REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

STALNA SLUŽBA U IVANIĆ-GRADU

10310 Ivanić-Grad, Športska 2

Poslovni broj P-154/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, OIB 32284739479, Stalna služba u Ivanić Gradu, po sucu toga suda Jasni Grgurić, kao sucu pojedincu u parničnom postupku tužitelja EA, OIB: [osobni identifikacijski broj] s prebivalištem u [adresa], zastupanog po punomoćnici Kristini Starčević Pavelka, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833 sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 17. srpnja 2025. u prisustvu punomoćnika stranaka, 29. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su nepoštene i stoga ništetne i bez pravnog učinka odredbe iz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj ugovora:051208389144 koji ugovor je potvrđen kod Javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića u Sisku dana 09.12.2005.g. pod poslovnim brojem: OU -1216/05 i to čl. 6.3. - odredbe o obvezi isplate naknade banci za prijevremenu otplatu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833 sa sjedištem u [adresa], platiti tužitelju EA, OIB: [osobni identifikacijski broj] s prebivalištem u [adresa], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 998,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počev od 29. kolovoza 2025. do isplate; sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik OTP banka d.d., OIB: 52508873833 sa sjedištem u [adresa] sa svojim zahtjevom za plaćanje troškova ovog postupka u iznosu od 1.687,50 EUR; kao neosnovanim.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 9. prosinca 2005.g. sklopio s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za iznos kredita od 50.000 CHF (slovima: pedesettisuća švicarskih franaka) u protuvrijednosti kn obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Tužitelj je na dan 12.12.2005.godine primio s osnova navedenog ugovora o kreditu iznos od 239.770,00 kn prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke 4,7954. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran kod Javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska pod poslovnim brojem: OU-1216/05 dana 09.12.2005. U čl. 1.2 osporavanog Ugovora o kreditu kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 50.000 CHF (slovima: pedesettisuća kuna) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. U čl. 1.3. ugovoreno je da je iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti i predstavlja obvezu tužitelja kao korisnika kredita po predmetnom ugovoru, a u čl. 1.4. ugovorena je primjena valutne klauzule, a u čl. 1.5. ugovoreno da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta. U čl. 2.3.kredit je odobren na rok od 15 godina, a u čl.2.4. ugovoreno je da će se otplata kredita vršiti u 180 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu tuženik kao Banka utvrđuje planom otplate. Odredbama iz čl. 3. ugovorena je kamatna stopa 4,89% godišnje, te da je kamatna stopa promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava redovna kamata. Redovna kamata se obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po predmetnom Ugovoru od dana stavljanja kredita u otplatu, uključujući i period počeka otplate kredita iz ovog članka Ugovora. Iznos anuiteta određen je na iznos od 392,54 CHF, a prema važećem srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan sklapanja ugovora – 08.12.2005. - kada je srednji tečaj: 4.7965 u kunskoj protuvrijednosti iznosio 1.882,81 kn. Nakon toga su iznosi mjesečnih anuiteta počeli rasti, suprotno ugovorenom u čl. 2.4. Ugovora i suprotno planu otplate koji je tuženik kao banka predao tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Mjesečni anuitet je od prvobitno ugovorenog porastao na iznos od 408,29 CHF od 01.02.2008. godine, zatim na iznos od 415,83 CHF, te na iznos od 417,23 CHF, te na iznos od 424,17 CHF, pa na iznos od 430,16 CHF, zatim na iznos od 435,57 CHF, 439,21 CHF pa na iznos od 440,88 CHF, te nadalje kako je vidljivo iz priložene kreditne dokumentacije. Isto tako ugovorna kamata je rasla i to sa početnih 4,89%, na 5,89% godišnje, zatim, 6,25%, pa 6,75% godišnje zatim 6,99% godišnje, 6,74% godišnje i 6,24 %. Nakon toga došlo je do porasta stope ugovorene kamate i porasta tečaja valute švicarski franak što je vidljivo iz dokumentacije za kredit tužitelja kod tuženika. Rast kamatne stope pratio je i rast vrijednosti ugovorene valute kredita-švicarskog franka, tako da je mjesečni anuitet kredita koji je tužitelj bio dužan platiti tuženiku na nedozvoljen i nepošten način znatno porastao. Stoga je otplata predmetnog kredita postala znatno financijsko opterećenje za tužitelja, tužitelj je nominalno plaćao znatno veće iznose u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Zbog ovakvog velikog porasta mjesečnih iznosa anuiteta znatno većih od početnog ugovorenog mjesečnog anuiteta, tužitelj je prijevremeno otplatio predmetni kredit u rujnu 2013. godine. Banka je tužitelju za prijevremenu otplatu kredita isplatila naknadu u iznosu od 1.234,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje tužitelj u tužbi navodi kako podnosi predmetnu tužbu iz razloga jer smatra da su navedenim odredbama Ugovora o kreditu povrijeđena temeljna prava tužitelja kao potrošača. Također navodi kako temeljem odredaba iz čl. 104. st. 1. i čl. 211. ZOO/91 potražuje povrat onoga što je tuženik kao banka stekao bez valjane pravne osnove, odnosno na temelju ništetnih ugovornih odredaba – tzv. puna restitucija, s tim da prethodno traži u toč. I. tužbenog zahtjeva utvrđenje djelomično ništetnih konkretno navedenih odredaba Ugovora o kreditu. U ovom predmetu tužitelj postavlja svoj individualni restitucijski zahtjev na koji ima pravo kao potrošač, a koji zahtjev se temelji na odlukama donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te na odredbama ZOO-a, tj. odredbe o stjecanju bez valjane pravne osnove. Stoga tužitelj potražuje temeljem odredaba iz čl. 104. st. 1. ZOO/91 ovom tužbom iznose koje je neosnovano isplatio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i odredbe o isplati naknade za prijevremenu isplatu kredita.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 051208389144 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 17.3.2022. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Nadalje, ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, ističe, da bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Nadalje. ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 iz koje proizlazi da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Nadalje se tuženik, opreza radi, očituje i na ostale navode tužitelja. Navodi kako u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak tuženik ističe da u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je već elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga smatra kako je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTSa donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Navodi kako tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTSa bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu smatra kako tužitelj prijevremenom otplatom postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu. Tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim Odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Sastavni dio Ugovora o kreditu je odredba članka 6. u kojoj je navedeno kako Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora (u daljnjem tekstu: „Odredba“). Članak 342. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO-a definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Tuženik također prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

2.2. Kod ovog suda pod brojem P-104/2022-21 od 30. listopada 2024. donesena je presuda, a koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1978/2024- 2 od 13. ožujka 2025. kojom je ukinut dio presude u dijelu toč. I. izreke, a kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 6. toč. 3. Ugovora o kreditu, kao i toč. III. i IV. izreke.

3.1. U toku ponovljenog dokaznog postupka izvršen je uvid i pročitan je Ugovor o kreditu od 8.12.2005. (list 15-20), otplatni plan i prometi po računu, tj. evidencije plaćanja anuiteta (list 21-45), obračun za prijevremenu otplatu kredita (list 46), pismo namjere tuženika (list 47-48), nalaz i mišljenje vještaka od 23. srpnja 2024. (list 100- 105) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

3.2. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je dana 9. prosinca 2005.g. tužitelj sklopio s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj zk.uč. 893 k. o. [katastarska općina] za iznos kredita od 50.000 CHF (slovima: pedesettisuća švicarskih franaka) u protuvrijednosti kn obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Tužitelj je na dan 12.12.2005.godine primio s osnova navedenog ugovora o kreditu iznos od 239.770,00 kn prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke 4,7954. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran kod Javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska pod poslovnim brojem: OU-1216/05 dana 09.12.2005., ugovoreno je da će se otplata vršiti u 180 jednakih mjesečnih rata, kredit je ugovoren u CHF, kamatna stopa 4,89 % godišnje promjenjiva, zatezna kamata promjenjiva te je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu.

3.3. Iz otplatnog plana po kreditu utvrđeno je da tužitelj otplaćivao navedeni kredit gdje su mu glavnice i kamate obračunavane u CHF, da je bila upisana promjenjiva kamatna stopa, a sve počev od 1.4.2010. do zaključno 19.9.2013. Iz prometa po računu tužitelja utvrđuje se da je on plaćao redovito te da su vršene otplate počev od 12.12.2005. do zaključno 19.9.2013., a kada je kredit ''zatvoren''.

3.4. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on po zanimanju električar, radio kao krim inspektor te da je 2 godine prije podizanja ovog kredita podigao kredit u istoj banci, a preko koje je dobivao plaću. Budući da nisu uspjeli on i supruga završiti kuću, podigao je ovaj kredit te se informirao o kreditu samo u ovoj banci jer je tu imao plaću. Kad se je otišao informirati u poslovnicu, službenik banke mu je rekao da može podići kredit u CHF jer je to najpovoljnije i druge valute mu nije nudio, a prije toga je čuo da postoji CHF kao platežno sredstvo Švicarske. Dogovorio je prebijanje sa starim kreditom te došao još jednom kod službenika i dostavio potrebnu dokumentaciju, tj. izjave od supruge i njega, tj. procjenu kuće. Bankovni službenik mu nije pojašnjavao odredbe vezane uz ugovor, nije spominjao kamatnu stopu, tj. da bi ona bila promjenjiva, govorio je nešto o valutnoj klauzuli, ali tužitelj ni danas ne zna što je to zapravo. On i supruga upućeni su u poslovnicu u Sisku gdje su dobili ugovore o kreditu, odmah otišli kod javnog bilježnika, potpisali ih i vratili u banku. Nitko im u banci ni kod javnog bilježnika nije čitao i tumačio odredbe ugovora. Nadalje navodi da je dobio na račun 230.000,00 kn, mjesečna rata je bila ugovorena oko 1.900,00 kn, a ustezala se je trajnim nalogom od njegove plaće. Također navodi da su se s plaće počeli skidati sve veći iznosi koje je on otplaćivao, a ne sjeća se da li je banka slala obavijest. Redovito je plaćao kredit 8 godina te je 2013. godine podigao novi kredit u Hrvatskoj poštanskoj banci da bi ovaj isplatio te su mu tada rekli da ima dug oko 190.000,00 kn, tj. kao da 8 godina nije ništa plaćao. Navodi i to da se tijekom školovanja i obavljanja posla nije susretao sa pojmovima kao što su promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, troškovi obrade. Prilikom podizanja ovog kredita nije imao mogućnost pregovarati s bankom o sadržaju ugovora o kreditu, uvjetima kreditiranja.

3.5. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka Dražene Mucha utvrđuje se da je tužitelju kredit pušten u otplatu 8. prosinca 2005. kada je srednji tečaj CHF Hrvatske narodne banke iznosio 4,796591 kn za 1 CHF. Također je vještakinja izračunala da je razlika po osnovi povećanih kamatnih stopa uplaćena u iznosu pod 2.640,69 EUR, a da pozitivna tečajna razlika koju je uplatio tuženik iznosi 8.272,17 EUR, tj. da je ukupno tuženik uplatio ukupan iznos od 10.187,31 EUR. Također iz nalaza i mišljenja proizlazi da je banka tužitelju za prijevremenu otplatu kredita isplatila naknadu od 1.234,34 CHF, a da je tužitelj platio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koja naknada nije posebno nominalno izražena.

4. Sud je proveo sve dokaze koje su stranke predložile.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka brižljivom savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno iz svih dokaza zajedno, u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (N/N 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 96/08 57/11, 148/ 11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je uz primjenu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP odlučio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Ocjenjujući provedene dokaze sud je dokaznu snagu istih, cijenio dovodeći ih u međusobnu vezu te uz odlučne činjenice koji je tužitelj, s obzirom na osnovu tužbe, bio dužan dokazati jer o njima ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništavosti pojedinih ugovornih odredaba te posljedično tome, isplata novčanog iznosa koji se odnosi na više plaćenih iznosa rata kredita, a iz razloga što je spomenutim Ugovorom bila upisana promjenjiva kamatna stopa po dospijeću svake pojedine uplate, vezana uz tečaj CHF na dan isplate, odnosno na sva dospjela i naplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do dana naplate. Traži se tužbom i utvrđenje ništetnim odredbi kojima je bila ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a u skladu sa Odlukom o Tarifi naknada banke koja je podložna izmjenama i dopunama.

8. Nesporno je da su prednik tuženika i tužitelj zaključili Ugovor o kreditu 9. prosinca 2005. godine. Također je nesporno da je u toč. 2. bilo upisano da se glavnica i kamate imaju isplatiti u 180 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka. Ujedno je u toč. 1. utvrđeno da se ugovara iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB. Također je ugovoreno da je otplata kredita u kunama te da se obračunava primjenom valutne klauzule, a sve na dan uplate anuiteta. Ujedno je utvrđeno da je u čl. 3. propisana kamatna stopa od 4,89% koja je promjenjiva, ugovorena je interkalarna kamata te zatezna kamata. Također je nesporno da je tužitelj otplatio, ne samo iznos koji je određen Ugovorom o kreditu, već znatno veći iznos, a koji proizlazi iz ispisa prometa po računu tužitelja priloženog spisu na listu 21 do 39. Nesporno je da je tužitelj kredit u cijelosti isplatio 19. rujna 2013.

9. Sporno je da li je potraživanje tužitelja iz ovog postupka u zastari. Sporna je za sud, okolnost nadalje da li se u konkretnom slučaju radilo o tzv. tipskom ili adhezijskom ugovoru koji bi bio sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te je sporno da li se na navedeni ugovorni odnos u odnosu na tužitelja može smatrati da bi on bio "Potrošač" prema odredbama ZZP. Sporno je da li je ništava odredba ugovora o kamatnoj stopi i glavnici koja je promjenjiva i vezana uz tečaj CHF te se naplaćuje na sva dospjela i nenaplaćena potraživanja na dan isplate. Sporno je da li je tuženik dužan platiti tužitelju iznos naznačen u ispravljenom tužbenom zahtjevu. Sporno je da li se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova naknade štete ili stjecanju bez osnove. Nadalje je sporno da li ovdje tužitelj ima svojstvo "prosječnog potrošača" te je sporno da li se na isto mogu primijeniti odredbe Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (Direktiva 2005/29/EZ), tj. da li je potrošač prilikom zaključenja ugovora bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, pažljiv pri sklapanju ugovora i oprezan u pogledu svojeg tržnog djelovanja.

10.1. Odlučujući o spomenutom utvrđeno je da je preostali do sada nepresuđeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan te da je tužitelj u cijelosti dokazao tužbene navode, a na istome je bio teret dokazivanja.

10.2. Vezano uz prigovor zastare, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju na ovaj pravni posao, odnosno tužbeni zahtjev ima primijeniti odredba iz čl. 328 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO), a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Slijedom izloženoga, utvrđuje se da tužitelj nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku, budući da se radi o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, a u takvim slučajevima nema zastare. Uvidom u spis, tj. iz Ugovora o kreditu utvrđeno je da je tužitelj kredit podigao tj. da je ugovor zaključen 9. prosinca 2005. (ovjeren istog dana), a isti je otplaćen 19. rujna 2013. Iz "PRESUDE POTROŠAČ" proizlazi da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćnoj odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, između ostalih protiv ovdje tuženika; podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je između ostalog i PBZ d.d., u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. od zaključivala ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – u daljnjem tekstu ZOO). U ovakvim sporovima oštećenici su ovlašteni podnijeti tužbu. Konkretno, tužitelj ima spomenuto ovlaštenje budući da je Ugovor zaključio unutar naprijed navedenog roka. Slijedom izloženoga, utvrđuje se da tužitelj nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku.

10.3. Uvidom u Ugovor o kreditu od 9. prosinca 2005. godine utvrđeno je da je u čl. 6. bilo ugovoreno da su stranke suglasne da korisnik kredita može odustati prije nego što počne koristiti kredit, da može zatražiti prijevremenu otplatu, da je dužan banci platiti naknadu za prijevremenu otplatu u skladu s Odlukom banke, da su tarife naknada podložne izmjenama i dopunama i da je korisnik kredita suglasan u slučaju prijevremene otplate kredita banci platiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke; bez preciziranja naknade. Nesporno je da je tužitelj kredit u cijelosti isplatio 19. rujna 2013., a u okviru koje isplate su se nalazile i naknade za prijevremenu otplatu ugovorenu u čl. 6.

10.4. Uvidom u spomenuti Ugovor, promet po računu koji se vodi kod tuženika, a za tužitelja te na temelju iskaza tužitelja, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranom standardnom i tipskom ugovoru tuženika. Saslušanjem tužitelja nedvojbeno je utvrđeno kako istom prije potpisivanja ugovora nije dan na uvid obrazac ugovora, dan ili dva ranije, odnosno dovoljno rano da ga on može pročitati i uz pomoć stručne osobe protumačiti, odnosno razumjeti pojedine odredbe. Naime, nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj po zanimanju policajac, a po zvanju električar, SSS te nema odgovarajuće pravno znanje da bi si mogao nedvojbeno i jasno protumačiti značaj svih odredbi Ugovora, a osobito članaka u kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Također je njegovim saslušanjem dokazano da mu niti ovlaštena osoba banke nije uopće protumačila odredbe Ugovora pa prema tome niti ove sporne, a to nije učinio niti javni bilježnik. Osim navedenoga, nedvojbeno se utvrđuje i to kako tužitelju uopće nije bilo priopćeno niti protumačeno da će biti dužan plaćati anuitete kredita mjesečno prema promjenjivoj kamatnoj stopi vezanoj uz tečaj CHF, već mu je prezentirano da se ugovor zaključuje u CHF jer da je to za njega povoljnije. Nadalje je utvrđeno da je banka trajnim nalogom skidala s njegovog računa anuitete kredita u znatno većem iznosu nego što je to bilo ugovoreno, a na što tužitelj nije mogao utjecati. Naime, ukoliko bi banci uskratio plaćanje od banke zatraženih iznosa mjesečnih otplata, banka bi ga ovršila te je očito kako je stoga bio doveden u neravnopravni položaj.

10.5. Nadalje je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj u potpunosti isplatio kredit, odnosno anuitete i to podizanjem kredita u drugoj banci i isplaćivanjem ostatka potraživanja tuženika i to ne samo onaj iznos koji je naznačen u Ugovoru, već i znatno veći iznos, a u koji iznos je banka uračunala i naknadu za raskid ugovora jer je tako formalno opisano, ali nije precizno nominalno izražena. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužitelj, zbog tečajne razlike CHF u odnosu na kunu, vezano uz datum zaključenja kredita naspram datuma pojedinih anuiteta koje je plaćao, uplatio veći iznos od ugovorenog, tj. ukupno 10.187,31 EUR; a koji iznos se odnosi na povećanje rata kredita zbog promjenjive kamatne stope i vezanja rata kredita uz CHF po srednjem tečaju HNB na dan otplate svake rate.

11.1. Temeljem svega naprijed navedenoga sud zaključuje da tužitelj, koji je isplatio kredit i naknadu za raskid po navedenom Ugovoru, ima pravni interes tražiti utvrđenje ništavim odredbe Ugovora od 9. prosinca 2005. iz čl. 6., a na koje je i sud dužan paziti po službenoj dužnosti. Naime, ništetnost Ugovora se u skladu sa čl. 322 i čl. 326 ZOO utvrđuje ex tunc, odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Također je odredbom čl. 326 ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno prestane te da se niti ne može osnažiti temeljem čl. 148. st. 1. ZOO, niti nagodbom stranaka jer se radi o razini zaštite javnih interesa koja je izražena kroz odredbu iz čl. 328 ZOO-a, a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

11.2. Slijedom izloženoga, treba naglasiti kako se u konkretnom slučaju valja uvažiti i primijeniti čl. 81.st. 1. i 2. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača – u daljnjem tekstu ZZP (NN 96/03). Naime, sud je utvrdio da su spomenute Ugovorne odredbe na koje se poziva tužitelj nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; ovdje tužitelja. Naime, tuženik, tj. banka nije dokazala da se je o pojedinim ugovornim odredbama, uopće pojedinačno pregovaralo pa je sud u cijelosti stoga poklonio vjeru iskazu tužitelja i utvrdio da se je radilo o tzv. tipskom ugovoru kojega je tužitelju ponudila banka. Posljedica spomenutog, tj. potpisivanje takve nepoštene ugovorne odredbe je ništavost.

11.3. Dakle, sud je našao nedvojbeno utvrđenim da je konkretan Ugovor bio standardni ugovor o kreditu, a koji je formuliran od strane tuženika, utvrđeno je da se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, a isto tako tužitelj nije bio usmeno upoznat, niti mu je dano obrazloženje o tome da bi kredit bio vezan i to kako glavnica tako i kamata uz promjenjivost devize tj. CHF te eventualnim posljedicama, tj. da bi trebao vraćati znatno veće iznose kako glavnice tako i kamata, kao i naknadu za prijevremeni raskid ugovora, od onih koje su bile ugovorene na dan zaključenja ugovora. Slijedom izloženoga, budući je sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru, utvrđeno je da su takvi ugovori tipski ili adhezijski te su isti ništetni ukoliko nisu sastavljeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u smislu čl. 322. st. 1. ZOO; a budući da je prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama tužitelja kao suugovaratelja. Sud Europske unije je u svojoj odluci u predmetu C-186/16 E i dr. protiv Banca Romanesca SA, a koja presuda obvezuje ovaj sud, utvrdio da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni odnos u konkretnom slučaju.

11.4. Pri tom je sud utvrdio kako je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tj. tužitelja jer je isti stavljen u neravnopravni položaj zbog okolnosti što je jednostranom odlukom banke bio primoran platiti naknadu za raskid prema Odluci banke koja naknada nije bila unaprijed precizirana na dan zaključenja ugovora te isti na spomenuto nije mogao utjecati; a u protivnom bi protiv njega bila pokrenuta ovrha za neplaćeni iznos naknade.

11.5. Vezano uz okolnost da li su na strani tužitelja ispunjeni preduvjeti Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi; sud utvrđuje kako nisu bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive prilikom zaključenja Ugovora te je stoga Ugovor zaključen na njegovu štetu, odnosno potpisao je Ugovor s ništetnim odredbama. Kao prvo, potrošač tj. tužitelj nije bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima Ugovora. Čak nasuprot tome, utvrđeno je da tužitelja službenica banke uopće nije upoznala sa svim bitnim elementima Ugovora, a osobito sa spornom, tj. ništetnom odredbom, a temeljem koje odredbe je isti doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku te mu je samo priopćeno da je ugovor vezan uz švicarske franke za njega povoljniji, bez obrazloženja te mu nisu protumačene uopće pojedinačne odredbe ugovora, osim visine kredita i rok otplate. Kao drugo, utvrđuje se da je tužitelj kao potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora u mjeri koliko je to za očekivati i primjereno njegovom obrazovanju. Dakle, utvrđeno je da je isti električar, srednja stručna sprema, te je kao osoba educirana za prirodne znanosti, a ne pravo i ekonomiju, pažljivo saslušao službenika te ga je upitao zašto je valuta CHF te je prihvatio tumačenje službenika da je to za njega povoljnije, analizirajući navedeno u subjektivnom smislu riječi utvrđuje se da je takvo obrazloženje za tužitelja bilo prihvatljivo obzirom na njegovu struku i povjerenje u bankovne službenike. Navedeno je također prihvatljivo i u objektivnom smislu riječi jer bi većina ljudi u ovakvim slučajevima. Naime, kada je kredit usmeno ugovaran, klijentu nije predočen ugovor i dana mogućnost da se izmijene odredbe ili da se o njima pregovara; zaključio ugovor o kreditu. Kao treće, tužitelj je bio, u smislu potrošača, oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja iz razloga što je ispunjavao zahtjeve, odnosno naloge banke za plaćanje povećanih anuiteta te je za sud i sve poslovno sposobne osobe notorno da će banka pokrenuti ovrhu ukoliko ugovaratelj kredita ne bi platio naknadu za raskid ugovora onako kako banka potražuje, a o čemu je iskazivao i sam tužitelj.

12. Obzirom na sve naprijed izloženo, tj. budući da je tužitelj isplatio iznos naknade za prijevremeni raskid koji uopće nije bio prethodno decidirano ugovoren, već samo po jednostranoj volji i nalogu banke, utvrđuje se da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

13. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (N/N 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 96/08 57/11, 148/ 11, 25/13 , 2 108/13, 89/14 i 70/19, 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), a isti se sastoje poglavito od troškova zastupanja po stručnom punomoćniku-odvjetniku te su isti troškovi odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, postavljeni zahtjev za nadoknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 - dalje: OT).

14.1. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe, troška sastava dva podneska, troška pristupa na četiri ročišta i to temeljem Tbr. 7.1., Tbr.8.1. i Tbr.9.1., kao i trošak provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu. Dakle, tužitelj je uspio u sporu 100%; dakle, s iznosom od 1.988,90 EUR.

14.2. Obzirom na uspjeh tužitelja u sporu, tuženik je istom u cijelosti dužan platiti dosuđeni iznos jer je ovaj spor izgubio, a sve temeljem čl. 154. st.1. ZPP.

15. Budući je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, tuženik je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu svojih troškova postupka.

16. Slijedom naprijed izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Ivanić-Gradu 29. kolovoza 2025.

Sudac:

Jasna Grgurić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).

1. Presuda nepravomoćna

2. Vidi upisnik P

3. DNA:

- tužiteljici po pun. Kristini Starčević Pavelka, odvj. iz Zagreba

- tuženiku po pun. Miroslavu Plašćaru, odvj. iz Zagreba

4. Sredi spis

5. Kal. 15 dana