjivala nova kamatna stopa u vezi otplate pojedinih anuiteta. Također je utvrdio da je u vezi ugovorenog depozita od 10% od iznosa kredita, tužitelj ostvario pozitivnu razliku od 3.824,41 kuna s obzirom na povećanje tečaja, odnosno razliku od 507,59 Eura u sada važećoj valuti.
92. Iz navedenog vještačkog nalaza proizlazi da:
- ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. prosinca 2005. godine) do dana prijevremene otplate kredita od strane tužitelja (16. rujna 2014. godine), a koja proizlazi isključivo iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.343,81 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), time da je vještak pojedine mjesečne iznose razlika, prikazao u stupcu 'j1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti Eura i to samo pozitivne iznose razlika),
- ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni) tečajnih razlika tijekom otplate kredita, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. prosinca 2005. godine) do dana prijevremene otplate kredita od strane tužitelja (16. rujna 2014. godine), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.159,80 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), time da je vještak pojedine mjesečne iznose razlika, prikazao u stupcu 'j1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti Eura i to sve iznose, dakle i pozitivne i negativne tečajne razlike),
- razlika u depozitu, koja proizlazi iz promjene tečaja, na dan stavljanja depozita na depozitarni račun (26. listopada 2005. godine) u odnosu na dan isplate depozita (16. rujna 2014. godine) iznosi ukupno 507,59 Eura.
93. Na vještački nalaz i mišljenje niti jedna stranka nije imala primjedbi, već su se stranke, sasvim suprotno, očitovale kako nemaju primjedbe na matematički izračun vještaka, te su ujedno sa matematičkim izračunom vještaka uskladile svoja novčana potraživanja i to prvo tužitelj, podneskom od 26. ožujka 2025. godine, a potom i tuženik, podneskom od 31. ožujka 2025. godine.
94. Zbog toga je vještački matematički izračun prihvaćen u cijelosti kao točan, stručan i nepristran.
95. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kada se govori o tzv. pozitivnim tečajnim razlikama i utvrđivanju osnovanosti visine tužbenog zahtjeva tužitelja, utvrđena je preplata temeljem Ugovora u ukupnom iznosu od 4.343,81 Eura.
96. Zbog toga je usvojen u cijelosti konačni zahtjev tužitelja iz podneska od 26. ožujka 2025. godine, kojim je dotični uskladio visinu svog novčanog potraživanja po osnovi preplate u vezi tečajnih razlika, temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, sa matematičkim izračunom vještaka jer u vezi tog potraživanja nije zastarjela novčana tražbina tužitelja, a također nije ocijenjeno osnovanim tuženikovo novčano potraživanje i tuženikov prigovor radi prebijanja.
97. Cijeneći okolnost da je sud dosudio tužitelju konačno istaknuto novčano potraživanje u vezi tzv. pozitivnih razlika, te da nije ocijenio osnovanom novčanu tražbinu tuženika, a analogno tome niti tuženikov prigovor radi prebijanja međusobnih novčanih potraživanja, sud je u daljnjem dijelu obrazloženja trebao pojasniti zbog čega smatra osnovanim potraživanje tužitelja isključivo u vezi pozitivnih razlika, dakle bez prebijanja sa tzv. negativnim razlikama, ali i zbog čega smatra neosnovanom tražbinu tuženika.
98. Činjenica jest da se u ovom slučaju, kada se govori o pozitivnim i negativnim razlikama radi o pravnom pitanju, a kako je sudska praksa u nacionalnom zakonodavstvu oko pojedinih pravnih pitanja izuzetno rijetko jednosmjerna, tako i u pogledu ovog pravnog pitanja postoji određeno razmimoilaženje u pravnim stajalištima oko toga treba li tužiteljima u svojstvu korisnika kredita kao oštećenim potrošačima dosuditi isključivo novčani iznos koji predstavlja preplatu u vezi tzv. pozitivnih razlika ili im treba čak po službenoj dužnosti (što su neki drugostupanjski suci svojevremeno smatrali, iako objektivno malen broj) ili bar na prijedlog tuženika, dosuditi isključivo novčani iznos koji ostane tek nakon što se od pozitivnih razlika oduzmu ili u ovom slučaju prebiju tzv. negativne razlike (u ovom slučaju iznosi koje je vještak izračunao u ukupnoj svoti od 184,01 Eura).
99. Ovaj sud po predmetnom suca u vezi toga pravnog pitanja smatra, bez obzira što je svjestan postojanja suprotnih pravnih stajališta, da nema govora o tome kako bi tužitelju trebalo dosuditi novčani iznos nakon prebijanja pozitivnih i negativnih razlika, neovisno o tome je li tuženik istakao u parničnom postupku prigovor radi prebijanja ili nije istakao takav prigovor jer se ovdje bez ikakve dileme, po uvjerenju predmetnog suca, radi o zastarjelom novčanom potraživanju tuženika, a tužitelj se tijekom ove parnice, između ostalog (ove dvije riječi su navedene jer postoji i drugi razlog za odbijanje tuženikovog prigovora radi prebijanja), pozvao na zastaru u vezi takvog novčanog potraživanja tuženika.
100. Prije svega, ponovo valja u tom kontekstu naglasiti da kada se radi o tužbenom zahtjevu tužitelja, korisnika kredita, kao oštećenog potrošača, na kojeg se direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene zbog podnesene kolektivne tužbe u smislu čl. 502.a ZPP, ne radi se o zastarjelom novčanom potraživanju ukoliko je novčani zahtjev u vezi preplaćenih tečajnih razlika istaknut u roku od 5 godina, računajući sukladno čl. 112. ZPP., od slijedećeg dana u odnosu na dan donošenja drugostupanjske odluke u vezi preplaćenih tečajnih razlika, odnosno računajući od 15. lipnja 2018. godine, obzirom da je zastarijevanje bilo prekinuto podnesenom kolektivnom tužbom, a taj prekid zastare štiti po uvjerenju ovoga suda samo i isključivo tužitelja iz ove parnice ili druge tužitelje, kao oštećene potrošače (no ne i tužene banke u vezi nekakvih njihovih novčanih tražbina), na što upućuje već navedeno utvrđenje VSRH iz navedene odluke.
101. Konačnim zahtjevom istaknutim u ovoj parnici, tužitelj je potraživao isplatu ukupnog novčanog iznosa samo i isključivo u vezi tzv. pozitivnih razlika ili samo u vezi iznosa koje je tužitelj više platio uslijed ništetne valutne klauzule iz Ugovora, te u vezi takvog predmetnog konačnog novčanog zahtjeva tužitelja, nije zastarjelo takvo novčano potraživanje.
102. Međutim, za osnovanost bilo kakvog novčanog potraživanja tuženika temeljem Ugovora su po uvjerenju ovoga suda, odnosno predmetnog suca, ne postoji pravna osnova, a osim toga način na koji je tuženik istakao takav prigovor u ovome postupku, nije dopušten, pa se i stoga radi o neosnovanom prigovoru. Naime, takvo predmetno potraživanje tuženika je zastarjelo u kontekstu činjenice da je od plaćanja preplaćenih ili potplaćenih iznosa, svakako proteklo više od 5 godina, a u kojem roku od 5 godina, računajući od dana plaćanja je tuženik imao pravo potraživati neki novčani iznos ukoliko smatra da mu tužitelj to treba isplatiti po Ugovoru, a ujedno nikada, niti jednom sudskom odlukom, Ugovor nije proglašen ništetnim u cijelosti da bi se primijenila pravila o vraćanju svega onoga što je svaka stranka primila temeljem tog ugovora. Osim toga, pokretanje navedene parnice pred TSZ u smislu čl. 502.a. ZPP, koja je vođena pod brojem P-1401/2012, nije dovelo do prekida zastarijevanja novčanih potraživanja tuženika temeljem Ugovora, kao sastavljača djelomično ništetnih odredaba Ugovora, pa je u tom dijelu osnovan tuž iteljev prigovor zastare novčane tražbine tuženika, odnosno utvrđeno je osnovano tužiteljevo osporavanje osnovanosti tuženikove tražbine radi prebijanja u odnosu na novčanu tražbinu tuženika u iznosima od po 184,01 Eura i 507,59 Eura.
103. Tijekom otplate kredita u razdoblju od gotovo punih 10 godina, počevši od 2005. godine, tužitelj je doista neke rate platio tuženiku u manjem iznosu od onih koje bi bio dužan platiti da nije ojačao tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu (odnosno kada je tečaj CHF bio viši od početnog tečaja), međutim sve te novčane iznose za koje tuženik smatra da je oštećen u vezi tzv. negativnih razlika, tuženik je po uvjerenju ovoga suda mogao potraživati u općem roku zastare od 5 godina (a ne nakon proteka tog roka), računajući od dana izvršenih plaćanja, pod uvjetom naravno da je prethodno dokazao kako postoji neki razlog za utvrđenje ništetnim Ugovora na prijedlog tuženika jer bi u suprotnom takvi novčani zahtjevi tuženika bili neosnovani s obzirom da ne bi postojala pravna osnova za utvrđenje da tuženiku pripadaju ti novčani iznosi, odnosno da je došlo do stjecanja bez osnove ili da je umanjena imovina tuženika (da mu je uopće nastala šteta).
104. Ovaj sud smatra, da je kojim slučajem Ugovor, proglašen ništetnim u cijelosti (no nikada Ugovor nije utvrđen ili proglašen ništetnim u cijelosti – opaska suca) ovom presudom ili nekom drugom pravomoćnom odlukom suda ili da su bar svi potrošački ugovori koje je sklapao tuženik u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u razdoblju u kojem je zaključen i Ugovor, eventualno proglašeni ništetnim u cijelosti presudom TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te da je svaka stranka dužna zbog toga vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ništetnog Ugovora u smislu čl. 323. ZOO, sasvim je jasno da bi i tuženik u tom slučaju imao pravo na prebijanje međusobnih tražbina ili na isticanje prema tužitelju svojih novčanih potraživanja, temeljem Ugovora, a tada se svakako ne bi radilo o zastarjelim potraživanjima tuženika.
105. Valja ovdje ponovo naglasiti i da je po uvjerenju ovoga suda sasvim jasno kako pravna utvrđenja VSRH iz odluke br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, u pogledu u toj odluci istaknutih razloga zbog kojih je prekinut tijek zastare novčanih potraživanja tužitelja, kao oštećenog potrošača, u ovakvim pravnim situacijama iz predmetnog Ugovora, ne štite tuženika i ne može se primijeniti na nekakva tuženikova novčana potraživanja iz Ugovora jer je tuženik bio u ovom slučaju nesavjesni stjecatelj novčanih iznosa koje je stekao temeljem pojedinih dijelova ništetnih odredaba Ugovora koji je sam sastavio, odnosno zbog sadržaja navedene odluke VSRH od 20. ožujka 2018. godine se ne može raditi o prekidu zastarijevanja bilo kakvog novčanog potraživanja tuženika, temeljem Ugovora.
106. S obzirom da su na nivou nacionalnog sudovanja čak postojala, doduše rijetka, pravna stajališta po kojima bi sud (po službenoj dužnosti – opaska suca), neovisno o potencijalnom podnošenju protutužbenog zahtjeva od strane tuženika u vezi isplate novčanog iznosa koji predstavlja tzv. negativne razlike ili neovisno o isticanju prigovora radi prebijanja u pogledu takvog potraživanja tuženika, dakle i u slučaju kada nije podnesena protutužba ili istaknut tuženikov prigovor radi prebijanja, trebao cijen iti Ugovor u njegovoj ukupnosti i cjelini kod odlučivanja koje to pravo na isplatu preplaćenih iznosa pripada tužitelju, dakle kada donosi odluku o visini isplate preplaćenih novčanih iznosa, te da bi ipak trebao i samoinicijativno (dakle, mimo ikakvog konkretnog u tom smislu prijedloga tuženika u parničnom postupku) prebijati pozitivne i negativne razlike, pa tek takvu razliku novčanog iznosa, nakon izvršenog prijeboja, po osnovi preplate dosuditi tužitelju, valja istaći da ovaj sud po predmetnom sucu smatra da je takvo stajalište bilo sasvim promašeno i pogrešno u pravnom smislu jer nije bilo utemeljeno na pozitivnim propisima i na činjenici da u parničnom postupku, sud odlučuje samo i isključivo u granicama istaknutih zahtjeva stranaka, a što su uostalom zaključili i ti pojedini drugostupanjski suci t j. sudovi koji su ga primjenjivali samo jedno kraće vrijeme).
107. Obrazloženje tuženika u ovom postupku u vezi prigovora istaknutog radi prebijanja koji prigovor je istaknut još u pisanom odgovoru na tužbu u ovoj parnici, neovisno o tome što je tuženik visinu svojih potraživanja uskladio sa matematičkim izračunom stalnog sudskog vještaka, nakon provedenog financijskog vještačenja u ovome postupku, bilo u vezi utvrđenja postojanja tražbine u iznosu od 184,01 Eura ili u vezi 507,59 Eura sa zateznim kamatama, sud nije ocijenio osnovanim, već ga je tretirao neosnovanim u pogledu pravne osnove, odnosno prvenstveno zbog prihvaćenog tužiteljevog prigovora zastare, ali i zbog toga što nije dopušteno uvjetno isticati takav prigovor radi prebijanja novčanih tražbina. Ovdje valja ukazati na taj drugi razlog zbog kojeg je neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja (a na koji upućuju i neki drugostupanjski sudovi u svojim odlukama, samo primjerice Županijski sud u Zagrebu u odluci broj Gž-867/2023-2 od 17. prosinca 2024. godine) jer navodi tuženika iz odgovora na tužbu (list 64 spisa ili 10 stranica, tuženikovog odgovora na tužbu) se ne mogu smatrati istaknutim prigovorom radi prebijanja obzirom da takav procesno pravni prigovor podrazumijeva da tuženik ne osporava potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva, a što ovdje nije slučaj jer tuženik tužiteljevu tražbinu u cijelosti osporava. Osnovna pretpostavka prigovora radi prebijanja ne može se smatrati ostvarenom navodom tuženika: "ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja….“ jer prigovor radi prebijanja podrazumijeva zahtjev tuženika da se kompenzira utuženo potraživanje tužitelja, sa protu potraživanjem tuženika u parničnom postupku na osnovi konstitutivne odluke suda, odnosno odluke da sud uz utvrđenje postojanja tražbine tužitelja, utvrdi postojanje protu tražbine tuženika, istaknute radi prebijanja i potom ih svojom odlukom međusobno prebije. Kako nije moguć uvjetni prigovor radi prebijanja jer se radi o tuženikovom procesno pravnom zahtjevu o kojem sud, primjenom čl. 338. st. 3. ZPP odlučuje jednako kao i o zahtjevu tužitelja, ako su za to ostvarene pretpostavke, tuženikov prigovor radi prebijanja na način na koji je istaknut nije osnovan.
108. Kako je sud prihvatio pravna utvrđenja iz navedene pravomoćne presude TSZ, zbog kojih smatra ništetnim pojedine dijelove odredaba Ugovora o valutnoj klauzu li, te je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja u vezi postojanja njegove novčane tražbine, a novčano potraživanje tuženika je ocijenjeno neosnovano, zbog toga je ovom odlukom ujedno i odbijen neopravdano istaknuti navedeni uvjetni zahtjev tuženika u izreci ove presude.
109. Ovdje valja ponovo naglasiti i istaći da je tuženik svoju konačno preciziranu, nakon predmetnog financijskog vještačenja, novčanu tražbinu radi prijeboja obrazložio navodeći da ukoliko bi ovaj sud "deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli", tada tuženik po uvjerenju ovoga suda sasvim pogrešno u pravnom smislu smatra da bi tužitelj bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja jer tuženik nema pravnu osnovu za predmetnu tražbinu koju je istakao radi prebijanja, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, niti uopće može osnovano na taj način (uvjetno, ukoliko sud uopće ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja) istaći prigovor radi prebijanja uz osporavanje novčane tražbine tužitelja.
110. Također, obzirom da je u odgovoru na tužbu, tuženik predočio ovome sudu upravo toga dana, na broj spisa P-629/2023, sva svoja novčana potraživanja prema tužitelju u vezi tzv. negativnih tečajnih razlika i u vezi novčane razlike (koja je doista nastala u korist tužitelja u iznosu od 507,59 Eura) u vezi depozita, navedena novčana tražbina tuženika je u cijelosti zastarjela jer je protekao rok zastare od 5 godina, računajući od dana plaćanja pojedinih anuiteta ili utvrđenja razlike u depozitu, do dana podnošenja odgovora na tužbu u ovome predmetu (list 55 spisa).
111. Na ovaj način je obrazloženo zbog čega sud smatra neosnovanim cjelokupno tražbinu tuženika u vezi tzv. negativnih tečajnih razlika, ali i u vezi razlike u depozitu iz dva razloga.
112. Shodno tome, sud je u cijelosti iz opisanih razloga udovoljio konačno istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, dosudivši mu zatraženi novčani iznos po osnovi preplate za valutu CHF, a koje svote su se odnosile isključivo na preplatu tzv. pozitivnih razlika, a koje su tijekom otplate kredita isplaćene od strane tužitelja banci - tuženiku, a do kojih razlika je došlo na štetu tuž itelja zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita. Ta odluka je bila utemeljena na prihvaćenom vještačkom matematičkom izračunu u vezi kojeg stranke nisu imale prigovor.
113. Tužitelju je zatezna kamata na sve mjesečno utvrđene po vještaku iznose preplate, bila dosuđena računajući od dana kada je tužitelj izvršio pojedina mjesečna plaćanja u smislu otplate anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose (a datumi tih uplata su jasno bili vidljivi u pregledu prometa po partiji kredita i u vještačkom tabelarnom nalazu i to iz stupca naslovljenog kao "Datum plaćanja").
114. Dakle, odluka o zateznoj kamati u vezi pojedinih mjesečnih iznosa preplate je donesena u smislu čl. 29. i čl. 1115. ZOO, računajući od dana kada je tužitelj vršio plaćanje pojedinih anuiteta, a sve prema vještačkom nalazu i materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu jer sud tuženika kao kreditora i ujedno sastavljača pojedinih djelomično ništetnih odredaba Ugovora (posredstvom zaposlenika tuženika ovlaštenih za sastavljanje ugovora o kreditu), smatra nepoštenim stjecateljem od dana stjecanja, zbog čega od toga dana u smislu čl. 1115. ZOO, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na sve preplaćene iznose. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, ovaj sud zaključuje da je tuženik nepošteni stjecatelj, te da mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja sukladno navedenim pozitivnim propisima.
115. Shodno tome, valjalo je odlučiti kao u izreci, pri čemu nije prihvaćen prigovor tuženika u vezi "tijeka zakonskih zateznih kamata", kako to tuženik navodi još u odgovoru na tužbu, iako je jasno da se u smislu čl. 29. ZOO, tužitelju trebaju dosuditi zatezne kamate, kakve su tužitelju u ovoj parnici i dosuđene (bez obzira što i odvjetnica tužitelja, kada ističe taj sporedni zahtjev u vezi kamate, po uvjerenju ovoga suda, koristi sasvim bespotrebno termin "zakonska", kada potražuje isplatu zatezne kamate, premda tu riječ "zakonska" ne poznaje čl. 29. ZOO, na osnovu koje odredbe je i utemeljeno to sporedno potraživanje tužitelja). Naime, dosuđivanje zatezne kamate tužitelju u opisanim okolnostima slučaja, tek od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je postala pravomoćna prvostupanjska presuda TSZ u predmetu broj P -1401/2012 (kako to tuženik smatra da tužitelju treba dosuditi, naravno da bi sebi umanjio svoju obvezu u vezi isplate zatezne kamate), bilo bi suprotno onome što tužitelju pripada u smislu čl. 29. i čl. 1115. ZOO, a sukladno onome što je sud već naveo u obrazloženju ove odluke. Dakle, tuženik kao sastavljač pojedinih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, nije postao nesavjestan stjecatelj od dana pravomoćnosti sudske odluke u predmetu TSZ br. P-1401/2012, već od dana stjecanja, a o čemu također postoji već mnogobrojna sudska praksa na nivou niže stupanjskog sudovanja, ali i na nivou odluka VSRH.
116. Zbog navedenog je tužitelju dosuđena, pripadajuća zatezna kamata na sve dosuđene novčane iznose, računajući od dana kada je tuženik stekao sve preplaćene iznose po osnovi pozitivnih tečajnih razlika.
117. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu č l. 154. st.1. ZPP jer tužitelj je uspio u cijelosti sa svojim konačnim tužbenim zahtjevima, dok tuženik nije uspio niti djelomično u pogledu konačnog zahtjeva tužitelja, ali niti u vezi istaknutog prigovora radi prebijanja novčanih tražbina stranaka.
118. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnice tužitelja iz podneska od 04. lipnja 2025. godine, a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.
119. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe i podneska od 24. kolovoza 2023. godine, priznat iznos od 200,00 Eura po podnesku, za sastav podneska od 20. listopada 2023. godine (kojim se tužitelj očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu), priznat je isti iznos od 200,00 Eura, a za sastav podneska od 26. ožujka i 08. travnja 2025. godine, također po 200,00 Eura za svaki od tih dvaju podnesaka. Pored toga, tužitelju je za zastupanje po punomoćniku na dva održana ročišta u ovome predmetu (dana 11. rujna 2024. godine, te 04. lipnja 2025. godine), priznat iznos od 200,00 Eura za svako od tih ročišta, obzirom da se troškovnikom odvjetnice tužitelja, nije niti tražila naknada za zastupanje na glavnoj raspravi na kojoj su saslušani tužitelj i 1 svjedokinja.
120. Kako je u ovom dijelu utvrđen opravdan trošak u iznosu od 1.400,00 Eura, valjalo je tužitelju u vezi te opravdane svote parničnih troškova, priznati i svotu od 350,00 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, a osim toga, tužitelju je priznat i iznos od 240,00 Eura u vezi opravdanog parničnog troška na ime novčanog iznosa s kojim je tužitelj sufinancirao predmetno izvođenje dokaza financijskim vještačenjem.
121. Kako je na ovaj način utvrđen opravdan parnični trošak u iznosu od 1.990,00 Eura, ta svota je tužitelju i dosuđena u vezi naknade opravdanih parničnih troškova, sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos, počevši od dana donošenja presude u ovome predmetu. Preko tog dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan preostali zahtjev tužitelja.
122. Naime, tužitelju nije priznat u smislu čl. 155. ZPP, kao opravdan trošak, trošak za sastavljanje podneska od 14. studenog 2024. godine, koji podnesak je tužitelj dostavio sudu nakon zaključenja prethodnog postupka, sasvim samoinicijativno i bez opravdanog razloga (nakon održanog ročišta na kojem su saslušani tužitelj i njegova supruga), a kojim je tužitelj posredstvom odvjetnice našao potrebnim nešto pojašnjavati u vezi iskaza tužitelja i dostavljati čak nedopušteno u tom kontekstu i materijalni dokaz (list 306-307), nakon zaključenja prethodnog postupka, bez dopuštenja ili odobrenja suda, te iznositi neke nove činjenice u vezi tuženikovog prigovora u vezi aktivne legitimacije tužitelja.
U Bjelovaru, 29. kolovoza 2025. godine.
Sudac
Sanjin Milošević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 30. kolovoza 2025. godine, a putem ovoga suda.
