REPUBLIKA HRVATSKA

P-340/2023

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Stalna služba u Drnišu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, po sucu ovog suda Lovranki Grabić-Abramac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marku Čvrljku, odvjetniku u Šibeniku, Zagorska 14, protiv tužene OTP banke d.d., OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupana po OD Marinović i partneri j.t.d., Zadar, Plemića Borelli 1, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 29. srpnja 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja AH, odvjetničkog vježbenika kod Marka Čvrljka, odvjetnika u Šibeniku i zamjenice punomoćnika tuženika JH, odvjetničke vježbenice u OD Marinović i partneri j.t.d., Zadar, dana 29. kolovoza 2025. godine,

r i j e š i o  j e:

I Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

II Odbacuje se prigovor tuženika radi prebijanja tužiteljeve tražbine sa tražbinom tuženika prema tužitelju.

p r e s u d i o  j e:

I Nalaže s tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB:52508873833, tužitelju BH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 3.355,96 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

2,34 EUR od dana 11.5.2006. do isplate,

3,00 EUR od dana 13.6.2006. do isplate,

1,68 EUR od dana 11.7.2006. do isplate,

0,35 EUR od dana 12.8.2006. do isplate,

3,00 EUR od dana 13.9.2006. do isplate,

3,67 EUR od dana 11.10.2006. do isplate,

0,08 EUR od dana 14.11.2006. do isplate,

1,68 EUR od dana 12.12.2006. do isplate,

4,33 EUR od dana 13.4.2007. do isplate,

1,68 EUR od dana 11.5.2007. do isplate,

3,40 EUR od dana 12.6.2007. do isplate,

9,64 EUR od dana 11.8.2007. do isplate,

1,68 EUR od dana 13.11.2007. do isplate,

1,81 EUR od dana 11.12.2007. do isplate,

3,67 EUR od dana 11.1.2008. do isplate,

6,99 EUR od dana 12.2.2008. do isplate,

10,97 EUR od dana 11.3.2008. do isplate,

0,35 EUR od dana 11.4.2008. do isplate,

4,33 EUR od dana 13.5.2008. do isplate,

5,00 EUR od dana 11.6.2008. do isplate,

3,67 EUR od dana 11.7.2008. do isplate,

3,40 EUR od dana 11.9.2008. do isplate,

9,24 EUR od dana 11.10.2008. do isplate,

16,68 EUR od dana 13.11.2008. do isplate,

12,30 EUR od dana 11.12.2008. do isplate,

21,59 EUR od dana 13.1.2009. do isplate,

17,60 EUR od dana 11.2.2009. do isplate,

28,22 EUR od dana 11.3.2009. do isplate,

21,59 EUR od dana 11.4.2009. do isplate,

16,28 EUR od dana 11.6.2009. do isplate,

22,91 EUR od dana 11.7.2009. do isplate,

235,27 EUR od dana 12.8.2009. do isplate,

22,91 EUR od dana 11.9.2009. do isplate,

22,91 EUR od dana 13.10.2009. do isplate,

24,24 EUR od dana 11.11.2009. do isplate,

24,90 EUR od dana 11.12.2009. do isplate,

30,88 EUR od dana 12.1.2010. do isplate,

27,29 EUR od dana 11.2.2010. do isplate,

33,53 EUR od dana 11.3.2010. do isplate,

33,66 EUR od dana 13.4.2010. do isplate,

39,24 EUR od dana 13.5.2010. do isplate,

43,88 EUR od dana 12.6.2010. do isplate,

47,47 EUR od dana 13.7.2010. do isplate,

49,46 EUR od dana 17.8.2010. do isplate,

63,79 EUR od dana 11.9.2010. do isplate,

44,15 EUR od dana 12.10.2010. do isplate,

52,64 EUR od dana 11.11.2010. do isplate,

61,14 EUR od dana 14.12.2010. do isplate,

70,03 EUR od dana 11.1.2011. do isplate,

59,28 EUR od dana 12.2.2011. do isplate,

62,73 EUR od dana 11.3.2011. do isplate,

57,55 EUR od dana 12.4.2011. do isplate,

68,84 EUR od dana 11.5.2011. do isplate,

76,53 EUR od dana 11.6.2011. do isplate,

86,75 EUR od dana 13.7.2011. do isplate,

118,74 EUR od dana 11.8.2011. do isplate,

81,93 EUR od dana 13.9.2011. do isplate,

75,07 EUR od dana 12.10.2011. do isplate,

77,99 EUR od dana 11.11.2011. do isplate,

77,37 EUR od dana 14.12.2011. do isplate,

82,08 EUR od dana 11.1.2012. do isplate,

85,29 EUR od dana 11.2.2012. do isplate,

86,75 EUR od dana 13.3.2012. do isplate,

84,63 EUR od dana 11.4.2012. do isplate,

85,29 EUR od dana 11.5.2012. do isplate,

86,67 EUR od dana 12.6.2012. do isplate,

78,66 EUR od dana 12.7.2012. do isplate,

86,62 EUR od dana 11.8.2012. do isplate,

82,64 EUR od dana 15.9.2012. do isplate,

83,97 EUR od dana 16.10.2012. do isplate,

84,89 EUR od dana 13.11.2012. do isplate,

83,83 EUR od dana 11.12.2012. do isplate,

85,29 EUR od dana 12.1.2013. do isplate,

81,84 EUR od dana 12.2.2013. do isplate,

79,98 EUR od dana 12.3.2013. do isplate,

84,23 EUR od dana 11.4.2013. do isplate,

po stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Nalaže s tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB:52508873833, tužitelju Raadi Kartelu, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.397,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi propisanoj odredbom čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se od 1. siječnja 2024. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je prikazao ovom sudu tužbu dana 1. ožujka 2023. godine, u kojoj navodi kako je tužitelj dana 21. travnja 2006. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 40358/06, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.850,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, kako je u čl.8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju tuženika na dan ispunjenja obveze za CHF, a koja je odredba ništetna, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužitelj navodi kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, Presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te kako je tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu nastupila posljedica koja je dovela do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako su sudovi zauzeli stajališta potvrđena Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine., kako niti jedna od tuženih banaka u odnosu na osobe i interese potrošača nije postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i kako su sukladno odredbi čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), donesene presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Stoga tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, te kako je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Tužitelj ističe kako je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita za ukupan iznos od 2.348,54 EUR/17.500,82 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, te je postavio tužbeni zahtjev kojim traži navedeni iznos, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od svakog pojedinog anuiteta , uvećano za trošak parničnog postupka.

2. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu naveo kako prije upuštanja u raspravljanje prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku kao i njegove stalne službe u Kninu, nadalje kako je tužba neuredna i stoga nepodobna za daljnje postupanje, te se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravni osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u ovom odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, kao i prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja zbog davnog ispunjenja i prestanka ugovornog odnosa, te predlaže da se svi postavljeni tužbeni zahtjevi, tj. tužbeni zahtjev, kao i eventualno naknadno precizirani, u cijelosti odbiju kao neosnovani, uz dosudu obveze tužitelju na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku, a za slučaj da sud prihvati postavljeni tužbeni zahtjev ističe se opreza radi i prigovor - prijedlog tuženika radi prebijanja. Navodi kako tuženik ima nesporno svoje sjedište u [adresa] i kako nikada nije imao svoje sjedište u [adresa] niti u Kninu, pa je stoga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48. st.1. ZPP-a stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni sud. Ističe kako tužitelj mora prethodno dokazati u ovom predmetu da je on bio potrošač, sukladno odredbi čl.3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007), koja određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te kako za status potrošača i u ovom predmetu prethodno moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta, da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluju na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već isključivo u osobne nekomercijalne svrhe. Posebno ističe kako tužitelj više nema pravni interes za vođenje ove parnice, jer je u cijelosti još odavno vratio predmetni kredit predniku tuženika, zbog čega je zasnovani pravni odnos između ugovornih stranaka okončan, radi čega podnesenu tužbu tužitelja treba odbaciti, a podredno odbiti radi nepostojanja pravne osnove na strani tužitelja, ali i nastupa zastare potraživanja, budući za vrijeme trajanja ugovornog odnosa između tužitelja i prednika tuženika, tužitelj niti je tužio prednika tuženika, a niti je prigovarao predniku tuženika na bilo koju ugovorenu odredbu, iznos rate, kamatnu stopu njezino povećanje, tj. način njezine promjene, a posebno ne u odnosu na valutnu klauzulu, pa čak niti na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i dr. Tuženik nadalje navodi kako tužbu treba odbaciti i iz razloga jer su ugovorne strane u predmetnom ugovoru jasno navele da će u slučaju da bilo koja ugovorna odredba postane ništetna, istu zamijeniti valjanom odredbom, što nije učinjeno ni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koji je prestao ispunjenjem još 2013. ili 2014. godine. Ističe kako je tužbeno potraživanje već davno prestalo egzistirati radi nastupa zastare čak kada bi postojala pravna osnova za utuženim potraživanjem na teret prednika tuženika i kako se u ovom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP), u svezi odredbe čl.230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a sve da se ovdje i mogu primijeniti odredbe ZZP-a, a koji je stupio na snagu nakon isplate kredita tužitelju. Tuženik posebno ističe da tužitelj doista nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer nije dokazao da je on bio potrošač u smislu odredbi ZZP-a, da nije dokazao da bi on osobno plaćao ugovorene rate kredita na ime povrata svoje novčane obveze predniku tuženika tadašnjoj HVB Splitskoj banci d.d., da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006. godine tužitelj s prednikom tuženika nepobitno pregovarao o svim spornim ugovornim odredbama, dakle i o samoj valutnoj klauzuli, ali jednako tako i kamatnoj stopi, kamati, kao i načinu na koji ona može ubuduće utjecati na njegovu visinu mjesečnog anuiteta na ime povrata kreditne obveze tužitelja, a isto tako i u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva gdje su se ugovorne stranke bile suglasile da ona iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a kako je prednik tuženika obavještavao o svakoj promjeni njezine visine za vrijeme trajanja povrata njegove novčane mjesečne obveze, da je ugovor o kreditu bio sklopljen s valutnom klauzulom CHF na rok povrata od sedam godina, odnosno 84 mjeseca po početnoj promjenjivoj (a ne fiksnoj) kamatnoj stopi od 5,40% godišnje i kako je tadašnja HVB Splitska banka d.d. tužitelja izrijekom upozorila na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome tada ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima, te je tužitelj potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je nesporno upoznat sa svim uvjetima pod kojima je predmetni ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, a prednik tuženika ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio jasno i sveobuhvatno upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a što sve jasno i nedvojbeno proizlazi iz odredbi predmetnog ugovora o kreditu (čl.17. Ugovora o kreditu). Tuženik također navodi kako je njegov pravni prednik sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim zakonskim propisima, te Direktivi Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim se potražuju zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se ovdje spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, budući je odredbom čl.214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a naglašava kako prednik tuženika u trenutku stjecanja nije bio nepošten, te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim i poštenim. Nadalje navodi kako tuženik smatra kako niti jedna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije ništetna, zbog čega nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cjelini, a niti djelomično, pa se opreza radi u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa kojeg tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i kojeg će eventualno posebno ili naknadno precizirati nakon provođenja objektivnog i nepristranog vještačenja, tuženik ističe svoj uvjetni procesni prigovor radi prebijanja tužiteljeve tražbine sa tražbinom prednika tuženika prema tužitelju, a koje prebijanje tuženik ima na ime manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja prema njegovom pravnom predniku, te predlaže da se svi tužbeni zahtjevi, kao i eventualno novi naknadno postavljeni kumulirani zahtjevi tužitelja po svim osnovama u cijelosti odbiju kao neosnovani, uz dosudu obveze tužitelju na nadoknadu svih prouzročenih troškova postupka ovom tuženika i to sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st.3. ZPP-a.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je neosnovan, iz razloga što odredbom čl.16. Ugovora o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika nije bilo posebno pregovarano, a uzevši u obzir Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, implementiranu u zakonodavstvo Republike Hrvatske, odnosno u Zakon o zaštiti potrošača, te Zakon o potrošačkom kreditiranju, te s obzirom da je propisano da sporovi koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a u ovom slučaju tužitelj ima prebivalište i boravište u [adresa], za kojeg je mjesno nadležan Općinski sud u Šibeniku, slijedom čega je riješeno kao u toč.I izreke ovog rješenja.

4. Prigovor radi prebijanja tužiteljeve tražbine sa tražbinom prednika tuženika prema tužitelju, istaknut u odgovoru na tužbu je prigovor paušalne naravi bez jasno izražene visine protutražbine tuženika, slijedom čega je ovaj prigovor kao neosnovan sud odbacio, o čemu je riješeno kao u toč.II izreke ovog rješenja.

5. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja je neosnovan, iz razloga što je iz priložene dokumentacije Predračuna broj 001-60003 od 20. travnja 2006. godine, točke 6. Ugovora o kreditu od 21. travnja 2006. godine, te iskaza tužitelja, nesporno utvrđeno kako je tužitelj kao fizička osoba podigao kredit za privatne svrhe, kupnju automobila za vlastite potrebe, a ne radi ostvarivanja financijske koristi, slijedom čega je dokazana činjenica da je tužitelj u ugovornom odnosu sa prednikom tuženika potrošač, te ima aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe.

6. Tužitelj je u odnosu na odgovor na tužbu tuženika kako je tužitelj sporni ugovor zaključio kao fizička osoba, te kako je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit za kupnju osobnog vozila iz kreditne linije za fizičke osobe, kako je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u kojem su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i kako ga prednik tuženika nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. U nastavku postupka tužitelj je ostao kod svih navoda iz tužbe, te je osporio sve navode tuženika iz odgovora na tužbu. U odnosu na prigovor radi prebijanja navodi kako je tuženik isticanjem ovog prigovora priznao postojanje tužiteljeve tražbine, te je predložio odbiti prigovor radi prijeboja kao neosnovan. U odnosu na prigovor zastare ističe kako je isti neosnovan, jer je tužba podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za stjecanjem bez osnove u odnosu na sve iznose preplate proizašle s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

8. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja uredio tužbeni zahtjev, potražujući isplatu iznosa od 3.382,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos, a nakon dopune nalaza i mišljenja podneskom od 25. lipnja 2025. godine je uredio tužbeni zahtjev, potražujući iznos od 3.355,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos.

9. Tuženik je po zaprimanju uređenih tužbenih zahtjeva ustrajao u svim navodima iz odgovora na tužbu, te je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja je utemeljen.

11. Sud je u tijeku postupka izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40358/06 od 21. travnja 2006. godine sa Potvrdom-solemnizacijom privatne isprave broj OU-245/06 javnog bilježnika Ljiljanke Malenica od 24. travnja 2006. godine, Općom punomoći HVB Splitska banka od 1. rujna 2005. godine, Ovjere potpisa javnog bilježnika Ivana Rajčića iz Splita broj OV-13960/05 od 8. rujna 2005. godine (list 9-17 spisa), Izračuna tečajnih razlika po kreditu sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića dip.oec. iz Makarske iz siječnja 2023. godine (list 18-24 spisa), Izračuna EKS-a i Otplatnog plana za ugovor broj 40358/06 (list 25-28 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope od 5. ožujka 2007. godine (list 29 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope od 7. svibnja 2009. godine (list 30 spisa), Knjigovodstvene kartice (list 31-39 spisa), Otplatnog plana (list 65-68 spisa), pregledom Prometa po računu broj (list 69- 81 spisa), Predračuna broj 001-60003 Sanabilis d.o.o. od 20. travnja 2006. godine (list 82 spisa), Podataka o kreditu Splitske banke (list 83-86 spisa), Nalaza i mišljenja dipl.oec. Hrvojke Bačić, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo od 3. ožujka 2025. godine (list 114-121 spisa), Očitovanja dipl.oec. Hrvojke Bačić, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo od 22. travnja 2025. godine (list 133- 136 spisa), Dopune Nalaza i mišljenja dipl.oec. Hrvojke Bačić, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo od 20. lipnja 2025. godine (list 149-153 spisa), te saslušanjem tužitelja.

12. Vještak Hrvojka Bačić dipl.oec. u svom nalazu i mišljenju od 3. ožujka 2025. godine navodi kako je tužitelj otplatom ugovora o kreditu od dospijeća prvog anuiteta do konačne otplate kredita preplatio iznos od 25.485,76 kuna, odnosno 3.382,54 eura, a Dopunom Nalaza i mišljenja od 20. lipnja 2025. godine, sukladno prigovoru tuženika (koji se odnosi na razgraničenja iznosa opomena zbog kašnjenja u plaćanju od iznosa uplata po osnovi kreditne obveze tužitelja), utvrđeno je kako preplata iznosi za razdoblje od 10. svibnja 2006. godine do otplate kredita 10. travnja 2013. godine 25.285,76 kuna, odnosno 3.356,00 eura.

13. Tužitelj je u svom stranačkom iskazu naveo kako je 2006. godine odlučio kupiti vozilo za osobne potrebe, te je otišao u tadašnju Splitsku banku u [adresa] i službenica banke mu je rekla da je najpovoljniji kredit u CHF, da je rok otplate bio sedam godina, odnosno 84 rate, da mu je službenica banke dala papir da ga pročita, što je i učinio, a kako tada nije shvaćao da će se bez njegovog znanja rate kredita tako podizati, a niti mu je službenica banke objasnila odredbe ugovora o kreditu. Naveo je kako mu je prva rata kredita iznosila 1.200,00 kuna, a zadnja 2.200,00 kuna, te kako se bojao da mu mirovina neće pokriti tadašnju ratu kredita, te da mu je ovo bio prvi kredit koji je podigao u životu, a bio je i zadnji. Naveo je kako nakon porasta rata nije išao u banku tražiti objašnjenje, bojeći se da će mu dolaskom u banku biti povećana i kamata.

14. Nesporno je među strankama:

- kako su tužitelj i tuženik dana 21. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40358/06, sa obvezom kreditora za isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti od 19.850,00 CHF, isplatom odobrenog iznosa na račun prodavatelja vozila prema dostavljenom računu/predračunu, na rok od 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatu;

- kako je tužitelj otplatio kredit 10. travnja 2013. godine.

15. Sporno je među strankama da li tužitelju pripada zaštita potrošača od korištenja ugovorenih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo o odredbama, o odredbi o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF, o odredbi kojom je ugovorom redovna kamatna stopa utvrđena promjenjivom kroz tužiteljevu obvezu plaćanja kreditnih anuiteta, sukladno jednostranom odlukom tuženika, te da li je došlo do pretplate iznosa kreditnih anuiteta na ime kamate uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40358/06 od 21. travnja 2006. godine.

16. Utvrđeno je kako je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("NN" broj 96/03), a odredbom čl.81. tog Zakona je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, odnosno u ovom slučaju banke.

17. Odredbom čl.84. Zakon o zaštiti potrošača propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorene odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je pravomoćno potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Presudom Pž-6637/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđena je povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i u dijelu valutne klauzule CHF glede kredita u kojima je ugovorena valuta vezana za glavnicu u CHF u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine, a u kojim ugovorima je korisnik kredita zaključio ugovor o kreditu u kojem su ugovorene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošaču, korisniku kredita, dao cjelovitu informaciju o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke na temelju potpune obavijesti o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utvrđeno je kako je zastara potraživanja tužitelja prekinuta dana 4. travnja 2012. godine podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, a u kojem postupku je presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kojom je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. Odredbom čl.225. Zakona o obveznim odnosima ("NN" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) propisano je kako tražbine zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Uzevši u obzir da je podnošenjem tužbe za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača nastupio prekid zastare, te da je odredbom čl.215. st.1. ZOO-a propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, utvrđeno je kako u ovoj pravnoj stvari potraživanjem iz tužbe podnesene dana 1. ožujka 2023. godine nije nastupila zastara potraživanja.

20. Vještak Hrvojka Bačić u svom Nalazu i mišljenju od 3. ožujka 2025. godine navodi kako je pri izradi nalaza i mišljenja korištena metodologija po principu usporedbe otplaćenih anuiteta i preračunatih anuiteta po početnom tečaju CHF, te je utvrđeno kako je tužitelj svojom otplatom ugovora o kreditu od dospijeća prvog anuiteta do konačne otplate kredita preplatio iznos od 25.487,76 kuna ili 3.382,54 eura, a u Dopuni Nalaza i mišljenja od 20. lipnja 2025. godine je navela kako preplata kredita po osnovi valutne klauzule u razdoblju od 10. svibnja 2006. godine do konačne otplate kredita dana 10. travnja 2013. godine iznosi ukupno 25.285,76 kuna, odnosno 3.356,00 eura (preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 HRK).

21. Odredbom čl.115. ZOO-a propisan je opseg vraćanja, te se navodi kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Odredbom čl.323. st.1. ZOO-a propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora smaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Odredbom čl.1111. st.1. ZOO-a propisano je da kad jedan dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a stavkom 3. istog članka je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24. Odredbom čl.502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te je u tom slučaju sud vezan za to utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a člankom 6. st.3. Zakona o sudovima ("NN" broj 28/13) je propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.

25. Sukladno odredbi čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. istog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka Hrvojke Bačić kao stručan i objektivan, odnosno izrađen sukladno pravilima financijsko-računovodstvene struke, a na temelju dokumentacije koja je dostavljena u sudski spis, uz uvažavanje svih prigovora tuženika, a u kojem nalazu je vještakinja utvrdila da je ukupno preplaćeni iznos 25.285,75 HRK/3.356,00 EUR, koji se odnosi na preplaćeni iznos po osnovi porasta tečaja CHF.

27. Temeljem provedenog vještačenja i temeljem svih izvedenih dokaza, utvrđeno je kako je došlo do neravnoteže u ugovornom odnosu između tužitelja i tuženika, zbog čega sud smatra kako nepoštenim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli tužitelj ima pravo ostvarivanja pune zaštite.

28. Slijedom iznijetog, sud je u cijelosti prihvatio osnovanim drugi postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 25.285,75 HRK/3.356,00 EUR, sukladno odredbi čl.346. u svezi čl.349. i čl.1085. Zakona o obveznim odnosima ("NN" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO), budući su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva utvrđene ništetnim, što ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, te je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kako bi ostvario pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, te je o istom odlučeno kao u toč.I izreke ove presude.

29. Odluka o kamati temelji se na odredbi čl.29. st.2. ZOO-a.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. ZPP-a, u svezi čl.155. ZPP-a, a sud je prihvatio opravdanim zahtjev tužitelja za zastupanje po kvalificiranom punomoćniku i to za sastav tužbe 100 bodova, zastupanje na ročištu 6. ožujka 2024. godine 100 bodova, sastav podneska od 13. veljače 2024. godine 100 bodova, sastav podneska od 7. ožujka 2024. godine 100 bodova, zastupanje na ročištu 28. travnja 2024. godine 100 bodova, zastupanje na ročištu 24. lipnja 2024. godine 100 bodova, sastav podneska od 25. lipnja 2025. godine 100 bodova, zastupanje na ročištu 29. srpnja 2024. godine 100 bodova, uz vrijednost boda od 2,00 EUR, ukupno 1.600,00 EUR, uvećano za PDV od 25%, 640,00 EUR, ukupno 2.240,00 EUR, uvećano za trošak vještačenja 400,00 EUR i sudsku pristojbu na tužbu 34,97 EUR, sveukupno 2.397,00 EUR, o čemu je riješeno kao u toč.II izreke ove presude.

U Drnišu, 29. kolovoza 2025. godine

S U D A C:

Lovranka Grabić-Abramac

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave ove presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranka, a o žalbi odlučuje županijski sud iz čl.4. st.4. i čl.5. st.1. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" 67/18) i čl.50. st.4. Pravilnika o radu u sustavu eSpis ("Narodne novine" 35/15).

DN-a:

1. odvj. Marko Čvrljak, Šibenik, Zagorska 14,

2. OD Marinović i partneri j.t.d., Zadar, Plemića Borelli 1