Poslovni broj: P-2314/2019

Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85A, Crikvenica

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, u parničnom predmetu tužitelja KA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun iz ZOU Ferenčić i Liebhardt, odvjetnicima iz Crikvenice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska 69, zastupanog po pun iz OU FA i drugi, iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 25. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objaviviši dana 29. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnost odredbe čl. 2 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, koja čini dio ugovora o kreditu broj 418-50-3882112, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 18. siječnja 2007. godine.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 499,02 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 12,61 EUR, počev od 07. veljače 2008. godine do isplate;

- na iznos od 12,53 EUR, počev od 06. ožujka 2008. godine do isplate;

- na iznos od 12,46 EUR, počev od 05. travnja 2008. godine do isplate;

- na iznos od 12,39 EUR, počev od 07. svibnja 2008. godine do isplate;

- na iznos od 12,31 EUR, počev od 06. lipnja 2008. godine do isplate;

- na iznos od 12,24 EUR, počev od 01. srpnja 2008. godine do isplate;

- na iznos od 12,16 EUR, počev od 07. kolovoza 2008. godine do isplate;

- na iznos od 12,08 EUR, počev od 06. rujna 2008. godine do isplate;

- na iznos od 12,01 EUR, počev od 05. listopada 2008. godine do isplate;

- na iznos od 11,93 EUR, počev od 06. studenog 2008. godine do isplate;

- na iznos od 11,85 EUR, počev od 01. prosinca 2008. godine do isplate;

- na iznos od 11,78 EUR, počev od 09. siječnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 11,70 EUR, počev od 06. veljače 2009. godine do isplate;

- na iznos od 11,62 EUR, počev od 08. ožujka 2009. godine do isplate;

- na iznos od 11,53 EUR, počev od 09. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,45 EUR, počev od 17. svibnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 11,37 EUR, počev od 08. srpnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 11,29 EUR, počev od 08. srpnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 11,21 EUR, počev od 13. kolovoza 2009. godine do isplate;

- na iznos od 11,12 EUR, počev od 05. rujna 2009. godine do isplate;

- na iznos od 11,04 EUR, počev od 01. listopada 2009. godine do isplate;

- na iznos od 10,95 EUR, počev od 01. studenog 2009. godine do isplate;

- na iznos od 10,87 EUR, počev od 01. prosinca 2009. godine do isplate;

- na iznos od 10,78 EUR, počev od 01. siječnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 10,69 EUR, počev od 01. veljače 2010. godine do isplate;

- na iznos od 10,60 EUR, počev od 01. ožujka 2010. godine do isplate;

- na iznos od 10,51 EUR, počev od 01. travnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 10,42 EUR, počev od 01. svibnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 10,33 EUR, počev od 01. lipnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 10,24 EUR, počev od 01. srpnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 10,15 EUR, počev od 01. kolovoza 2010. godine do isplate;

- na iznos od 07,17 EUR, počev od 01. rujna 2010. godine do isplate;

- na iznos od 07,09 EUR, počev od 01. listopada 2010. godine do isplate;

- na iznos od 07,03 EUR, počev od 01. studenog 2010. godine do isplate;

- na iznos od 06,95 EUR, počev od 01. prosinca 2010. godine do isplate;

- na iznos od 06,89 EUR, počev od 01. siječnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 06,82 EUR, počev od 01. veljače 2011. godine do isplate;

- na iznos od 06,75 EUR, počev od 01. ožujka 2011. godine do isplate;

- na iznos od 06,68 EUR, počev od 01. travnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 06,61 EUR, počev od 01. svibnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 06,53 EUR, počev od 08. lipnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 05,03 EUR, počev od 07. srpnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 04,98 EUR, počev od 07. kolovoza 2011. godine do isplate;

- na iznos od 04,92 EUR, počev od 07. rujna 2011. godine do isplate;

- na iznos od 04,86 EUR, počev od 01. listopada 2011. godine do isplate;

- na iznos od 04,80 EUR, počev od 06. studenog 2011. godine do isplate;

- na iznos od 04,74 EUR, počev od 07. prosinca 2011. godine do isplate;

- na iznos od 04,67 EUR, počev od 01. siječnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 04,61 EUR, počev od 08. veljače 2012. godine do isplate;

- na iznos od 04,55 EUR, počev od 07. ožujka 2012. godine do isplate;

- na iznos od 04,49 EUR, počev od 07. travnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 04,43 EUR, počev od 06. svibnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 04,37 EUR, počev od 01. lipnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 04,31 EUR, počev od 08. srpnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 04,24 EUR, počev od 01. kolovoza 2012. godine do isplate;

- na iznos od 04,18 EUR, počev od 08. rujna 2012. godine do isplate;

- na iznos od 04,12 EUR, počev od 01. listopada 2012. godine do isplate;

- na iznos od 02,98 EUR, počev od 23. listopada 2012. godine do isplate; sve po stopama propisanim odredbama čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.850,00 EUR-a u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Smatra se da je tužba tužitelja povučena za iznos od 360,46 EUR-a.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda dana 12. lipnja 2019. godine, tužitelj u bitnome, navodi da su parnične stranke dana 18. siječnja 2007 godine zaključile ugovor o kreditu broj 418-50-3882112 i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita i potrošača, a tuženik u svojstvu davatelja kredita i trgovca. Odredbom čl. 2 ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa " u skladu s odlukom o kamatnim stopa kreditora". Tužitelj nadalje ističe da je ugovor o kreditu unaprijed sačinjen od strane tuženika, te se o njegovim odredbama nije pregovaralo, niti se moglo pregovarati, da se radi o tipskom ugovoru koji je tuženik nudio svim potrošačima koji su u tom razdoblju podizali kredite kod njega i prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelju kao potrošaču i korisniku kredita objasnio sve čimbenike koji utječu na formiranje kamatne stope. Sama odredba ugovora je tužitelju kao potrošaču bila nejasna i nerazumljiva, te tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakva posebna ekonomsko – financijska znanja ili vještine na temelju koji bi mogao spoznati značaj i domašaj sporne odredbe. Zbog svega navedenog citirana odredba ugovora je ništetna temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, a što je potvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Tužitelj smatra da je oštećen za iznos preplaćenih kamata i to za sve izvršene isplate koje se temelje na kamatnoj stopi koja je bila jednostavno mijenjana od strane tuženika. Slijedom navedenog, predložio je da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredba čl. 2 ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.475,77 kn (od čega se iznos od 2.300,00 kn odnosi za nalaz i mišljenje vještaka Hanika) uvećano za zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i obvezati ga na naknadu prouzročenih mu parničnih troškova.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi, za koje da je Trgovački sud u Zagrebu presudom posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da predstavljaju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a koja presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, a tuženik je stava da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, te da sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. U odnosu na ugovornu odredbu od promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik drži da je sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti tu konkretnu spornu odredbu već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. Tuženik drži da je predmetna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Tuženik smatra da je odredba gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, da je Ugovor solemniziran sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu i obrazložen je tužitelju, a i tuženik je tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Stoga smatra da je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja, a tužitelj nikada nije imao prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito s istima bila suglasan. Tuženik je mijenjao kamatne stope pošteno i samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u toč. VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Tuženik smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu prihvatio primjenu predmetnih Općih uvjeta, a u kojima su dakle utvrđeni egzaktni parametri o kojima ovisi promjena kamatnih stopa. Tužitelj je svakako kao razumno dobro informiran, razuman pažljiv i oprezan potrošač mogao razumjeti i shvatiti značenje promjenjive kamatne stope, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu, te je svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope, koja je kasnije mogla biti manja ili veća, sukladno parametrima prema kojima se ona određuje. Tužitelj nije morao uopće podignuti kredit u svrhu kupnje stana. Dakle, tužitelj nije bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika, odabrao je podignuti kredit upravo kod tuženika i upravo pod tim uvjetima pod kojima je kredit i zaključen. Tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, predložio je odbiti tužbu i tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od dana 24. srpnja 2025. godine tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u ugovor o kreditu broj 418-50-3882112 (list 7 -11 spisa), otplatni plan (list 481-491 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 492-497 spisa). Sud nije proveo dokaz uvidom u Pravilnike tuženika o načinu obračuna kamatne stope, koje je isti priložio odgovoru na tužbu jer predmet ovog postupka nije pitanje metodologije izračuna kamatnih stopa već valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke jedne ugovorne strane. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka OA, te tužitelja kao parnične stranke.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 418-50-3882112 (list 7-11 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen dana 18. siječnja 2007. godine između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Iznos kredita je kunska protuvrijednost 18.000 CHF, stambeni kredit za ostalo bez početka, rok otplate 120 mjeseca. Čl. 2 je određeno da je redovna kamata 3,95 %, godišnja, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neisplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora. Čl. 7 određeno je da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

6. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Goranka Šmer Maraš navodi da je uvidom u dokumente Otplatni plan (Prilog 1 Nalaza i mišljenja) koji je početni otplatni plan kredita i Otplatni plan (Prilog 2 Nalaza i mišljenja) koji je realizirani otplatni plan kredita utvrdio da je kredit isplaćen dana 25.01.2007. godine u iznosu od 18.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika. Uvidom u arhivu tečajnih lista tuženika na web adresi www.rba.hr vještak je utvrdio da je pri isplati kredita na dan 25.01.2007. godine primijenjen srednji tečaj koji je iznosio 1 CHF = 4,568648 HRK. Kunska protuvrijednost isplaćenog kredita iznosi 82.235,66 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Prijepis knjigovodstvene kartice (Prilog 3 Nalaza i mišljenja) vještak je utvrdio da je kredit prijevremeno otplaćen dana 22.10.2012. godine. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna vještaka, novčane razlike nastale između plaćenog iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom kamatne stope po početnom otplatnom planu, sve po mjesecima u utuženom razdoblju, ukupno iznose 823,03 CHF, odnosno 3.760,12 HRK, a što preračunato u službenu valutu EUR iznosi 499,02 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5 nalaza i mišljenja.

7. Saslušana kao svjedok OA u svome iskazu navodi da je u predmetno doba radila u poslovnici tuženika u Rijeci kao voditelj iste. Da ne poznaje osobno tužitelja te koliko joj je poznato isti je kredit dizao u poslovnici u Splitu. Da su u poslovanju prvo nudili kredite u eurima koji su bili standard, a krediti u švicarcima su bili jedna dodatna opcija kroz jedno određeno vrijeme, a korisnik koji se odlučio za kredit u švicarcima mogao kasnije promijeniti valutu u euro, postojao je članak u kreditu koji je govorio o tome da klijent može u svakom trenutku promijeniti valutu ugovora bez dodatne solemnizacije. Da su korisnike upozoravali na rizik promjenjive kamatne stope i eventualnu promjenu tečaja, obzirom svaka valuta koja nije domicilna ovisi o razlici tečaja koji je mogao narasti kao što je mogao i padati i to nitko nije mogao predvidjeti, a klijente su upozoravali da anuitet ovisi o tečaju koji vrijedi na zadnji dan tekućeg mjeseca. Da su morali svakoga upozoriti na rizike kredita, a isto tako za svaki proizvod prolaze edukacije. Da je u to vrijeme bila manja kamata u švicarcima u odnosu na EUR-o. Da ne zna zašto je to tako, vjerojatno su bili jeftiniji na tržištu i zato se većina stranaka odlučivala za franke obzirom su tako ostvarivali veću kreditnu sposobnost. Da banka ima modul u koji ubace parametre i tada se za svaku stranku radi poseban ugovor, ali svakako ugovor izrađuje banka.

8. Saslušan kao parnična stranka tužitelj BA u svome iskazu navodi da je negdje 2008. godine u poslovnici tuženika u Splitu pokrenuo postupak dizanja kredita. Da je u to vrijeme počeo raditi u vojsci pa je zato išao u poslovnicu u Splitu, a trebao mu je stambeni kredit tj. nešto je dorađivao oko kuće. Da je došao u poslovnicu, te mu je ponuđen kredit u švicarcima na što je rekao "u redu neka budu švicarci" jer mu je prezentirano da je povoljniji kredit. Da je ugovor je bio gotov i samo ga je trebalo potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika, a misli da nije bio upozoren od strane banke na rizike oko sklapanja takvog ugovora o kreditu, rečeno mu je da je ugovor u švicarcima povoljniji, da je rata niža i duži rok otplate. Da je prije potpisivanja ugovora pročitao ugovor o kreditu, ali možda nije razumio sve odredbe ugovora. Da je prilikom povrata kredita shvatio što je promjenjiva kamatna stopa. Da je nakon što je izašao iz vojske bio suočen s time i više nije dolazila rata u jednakim omjerima te zna da se prvo namirivala kamata, kasnije glavnica i da je u konačnici bilo više za platiti. Da se prilikom sklapanja ugovora nije raspitivao o tome o čemu će ovisiti promjena te kamatne stopa i to mu je bio prvi ugovor koji je sklapao uz promjenjivu kamatnu stopu.

9. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.

10. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl 2. Ugovora o kreditu br. 418-50-3882112 od dana 18. siječnja 2007. godine a koja odredba se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope.

11. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu br. 418-50-3882112 dana 18. siječnja 2007. kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 18.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Isto tako nije sporno da je čl. 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja da na dan zaključenja ugovora iznosi 3,95% godišnje. Također nije sporno da je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, niti da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope.

12. Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

13. Među strankama je sporno da li je naprijed navedena ugovorna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu br. 418-50-3882112, a koja odredba se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu ništetna, posljedično čemu da li je osnovan zahtjev tužitelja za povratom isplaćenih iznosa primjenom te ugovorne odredbe.

14. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Gornake Šmer Maraš prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu, pa mu u cijelosti poklanja vjeru, ovo tim više što je isti po mišljenju suda u cijelosti otklonio primjedbe iznesene po pun tuženika. Sud drži da saslušana svjedokinja UA nema neposrednih saznanja o samom ugovoru o kreditu obzirom je isti realiziran u poslovnici u Splitu a ne u Rijeci, a što se tiče iskaza tužitelja valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojima je u cijelosti suglasan pa ga je sud prihvatio kao istinit.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba t. 2. koja se odnosi na ugovorenu redovnu kamatu kao promjenjivu, bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o visini kamatnih stopa, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatni stopama, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a ( NN 35/05 ). Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

17. Naime, odredbom čl 2. predmetnog Ugovora o kreditu je određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 3,95 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 3,95 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tom tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

18. Nedvojbeno tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje ( obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Navedeno podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Slijedom navedenog, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora, te da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, a kako je dakle predmetna odredba čl 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 102. ZZP-a iz 2007.g. ništetna, dok odredba u dijelu u kojem je naznačeno da na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi 3.95 % nije ništetna, a zbog čega njena valjanost i primjena, te time i učinak nije doveden u pitanje. Pri tom valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelju skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 3,95 % nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristao.

19. Nadalje valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž7129/13 od 13.06.2014.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to i propisano odredbom čl. 138. a ZZP/07 i čl. 118. sada važećeg ZZP/14 ( NN 41/14). Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Također nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Kako dakle ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

20. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Slijedom svega gore navedenoga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

21. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju.

22. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 138a ZZP-a iz 2007.g. je da odluka u sporu o utvrđenju ništavosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju, a kako je propisano i odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništave ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništavosti takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništavosti koji je bezvremenski. Konačno i Vrhovni sud RH je na svojoj Sjednici od 30.01.2020.g. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 ( čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, sud je mišljenja da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan.

23. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a ( NN 35/05) vratiti iznose primljene primjenom ništetne odredbe uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika, te je na navedeno odlučeno je kao u točci II). izreke ove presude.

24. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 24. srpnja 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da umjesto prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 6.475,77 kn/ 859,48 EUR-a (koji uključuje i trošak nalaza vještaka Hanik u iznosu od 2.300,00 kn) potražuje isplatu iznosa od 499,02 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama. U konkretnom slučaju, navedena dispozicija tužitelja u vidu smanjenja tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Slijedom navedenoga, a kako se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, ali je u odnosu na isti zahtijevao parnični trošak, to se temeljem članka 193. ZPP-a, smatra da je u tome dijelu tužbenog zahtjeva tužba povučena, odnosno riješeno je kao u izreci ovog rješenja.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1. i st. 2. ZPP-a i članka 158. st. 1. ZPP-a U konkretnom slučaju, tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska tužitelja od 24. srpnja 2025., ali je u odnosu na isti zahtijevao parnični trošak, koji bi mu u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva i pripadao, primjenom članka 158. st.1. ZPP-a. Ovo stoga što je povlačenje tužbe, makar i djelomično, neuspjeh tužitelja. Međutim, u ovoj pravnoj stvari radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.). Stoga, tužitelj, prema stavu ovog suda, ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka. Dosuđeni trošak se odnosi na trošak financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR-a, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, te podneska od 25. listopada 2022. godine i 09. veljače 2023. godine u iznosu od po 200,EUR-a te trošak zastupanja na ročištima 25. listopada 2022. godine, 16. siječnja 2023. godine, te 28. ožujka 2023. godine u iznosima od po 200,00 EUR-a. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.200,00 EUR-a, što uvećano za PDV po stopi od 25% u iznosu od 300,00 EUR-a, iznosi ukupno 1.500,00 EUR-a, uvećano za trošak vještačenja 1.850,00 EUR-a, te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Crikvenici, 29. kolovoza 2025.

S U T K I NJ A:

Mirta Tomac Podobnik

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.