Zakon.hr

Posl. br. P-1706/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Meliti Lisica, u pravnoj stvari tužitelja: TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. [adresa], 23 000 Zadar protiv tužene ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu ŠAVORIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 15. srpnja 2025., dana 29. kolovoza 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu broj: 236-148/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom:13. lipnja 2006. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obrade kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku: ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju: TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.473,28 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu: 29. lipnja 2006. godine do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 236-148/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom: 13. lipnja 2006. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita.

IV. Nalaže se tuženiku: ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju: TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznose od :

- 292,39 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu: 1. travnja 2009. godine do isplate,

- 165,90 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu: 23. srpnja 2009. godine do isplate.

- 298,63 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu: 25. siječnja 2010. godine do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se Tuženiku da Tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1750,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) sve u roku od 15 dana, dok se za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom (dalje i: Tuženik) , koji je tada poslovao pod nazivom: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., sklopio : Ugovor o kreditu broj: 236-148/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s nadnevkom: 13. lipnja 2006. godine, zajedno s pripadajućim dodacima tom ugovoru (dalje i: Ugovor).Tuženik je Tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za troškove obrade kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita (dalje i: Ulazna naknada).Tuženik nije imao pravo Tužitelju zaračunati i naplatiti Ulaznu naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo Tuženika da Tužitelju zaračuna i naplati Ulaznu naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor.Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio Tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je Tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je Tužitelj terećenjem za Ulaznu naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na Tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist Tužitelja. U tužbi upućuje na odredbe čl. 81. , 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Kredit po Ugovoru je prijevremeno otplaćen, putem djelomičnih prijevremenih uplata u nekoliko navrata. Prilikom prijevremene otplate Kredita, Tuženik je Tužitelju, svakog pojedinog navrata djelomične prijevremene uplate, zaračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu Kredita (dalje i: Izlazne naknade). Tuženik nije imao pravo Tužitelju kao potrošaču obračunati i naplatiti Izlazne naknade. Izneseno u pogledu Ulazne naknade na odgovarajući način se primjenjuje i na Izlazne naknade. Postupanjem kao što je naprijed navedeno Tuženik je Tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je Tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti Tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.Tuženik nije Tužitelju dostavio cjelokupnu dokumentaciju vezano za kredit po Ugovoru (dalje i: Kredit) potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u ovoj stvari:

analitičku konto karticu Kredita iz koje je vidljivo po kojim kontima je rasknjižena svaka pojedina uplata ili isplata (naknade, kamate, glavnica i svako drugo izvršeno ili primljeno plaćanje iz Kredita, po Kreditu ili drugačije u vezi s Kreditom), a osobito visina i datum naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje Kredita, te visina i datum naplaćene naknade za svaki od prijevremeno otplaćenih obroka Kredit). S obzirom na navedeno, Tužitelj je u trenutku podnošenja ove tužbe onemogućen u postavljanju određenog tužbenog zahtjeva na isplatu. Tražena dokumentacija je, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, zajednička i Tuženik ju je dužan dati Tužitelju. Stoga Tužitelj predlaže da sud pozove Tuženika da Tužitelju podnese Traženu dokumentaciju, ostavljajući mu za to određeni rok, sve sukladno odredbi čl. 233. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje i: ZPP).Podredno tome, slijedom svega navedenog predlaže se da sud temeljem čl. 186.b ZPP i dr. usvoji sljedeći zahtjev:

Nalaže se Tuženiku: ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da Tužitelju: TR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, položi račun, odnosno, dostavi podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva na isplatu, i to:

Tužitelj dalje u tužbi navodi da će postaviti određeni tužbeni zahtjev na isplatu kada ga sud na to pozove tijekom postupka, na temelju položenog računa, odnosno, dostave podataka po Tuženiku potrebnih za postavljanje takvog zahtjeva i provedbe predloženog vještačenja po vještaku financijske struke.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 25. listopada 2023. (l.s. 20-38) s prilozima (l.s. 39-133) istakao da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Tuženik prije svega ističe kako je istaknuti manifestacijski zahtjev tužitelja za pribavom dokumentacije od tuženika posve neosnovan jer tužitelj ne daje nijedan opravdan razlog zašto navedenu dokumentaciju traži od tuženika odnosno zašto sam tužitelj kao ugovorna strana Ugovora o kreditu ne raspolaže sa navedenom dokumentacijom. Naime, tužitelj ukoliko je uistinu otplaćivao osobno kredit po Ugovoru o kreditu trebao bi raspolagati sa potvrdama o uplatama po Ugovoru o kreditu. Nadalje, isti je u svrhu otplaćivanja kredita zaprimio od tuženika svu dokumentaciju po kojoj treba otplaćivati kredit, drugim riječima tužitelj je od tuženika redovito dobivao obavijesti o promjenama kamatnih stopa zajedno s novim otplatnim planovima. Uz navedeno, tuženik ističe i kako je tužitelj vodi već dva spora od kojih u jednom zahtjeva utvrđenje ništetnosti i isplatu na temeljem navodno ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a drugom utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju navodno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Budući da je tužitelj u sporu koji se vodi radi utvrđenja ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postavio određeni kondemnatorni zahtjev u potpunosti je jasno kako je tužitelj u posjedu dokumentacije čiju dostavu opetovano zahtijeva od tuženika. Također, tuženik ističe i kako je tužitelj u drugom sporu koji se odnosi na valutnu klauzulu uz tužbu dostavio pripadajuću dokumentaciju iz koje nesporno može napraviti izračun i postaviti određeni kondemnatorni zahtjev. Slijedom navedenog, očigledno je kako je istaknuti manifestacijski zahtjev u potpunosti neosnovan te stoga tuženik predlaže da naslovni sud sukladno odredbi čl. 325.a st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: „ZPP“), u vezi s odredbom čl. 186.b st. 4. ZPP-a donese rješenje kojim će naložiti tužitelju postavljanje određenog kondemnatornog zahtjeva odnosno da odbaci tužbu ukoliko tužitelj ne postupi sukladno navedenom rješenju. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa kako u odnosu na iznos navodno naplaćen na ime odredbe o naknadi za obradu kredita, tako i za iznos navodno naplaćen na ime odredbe o prijevremenoj otplati kredita. U odnosu na pitanje zastare zahtjeva za isplatu na temelju navodne ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita 2006. godine, dok je tužbu u navedenom predmetu podnio dana 2023. godine dakle čak sedamnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Iako tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je naknadu za obradu kredita uistinu platio, očigledno je nastupila zastara potraživanja sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) čak u slučaju da je utuženi iznos plaćen. U odnosu na navodno naplaćenu naknadu na ime odredbe o prijevremenoj otplati kredita, tuženik ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu zatvoren 2016. godine, dakle prije više od sedam godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa vezanog uz odredbu o zatvaranju kredita. Naime, iako tužitelj nije priložio nijedan dokaz da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita uistinu platio, očigledno je nastupila zastara potraživanja iz točke IV. tužbenog zahtjeva sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) čak u slučaju da je utuženi iznos plaćen. Također, tuženik u prilogu dostavlja pravomoćnu prvostupanjsku presudu u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade jer je nastupila zastara utuženog potraživanja Nesporno je da su parnične stranke sklopile Ugovore o kreditu, kao i da je odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je među parničnim strankama da li je naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u CHF ništetna, te je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe naknadi za obradu kredita. Tužitelj da u tužbi samo paušalno i kratko navodi kako je odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna s obzirom da je riječ o odredbama ugovora koje sadrže obvezu na plaćanje naknade, a unaprijed su sastavljene te tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja, te je na taj način prouzročena značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik ističe kako su naprijed navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti neosnovane. Naime, ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža, kao niti načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe kako ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, nesporno je kako tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata koju obvezu i u kojem iznosu preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Spomenuti čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita“. Dakle, tužitelj načelno osporava da bi tuženik imao bilo kakvih posebnih troškova obrade kredita koje bi mu tužitelj uopće trebao nadoknaditi. Tužitelj u tek par rečenica, vrlo površno i paušalno ističe iz kojeg razloga smatra da je tužbeni zahtjev osnovan, pritom ne obrazlažući i ne temeljeći svoje navode na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala. Tužitelj se pri tome poziva na načela Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ br. 35/2005, (u daljnjem tekstu: ZOO/2005) i odredbe Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 96/03, (u daljnjem tekstu: ZZP/2003). Tuženik smatra da je uvodno potrebno podsjetiti da je u smislu čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Iz odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, (dalje u tekstu: ZPK), proizlazi da: „Ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Pri tome „ukupni troškovi kredita za potrošača“ uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Stoga iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP/2003 i ZPK proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Budući da tuženik ima pravo uz kamatu naplatiti i naknadu troškova, u daljnjem dijelu podneska ćemo obrazložit pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade svakog pojedinog kredita iz članka 5. predmetnih Ugovora o kreditu. Troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2006. godine) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje: „1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“ Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. ŽR v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: „68. Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“ Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: „69. U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“ Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv TRDG, C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: „30. S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“ Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Trenutno važeći Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje u tekstu: Zakon o potrošačkom kreditiranju), u čl. 2. st. 1 t. 7., navodi kako, cit: „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“, kao i čl. 2. st. 1. t. 8.: „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača“. Zakon o potrošačkom kreditiranju ocjenjuje naknadu za obradu kredita kao ukupan trošak kredita, a slijedom čega tuženik smatra kako iz navedenog proizlazi da upravo naknada za obradu kredita, uz kamate, predstavlja cijenu ugovora o kreditu. Unatoč činjenici što citirani zakon nije primjenjiv s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, isti daje jasnu definiciju naknade za obradu kredita, a budući da je navedeni lex specialis za ugovore o kreditu, tuženik smatra kako je primjenjivo shvaćanje tog zakona u pogledu definiranja da li odredba o naknadi za obradu kredita potpada pod cijenu ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, ukoliko bi se zaključilo kako je u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju (a samim time i Zakona o zaštiti potrošača, budući da je prethodno navedeni lex specialis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača) naknada za obradu kredita cijena ugovora o kreditu, sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Postupak utvrđivanja smatra li se odredba o naknadi za obradu kredita cijenom predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti je izostalo u postupku pred nižestupanjskim sudovima unatoč činjenici da je tuženik više puta ukazivao prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu kako se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi te da u tom smislu ne može biti ništetna. Tuženik ukazuje na presudu Europskog suda od 3. listopada 2019. godine u predmetu C-621/17 (HR vs. CIB Bank Trt., NR, UR )u kojoj je Sud izričito utvrdio kako:

- članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose;

- članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Jednako tako, Sud EU u točki 75. presude C-84/19 od dana 3. rujna 2020. navodi:

„Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ Također, tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Splitu, u presudi pod posl. br. Gž-1215/2020-2 od 24.veljače 2021., u kojoj je sud o postavljenom pitanju zauzeo drugačije shvaćanje od shvaćanja kojeg je zauzeo drugostupanjski sud u Pobijanoj presudi protiv koje tuženik podnosi reviziju:

„Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“ Iz gore citirane presude proizlazi kako je odredba o naknadi za obradu kredita isključena iz ocjene poštenosti u skladu s čl. 84. ZZP/03, a sve imajući u vidu da je sporna odredba ugovorena na jasan način tako da svaki poslovno sposobni potrošač koji primjeni minimalni stupanj dužne pažnje može razumjeti značenje, točno odrediti visinu kao i posljedice koje proizlaze ugovaranjem iste, a slijedom čega bi potvrdnim odgovorom na gore postavljeno pitanje rezultiralo drukčijim ishodom predmetnog spora. Naposljetku, tuženik ukazuje i na presudu Županijskog sud u Splitu, u presudi posl. br. P-Gž-279/2023, u kojoj se navodi:

„Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.“

2.1. Nadalje u odgovoru na tužbu navodi i ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj u tužbi navodi kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu, a sukladno kojoj je tuženik ovlašten naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, protivna odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) i odredbi čl. 96. st, 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno navodi kako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te kako se ista smatra nepoštenom ako suprotno savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako su navodi tužitelja potpuno promašeni jer:

i. naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO; te podredno, čak i da to nije tako,

ii. odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu nije ništetna.

Naplata naknade temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu je u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO. Naime, odredba čl. 1024. ZOO-a govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Dapače, takvo pravo tuženika je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u odredbi čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Teleološkim tumačenjem odredbe čl. 1024. ZOO i odredbe čl. 16. ZPK koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO. Naime, upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Tako na primjer, odredba čl. 16. ZPK, među ostalim navodi da se naknada ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita. Argumentum a contrario, temeljem ZPK, pa tako nužno i ZOO kao lex generalis, naknada se može naplatiti u svim ostalim slučajevima koji nisu izričito zabranjeni zakonskim odredbama. Ovo tumačenje tuženika je u skladu s nekim od osnovnih načela našeg pravnog poretka, kao što su pact sunt servanda i da je sve dozvoljeno što nije zakonom zabranjeno. Upravo iz navedenih razloga, ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina, a osim toga iznos naknade za prijevremenu otplatu je jasno određen od strane tuženika te je s istim tužitelj mogao biti upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu odnosno s istim je bila upoznata u trenutku prijevremenu otplate kredita po Ugovoru o kreditu. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose. Kao dokaz osnovanosti navoda tuženika o dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik u prilogu dostavlja i ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ i ovjereni prijevod Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a.

Zahtjev za prijevremenu otplatu kredita;

Izvadak iz Odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom od 3. kolovoza 2016. godine;

Ovjereni prijevod Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu

„Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“;

Ovjereni prijevod Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a. Čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iznos koji je tuženik navodno naplatio tužitelju odgovarao bi iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi čl. 1024., st. 3. ZOO. Sukladno navedenom, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita predstavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi čl. 345., st. 3. ZOO. Navedena odredba ZOO-a jasno propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a koja se sastoji od:

(i) troškova likvidnosti odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama (Citibank i Deutsche Bank) za sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu;

(ii) administrativnih troškova;

Kao što je već navedeno tužitelju je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 191.800,00. Međutim, tužitelj je nakon sklapanja Ugovora u kreditu pristao na konverziju kredita iz CHF valute u EUR valutu te sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu od 4. veljače 2016. godine (dalje u tekstu: „Aneks“). Slijedom navedenog, a kao što je vidljivo i iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju iznos koji se trebao isplatiti za prijevremenu otplate kredita, isplatio se u kunskoj protuvrijednosti iznosa u EUR. S obzirom da u trenutku prijevremene otplate Ugovora o kreditu tuženik zbog prevelike likvidnosti nije mogao plasirati dalje zaprimljena sredstva na tržište, isti je bio primoran oročiti zaprimljena sredstva kod inozemnih banaka odnosno kod Citibank i Deutsche Bank kao i sve ostale domaće banke. Sve inozemne banke pa tako i Citibank i Deutsche Bank kod kojih tuženik drži zaprimljena sredstva u EUR valuti obračunavaju i naplaćuju negativnu kamatu na zaprimljena sredstva. Upravo navedene negativne kamate koje je tuženik platio te i dalje plaća inozemnim bankama na sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita odnosno troškovi likvidnosti predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je tužitelju uračunata uz administrativne troškove u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom navedenog, tuženik u prilogu ovog odgovora na tužbu dostavlja prikaz troškova likvidnosti tuženika kod Citibank i Deutsche Bank za razdoblje od veljače 2016. godine (od trenutka prijevremene djelomične otplate kredita) iz kojih je vidljiva visina negativnih kamata koje je plaćao i dalje plaća tuženik na sredstva zaprimljena prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu. Također, na okolnost nastanka i visine štete koju tuženik trpi u obliku opisanih troškova likvidnosti, tuženik predlaže provesti dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i računovodstvo, GR i dokaz čitanjem ovjerene izjave DR, izvršnog direktora riznice tuženika. Nadalje, osim štete u vidu troškova likvidnosti tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Naime, zbog prijevremene djelomične i konačne otplate kredita, osoblje administracije tuženika poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita odnosno u konkretnom slučaju osoblje administracije tuženika je moralo u dva navrata na temelju zahtjeva tužitelja za prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita sastaviti obračune iznosa koje je tužitelj dužan platiti odnosno Obavijest o prijevremenom zatvaranju, a koji su uključivali neplaćenu glavnicu te redovne kamate i zatezne kamate do trenutka prijevremene otplate kredita. Osim toga, osoblje administracije tuženika je moralo provjeriti sve dostupne uplate za zatvaranje kredita te provesti sva knjiženja. Nakon izdavanja obračuna iznosa odnosno Obavijesti o prijevremenom zatvaranju, osoblje administracije tuženika je moralo pratiti da li su izvršene potrebne uplate za zatvaranje kredita te nakon što su izvršene uplate, osoblje administracije tuženika je u internoj evidenciji moralo provesti knjiženje zatvaranja kredita te o tome obavijestiti centralu arhive gdje su pohranjeni instrumenti osiguranja kako bi se isti vratili tužitelju i sudužniku. Dakle, sve opisane radnje osoblja administracije tuženika su radnje koje isto ne poduzima kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao osoblja administracije tuženika predstavlja štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je uračunata u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz naprijed navedene troškove likvidnosti. Na okolnost nastanka i visine štete u vidu administrativnih troškova, tuženik predlaže izvesti dokaz čitanjem ovjerene izjave svjedokinje LR, voditeljice administracije tuženika i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i računovodstvo, GR iz [adresa]. Da tuženik prilikom prijevremene otplate kredita trpi štetu kako je naprijed opisano, potvrđeno je i u Aneksu br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (str. 5.) na sljedeći način: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Također, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (str. 2.) je zauzet stav kako banke odnosno ovdje tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“. Iz navedenog jasno proizlazi da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja isključivo štetu na koju se i referira odredba čl. 1024., st. 3. ZOO, a koja šteta nije ni na koji način povezana s budućom nedospjelom redovnom kamatom koju bi tužiteljica platila da je redovno otplatila kredit. U konkretnom slučaju, i da je tužitelj stvarno platio naknadu u iznosu od 7.125,00 kuna i 21.339,97 kuna (što ničim nije dokazano, već se samo paušalno navodi kako su isti iznosi plaćen) navedeni iznos bi predstavljao unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu odredbe čl. 345., st. 3. ZOO. Kao takav, on nije u očitom nerazmjeru sa štetom zbog čega je valjano ugovoren Ugovorom o kreditu.S obzirom na gore navedeno, očito je da je naknada za prijevremenu otplatu kredita u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna. Podredno, čak da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO, tuženik ističe da ista ne bi bila ništetna jer odredba čl. 1024. ZOO nije prisilni propis. Navedeno je prepoznato i u sudskoj praksi. Naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (čl. 2. ZOO), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa odredba čl. 11. ZOO.1 Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Dakle odredbe ZOO su u pravilu dispozitivne, jer svrha obveznog prava nije strankama nametnuti način uređenja njihovih obveznih odnosa već predvidjeti pravo koje će se primijeniti u slučaju kada stranke nisu drukčije ugovorile. Konzekventno, ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, odredba čl. 319. st. 2. ZOO također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Nadalje se navodi kako ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti. Osim toga, tuženik ističe kako je navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) te ista ne podliježe testu poštenosti. U konkretnom slučaju, jasno je da odredba čl. 1024. ZOO, a na koji se tužitelj poziva u tužbi, ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu, jedino st. 4. istog članka sadrži zabranu tuženiku da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Podredno, čak i da je odredba čl. 1024. ZOO u cijelosti prisilne naravi, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno odredbi čl. 326. ZOO.

2.2. U odnosu na stjecanje bez osnove, tuženik navodi da set užitelj poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora. Dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope. Isto vrijedi i za ugovaranje valutne klauzule, što je standard u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima. Tuženik je također već obrazložio da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka i da je prilikom sklapanja i ispunjavanja Ugovora o kreditu u svemu postupao u dobroj vjeri i pošteno. Iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe. Tuženik ukazuje sudu i protivnoj strani da je upravo ovakvo pravno shvaćanje izraženo u nedavnoj presudi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3811/2017, od 22. siječnja 2020. godine. Prvostupanjski je sud u ovom parničnom predmetu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kamate izračunate od dana početka otplate kredita. Sud na str. 11. spomenute presude obrazlaže: „Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima.“ Također, tuženik dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine:

"Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

Iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje:

„1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“

Sud Europske unije je u presudi od **.**.2013. ŽR v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način:

„68. Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“

Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način:

„69. U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“

Također, Sud Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora T SA protiv TRDG, C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće:

„30. S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima;

Na sudu koji je uputio zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora.“ Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije, budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime, ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali prije presude Suda Europske unije. Sud ne bi smo učiniti grešku pri tumačenju ovog prava tako da poistovjeti i izjednači test postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima) i testa znatnije neravnoteže. Ispravno tumačenje odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu Europskog prava nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene da li određena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. Europski sud je u predmetu ŽR ne samo potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego je i po prvi puta jasno izložio sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 prvostupanjski bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokuju „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način kako je Europski sud izložio u predmetu ŽR. Nakon toga, kao drugi dio testa poštenja, sud bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora). Tužitelj je očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore opisanih testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog pozivanja na „Parnicu Potrošač“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja. Iz toga je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno pravo EU. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita.

2.3. S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj ugovora: 236-148/2006, s nadnevkom: 13. lipnja 2006. (l.s. 4-10), pregled prometa za klijenta (l.s.148-163 i l.s. 187-202), izračun kamate po ugovoru o kreditu za razdoblje od 31. ožujka 2016. do 30. lipnja 2036 (l.s. 164-171), te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ovog postupka (l.s. 180-182).

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud našao je u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja da mu tužena, slijedom utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj ugovora: 236-148/2006, sklopljenog između ovdje tužitelja i prednika tužene, tadašnje Hypo Alpe-Adria bank d.d. dana 13. lipnja 2006., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita u visini od 1,25% od iznosa odobrenog kredita, isplati iznos od 1.473,28 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2006., pa do isplate, kao i slijedom utvrđenja ništetnom odredbe naprijed citiranog Ugovora koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznose kako slijedi:

- 292,39 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu: 1. travnja 2009. godine do isplate,

- 165,90 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu: 23. srpnja 2009. godine do isplate.

6. Među strankama nije sporna činjenica da su dana 13. lipnja 2006. godine tužitelj i pravni prednik tužene zaključile predmetni Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj ugovora: 236-148/2006 kojim ugovorom je tužitelju odobren stambeni kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 191,800,00 CHF, uz rok otplate od 30 godina, odnosno 360 mjesečnih anuiteta, te promjenjivu kamatnu stopu.

7. Tako, u konkretnom slučaju ovaj Sud nalazi dokazanom činjenicu da tužitelj ima svojstvo potrošača, obzirom isto proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja (l.s. 180-183) koji navodi da je kredit podignut u svrhu kupnje nekretnine u kojoj tužitelj i danas živi, da je dakle, tužitelj kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije stambenog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ili njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, pa ovaj sud nalazi da tužitelj kao takav može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

7.1. Na ročištu 3. lipnja 2025. godine tužitelj je iskazao kako je kod tadašnje Hypo banke podignuo kredit radi rješavanja stambenog pitanja svoje obitelji. Imao je tekući račun u Splitskoj banci, međutim, prema njihovim uvjetima nije bio kreditno sposoban za kredit u eurima, pa kad je našao odgovarajući stan, a investitori su bili Lignum Zadar i Hypo bank, uputili su ga na tu banku te rekli da će kredit biti riješen u 20 minuta. Tako je i bilo. U poslovnici Hypo banke, u gradu na Trgu, pitao je djelatnika kako to da je kod njih kreditno sposoban, a u drugim bankama ne, djelatnik mu je odgovorio da je CHF najstabilnija valuta, da mu se isplati te da kod njih ima kreditnu sposobnost bez problema. Tužitelj dalje navodi kako je to bilo razdoblje kada si sretan što uopće možeš dobiti kredit, jer je tužitelj invalid te je morao pronaći stan prilagođen njegovom stanju te nije imao puno mogućnosti oko biranja i pregovaranja. Također izjavljuje da nije imao mogućnost pregovaranja s bankom ni oko čega, niti oko ulazne izlazne naknade i da mu je banka ulaznu naknadu naplatila na način da je istu odbila od iznosa kredita koji mu je odobren. Nakon što je potpisao ugovor u banci, otišao je kod JB-a na solemnizaciju, JB je objašnjavao odredbe ugovora, ali kako nije financijske struke, tužitelju neke odredbe ugovora nisu bile razumljive. Tužitelj nije od djelatnika banke niti od JB-a tražio dodatna pojašnjenja Ugovora o kreditu, jer je ugovor bio unificiran, unaprijed pripremljen te je mislio da nema mogućnost prigovaranja. Navodi i da je htio prijevremeno otplatiti kredit, u otprilike četiri navrata ( ne sjeća se točno) uplatio bi po cca 100 ili 200 tisuća kuna, svaki put bi banka zaračunala naknadu od 2% na taj uplaćeni iznos koji je uplaćivao direktno u glavnicu te bi odmah dobio novi otplatni plan sa smanjenom ratom. Kada je sklapao ugovor o kreditu imao je plaću kojom je mogao otplaćivati ratu kredita, ali uvjeti su se drastično promijenili jer se CHF povećao. Nije razmišljao o odredbi o prijevremenoj naknadi jer nije mislio da će rata kredita drastično narasti. Nije pokušao pregovarati o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, nije znao da postoji ta mogućnost

7.2. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao istinit i vjerodostojan, životan i logičan.,a isti je u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se, i u odnosu na tuženu, utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Nar. Nov. br. 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Nar. Nov. br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. 5 Poslovni broj: P-69/2024

8.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

8.2. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i onih kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Rev-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

8.4. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.5. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. br. 96/2003, 46/07 - dalje ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9.1. Navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i ovdje tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

10. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu ovaj Sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Kao i kod ostalih odredaba ugovora o kreditu, koji su unaprijed sastavljeni, tako i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tužena nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tužena mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

11. Naime, odredba čl. 5. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita".

11.1. Nadalje, odredba čl. 8 predmetnog Ugovora o kreditu glasi: u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria bank d.d.

11.2. Tužena tijekom postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela odobravanjem odnosno obradom kredita tužitelju, niti je dokazala na što se to točno odnosi visina troškova tzv. naknada za obradu kredita. Naime, iz same sporne odredbe Ugovora proizlazi da se naknada za obradu kredita određuje sukladno Odluci o naknadama za usluge kreditora( čl. 8 i čl. 21. Ugovora), pa budući se dakle radi o odredbama akata tužene kao kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru, to se po prirodi stvari o istom i ne može pojedinačno pregovarati, što dalje znači, a tužena suprotno ne dokazuje, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora, niti se o tome u konkretnom slučaju pregovaralo, kako to izričito proizlazi iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, ovaj Sud drži da odredba predmetnog Ugovora kojom se uglavljuje tzv. naknada za obradu kredita, kao i odredba predmetnog Ugovora kojom se uglavljuje naknada u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koja su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

11.2. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

12. Tako, ovaj Sud je temeljem citiranih odredaba ZZP utvrdio ništetnim ugovorne odredbe i to odredbu po kojoj je predviđena naknada za obradu kredita iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kao i odredbu iz čl. 8 predmetnog Ugovora, kojom je predviđena naknada za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I i točkom III. i obvezao tuženu da vrati tužitelju ono što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, u smislu čl. 323. ZOO, i to s kamatom od dana kada je tužena primila iznose naknada. Kako je tuženik na ročištu 3. lipnja 2025. godine (l.s.180) učinio nespornim da je tužitelju dana 29. lipnja 2006. godine naplatio ulaznu naknadu tj. naknadu za obradu kredita iz čl. 5 predmetnog Ugovora o kreditu u iznosu od tadašnjih 11.100, 43 KN što sada iznosi 1.473,28 EUR to je sud prihvatio navedeni nesporni iznos pa je odlučeno kao pod točkom II izreke presude.

12.1. Nadalje, na ročištu održanom 1. srpnja 2025. godine (l.s.184) tuženik je učinio nespornim da je tužitelju naplatio i izlaznu naknadu prilikom svake pojedine djelomične prijevremene otplate kredita i to u iznosu od:

- 2.203,00 KN (sada: 292,39 EUR), i to dana 1. travnja 2009. godine

- 1.250,00KN (sada 165,90 EUR), i to dana 23. srpnja 2009. godine

2.250,00 KN (sada 298,63 EUR) i to dana 25. siječnja 2010. godine, to je sud prihvatio navedeni nesporne iznose pa je odlučeno kao pod točkom IV izreke presude.

13. Tako, ovaj Sud drži neosnovanim prigovor tužene glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ S obzirom da je tek ovom presudom utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi, u točkama I i III izreke presude, otkada teče i zastarni rok za isplatu s ovih osnova, pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br: 138/23), slijedom čega je istom priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to za trošak sastava tužbe – 100 bodova, trošak sastava obrazloženih podnesaka od 2. siječnja 2024. i 3. srpnja 2025. – po 100 bodova, te trošak zastupanja na ročištima dana 2. travnja 2025., 3. lipnja 2025., 1. srpnja 2025. i 15. srpnja 2025 - po 100 bodova, što ukupno iznosi 700 bodova, uz vrijednost boda od 2,00 EUR, iznosi 1400,00 EUR uvećano za pripadajući PDV koji iznosi 350,00 EUR, sveukupno iznosi 1750,00 EUR, dok je preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadnom parničnog troška, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen kao neosnovan, a koji se odnosi na trošak zastupanja na ročištu radi objave presude, slijedom čega je odlučeno kao u točki V izreke presude.

Zadar, 29. kolovoza 2025.

S u t k i nj a

Melita Lisica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženoj po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte