REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: P-1476/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Jasenki Glavan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja, ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa],zastupana po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po odvjetnicima u OD Metelko, Knežević ˛&partneri, iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. srpnja 2025 godine u prisutnosti osobno tužitelja sa pun. i zamj. pun. tuženika, te objave presude dana 29, kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dio odredbi čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 46/05, kreditna partija 7102753716, sklopljenog između tužiteljice ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te iste u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke.

"II. Nalaže se tuženici ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, da isplati tužiteljici iznos od 252.236,18 kn / 33.477,54 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužiteljici sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos kako slijedi:

- na iznos od 185,87 kn/ 24,67 EUR od 29.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 185,87 kn/ 24,67 EUR od 29.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 185,87 kn/ 24,67 EUR od 29.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 221,56 kn/ 29,41 EUR od 12.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 221,56 kn/ 29,41 EUR od 12.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 221,56 kn/ 29,41 EUR od 12.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 100,04 kn/ 13,28 EUR od 24.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 78,70 kn/ 10,45 EUR od 19.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 64,40 kn/ 8,55 EUR od 16.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 70,54 kn/ 9,36 EUR od 16.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 41,26 kn/ 5,48 EUR od 16.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 78,59 kn/ 10,43 EUR od 16.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 36,87 kn/ 4,89 EUR od 24.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 71,22 kn/ 9,45 EUR od 18.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 59,64 kn/ 7,92 EUR od 16.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 141,77 kn/ 18,82 EUR od 20.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 170,57 kn/ 22,64 EUR od 17.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 168,37 kn/ 22,35 EUR od 16.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 214,52 kn/ 28,47 EUR od 16.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 299,08 kn/ 39,70 EUR od 16.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 306,34 kn/ 40,66 EUR od 18.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 416,61 kn/ 55,29 EUR od 16.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 413,26 kn/ 54,85 EUR od 16.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 619,33 kn/ 82,20 EUR od 16.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 499,29 kn/ 66,27 EUR od 16.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 527,29 kn/ 69,98 EUR od 18.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 711,37 kn/ 94,41 EUR od 17.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 806,50 kn/ 107,04 EUR od 12.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 602,94 kn/ 80,02 EUR od 11.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 675,41 kn/ 89,64 EUR od 15.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 666,72 kn/ 88,49 EUR od 21.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 772,63 kn/ 102,55 EUR od 24.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 919,95 kn/ 122,10 EUR od 16.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.099,30 kn/ 145,90 EUR od 22.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.221,89 kn/ 162,17 EUR od 26.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 908,40 kn/ 120,57 EUR od 24.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 884,44 kn/ 117,38 EUR od 13.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 884,75 kn/ 117,43 EUR od 15.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 988,00 kn/ 131,13 EUR od 12.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.027,96 kn/ 136,43 EUR od 14.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.032,88 kn/ 137,09 EUR od 21.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 999,73 kn/ 132,69 EUR od 18.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 998,71 kn/ 132,55 EUR od 13.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.040,57 kn/ 138,11 EUR od 20.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.006,24 kn/ 133,55 EUR od 16.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.022,05 kn/ 135,65 EUR od 31.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.006,87 kn/ 133,63 EUR od 15.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 904,40 kn/ 120,03 EUR od 17.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 983,31 kn/ 130,51 EUR od 14.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.015,33 kn/ 134,76 EUR od 14.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.000,55 kn/ 132,80 EUR od 15.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 925,16 kn/ 122,79 EUR od 29.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 948,59 kn/ 125,90 EUR od 22.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 981,21 kn/ 130,23 EUR od 20.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.016,87 kn/ 134,96 EUR od 23.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 908,59 kn/ 120,59 EUR od 21.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 891,51 kn/ 118,32 EUR od 20.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 905,31 kn/ 120,15 EUR od 31.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 919,75 kn/ 122,07 EUR od 24.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 966,01 kn/ 128,21 EUR od 22.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 957,32 kn/ 127,06 EUR od 23.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 973,64 kn/ 129,22 EUR od 21.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.004,93 kn/ 133,38 EUR od 21.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 970,26 kn/ 128,78 EUR od 21.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.030,78 kn/ 136,81 EUR od 21.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.046,85 kn/ 138,94 EUR od 19.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.021,86 kn/ 135,62 EUR od 19.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 989,56 kn/ 131,34 EUR od 20.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 990,28 kn/ 131,43 EUR od 19.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.044,87 kn/ 138,68 EUR od 20.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.067,12 kn/ 141,63 EUR od 02.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.052,16 kn/ 139,65 EUR od 11.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.082,99 kn/ 143,74 EUR od 22.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.095,80 kn/ 145,44 EUR od 20.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.876,25 kn/ 249,02 EUR od 20.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.109,57 kn/ 147,27 EUR od 07.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.109,57 kn/ 147,27 EUR od 20.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.109,57 kn/ 147,27 EUR od 20.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.109,57 kn/ 147,27 EUR od 28.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.109,57 kn/ 147,27 EUR od 28.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.109,57 kn/ 147,27 EUR od 19.09.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.405,74 kn/ 186,57 EUR od 06.02.2016. godine do isplate,

- na iznos od 1.405,74 kn/ 186,57 EUR od 06.02.2016. godine do isplate,

- na iznos od 1.438,10 kn/ 190,87 EUR od 06.04.2016. godine do isplate,

- na iznos od 1.458,30 kn/ 193,55 EUR od 14.06.2016. godine do isplate,

- na iznos od 1.440,12 kn/ 191,14 EUR od 13.07.2016. godine do isplate,

- na iznos od 1.436,46 kn/ 190,65 EUR od 13.08.2016. godine do isplate,

- na iznos od 1.398,04 kn/ 185,55 EUR od 12.09.2016. godine do isplate,

- na iznos od 1.418,97 kn/ 188,33 EUR od 12.10.2016. godine do isplate,

- na iznos od 1.510,31 kn/ 200,45 EUR od 14.12.2016. godine do isplate,

- na iznos od 1.518,84 kn/ 201,58 EUR od 15.12.2016. godine do isplate,

- na iznos od 1.549,23 kn/ 205,62 EUR od 13.01.2017. godine do isplate,

- na iznos od 1.548,80 kn/ 205,56 EUR od 14.01.2017. godine do isplate,

- na iznos od 1.510,99 kn/ 200,54 EUR od 11.02.2017. godine do isplate,

- na iznos od 1.463,40 kn/ 194,23 EUR od 11.03.2017. godine do isplate,

- na iznos od 1.496,20 kn/ 198,58 EUR od 12.04.2017. godine do isplate,

- na iznos od 1.372,08 kn/ 182,11 EUR od 12.05.2017. godine do isplate,

- na iznos od 25.986,58 kn/ 3.449,01 EUR od 08.06.2017. godine do isplate,

- na iznos od 823,55 kn/ 109,30 EUR od 10.06.2017. godine do isplate,

- na iznos od 820,38 kn/ 108,88 EUR od 11.07.2017. godine do isplate,

- na iznos od 925,81 kn/ 122,88 EUR od 11.08.2017. godine do isplate,

- na iznos od 970,98 kn/ 128,87 EUR od 12.09.2017. godine do isplate,

- na iznos od 919,74 kn/ 122,07 EUR od 11.10.2017. godine do isplate,

- na iznos od 953,57 kn/ 126,56 EUR od 11.11.2017. godine do isplate,

- na iznos od 137.358,28 kn/ 18.230,58 EUR od 02.12.2017. godine do isplate."

III. Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 6. 398,17 EUR-a, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženicom dana 09. lipnja 2005. godine zaključila Ugovor o kreditu broj 46/05, kreditna partija 7102753716. Ugovor je otkazan dana 27. travnja 2017. godine, te je dana 24. svibnja 2017. godine dospio na naplatu kompletan iznos nedospjele glavnice u iznosu 104.279,30 CHF, koji je i podmiren 01. prosinca 2017. godine. Člankom 1., čl. 2. i čl. 7. predmetnog ugovora ugovorena je valutna klauzula vezanauz tečaj CHF. U razdoblju otplate kredita od studenog 2007. godine do konačne otplate 2017. godine anuitet kredita je rastao uslijed promijene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, uslijed kojih promjena je anuitet tužiteljici povećan i do preko 1.380,00 kn mjesečno u odnosu na početno ugovoreni. Razlika u visini naplaćenog iznosa na temelju promijene valute vidljivo je iz usporedbe početnog otplatnog plana i prometa po kreditu, koji dokumenti su dostavljeni na zahtjev tužiteljice, a iz kojih je vidljivo koji je novčani iznos anuiteta tužiteljica trebala uplaćivati tuženici po ugovoru, te koliko je tužiteljica zaista uplatila po ugovoru uslijed jednostranog povećanja kamatne stope (što nije predmet ovog postupka) i rasta tečaja valute CHF. Tužiteljica pred Općinskim sudom u Zadru vodi postupak posl. br. P- 2003/19 protiv iste tuženice radi isplate razlika preplaćene kamate za razdoblje od studenog 2007. do siječnja 2014. godine. Navedeni postupak još nije pravomoćno završen. Predmet ovog postupka je naplata razlike preplaćenih anuiteta u razdoblju od kolovoza 2008. godine do otplate kredita, bez uračunavanja preplaćenih kamata za razdoblje od studenog 2007. do siječnja 2014. godine, jer je to potraživanje tužiteljice prema tuženici predmet drugog postupka, te je potraživanje po osnovi preplaćenih kamata za navedeno razdoblje izostavljeno iz priloženog vještačenja. Dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17-10 donio je presudu kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu tužitelja kao potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je između ostalih banaka i tuženica postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a koji su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuća za sve ostale sudove u postupcima koje potrošači pokrenu osobno radi naknade štete koja im je uzrokovana postupanjem tuženika, to su i drugi sudovi u postupcima koje potrošači osobno i pojedinačno pokrenu dužni slijedom utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH utvrditi ništetnost ugovornih odredbi u pojedinačnim ugovorima, te dosuditi potrošačima naknadu koja ih uslijed ništetnosti takve ugovorne odredbe pripada. Obje naprijed navedene presude temelje se na europskoj sudskoj praksi, konkretno na presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13 u kojoj se poziva sud na Direktivu 93/13 sukladno kojoj nije dovoljno da je odredba ugovora koja se odnosi na kamatnu stopu potrošaču samo gramatički razumljiva, već on mora biti upoznat sa mehanizmima promjene kamatne stope, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega na temelju takvog ugovaranja proizlaze. Tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije znala niti mogla znati da će valuta CHF narasti u odnosu na kunu, niti je na to bila upozorena od strane banke tuženice. Tuženica prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirala i nije ju upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudila takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji, iako je tuženici, s obzirom na njezin predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato da takvi krediti rasti. Tuženica je dakle prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice. Ne može se mrazumno očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata sa mogućnošću da joj anuitet toliko naraste. Zanimljivo je da je čl. 5. ugovora ugovorena isplata u valuti euro, a čl. 15. istog ugovora je procijenjena nekretnina u valuti euro, iz čega proizlazi da je samo sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu CHF bilo tek knjigovodstveno poduzeto, sa ozbiljnim posljedicama po tužiteljicu. Uslijed rasta tečaja valute CHF, obzirom na sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom u toj valuti, za koje je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno utvrdio da predstavlja povredu prava potrošača kao korisnika kredita, te koja je ništetna, odnosno u suprotnosti sa zakonskim odredbama tužiteljica je u razdoblju od kolovoza 2008. godine do otplate kredita i samom otplatom preplatila iznos od ukupno 253.650,29 kn / 33.665,18 EUR. Navedeni novčani iznos preplate utvrdio je financijski vještak, koji je u vještačenju odredio ukupni iznos preplate tužiteljice uslijed rasta tečaja CHF. Obzirom da je Ugovorom o kreditu broj 46/05, kreditna partija 7102753716 ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te su odredbe ugovora ništetne, što je već pravomoćno utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, odnosno potvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 6632/17-10, to je tuženica navedeni novčani iznos stekla bez osnove, pa tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa anuiteta plaćenih po kreditu uslijed promijene valute CHF. Stoga se tužiteljica obraća ovom sudu kao mjesno nadležnom sudu sukladno čl. 59. Zakona o parničnom postupku te predlaže dasud donese presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su 13. lipnja 2006. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 46/05 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 133.169,36 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 33.641,59 eur/ 253.472,53 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe te postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svojstatus potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2018. godine nastupila zastara. O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO- a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskimfrancima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo- predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. b. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U- III- 4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. c. Zaključno Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu ob vezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditui da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu, , otplatnu tablicu, proveo financijsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje, saslušao tužiteljicu.

4. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila klijent Zagrebačke banke, da su joj rekli u banci da je ovaj kredit koji je podigla najpovoljniji kredit i da je bankarica nije ništa upozoravala u vezi valutne klauzule, da se radilo o tipskom ugovoru i da nije mogla ništa mijenjati. Ona da je pročitala ugovor, ali tada da je bilo da taj kredit " uzmi ili ostavi". Kod javnog bilježnika također da se nije ništa posebno objašnjavalo, da je dobivala kući obavijesti o povećanju rate, ali da nije ništa tu mogla promijeniti, da je bila u banci. U vrijeme podizanja kredita da nije bila vlasnik nikakve firme, a niti obrta. Prije 6 godina da je otvorila obrt, međutim da je isti ugašen. Novac od kredita da je utrošen za njegovu namjenu, a to da je kupovina stana koji je do danas korišten za stanovanje. Ona da je uvijek plaćala ratu kredita i kredit da je zatvorila.

5. Iz ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica priložila uz tužbu proizlazi da je s tuženikom sklopila u 13. lipnja 2005. i to za iznos za 133.169,36 CHF u protuvrijednosti u kunama za kupnju stana.

6. U ovoj pravnoj stvari je provedeno financijsko vještačenje na okolnosti iz tužbe.

7. Stalna sudski vještak za računovodstvo i financije Leon Bataljaku u svom nalazu i mišljenju navodi da je tužiteljica zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženici preplatila ukupno 249.512,41 HRK/33.116,04 EUR. Navedeni iznos uključuje i pozitivnu i negativnu tečajnu razliku anuiteta, odnosno predstavlja zbroj i pozitivne i negativne tečajne razlike pojedinačno po mjesecima. Ukoliko se zbroje samo pozitivne tečajne razlike anuiteta po mjesecima, tada da se dolazi do zaključka da je tužiteljica tuženici zbog promjene tečaja švicarskog franka preplatila ukupno 252.413,94 HRK/33.501,13 EUR Negativna tečajna razlika zbog utjecaja promjene tečaja CHF iznosi -2.901,53 HRK/-385,09 EUR.

8. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

9. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

13. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, kao i odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.

14. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

15. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

16. Stoga u predmetnom slučaju analizom spornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što isti ne osporava. Ovakva ugovorena odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

17. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

18. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

19. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

20. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazala ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je tužiteljica s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

21. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

22. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

23. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

24. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

26. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kao u izreci presude pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Leona Bataljaku stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostatci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

27. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

28. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

29. Sukladno navedenom pravno shvaćanju za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023 godine. te je ista podnesena prije nastupa zastare jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

30. Što se tiče osporavanja statusa potrošača tužitelja od strane tuženika ovaj sud smatra da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica imala potrošački status jer upravo iz priloženog ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka proizlazi da je tužiteljica ovaj kredit sklopla radi kupnje stana.

31. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22– u daljnjem tekstu ZPP), te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika jer je tužiteljica bila zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, te su tužiteljici priznati troškovi : sa sastav tužbe 500 bodova, za zastupanje na ročištima 26. rujna 2023., 19. listopada 2023. i 08. srpnja 2025. za svako po 500 bodova, za sastav podnesaka od 25. rujna 2023. i 03. srpnja 2025. za svaki po 500 bodova, što sveukupno iznosi 6.000,00 EUR-a, te trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR-a, što sveukupno iznosi 6.398,17 EUR-a.

Zadar, 29. kolovoza 2025.

Sutkinja

Jasenka Glavan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.

DNA: 1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženici po pun.