REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5586/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Jasni Detelj Marković, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 14. srpnja 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 29. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102970191 od 27.04.2006. g. solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Lovrić, pod brojem: OU-187/06 dana 04.05.2006., zaključen između korisnika kredita DE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Kreditora ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 u dijelu u kojem je iskazan u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „92.000,00 CHF (devedesetdvijetisuće švicarskih franaka) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102970191 od 27.04.2006. g. solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Lovrić, pod brojem: OU-187/06 dana 04.05.2006., zaključen između korisnika kredita DE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Kreditora ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., 51 000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 u dijelu u kojem je iskazan u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Iznos mjesečnog obroka=680,05 CHF (šestoosamdesetti05/100 švicarskih franaka). VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveze iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa obroka u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."

III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., 51 000 Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju PAP ZLATKO, TRG. A.MIHANOVIĆA 1, 10 360 SESVETE, OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 16.286,87 € / 122.713,43 HRK, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana na iznos kako slijedi:

− 21,73 € od 02.11.2008. godine do isplate,

− 26,56 € od 02.01.2009. godine do isplate,

− 28,53 € od 02.02.2009. godine do isplate,

− 30,51 € od 02.03.2009. godine do isplate,

− 24,59 € od 02.04.2009. godine do isplate,

− 25,20 € od 02.05.2009. godine do isplate,

− 18,45 € od 02.06.2009. godine do isplate,

− 10,53 € od 02.07.2009. godine do isplate,

− 13,79 € od 02.08.2009. godine do isplate,

− 19,52 € od 02.09.2009. godine do isplate,

− 13,94 € od 02.10.2009. godine do isplate,

− 13,40 € od 02.11.2009. godine do isplate,

− 20,03 € od 02.12.2009. godine do isplate,

− 25,35 € od 02.01.2010. godine do isplate,

− 32,31 € od 02.02.2010. godine do isplate,

− 30,63 € od 02.03.2010. godine do isplate,

− 42,60 € od 02.04.2010. godine do isplate,

− 40,01 € od 02.05.2010. godine do isplate,

− 42,85 € od 02.06.2010. godine do isplate,

− 74,70 € od 02.07.2010. godine do isplate,

− 67,65 € od 02.08.2010. godine do isplate,

− 93,58 € od 02.09.2010. godine do isplate,

− 80,72 € od 02.10.2010. godine do isplate,

− 68,84 € od 02.11.2010. godine do isplate,

− 101,60 € od 02.12.2010. godine do isplate,

− 114,53 € od 23.12.2010. godine do isplate,

− 2.326,64 € od 23.12.2010. godine do isplate,

− 86,03 € od 23.12.2010. godine do isplate,

− 83,56 € od 02.03.2011. godine do isplate,

− 74,51 € od 02.04.2011. godine do isplate,

− 75,38 € od 02.05.2011. godine do isplate,

− 99,11 € od 02.06.2011. godine do isplate,

− 103,19 € od 02.07.2011. godine do isplate,

− 136,21 € od 03.08.2011. godine do isplate,

− 136,21 € od 03.08.2011.godine do isplate,

− 1.572,37 € od 03.08.2011. godine do isplate,

− 115,74 € od 03.08.2021. godine do isplate,

− 92,38 € od 04.10.2011. godine do isplate,

− 83,51 € od 08.12.2011. godine do isplate,

− 90,43 € od 04.01.2012. godine do isplate,

− 93,50 € od 18.01.2012. godine do isplate,

− 95,51 € od 08.03.2012. godine do isplate,

− 92,52 € od 05.04.2012. godine do isplate,

− 93,41 € od 08.05.2012. godine do isplate,

− 96,19 € od 05.06.2012. godine do isplate,

− 93,34 € od 06.07.2012. godine do isplate,

− 94,99 € od 31.07.2012. godine do isplate,

− 91,76 € od 23.08.2012. godine do isplate,

− 87,91 € od 13.09.2012. godine do isplate,

− 93,23 € od 08.11.2012. godine do isplate,

− 5.312,88 € od 08.11.2012. godine do isplate,

− 3.877,32 € od 08.11.2012. godine do isplate,

− 6,89 € od 08.11.2012. godine do isplate,

i to od dospijeća pojedinog iznosa pa do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), od 01.01.2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana, od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01.01.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka 1.979,66 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. kolovoza 2025. do isplate i to po stopi od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena te za razdoblje od 1.1.2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je s tuženikom kao kreditorom dana 27.04.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102970191, solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Lovrić, pod brojem: OU-187/06 dana 04.05.2006. radi kupnje nekretnine, a kojim ugovorom se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 92.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, dok se tužitelj obvezao iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2. Tužitelj je otplatio kredit u cijelosti dana 07.11.2012. godine.

3. U članku 2. ugovora ugovoren je iznos kredita od 92.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj te je ujedno čl. 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 156 mjesečnih obroka, a iznos mjesečnog obroka iznosi 680,05 CHF.

4. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa obroka u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

5. Navedena klauzula u ugovoru je temeljem kolektivne tužbe presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Isto proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH Rev-2221/18, da bi u konačnici ustavna tužba tuženika povodom presude i rješenja VSRH Rev-2221/2018 i Pž-6632/17 bila odbijena, odnosno odbačena, a sve kako to proizlazi iz odluke Ustavnog suda broj U-III-4150/2019.

6. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003 ) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također u istom članku je propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi: Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.

7. Tužitelj prilikom sklapanja ugovora nikako nije mogao utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj se odredbi uopće nije pojedinačno pregovaralo već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika.

8. Nadalje, ističe se da tužitelju od strane tuženika nisu bile podastrijete informacije koje sadrže točne i nedvosmislene, razumljive i jasne kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku.

9. U vrijeme zaključenja ugovora, tužitelj nije znao koji valutni rizik za njega predstavlja konkretno ugovorena valutna klauzula u CHF, a niti ga je tuženik u razumnoj mjeri uredno i uredno upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Upravo zbog navedenog tužitelj nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne.

10. Naime tužitelj nije bio upozoren da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao kreditore, a ne za potrošače kao korisnike kredita. Drugim riječima, sintagmu da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni ovdje tužitelj.

11. Dakle, tuženi kao banka bio je svjestan specifičnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno raspolagao je dovoljnim stručnim znanjem te je mogao predvidjeti posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskom franku, a na koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije upozorio tužitelja. S druge pak strane, tužitelj kao potrošač, obični građanin koji nije ekonomske struke ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da bi mogao isto znati, a niti ga je tuženik na jasan, razumljiv i nedvosmislen način informirao i upozorio na konkretne rizike, a osobito mu nije rastumačio da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ , odnosno da je ista sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita. Dakle, upravo zato što ga tuženik nije na adekvatan način upozorio na rizike tužitelj nije bio ni svjestan istih rizika i nije mogao razumjeti odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF pa slijedom nije mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora sa valutnom klauzulom u CHF ili ne.

12. Nastavno, ovakvim nezakonitim postupanjem tuženi je cjelokupan rizik konkretnog poslovnog odnosa prebacio na tužitelja-slabiju stranu u ugovornom odnosu, a koji mu po stručnom znanju u odnosu na konkretne ugovorne odredbe nikako nije mogao parirati. Dakle, sintagmu da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni ovdje tužitelj.

13. Dakle navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača.

14. Sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute, bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu.

15. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom.

16. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužitelj jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je bila ovisna glavnica koju je tužitelj otplaćivao u kunama.

17. Navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo.

18. Ujedno, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tužitelja s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ga banka nije o tome informirala. Tuženi je, naime, postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužitelju podastro na potpis unaprijed sastavljen tipski ugovor u kojem se nije pojedinačno pregovaralo o odredbama iz čl. 2, čl. 7. dok pritom navedene odredbe nije niti rastumačio tužitelju na način da bi ovaj razumio rizike i posljedice ugovaranja valute u švicarskom franku, čime je narušena ravnoteža među ugovornim stranama na štetu potrošača. Sumarno, kada se uzme u obzir da je tuženik navedene odredbe ne samo razumio, već o istima nije obavijestio i informirao tužitelja čime je tužitelj zapravo preuzeo sav rizik švicarskog franka kao valute, slijedom čega su takve odredbe prosječnom potrošaču, konkretno ovdje tužitelju ostale nerazumljive, te je riječ o odredbama u okviru tipskog ugovora o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale jasno je da je ravnoteža među ugovornim stranama narušena te da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te se time ogriješio o zakonske odredbe čl. 81. i 87.

Zakona o zaštiti potrošača.

19. Opisano nedopušteno postupanje tuženika je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 potvrđeno i presudom Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17, a konačno je takav stav zauzet odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske po reviziji Rev-2221/18. U povodu citirane kolektivne tužbe navedenom presudom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Budući da je ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom ( ugovor o kreditu sklopljen dana 27.04.2006.g. a presuda se odnosi na razdoblje od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. ) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda da je ništetna, odnosno nepoštena odredba tuženika o CHF valutnoj klauzuli, sve u skladu sa čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, sve odluke viših sudova na koje se tužitelj pozvao, a donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.1. Zakona o zaštiti potrošača obvezuju i ovaj sud temeljem odredbe čl. 138. a navedenog Zakona kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite svojih prava.

21. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

22. Prema izračunu tužitelja razlika za povrat preplaćenog tečaja iznosi 16.286,87 € / 122.713,43 HRK od 27.04.2006. do dana isplate u cijelosti 07.11.2012. Slijedom navedenog, preplaćeni iznos tužitelja iznosi ukupno 16.286,87 € / 122.713,43 HRK uvećano za zakonsku zateznu kamatu, te je jasno da neravnoteža među ugovornim stranama nije otklonjena kao i da učinak zaštite tužitelja kao potrošača, nije postignut, a što proizlazi i iz presude Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet IE protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima kao i iz presude suda EU broj C-51/17.

23. Tužitelj ističe da u slučaju provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, zadržava pravo specificiarti tužbeni zahtjev u odnosu na vrijednost predmeta spora, pa makar i u slučaju kada bi isto predstavljalo povećanje tužbenog zahtjeva.

24. Tužitelj ujedno ovdje ukazuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, u kojoj VSRH nedvojbeno ukazuje na to da se ovakvim restitucijskim postupcima (posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, kako to navodi VSRH) dokazni postupak ne provodi, a drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača te suprotno s procesnim i materijalnim pravom.

25. Slijedom svega navedenog tužitelj je ustao ovom tužbom i tužbenim zahtjevom.

26. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova koje u nastavku iznosi.

27. Prigovor zastare

28. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

29. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

30. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

31. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu,koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe.

32. Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 7. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

33. O statusu tužitelja kao potrošača

34. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP)određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

35. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

36. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

37. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse drugostupanjskog suda.

38. O nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF a) odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku

39. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

40. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite.

41. Navedeno potvrđuju i odluke Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima.

42. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio daje odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

43. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C- 243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak iako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

44. Tuženik stoga ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe.

45. Također, VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke.

46. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se,stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

47. Slijedom svega navedenog, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije,prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a tuženik se očituje kako slijedi.

48. b) o informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora

49. Nastavno na gore navedeno, u ovom postupku tuženik predlaže utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze.

50. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu:USRH) posl. br. U-III-5458/2021 od dana 30. lipnja 2022. godine.

51. USRH navodi kako iz presuda VTS-a proizlazi da su predmet kolektivnog spora bile informacije koje je pojedina banka davala svim potrošačima generalno, kroz opće ili tržišne komunikacije, jer se radi o kolektivnoj, a ne individualnoj zaštiti potrošača. Tako USRH navodi:«...ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dana odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene utvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost(direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti odredaba konkretnog ugovora...»

52. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije,prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

53. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

-

u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

-

ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

-

težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

-

isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

-

na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; 54. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

55. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:

56. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

57. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR,CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. - . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.

58. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

59. Iz letka ”Paket iz minusa u plus” (za zatvaranje ranijih obveza, kao što je kod tužitelja)vidljivo je da su se nudili krediti i u EUR i CHF te je potrošač imao pravo izbora više modela te vrste kredita. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli.

60. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro.

61. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

62. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

63. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. BE (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.

64. Predloženim dokazima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. BE svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

65. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika.

66. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8.propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora.

67. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:

-

promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

-

banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (str. 3. dopisa HNB-a)

-

tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije

68. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita.

69. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. 70. d) Zaključno

71. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

72. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik,osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

73. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF.

74. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

75. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, damu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

76. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu ida se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

77. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime,navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

78. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

79. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u spis, saslušan je tužitelj.

80. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

81. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.

82. Nesporna je visina tužbenog zahtjeva.

83. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužitelja.

84. Tužitelj je iskazao da je ugovor u CHF predložila je banka, odnosno investitor koji je surađivao sa bankom, nisu mu ponuđeni ugovori u drugim valutama, već isključivo u CHF i nije imao mogućnosti utjecaja na taj izbor. Ugovor je sklopljen u svrhu rješavanja stambenog pitanja, odnosno kupnje stana, a stan je kupljen isključivo radi stanovanja. Banka ga nije upozorila ni na kakve rizike CHF Pročitao je ugovor i razumio ga je, ali ne u potpunosti i financijski učinak ugovora u CHF-u. Obzirom su rate kredita počele rasti nakon 2 do 3 godine od zaključenja ugovora, u strahu od daljnjeg rasta rata i eventualne nemogućnosti otplate, morao se zadužiti kako bi uspio doći do novca potrebnog da prije vremena otplati taj kredit, obzirom su rate konstantno rasle. Nije nikad bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva i kreditne rate osobno je otplaćivao. Nikada nije radio u banci, a niti na bilo kakvim financijskim poslovima.

85. Nakon saslušanja tužitelja sud je nedvojbeno utvrdio da djelatnici tuženika nisu pojedinačno raspravljali sa tužiteljem o odredbama ugovora. Predložen mu je ugovor u CHF kao najpovoljniji ugovor, ali pri tome nije upozoren na rizike sklapanja ugovora u CHF. Prema iskazu tužitelja, nikad nije radio na financijskim poslovima, stoga je evidentno da nema saznanja o financijskom poslovanju, a banka je takvim sklapanjem ugovora sa tužiteljem u kojem nije pružila dovoljno informacija iskoristila položaj jače ugovorne stranke kao financijska institucija i time je došlo do neravnopravnosti odnosa između tužitelja i tuženika u ovom pravnom poslu. Jednako tako, banka je time postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora, što je protivno čl. 4. ZOO-a, a odnosi se na jedno od osnovnih načela obveznog prava.

86. Predmet ovog spora je zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

87. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti .

88. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a.

89. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

90. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

91. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

92. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

93. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.

94. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

95. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

96. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

97. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

98. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

99. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

100. Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

101. Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 7.6.2023. g. 102. Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.

103. Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

104. Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 potječe od 14. lipnja 2018.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.

105. U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata.

106. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.

107. Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.

108. Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

109. Stoga u ovom predmetu je prigovor zastare utvrđen neosnovanim.

110. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 16.286,87 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u tužbi i tužbenom zahtjevu.

111. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

112. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 16.286,87 €, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 500,00 €, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 5.5.2025, 14.5.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 1.000,00 €, što sveukupno iznosi 1.500,00 €, te 25% PDV-a u iznosu od 375,00 €, pristojba na tužbu 104,66 €, tako da ukupni trošak iznosi 1.979,66 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 29. kolovoza 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika