REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-1048/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika: 1) PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Matulić & Bilić d.o.o., Split, 2) CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, V.Jagića 33, OIB 26187994862, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 15.srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu odluke dana 29.kolovoza 2025.,

p r e s u d i o j e:

I – Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 9010943372 od 10.1.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika pod 1), u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 43.620,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), članak 5., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu 43.620,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

II - Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 9010943372 od 10.1.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika pod 1), u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, odnosno sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita, članak 7.2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te u dijelu u kojem je ova obavijest sastavni dio ovog ugovora.

III – Nalaže se tuženiku pod 1) da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 2.402,29 EUR, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.prosinca 2007., od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

-na iznos od 21,52 EUR od 31.8.2007.

-na iznos od 21,45 EUR od 30.9.2007.

-na iznos od 21,38 EUR od 31.10.2007.

-na iznos od 21,31 EUR od 30.11.2007.

-na iznos od 21,24 EUR od 31.12.2007.

-na iznos od 21,17 EUR od 31.1.2008.

-na iznos od 36,92 EUR od 29.2.2008.

-na iznos od 36,80 EUR od 31.3.2008.

-na iznos od 36,68 EUR od 30.4.2008.

-na iznos od 36,56 EUR od 31.5.2008.

-na iznos od 36,44 EUR od 30.6.2008.

-na iznos od 36,32 EUR od 31.7.2008.

-na iznos od 36,19 EUR od 31.8.2008.

-na iznos od 36,07 EUR od 30.9.2008.

-na iznos od 46,61 EUR od 31.10.2008.

-na iznos od 35,81 EUR od 30.11.2008.

-na iznos od 47,49 EUR od 31.12.2008.

-na iznos od 49,37 EUR od 31.1.2009.

-na iznos od 51,21 EUR od 28.2.2009.

-na iznos od 0,33 EUR od 17.3.2009.

-na iznos od 46,66 EUR od 31.3.2009.

-na iznos od 0,55 EUR od 23.4.2009.

-na iznos od 47,10 EUR od 30.4.2009.

-na iznos od 0,26 EUR od 26.5.2009.

-na iznos od 42,27 EUR od 31.5.2009.

-na iznos od 41,70 EUR od 8.7.2009.

-na iznos od 39,11 EUR od 31.7.2009.

-na iznos od 43,07 EUR od 10.9.2009.

-na iznos od 0,01 EUR od 30.9.2009.

-na iznos od 34,39 EUR od 14.10.2009.

-na iznos od 0,04 EUR od 31.10.2009.

-na iznos od 41,93 EUR od 11.11.2009.

-na iznos od 0,08 EUR od 30.11.2009.

-na iznos od 35,33 EUR od 10.12.2009.

-na iznos od 0,11 EUR od 31.12.2009.

-na iznos od 45,48 EUR od 11.1.2010.

-na iznos od 36,07 EUR od 10.2.2010.

-na iznos od 28,41 EUR od 10.3.2010.

-na iznos od 52,71 EUR od 9.4.2010.

-na iznos od 48,14 EUR od 10.5.2010.

-na iznos od 56,03 EUR od 16.6.2010.

-na iznos od 58,80 EUR od 9.7.2010.

-na iznos od 60,45 EUR od 6.8.2010.

-na iznos od 96,86 EUR od 1.10.2010.

-na iznos od 108,69 EUR od 2.11.2010.

-na iznos od 220,59 EUR od 3.01.2011.

-na iznos od 2,53 EUR od 19.1.2011.

-na iznos od 62,10 EUR od 27.1.2011.

-na iznos od 97,55 EUR od 3.3.2011.

-na iznos od 73,20 EUR od 12.4.2011.

-na iznos od 331,20 EUR od 1.7.2011.

IV - Nalaže se tuženiku pod 2) da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 16.173,17 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 11.lipnja 2019. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, dok se odbija zahtjev za isplatu zateznih kamata za više traženo razdoblje od 5.rujna 2016. do 10.lipnja 2019.

V – Odbija se glavni tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"1.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 9010943372 od 10.1.2006. godine, zaključen između tužitelja i tuženika pod 1)."

VI – Nalaže se tuženicima u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak i to tuženik pod 1) u iznosu od 917,14 EUR, a tuženik pod 2) u iznosu od 6.137,75 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29.kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj ŽZ je 11.6.2019. ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i radi isplate 159.418,67 kuna (sad 21.158,49 EUR). Tužbeni zahtjev se činjenično temelji na: da je tužitelj 10.1.2006. s tuženikom pod 1) sklopio ugovor o kreditu glede iznosa od 43.620,00 CHF; da je u ugovoru određena kamatna stopa od 7,88% godišnje s tim da je promjenjiva sukladno odluci tuženika; da su navedena odredba kao i odredba o valutnoj klauzuli ništetne i nepoštene; da je tuženik pod 1) po osnovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti obveze neosnovano stekao iznos od 19.627,03 kuna, a tuženik pod 2) kao preuzimatelj tražbine iznos od 139.791,64 kuna.

1.1. ŽZ je umro tijekom parnice te je istu kao njegov nasljednik preuzeo uvodno označeni tužitelj MZ (njegov brat).

1.2.Tužba je preinačena podneskom od 14.7.2021. na način da je tužitelj postavio i podredni tj. eventualno kumulirani zahtjev na način da je primarno tražio utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, a podredno samo odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu iz tužbe.

Tuženik pod 2) se protivio preinaci tužbe, ista je dopuštena rješenjem od 20.10.2021. jer je dopustiti preinaku svrsishodno da se konačno riješi odnos među strankama. Osim toga, prema mišljenju ovog suda, tuženik pod 2) se ne može osnovano protiviti preinaci tužbe jer ista se odnosi na deklaratorni zahtjev vezano za ugovor o kreditu koji ugovor (i zahtjev) se tiče samo stranaka tog ugovora, a ne i tuženika pod 2) od kojeg se traži samo isplata.

1.3.Podneskom od 24.4.2024. tužitelj je smanjio novčane zahtjeve potražujući od tuženika pod 1) isplatu 2.402,29 EUR, a od tuženika pod 2) 16.173,17 EUR.

2.Tuženik pod 1) je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva i dosuđivanje parničnog troška. Pri tome je tuženik u bitnom naveo: da prigovara zastari; da je predmetni ugovor o kreditu prestao isplatom i prijenosom na osiguravajuće društvo; da su presude iz kolektivnog spora obvezujuće samo u parnicama radi naknade štete; da ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu; da je zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope; da tužitelj pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope jer sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi; da tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija već je svaka promjena kamatne stope rezultat primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija; da je tužitelja redovito obavještavao o promjeni kamatne stope; da je tuženik učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke; da se kamatna stopa mijenjala zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika pa je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti; da je zakonom izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule; da predmetni ugovor ima snagu javnobilježničkog akta i odgovara volji stranaka; da je tužitelj svjesno i samostalno odabrao takav kredit prethodno dobivši sva tražena pojašnjenja i informacije; da osporava visinu tužbenog zahtjeva.

Tijekom postupka je dodatno naveo da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na ugovore sklopljene prije 1.7.2013. pa sud nije ovlašten provoditi test poštenosti spornih ugovornih odredbi.

2.1.Tuženik pod 2) je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva i dosuđivanje parničnog troška. Pri tome je tuženik u bitnom naveo: da prigovara mjesnoj nenadležnosti; da je u kolektivnom sporu pružena zaštita na općenitoj, apstraktnoj razini; da on nije pasivno legitimiran; da je on tuženiku pod 1) kao svom osiguraniku nakon otkaza ugovora o kreditu isplatio štetu od 236.902,40 kuna te su na tuženika pod 2) prešla prava iz ugovora, a nije došlo do prijenosa tražbine; da ni ugovor o kreditu ni tražbina nisu preneseni na tuženika pod 2) pa se ne smatra vjerovnikom u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju ni obveznikom utvrđenja iz kolektivnog spora; da je on tuženiku pod 1) štetu isplatio u kunama; da odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena; da tužitelju nije isplatio nikakav novčani iznos pa nije ni koristio sporne ugovorne odredbe; da nije raspolagao informacijama vezanim uz tečaj CHF; da nije izračunavao kamatne stope; da nije na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist.

Tijekom postupka je prigovarao da je njegovo regresno potraživanje podmirio založni dužnik FZ nakon prodaje založene nekretnine pa da zbog toga tužitelj nije aktivno legitimiran te da se odnos njega i tuženika temelji na zakonu, a ne na eventualno ništetnom ugovoru o kreditu. Osim toga, prigovarao je tužiteljevom statusu potrošača i zastari.

3.U dokaznom postupku je izveden dokaz pregledom cjelokupne pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, saslušanjem tužitelja i svjedokinje ZZ te financijskim vještačenjem.

Tuženik pod 1) je podneskom od 5.1.2024. odustao od prijedloga da se sasluša u svojstvu svjedoka neki od djelatnika tog tuženika. U pogledu prijedloga za saslušanje javnog bilježnika, koji je ovjerio ugovor, taj prijedlog nije prihvaćen budući da javni bilježnici ne daju klijentima banaka informacije o ekonomskim pitanjima iz ugovora (kamatne stope, valute). Čak je i Ustavni sud RH zauzeo stav da nije povrijeđeno pravo banaka na pošteno suđenje ako se ne sasluša javni bilježnik (U-III-5458/2021).

3.1.Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, a eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

4.Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, podredno pojedinih ugovornih odredbi i isplata novčanog iznosa stečenog bez osnove.

4.1.U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

4.2.Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka te da je bilo promjena kamatne stope i tečaja CHF (na više) nakon sklapanja istog.

Sporno je da li su predmetne odredbe ugovora ništetne, pasivna legitimacija tuženika pod 2) i visina eventualnog potraživanja tužitelja.

4.3.Prije obrazlaganja merituma, treba reći da je prigovor mjesne nenadležnosti, koji je istaknuo tuženik pod 2), odbijen raspravnim rješenjem od 31.8.2021. Naime, prema čl.50.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio nadležan i za tuženika pod 2) budući da je ovaj sud nadležan za tuženika pod 1) temeljem čl.59.ZPP jer je ugovor s tužiteljem sklopljen u Splitu od strane splitske poslovne jedinice (podružnice) tuženika pod 1) što je vidljivo iz ugovora (list 8-10).

5.U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 10.1.2006. kamatna stopa je iznosila 7,88% godišnje, te je ugovoreno da je promjenjiva u skladu s odlukom banke. U ugovoru nije navedeno ili detaljnije pojašnjeno zbog kojih uvjeta se kamatna stopa može mijenjati. Isto tako, između pravnog prednika tužitelja i tuženika pod 1) ugovorena je i valutna klauzula.

Navedeno je utvrđeno pregledom navedenog ugovora.

5.1.Tuženik pod 1) je ŽZ dopisom od 18.11.2011. (list 299), zbog neispunjenja ugovornih obveza, otkazao ugovor o kreditu te je tad dospjela cjelokupna tražbina na taj dan (38.882,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti). Na dan 9.1.2012. dug ŽZ je iznosio 40.448,39 CHF (249.970,35 kuna) što je vidljivo iz izvatka iz poslovnih knjiga (list 331).

5.2.Tuženik pod 2) je tuženiku pod 1), temeljem postavljenog odštetnog zahtjeva (koji se tiče kredita ŽZ), dana 5.4.2012. isplatio štetu u iznosu od 236.902,40 kuna što je vidljivo iz obavijesti o isplati (list 36) sadržaj koje isprave nije nitko osporavao.

5.3.Tuženiku pod 2) je dana **.**.2016. FZ (otac tužitelja i ŽZ) uplatio iznos od 300.000,00 kuna što je vidljivo iz naloga za uplatu (list 25). Tuženik pod 2) je u dopisu od 15.1.2019. (list 26) priznao da je primio tu uplatu, kao i uplatu ranijeg tužitelja ŽZ u iznosu od 2.624,63 kuna.

5.4.Saslušanjem uvodno označenog tužitelja (koji nije sklopio predmetni ugovor već je preuzeo ovu parnicu) nije utvrđena nijedna činjenica koja bi išla na štetu tužitelju, a u prilog tuženiku, već je isti u bitnom ostao pri tvrdnjama iznesenim tijekom postupka. Za svog pokojnog brata je kazao da u vrijeme dizanja kredita on nije imao obrt ili neku firmu u vlasništvu, već je bio zaposlen za drugoga u nekoj firmi, a kako je informatičke struke, htio je imati kod kuće nekakav kvalitetniji kompjutor. Njegovom bratu nisu nudili ugovore o kreditu u nekoj drugoj valuti, već baš u CHF te su mu kazali da je takav ugovor u CHF najbolja stvar.

5.5.Svjedokinja ZZ (majka tužitelja) je u iskazu navela: da je njezin sin taj kredit podignuo radi kupnje informatičke opreme jer je planirao otvoriti nekakvu firmu, makar i u nekakvom manjem prostoru (kao što su npr. garaže); da je otišao u najbližu banku, tj. poslovnicu tuženika pod 1) te su mu tamo kazali kako mu mogu ponuditi kredit u CHF koji je najpovoljniji zbog malih mjesečnih rata, te je stoga on na nagovor djelatnika banke, jer je vjerovao banci, podigao taj kredit; da je taj kredit podignuo jer je bilo izračunato da će sa svojom minimalnom plaćom moći vraćati ga te je rata kredita u početku trebala biti oko 500,00 kuna, a kako je vrijeme prolazilo tako su rasle i mjesečne rate i na kraju su toliko narasle da ih nije mogao više plaćati od svojih primanja; da su ga često iz FINA-e pozivali i obavještavali o iznosu duga, koji je iz dana u dan bivao sve veći, a na kraju su kontaktirali čak i tuženika pod 2) koji je kazao da je dug isplatio banci te da je sad njima dužan oko 300.000,00 kuna; da su oni u obitelji razgovarali i odlučili da će se prodati založeni stan, koji je bio vlasništvo njezinog supruga FZ, i od kupoprodajne cijene podmiriti taj dug te su naposljetku to i učinili; da je njezin sin kreditom realizirao želju da se bavi informatikom koje struke je on inače te i u vrijeme davanja njezinog iskaza je radio kako za druge tako i za sebe u toj branši; da je taj kredit danas u cijelosti zatvoren uplatom nakon prodaje stana; da tužitelju prilikom dizanja kredita nisu bili nuđeni krediti u nekoj drugoj valuti.

Ovaj sud vjeruje iskazu ove svjedokinje budući da nijedna od stranaka nije pružila drugačije dokaze za tvrdnje koje je navela svjedokinja, a osim toga za većinu tvrdnji svjedokinje u spisu postoje i suglasni materijalni dokazi (isprave).

5.6.Financijskim vještačenjem po vještaku Anti Beusu utvrđeno je:

-da je zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 841,47 EUR (6.340,06 HRK);

-da je zbog promjene kamatne stope tužitelj kao korisnik kredita platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kamata u iznosu od 1.560,82 EUR (11.760,00 HRK);

-da je stvarni dug tužitelja prema tuženiku na dan otkaza Ugovora o kreditu iznosio 23.992,02 EUR (180.767,90 HRK);

-da je tužitelj platio drugotuženiku više od stvarnog duga na dan otkaza i to u iznosu od 16.173,17 EUR (121.856,73 HRK).

Odnosno, gledano po anuitetima, tužitelj je preplatio iznose pojedinačno navedene u izreci presude u dane navedene u izreci.

Na mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi (u smislu pravilnosti izračuna) pa mu i ovaj sud poklanja vjeru, a posebno stoga što djeluje stručno i logično, te ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom.

Glede navoda tuženika pod 2) iz podneska da se u vještvu samo spominje riječ tuženik, a pritom vještak ne radi jasnu distinkciju da li je u pitanju tuženik pod 1) ili pod 2), za navesti je kako taj propust vještaka nije od značaja i ne čini vještvo manjkavim. Naime, iz cjelokupne dokazne građe jasno je da se do otkaza kredita 18.11.2011. plaćanje vršilo tuženiku pod 1), a nakon isplate štete od strane tuženika pod 2) plaćanje je izvršeno tuženiku pod 2). Kad se taj podatak uzme u obzir i pogledaju tablice, naročito tablica rekapitulacije (s iznosima i datumima) ispod zaključnog mišljenja vještaka, onda je sasvim jasno na kojeg tuženika se odnosi koji iznos.

Prijedlog tuženika pod 1) iz podneska od 19.10.2022., u kojemu iznosi što bi trebalo naložiti vještaku da iznese u pisanom nalazu i mišljenju, nije prihvaćen budući da je taj prijedlog povezan s iznošenjem činjenica koje nisu iznesene do zaključenja prethodnog postupka.

6.S obzirom na sadržaj izvedenih dokaza, odlučeno je kao u izreci zbog sljedećih razloga. Prije svega, za reći je da nije osnovan glavni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor može opstati unatoč ništetnosti spornih odredbi (čl.324.ZOO). Donošenje propisa kojima se kasnije omogućilo konverziju ugovora o kreditu je dokaz da je zakonodavac smatrao da ugovori mogu opstati unatoč tim ništetnim odredbama. Pritom se također naglašava da tužitelj ima pogrešno shvaćanje da bi sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile bitni sastojci ugovora. Naime, odredbu čl.1021.ZOO pravna teorija (M: Komentar ZOO) tumači tako da bi bitni sastojci ovog ugovora bile ugovorne obveze stranaka i to obveza banke da korisniku stavi na raspolaganje određenu novčanu svotu, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i vratiti iskorištenu svotu novca. Dakle, valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nisu bitni sastojci. Uostalom, i Vrhovni sud RH je, u pravno i činjenično gotovo identičnog predmetu, svojom presudom br. Rev-259/2022 preinačio nižestupanjske odluke. Stoga je i ovaj sud odbio glavni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora (toč. V. izreke).

6.1.Što se tiče pravnog pitanja (iz eventualno kumuliranog zahtjeva) o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pobliže citiranih u izreci, za navesti je sljedeće.

Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.

O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo tek 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Prema čl.502.c ZPP ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

6.2.Povrh onoga iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika.

Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03), a o čemu će i u nastavku biti riječi.

Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

6.3.U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

6.4.Nadalje, prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Ni ZZP/03 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.

6.5.Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a, a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.

Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

6.6.Glede pozivanja tuženika pod 1) na odredbe propisa o potrošačkom kreditiranju i obvezi tuženika da o svakoj promjeni kamatne stope obavijesti potrošača ovdje tužitelja, treba reći da je o ovom pravnom pitanju VSRH u predmetu br. Rev- 1172/2018 zauzeo stajalište da tuženik na temelju obavijesti o promjeni kamatne stope nije u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po višoj stopi.

6.7.Ne stoji tvrdnja tuženika da ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu jer je ta tvrdnja tuženika u suprotnosti sa onim što je u toč.6.1. obrazloženja navedeno o odlukama donesenim u kolektivnom sporu. Tužitelj u ovoj parnici traži utvrđenje ništetnosti upravo odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope ili u sebi sadrže valutnu klauzulu.

Nadalje, solemnizacija od strane javnog bilježnika, protivno mišljenju tuženika, nema utjecaja na valjanost spornih odredbi jer javni bilježnici nisu ekonomske struke i ne daju potrošačima pojašnjenja o posljedicama ugovornih odredbi.

Također, tuženik nije nijednim dokazom dokazao da je tužitelj prije odabira kredita dobio sva tražena pojašnjenja i informacije u vezi spornih odredbi.

Konačno, to što se možda Direktiva 93/13 ne bi primjenjivala na ugovore sklopljene prije 1.7.2013. ne mijenja ništa na stvari jer u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u Hrvatskoj je bio na snazi ZZP/03 koji sadrži dostatne odredbe koje omogućavaju da se nepoštene odredbe uklone iz ugovora tj. utvrde ništetnima.

6.8.Isto tako, treba reći da tuženik nije, s obzirom na svoju procesnu aktivnost u pogledu predlaganja dokaza (koja je očito povezana sa spoznajom o učinku čl.502.c ZPP), dokazao niti jedan od prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka.

Osim toga, treba reći da su pojedina pravna shvaćanja tuženika u suprotnosti sa time kako sudska praksa (citirana u ovoj presudi) tumači pojedine procesne i materijalno pravne odredbe propisa.

6.9.Sve gore navedeno o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti te odredbe zbog toga jer se nije o njoj pojedinačno pregovaralo i zbog toga jer uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača (naročito ono navedeno pod toč.6.1 i 6.2. o učincima presude iz kolektivnog spora) te zbog toga što odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, može se, mutatis mutandis, reći i za ugovorne odredbe koje u sebi sadrže valutnu klauzulu pa bi i te odredbe bile ništetne.

6.10.Glede navoda tuženika da tužitelj nema pravni interes jer je kredit otplaćen, treba reći da tužitelj kao ugovorna stranka ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koje pravo mu se ne gasi (čl.328.ZOO) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove što je i krajnji cilj svakog potrošača u ovoj vrsti parnica.

Također, nije osnovano ni pozivanje tuženika na čl.326.st.2.ZOO da je riječ o zabrani manjeg značenja. Uvjeti za primjenu te odredbe, koju treba povezati sa st.1. istog članka (i naslovom iznad članka) jer sa tim stavkom čini jednu cjelinu, su: da je uzrok ništetnosti naknadno (očito se pod tim misli na razdoblje nakon sklapanja ugovora) nestao; da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja i da je ugovor u cijelosti ispunjen. Po ocjeni ovog suda sva tri uvjeta moraju kumulativno biti ispunjeni da bi došlo do primjene čl.326.st.2.ZOO. Kako tuženik nije, po ocjeni ovog suda, ničim dokazao da je nakon sklapanja predmetnog ugovora nestao uzrok ništetnosti spornih odredbi, to nema mjesta primjeni te odredbe. Povrh toga, za reći je da je ocjena ovog suda kako postupanje jedne stranke protivno načelu savjesnosti i poštenja (što je uzrokovalo ništetnost odredbi), koje je jedno od temeljnih načela obveznih odnosa, svakako ne bi predstavljalo zabranu manjeg značenja.

6.11.U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, za navesti je da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

Budući da su, kako je ranije kazano (toč.6.), odluke u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13.6.2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope) i 14.6.2018. (u pogledu valutne klauzule), to se može reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja jer je tužba podnesena 11.6.2019. tj. prije isteka roka od 5 godina. Pozivanje tuženika na to da zastarni rok nije mogao biti prekinut pokretanjem kolektivnog spora 4.4.2012. predstavlja pogrešno i proizvoljno tumačenje zakonskih odredbi. Naime, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, zatim presudom donesenom u kolektivnom sporu utvrđeno je da je tuženik u spornom razdoblju (u kojemu je sklopljen i predmetni ugovor) povrijedio prava potrošača što je imalo za posljedicu ništetnost odredbi te u toj odluci nije navedeno da se ista odnosi samo na ugovore u kojima kredit nije u potpunosti vraćen.

6.12.Što se tiče prigovora tuženika u kojima spominje parnice radi naknade štete, za reći je da pojam naknade štete koji ima u vidu odredba čl.502.c ZPP ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog prava i interesa (tako i ŽS Zagreb, Gž-1084/2022). Utoliko tužitelj može potraživati iznos stečen bez osnove.

6.13.U odnosu na prigovor da pravni prednik tužitelja ŽZ ne bi bio potrošač, za reći je kako nijedan od tuženika (a na njima je teret dokaza) nije dokazao da je ŽZ bio obrtnik ili vlasnik trgovačkog društva koje se bavi informatičkim uslugama te da je kredit (za koji se u ugovoru izričito navodi da je nenamjenski) podignuo za potrebe poslovanja obrta ili trgovačkog društva. Doista, iz iskaza tužitelja i ZZ proizlazi da je od novca dobivenog kreditom kupio računalo, a dio koristio za svakodnevne životne troškove (što je, po ocjeni ovog suda, logično jer ako je kredit iznosio 43.620,00 CHF tj. 208.939,80 kuna teško da je sav taj iznos potrošio na kupnju kvalitetnijeg računala koje se sa svom punom opremom tad moglo nabaviti za otprilike 30.000,00 kuna), ali ta kupnja računala od strane osobe koja radi za drugoga u informatičkoj branši (prema iskazu tužitelja) ne odriče predmetnom kreditu status potrošačkog ugovora.

6.14.Glede odnosa tužitelja i tuženika pod 2) s aspekta odredbi o stjecanju bez osnove, za navesti je sljedeće. Tuženik pod 2) je doista bio u ugovornom odnosu samo s tuženikom pod 1) koji je kod njega osigurao svoju tražbinu koju je imao prema tužitelju.

Tuženik pod 2) se pravilno u svojim izlaganjima poziva na odredbu o zakonskoj subrogaciji iz čl.91.ZOO. Međutim, tuženik pod 2) usko i nedovoljno interpretira tu zakonsku odredbu kao što zanemaruje i odredbu čl.963.st.1.ZOO. Naime, u tim odredbama se spominje da na ispunitelja prelazi "vjerovnikova tražbina" (čl.91.ZOO) te da na osiguratelja prelaze "sva osiguranikova prava" (čl.963.st.1.ZOO) tj. ovaj sud zaključuje da je bitno kolika prava i tražbinu spram tužitelja je imao tuženik pod 1). Glede potonje citirane odredbe, pravna teorija (M: Komentar ZOO, 2005., str. 1474) navodi: "Subrogacijom osiguratelj stupa u pravni položaj osiguranika, što znači da osiguratelj svoja prava izvodi iz osiguranikovih prava, pa na osiguratelja prelazi tražbina u opsegu i visini kakvu je imao i osiguranik. Subrogacija, prema tome, nije originaran nego derivativan način stjecanja prava. Osiguratelj ima pravo potraživati od štetnika naknadu svih vrsta šteta koje je imao pravo zahtijevati i osiguranik u odnosu na osiguranu štetu za koju je isplaćena osigurnina.".

Dakle, imajući u vidu gore citirano, kao i pravno načelo da nitko ne može prenijeti na drugog više prava nego što sam ima, ovaj sud zaključuje da onoliku tražbinu kakvu je imao tuženik pod 1) prema tužitelju u vrijeme otkaza kredita, toliko je i tuženik pod 2) mogao naplatiti od tužitelja, a ako je naplatio više od tužitelja, onda je tuženik pod 2) taj višak stekao bez osnove pa bi ga morao vratiti tužitelju (čl.1111.st.1.ZOO). Upravo zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi tuženik pod 1) je imao prema tužitelju u vrijeme otkaza kredita manju tražbinu od one koju je naveo u svojim poslovnim knjigama pa je, posljedično tome, tužitelj podmirio i tuženiku pod 1) i tuženiku pod 2) dijelom i dug koji uopće nije imao prema njima. Naravno, treba reći da izvan ove parnice sigurno i tuženici između sebe trebaju razriješiti svoj odnos jer je, s obzirom na ovu presudu, jasno da je tuženik pod 2) platio tuženiku pod 1) više nego što je trebao.

6.15.To što je uplata tuženiku pod 2) glasila na ime tužiteljevog oca FZ (vlasnika založene nekretnine) ne oduzima tužitelju aktivnu legitimaciju jer je uplata izvršena u ime i za račun tužitelja tj. radi podmirenja duga koji je u knjigovodstvenoj evidenciji tuženika pod 2) bio evidentiran kao dug tužitelja.

Glede zastare u odnosu na tuženika pod 2), za kazati je kako on nije bio stranka u kolektivnom sporu pa se opći zastarni rok od 5 godina u odnosu na njega računa od dana kad je primio uplatu od tužitelja (a to je prema njegovom priznanju bilo 2016. godine – list 26) pa do podnošenja tužbe 11.6.2019. nije protekao taj zastarni rok.

7.Stoga, imajući u vidu dosad izneseno, prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora i odlučeno je kao u izreci presude pod I. i II.

7.1.Što se tiče odluke pod točkom III. i IV., treba reći sljedeće. Posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO-a), a potrošači nakon pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu mogu tražiti i stečeno bez osnove, ne samo naknadu štete (vidi toč.6.12.).

Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku pod 1) 2.402,29 EUR više na ime anuiteta zbog promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope. Može se stoga reći da je tuženik pod 1) stekao bez osnove pojedine mjesečne iznose navedene u izreci ove presude.

Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku pod 2) 16.173,17 EUR više od stvarnog duga.

Zato je temeljem čl.1111.st.1.ZOO tuženiku pod 1) naloženo platiti tužitelju 2.402,29 EUR, a tuženiku pod 2) je naloženo platiti tužitelju 16.173,17 EUR.

7.2.Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO.

Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik pod 1) je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

Glede tuženika pod 2), koji nije bio u ugovornom odnosu s tužiteljem, ovaj sud ocjenjuje da je on postao nepošten stjecatelj danom podnošenja tužbe pa su zatezne kamate dosuđene od 11.6.2019. do isplate, a zahtjev odbijen za više traženo razdoblje od 5.9.2016. do 10.6.2019.

8.Odluka o trošku se temelji na čl.154.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT). Tužiteljev neuspjeh u sporu je, čak i uzimajući u obzir i smanjenje tužbenog zahtjeva (koje predstavlja djelomično povlačenje tužbe tj. neuspjeh), neznatan s obzirom na to da je između tužitelja i tuženika pod 2) bila sporna i osnova, a ne samo visina zahtjeva.

8.1.Tužitelju je priznato: po 250 bodova za sastav tužbe i podnesaka od 13.7.2021., 6.10.2021., 24.4.2024., te za ročišta od 26.7.2021., 31.8.2021., 20.10.2021., 6.5.2024., 22.5.2025., 15.7.2025., 50 bodova za ročišta za objavu, što zbrojeno i pretvoreno u EUR te uvećano za PDV od 25% iznosi 6.375,00 EUR, a kad se doda 258,01 EUR za pristojbu tužbe, 421,88 EUR za vještačenje, dobije se iznos od 7.054,89 EUR.

S obzirom na odredbu čl.161.st.2.ZPP i činjenicu da je tužitelj od tuženika pod 2) tražio isplatu višeg iznosa od onog koji je tražio od tuženika pod 1), ovaj sud je mišljenja kako tuženici trebaju naknaditi tužitelju trošak razmjerno njihovim udjelima u novčanom tužbenom zahtjevu tj. tuženik pod 1) 13% troška (917,14 EUR), a tuženik pod 2) 87% troška (6.137,75 EUR).

Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl.151.st.3.ZPP.

U Splitu, 29.kolovoza 2025.

S U D A C

Joso Puljić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.stranaka