REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1453/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja Me2Grow d.o.o., Zagreb, Ulica Franje Petračića 1, OIB: 39810278640, kojeg zastupa punomoćnik Mate Matić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matić i Partneri iz Zagreba, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo financija, Carinska uprava, OIB: 18683136487, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 17. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 29. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.098.310,62 EUR zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a koja kamata teče:

- na iznos od 423.680,94 EUR od 1. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 401.756,87 EUR od 7. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 272.872,73 EUR od 31. prosinca 2017. do isplate, sve u roku osam dana."

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 107.087,71 EUR, u roku osam dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je tužitelj pravni slijednik trgovačkog društva SIGA samoposlužni automati d.o.o. koje je pripojeno tužitelju. Prednik tužitelja bavio se prodajom duhanskih proizvoda putem dispenzera koji su se temeljem ugovora o poslovnoj suradnji smještali u ugostiteljske objekte. Prodaja duhanskih proizvoda odvijala se tako da je djelatnik ugostiteljskog objekta u potpunosti kontrolirao prodaju i mogućnost preuzimanja duhanskog proizvoda od strane kupca i to otključavanjem i zaključavanjem softwarea daljinskim upravljačem bez kojeg kupac ne može preuzeti duhanski proizvod ukoliko nije prethodno dokazao svoju punoljetnost valjanom osobnom iskaznicom djelatniku ugostiteljskog objekta. S obzirom na to da bez ljudske intervencije odnosno kontrole punoljetnosti kupca nije bilo moguće kupiti duhanski proizvod nije se radilo o zabranjenoj automatiziranoj prodaji u smislu čl. 11. st. 8. tada važećeg Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda (Narodne novine broj 125/08, 55/09, 119/09, 94/13; dalje u tekstu: ZOUDP). Prednik tužitelja je kako bi osigurao punu zakonitost svoga poslovanja i usklađenost sa tadašnjim zakonodavstvom, konkretno pitanjem zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava u smislu čl. 11. ZOUDP-a, poslovao u skladu sa službenim mišljenjima svih tijela državne uprave tužene. Tužitelj je svoje poslovanje u cijelosti prilagodio službenom mišljenju i tumačenju propisa od strane resornog Ministarstva zdravlja koje je autor prijedloga tog propisa, a koje je izdano trgovačkom društvu EOL GRUPA d.o.o. koje posluje na identičan način kao tužitelj te je njime izraženo stajalište kako prodaja duhanskih proizvoda na opisani način ne predstavlja prodaju duhanskih proizvoda putem automatskih naprava koja bi podlijegala zabrani iz čl. 11. ZOUDP. Isto stajalište Ministarstvo zdravlja izrazilo je i na zahtjev tužiteljevog prednika u svom službenom mišljenju od 17. travnja 2015. S obzirom da je Državni inspektorat RH bio nadležan za poslove inspekcijskog nadzora nad provedbom ZOUDP prednik tužitelja i jedan od njegovih poslovnih partnera temeljem ugovora o poslovnoj suradnji obratili su se državnom inspektoratu RH s istim pitanjem te oboje dobili službeno stajalište tog tijela da opisani način prodaje duhanskih proizvoda ne predstavlja prodaju duhanskih proizvoda putem automatskih naprava koja bi podlijegala zabrani sukladno čl. 11. ZOUDP-a. Štoviše, Državni inspektorat je svojom okružnicom od 29. ožujka 2006. upućenom svim područnim jedinicama dao izričitu uputu s nalogom da se s tim imaju hitno upoznati svi gospodarski inspektori. Nadalje, Ministarstvo financija, Carinska uprava izvršilo je kod prednika tužitelja nadzor nad provedbom ZOUDP-a i o obavljenom nadzoru sastavilo zapisnik od 14. studenog 2013. u kojem je zauzelo stajalište da opisani način prodaje duhanskih proizvoda ne predstavlja prodaju duhanskih proizvoda putem automatskih naprava koja bi podlijegala zabrani iz čl. 11. ZOUDP. Unatoč navedenim očitovanjima državnih tijela tužene, tijekom 2014. godine prednik tužitelja bio je izložen koordiniranim i ciljanim akcijama Ministarstva financija, Carinske uprave koje je samo nekoliko mjeseci ranije izvršilo nadzor i zauzelo stajalište da se ne radi o zabranjenoj automatiziranoj prodaji koje je paralelno pokrenulo niz inspekcijskih nadzora nad primjenom zakona, ukupno 24, koji su svi rezultirali represivnim mjerama zabrane rada i prodaje duhanskih proizvoda na ranije opisani način. U tim predmetima Ministarstvo financija, Carinska uprava donijela je rješenja koja počivaju na dijametralno suprotnom stajalištu od onoga što je ranije izričito utvrđeno dopuštenim odnosno na stajalištu da se opisani način prodaje duhanskih proizvoda smatra automatiziranom prodajom u smislu zabrane iz čl. 11. st. 8. ZOUDP-a. Dakle, rezultati navedenih inspekcijskih nadzora bili su u suprotnosti sa vlastitim stavovima Carinske uprave i ostalim tijelima koji čine jedinstveni sustav državne administracije. Kako se ne bi izložio daljnjim sankcijama i uništavanju poslovanja te odgovornosti za štetu prema svojim poslovnim partnerima prednik tužitelja bio je prisiljen obustaviti prodaju i na svim ostalim prodajnim mjestima koja još nisu bila obuhvaćena inspekcijskim nadzorima i nezakonitim pečaćenjima dispenzera, nelegalno proglašenih automatskim napravama u brojnim rješenjima koje je donosila Carinska uprava te je tako poslovanje prednika tužitelja bilo prisilno potpuno obustavljeno. Protiv navedenih prvostupanjskih rješenja Carinske uprave prednik tužitelja uložio je žalbe koje su drugostupanjskim aktom tužene odbijene kao neosnovane, pa je prednik tužitelja pokrenuo upravne sporove radi poništaja navedenih rješenja te je Upravni sud u Zagrebu u predmetu poslovni broj UsI-1345/15 donio presudu kojom je poništeno drugostupanjsko rješenje kao nezakonito, a isto je odlučeno presudom Upravnog suda u Rijeci poslovni broj UsI-789/15 u kojoj je sud zaključio da se u predmetnom slučaju ne radi o prodaji duhanskih proizvoda iz automatskih naprava. Postupajući po tim presudama i pravnom stajalištu Upravnog suda drugostupanjsko tijelo (Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak) u potpunosti je prihvatilo stav da se u konkretnim slučajevima ne radi o prodaji duhanskih proizvoda iz automatskih naprava i prvotna rješenja Carinske uprave ocijenilo nezakonitima i poništilo ih te su predmeti bili vraćeni na ponovni postupak sa izričitom uputom da će Carinska uprava postupiti sukladno pravnom shvaćanju i primjedbama Upravnog suda. Unatoč tome u ponovnom se postupku Carinska uprava kao prvostupanjsko tijelo u potpunosti oglušilo na hijerarhijski superiorna stajališta drugostupanjskog tijela i tamo sadržanu uputu o postupanju u ponovljenom postupku kao i na obvezujuće pravno stajalište Upravnog suda u Zagrebu te ponovno donijela rješenje kojim se zabranjuje rad predniku tužitelja. Time je Carinska uprava manifestirala krajnje grubu deliktnu upornost u kršenju zakona i svojih proceduralnih obveza u vezi s osporavanjem njezinih nezakonitih rješenja, ignorirajući štetu koja je time počinjena tužitelju. Konačno, zbog grubih nezakonitosti i evidentnog pravnog nasilja od strane Carinske uprave povodom ponovljene žalbe tužitelja drugostupanjsko tijelo je samo riješilo stvar tako što je rješenjem od 29. lipnja 2017. poništilo prvotna rješenja Carinske uprave i obustavilo postupak zabrane prodaje duhanskih proizvoda i to sa istom argumentacijom koju je tužitelj isticao tijekom čitavog postupka, a to je da se ne radi o automatiziranoj prodaji u smislu zabrane iz čl. 11. st. 8. ZOUDP-a s obzirom na nužnu ljudsku intervenciju pritom se pozivajući na presude Upravnog suda u Zagrebu i Rijeci na koje se prvostupanjsko tijelo oglušilo. Međutim, usprkos dobivenim presudama i formalnom ukidanju zabrane rada Carinska uprava nastavlja opstruirati rad tužitelja na način da mu odbija izdati mišljenje o zakonitosti poslovanja tužitelja, a bez takvog službenog stajališta da neće dolaziti do novih zabrana poslovanja tužitelj ne može sklapati nove ugovore o poslovnoj suradnji s ugostiteljskim objektima u kojima se dispenzeri smještaju jer vlasnici ugostiteljskih objekata neće ulaziti u poslovne aranžmane koje ih izlažu samovolji Carinske uprave i bez minimuma pravne sigurnosti. Dakle, u konkretnom se slučaju radi o jednoj produženoj štetnoj radnji državnih tijela u smislu grubo nezakonite zabrane rada predniku tužitelja i neizdavanju nužnih mišljenja o tome što je zakonita, a što nezakonita prodaja duhanskih proizvoda iako o tom pitanju postoje obvezujuća pravna stajališta upravnih sudova u RH. Slijedom navedenog, nezakonitim radom tijela državne uprave tužitelju je prouzročena šteta sprječavanjem povećanja njegove imovine u smislu odredaba čl. 1045., 1046. i čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu ZOO). S obzirom da prema čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine broj 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16; dalje u tekstu: ZSDU) odštetnu odgovornost zbog nezakonitog i nepravilnog rada državnih tijela snosi tužena, ona je dužna tužitelju nadoknaditi iznos koji je potreban da se tužiteljeva situacija dovede u stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo opisanih represivnih mjera i nezakonitog rada Carinske uprave jer je tužitelj zbog opisanih nezakonitosti propustio realizirati dobit koja bi se u odsustvu štetne radnje tužene izvjesno ostvarila prema redovnom tijeku stvari. Prednik tužitelja je bio u kontinuiranom ugovornom odnosu s Philip Morris Zagreb d.o.o. na temelju sukcesivno sklapanih ugovora o poslovnoj suradnji. Na temelju tog ugovornog odnosa izostala je godišnja dobit društva uslijed zatvaranja poslovanja zbog nezakonitih rješenja Carinske uprave za razdoblje od 1. listopada 2014. pa nadalje (Godišnji poslovni ciklus u ugovorima sa Philip Morris Zagreb d.o.o. počinje sa 1. listopada svake godine) pa tužitelj sveukupno potražuje iznos od 8.275.221,36 kn zajedno sa zateznim kamatama. Navodi da potražuje naknadu štete za razdoblje od listopada 2014. jer su inspekcijski nadzori krenuli u svibnju 2014. te je tužitelj obustavio poslovanje krajem kolovoza 2014. jer više nije mogao podnositi financijski pritisak inspekcijskih nadzora. Tužitelj navodi da je nakon sklapanja ugovora sa Philip Morrisom od 6. prosinca 2013. dobio ponudu od proizvođača dispenzera Jofemara (list 1990- 1991 spisa) za kupnju 200 novih uređaja s obzirom da je ugovorom s Philip Morrisom bilo predviđeno širenje prodajnih mjesta za dodatnih 1000. Tužitelj je morao odustati od nabavke jer mu je poslovanje već u tom trenutku bilo ugroženo. Navodi da nakon ukidanja zabrane rada tužitelj nije sklopio novi ugovor sa Philip Morris d.o.o., jer se pregovorima s Philip Morrisom nije moglo pristupiti s obzirom da je i nakon pravomoćne presude tuženo tijelo kao nadležno za inspekcijski nadzor nad tužiteljem otvoreno manifestiralo stajalište koje ponavlja i u ovom postupku. Tužitelju je nakon presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od strane Carinske uprave rečeno da ne mogu izdati službeno stajalište u vezi tumačenja Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda odnosno nisu izdali dopuštenje ili mišljenje za nesmetano obavljanje djelatnosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Osporava da bi u postupanju tuženika bilo nepravilnog ili nezakonitog rada te da bi kod tužitelja postupanjem tuženika bila uzrokovana šteta. Protiv pravnog prednika tužitelja od strane Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog Carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin vođeni su postupci zbog povrede odredbi ZOUDP-a te su ovlašteni carinski službenici prilikom provođenja postupaka po službenoj dužnosti postupali u potpunosti na temelju zakona i drugih propisa donesenih na temelju zakona i to Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda (Narodne novine, broj 125/08, 55/09, 119/09, 94/13), Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda (Narodne novine, broj 94/13), Zakona o izmjenama i dopunama zakona o carinskoj službi (Narodne novine, broj 30/14) i Zakona o carinskoj službi (Narodne novine, broj 68/13, 30/14, 115/16). Područni carinski ured Zagreb, Carinski ured Varaždin, Služba za nadzor je u razdoblju od 13. svibnja 2014. do 17. lipnja 2014. obavila 17 inspekcijskih nadzora u svezi prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava te je utvrđeno da ugostiteljski objekti prodaju duhanske proizvode iz automatskih naprava koje su u vlasništvu prednika tužitelja na temelju sklopljenih ugovora o poslovnoj suradnji. U trenutku inspekcijskog nadzora carinski službenici izvršili su pečaćenje automatske naprave na rok od 15 dana sukladno čl. 40. Zakona o carinskoj službi i čl. 13. Pravilnika o izdavanju upozorenja i naredbi ovlaštenog carinskog službenika (Narodne novine, broj 134/13). Nakon toga Carinski ured Varaždin, Služba za nadzor izdala je predniku tužitelja u 17 predmeta rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatske naprave dok ne prestanu razlozi zbog koje je mjera donesena, ali ne dulje od šest mjeseci. Na ta rješenja prednik tužitelja podnio je žalbe koje su dostavljene na rješavanje Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak Zagreb. Nadalje, predniku tužitelja izdano je 17 prekršajnih naloga kojima je isti proglašen krivim, jer je u ugostiteljskim objektima prodavao duhanske proizvode iz automatskih naprava. Na navedene prekršajne naloge prednik tužitelja uložio je prigovore koji su dostavljeni nadležnim prekršajnim sudovima. Nadalje, ističe da pravni prednik tužitelja nije ispunio uvjete za obavljanje djelatnosti trgovine sukladno čl. 12. i 13. Zakona o trgovini (Narodne novine, broj 87/08, 96/08, 116/08, 76/09, 114/11, 68/13 i 30/14) jer nije ishodio rješenje o ispunjavanju minimalno tehničkih uvjeta za obavljanje djelatnosti trgovine za prodajni objekt. Isto tako prednik tužitelja nije mogao obavljati prodaju duhanskih proizvoda u ugostiteljskom objektu, jer se prodaja duhanskih proizvoda obavljala u istom prostoru u kojem se obavljala i ugostiteljska djelatnost, a člankom 9. st. 3. Zakona o trgovini propisano je da ako se u prodavaonici obavlja i neka druga djelatnost, prostor namijenjen toj djelatnosti mora biti vidljivo odvojen od dijela prodavaonice namijenjenog trgovačkoj djelatnosti. Nadležni prekršajni sudovi u Čakovcu i Varaždinu postupajući po prigovoru prednika tužitelja donijeli su presude koje je potvrdio Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske kojima su pravnog prednika tužitelja i odgovornu osobu društva proglasili krivima jer je u postupku vještačenjem utvrđeno da se u konkretnim slučajevima radi o automatskim napravama iz kojih je zabranjena prodaja duhanskih proizvoda, a isti su temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji prodavali duhanske proizvode iz automatskih naprava u ugostiteljskim objektima čime su povrijedili odredbu čl. 11. st. 8. ZOUDP-a. Da se u konkretnom slučaju radilo o nezakonitoj prodaji duhanskih proizvoda iz automatskih naprava utvrđeno i u 15 pravomoćnih presuda prekršajnih sudova u Čakovcu i Varaždinu donesenih na temelju sporazuma stranaka (vlasnika ugostiteljskih objekata i Carinskog ureda Varaždin) kojima su proglašeni krivima vlasnici ugostiteljskih objekata koji su prodavali duhanske proizvode iz automatskih naprava u vlasništvu pravnog prednika tužitelja. Ističe da je pravni prednik tužitelja sklopio ugovore o poslovnoj suradnji sa ugostiteljskim objektima koji su se odnosili na prodaju duhanskih proizvoda iz automatskih naprava u razdoblju do 1. listopada 2013., a do kojeg vremena su vlasnici elektroničkih kioska za prodaju duhanskih proizvoda trebali prilagoditi svoje poslovanje s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama ZOUDP-a (Narodne novine, broj 94/13) te Ugovore o poslovnoj suradnji u razdoblju od 1. listopada 2013. pa nadalje tako da je u Ugovorima sklopljenim u razdoblju do 1. listopada 2013. naznačeno da je "predmet ugovora poslovna suradnja koja će se realizirati putem postave samoposlužnog automata sa kontrolom prodaje proizvoda, a za prodaju duhanskih proizvoda (u daljnjem tekstu: automata)" dok je u ugovorima od 1. listopada 2013. naznačeno u čl. 1. Ugovora da je "predmet ugovora zajednička poslovna suradnja koja će se realizirati putem postave samostojećeg dispenzera za prodaju raznih proizvoda (u daljnjem tekstu: dispenzera)". Dakle, u ugovorima sklopljenima od 1. listopada 2013. pa nadalje pravni prednik tužitelja riječ automat zamijenio je sa riječi dispenzer, a u ostalim su člancima ugovori ostali potpuno identični. To što je pravni prednik tužitelja uredio automatske naprave na način da je kupcima onemogućio direktan pristup, time iste nisu izgubile karakter automatske naprave iz kojih je zabranjena prodaja duhanskih proizvoda već je samo onemogućena prodaja duhanskih proizvoda maloljetnicima, a što je propisano posebnom materijalnopravnom odredbom čl. 11. st. 1. ZOUDP-a. Nadalje, prilikom prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava pravni prednik tužitelja i ugostiteljski objekti nisu izdavali račune za obavljenu prodaju, jer se nisu smatrali obveznikom fiskalizacije sukladno čl. 5. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom prema kojem se ne smatra porezni obveznik ako prodaje robu putem prodajnih automata. Ističe da su stalni sudski vještaci utvrdili da je nebitno tko u naprave ubacuje novac, postoji li daljinski upravljač ili pin za upravljanje napravom, jer je ta naprava i dalje zadržala karakter automatske naprave iz koje je zabranjena prodaja duhanskih proizvoda sukladno čl. 11. st. 8. ZOUDP-a. Ističe da je neosnovano pozivanje tužitelja na zapisnik Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb od 14. studenog 2013. o provedenom nadzoru, jer je navedeni zapisnik sačinjen nakon provedenog nadzora kada Carinska uprava nije bila nadležna za provođenje inspekcijskog nadzora nad primjenom odredbi ZOUDP-a već je inspekcijski nadzor bio u nadležnosti sanitarne inspekcije, zdravstvene inspekcije, prosvjetne inspekcije, gospodarske inspekcije Državnog inspektorata i inspekcije rada. Tek je 5. ožujka 2014. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj službi (Narodne novine, broj 30/14) Carinska uprava ovlaštena za nadzor nad primjenom propisa kojima se uređuje ograničavanje uporabe duhanskih proizvoda. Nadalje, ističe da je neosnovano pozivanje tužitelja na različita tumačenja raznih Ministarstava jer isto nije relevantno za konkretan slučaj već je jedino bitno činjenično stanje koje utvrđuje ustrojstvena jedinica unutar nadležnog tijela u konkretnom postupku odnosno nadležni sudovi. Ističe da su protiv pravnog prednika tužitelja od strane nadležnog područnog carinskog ureda vođeni postupci zbog povrede materijalno-pravnih odredbi ZOUDP-a pri čemu su ovlašteni carinski službenici prilikom provođenja postupaka po službenoj dužnosti postupali u potpunosti na temelju zakona i drugih propisa donesenih na temelju zakona. Kao bitno ističe da se u slučaju utvrđivanja sumnje u povredu odredaba ZOUDP-a nezakonita prodaja duhanskih proizvoda iz automatskih naprava utvrđuje u prekršajnom postupku, a ne u upravnom postupku u kojem se posljedično izriče upravna mjera zabrane obavljanja djelatnosti na rok od 6 mjeseci. Dakle, izricanje upravne mjere samo je posljedica utvrđenja nezakonitosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava što se u cijelosti preispituje u prekršajnom postupku. Stoga su nadležni prekršajni sudovi donijeli presude kojima su nakon utvrđenih odlučnih činjenica pravni prednik tužitelja i tada odgovorna osoba proglašeni krivima jer su temeljem ugovora o poslovnoj suradnji prodavali duhanske proizvode iz automatskih naprava u ugostiteljskim objektima čime su povrijedili odredbu čl. 11. st. 8. ZOUDP-a. Stoga smatra da je u pogledu te odlučne činjenice sud vezan sadržajem pravomoćnih presuda prekršajnih sudova kojima je prethodno pitanje riješeno. Također ističe prigovor zastare.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu i knjigovodstveno financijskim vještačenjem te je ocjenom izvedenih dokaza i temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

4. Ovaj sud je 3. listopada 2022. u ovoj pravnoj stvari donio presudu poslovni broj P-2402/2019 kojom je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4493/2022 od 23. svibnja 2023. dok je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3507/2023 od 13. veljače 2024. odbačena revizija tužitelja. Ustavni sud Republike Hrvatske donio je 7. studenog 2024. odluku kojom je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te ukinuo rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3507/2023 od 13. veljače 2024., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4493/2022 od 23. svibnja 2023. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2402/2019 od 3. listopada 2022. te je predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak.

5. U ponovljenom postupku ovaj sud je sukladno uputi Ustavnog suda Republike Hrvatske na ročištu održanom 17. srpnja 2025. pozvao stranke da iznesu činjenice, da se očituju i predlože odgovarajuće dokaze, ali su stranke u cijelosti ostale kod svojih ranije iznesenih navoda tijekom postupka, nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i obje su stranke predložile sudu da na tom ročištu zaključi glavnu raspravu i donese novu odluku. U ponovljenom postupku jedino je tužena u podnesku od 8. srpnja 2025. u bitnome istaknula da je Carinski ured Varaždin proveo samo 17 inspekcijskih nadzora te da tužitelj nije dokazao da je prestao poslovati na ostalih 483 prodajna mjesta s obzirom da tvrdi da ih je u trenutku obustave rada imao 500. Ističe da tužitelj tvrdi da je imao sklopljene ugovore sa 500 ugostiteljskih objekata u kojima je prodavao duhanske proizvode, ali da je dostavio samo 36 ugovora o poslovnoj suradnji sa ugostiteljskim objektima u kojima su se nalazile jedinice za prodaju duhanskih proizvoda.

6. Dakle, tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva podnesenog 28. ožujka 2018. i kod svih navoda iznesenih u ranijem postupku, tužitelj nije imao daljnjih dokaznih prijedloga te je predložio da se ne izvode nikakvi daljnji dokazi i da sud na ročištu 17. srpnja 2025. zaključi glavnu raspravu i donese novu odluku.

7. Unatoč tome, sukladno mišljenju i uputi Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj U-III-2012/2024 od 7. studenog 2024. ovaj sud je ukazao strankama da bi bilo svrsishodno provesti dokaz dopunskim vještačenjem na okolnost visine materijalne štete koja bi pokrila gubitak prihoda koje je tužitelj mogao ostvariti na bazi postojećih 36 odnosno 500 prodajnih jedinica (tužitelj je u spis priložio samo 36 ugovora o poslovnoj suradnji dok u postupku tvrdi da je u trenutku obustave rada imao 500 jedinica za prodaju duhanskih proizvoda) odnosno u visini prihoda od prodaje koje je tužitelj u prethodnim poslovnim godinama deklarirao u poreznim prijavama. Međutim, i nakon toga stranke su izjavile da ne predlažu izvođenje daljnjih dokaza odnosno da predlažu zaključiti glavnu raspravu.

8. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci od 7. studenog 2024. navodi da budući da članak 41. Konvencije propisuje da će ESLJP, ako utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci, ESLJP je posebno u predmetima Iatridis protiv Grčke (br. 31107/96, presuda o pravičnoj naknadi od 10. listopada 2000.) i K. K. i dr. protiv Mađarske (br. 21623/13, presuda o pravičnoj naknadi od 5. listopada 2021.) utvrdio i određene kriterije za odmjeravanje primjerene naknade materijalne štete koju su podnositelji pretrpjeli nezakonitim, odnosno neproporcionalnim miješanjem države u prava zaštićena člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Ističe da je u predmetu Iatridis protiv Grčke, ESLJP podnositelju priznao naknadu materijalne štete koja "će pokriti gubitak prihoda koje je podnositelj mogao ostvariti od upravljanja kinom" za vrijeme trajanja postojećeg ugovora o zakupu, a koju je računao u visini prihoda od prodaje kino ulaznica i prihoda od oglašavanja koje je podnositelj u prethodnim poslovnim godinama deklarirao u poreznim prijavama, a ne prema njegovim ukupnim prihodima i rashodima, odnosno gubitcima. Osim toga, zato što su već nacionalni sudovi nesporno utvrdili da je osporeni nalog za iseljenje podnositelja bio nezakonit, ESLJP je smatrao primjerenim primijeniti načelo restitutio in integrum i dosuditi materijalnu naknadu prema metodi izračuna koja uvažava stvarni gubitak, kako bi podnositelja vratio u onu situaciju u kojoj je trebao biti da nije bilo nezakonitog miješanja države u njegova prava zajamčena člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Stoga je ovaj sud na ročištu 17. srpnja 2025. ukazao strankama da bi bilo svrsishodno provesti dopunsko vještačenje na okolnost visine materijalne štete koja bi pokrila gubitak prihoda koje je tužitelj mogao ostvariti na bazi postojećih prodajnih jedinica odnosno u visini prihoda od prodaje koje je tužitelj u prethodnim poslovnim godinama deklarirao u poreznim prijavama. Međutim, sud je vezan činjeničnim navodima stranaka i dokaznim prijedlozima iznesenim tijekom postupka te sud svojim postupanjem ne može favorizirati jednu parničnu stranku na način da joj da nešto što ona ne traži ili više od onoga što je stranka zatražila.

9. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete (izmakle koristi) u iznosu od 8.275.221,36 kn/1.098.310,62 EUR za razdoblje od listopada 2014. do 2017. godine proizišle iz nezakonitog i nepravilnog rada Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog Carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin, koje je u 17 predmeta donijelo rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava, nakon čega je drugostupanjsko tijelo rješenjem od 29. lipnja 2017. (list 67-68 spisa) poništilo rješenje prvostupanjskog tijela o zabrani rada te je obustavilo postupak zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava pokrenutom po inspekcijskom nadzoru Carinskog ureda Varaždin.

10. Nadalje, rješenjem Ministarstva financija, Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-01/15-01/66, ur.broj 513-04/15-4 od 27. siječnja 2015. i rješenjem Ministarstva financija, Republike Hrvatske, Carinske uprave, Središnjeg ureda, klasa: UP/I-471-01-14- 11/5, ur.broj 513-02-3030/2-14-2 od 27. svibnja 2014. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 27. svibnja 2014. kojim se tužitelju zabranjuje prodaja duhanskih proizvoda iz automatskih naprava u ugostiteljskom obrtu " [obrt]", [adresa] sukladno čl. 11. st. 8. ZOUDP-a, a koja rješenja su pravomoćno ukinuta presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3621/17 od 30. kolovoza 2018. (list 1522-1524 spisa).

11. Između stranaka nije sporno da je Područni carinski ured Zagreb, Carinski ured Varaždin, Služba za nadzor u razdoblju od 13. svibnja 2014. do 17. lipnja 2014. obavio više inspekcijskih nadzora u svezi prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava (s time da tužitelj tvrdi da ih je bilo ukupno 24 dok tuženik tvrdi da ih je bilo 17) te da je prilikom tih nadzora utvrđeno da ugostiteljski objekti prodaju duhanske proizvode iz automatskih naprava koje su bile u vlasništvu prednika tužitelja na temelju ugovora o poslovnoj suradnji. Nesporno je između stranaka da su u trenutku inspekcijskog nadzora carinski službenici izvršili pečaćenje automatskih naprava na rok od 15 dana i da je nakon toga Carinski ured Varaždin, Služba za nadzor izdala predniku tužitelja u 17 predmeta rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatske naprave dok ne prestanu razlozi zbog koje je mjera donesena, ali ne dulje od šest mjeseci i da je predniku tužitelja izdano 17 prekršajnih naloga kojima je isti proglašen krivim, jer je u ugostiteljskim objektima prodavao duhanske proizvode iz automatskih naprava, a na koje je prednik tužitelja uložio prigovore koji su dostavljeni nadležnim prekršajnim sudovima.

12. Dakle, iz činjeničnih navoda stranaka proizlazi da je između njih nesporno da je sredinom 2014. godine Područni carinski ured Zagreb, Carinski ured Varaždin, Služba za nadzor pokrenula više inspekcijskih nadzora nad primjenom ZOUDP- a koji su rezultirali mjerom zabrane rada i prodaje duhanskih proizvoda. Između stranaka je također nesporno da je prvo rješenje o zabrani rada postalo izvršno 6. veljače 2015.

13. Između stranaka nije sporno da je protiv prvostupanjskih rješenja o zabrani rada prednik tužitelja uložio žalbe koje su drugostupanjskim aktom tužene odbijene kao neosnovane nakon čega je prednik tužitelja pokrenuo upravni spor radi poništaja navedenih rješenja o zabrani rada.

14. U predmetu poslovni broj UsI-1345/15 Upravni sud u Zagrebu donio je presudu 25. listopada 2016. (list 36-39 spisa) kojom je poništeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak od 19. veljače 2015. nakon čega je to tijelo postupajući po uputi Upravnog suda u Zagrebu donijelo 14. veljače 2017. rješenje kojim je poništilo rješenje prvostupanjskog tijela odnosno Područnog carinskog ureda Zagreb, Carinski ured Varaždin, Služba za nadzor od 5. lipnja 2014. i predmet vratio na ponovni postupak (list 44-45 spisa). U tom rješenju drugostupanjsko upravno

1 0

tijelo dalo je uputu prvostupanjskom tijelu da postupi sukladno pravnom shvaćanju i primjedbama Upravnog suda u Rijeci izraženog u presudama poslovni broj UsI-871/15 i UsI-781/15, a to je da se u predmetnom slučaju ne radi o prodaji duhanskih proizvoda iz automatskih naprava s obzirom da sporni automat ima obilježje dispenzera, da se prodaja obavlja uz kontrolu i nadzor ovlaštene osobe i da kupac ne može sam kupiti određeni duhanski proizvod.

15. Uvidom u rješenje Ministarstva financija, Područni carinski ured Zagreb, Carinski ured Varaždin od 13. ožujka 2017. (list 46-66 spisa) sud je utvrdio da je unatoč pravnom stajalištu upravnih sudova i unatoč uputi drugostupanjskog upravnog tijela u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo ponovno donijelo rješenje kojim se zabranjuje rad tužitelju nakon čega je drugostupanjsko tijelo rješenjem od 29. lipnja 2017. (list 67-68 spisa) poništilo navedeno rješenje prvostupanjskog tijela o zabrani rada te je obustavilo postupak zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava pokrenutom po inspekcijskom nadzoru Carinskog ureda Varaždin.

16. Prema odredbama čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a, tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. S obzirom da je rješenjem od 29. lipnja 2017. poništeno rješenje prvostupanjskog tijela o zabrani rada te je obustavljen postupak zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava pokrenutom po inspekcijskom nadzoru Carinskog ureda Varaždin, a tužba je u ovom predmetu podnesena 28. ožujka 2018., ovaj sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare, jer nije istekao ni subjektivni ni objektivni zastarni rok.

17. Uvidom u službeno tumačenje Ministarstva zdravlja od 31. srpnja 2014. (list 16 spisa) i od 17. travnja 2015. (list 17 spisa) sud je utvrdio da je to tijelo u svezi pitanja dopustivog načina prodaje duhanskih proizvoda dalo mišljenje da prodaja na način kako ju je obavljao tužitelj nema karakter prodaje iz automatske naprave koja je kao vrsta prodaje zabranjena člankom 11. st. 8. ZOUDP. Isto mišljenje dao je i Državni inspektorat RH u dopisu od 13. listopada 2006. (list 18-19 spisa), u dopisu od 24. ožujka 2009. (list 20-21 spisa) i u dopisu od 29. ožujka 2006. (list 22 spisa) u kojem je dao uputu gospodarskim inspektorima da u provedbi nadzora trebaju jasno utvrditi i navesti da li se prodaja iz automatske naprave odvija na način da potrošač ima izravan pristup automatskoj napravi i da iz nje osobno kupuje duhanske proizvode u kojem slučaju je inspektor dužan poduzeti propisane mjere dok u ostalim slučajevima kada se nadzorom utvrdi da potrošač koji želi kupiti duhanski proizvod nema mogućnost izravnog pristupa i kupnje iz automatske naprave već duhanski proizvod može kupiti neizravno odnosno preko zaposlenika u objektu u kojem se duhanski proizvodi nalaze u aparatu samo formalno tada inspektor neće poduzimati mjere jer takav način prodaje nema obilježja koja odgovaraju prodaji iz automatske naprave.

18. Uvidom u zapisnik Ministarstva financija RH, Carinske uprave, Područni carinski ured Zagreb od 14. studenog 2013. sud je utvrdio da je to tijelo izvršilo kod prednika tužitelja nadzor nad provedbom ZOUDP-a i da je u zapisniku

1 1

konstatiralo da je način na koji je prednik tužitelja obavljao prodaju duhanskih proizvoda u skladu sa čl. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda (Narodne novine broj 94/13). U zapisniku je konstatirano da je prednik tužitelja specijaliziran za prodaju i distribuciju duhanskih i ostalih proizvoda putem uređaja koji imaju mogućnost kontrole i nadzora nad prodajom navedenih proizvoda te da je prednik tužitelja pristupio prilagođavanju svog poslovanja novim zakonskim propisima tako što je prilagodio uređaje na način da je u potpunosti eliminirana mogućnost kupovine duhanskih proizvoda samostalno putem osobne iskaznice već se kupac mora obratiti ovlaštenoj osobi za nadzor prodaje duhanskih proizvoda u sklopu ugostiteljskog objekta u kojem je uređaj instaliran tako da uređaji imaju isključivo obilježja prodajnih dispenzera. Nadalje, konstatirano je zapisnikom da se na uređajima – dispenzerima duhanski proizvodi više ne mogu vidjeti niti u obliku fotografije niti u obliku isticanja originalnog duhanskog proizvoda ili pakiranja, uređaji su u potpunosti blokirani te nije moguće samostalno kupiti duhanske proizvode bez dopuštenja navedene ovlaštene osobe, prodaja duhanskih proizvoda može se ostvariti isključivo na način da kupac ubaci u aparat novac za željeni duhanski proizvod te se tada mora obratiti ovlaštenoj osobi kako bi ista deblokirala uređaj, izvadila željeni proizvod te isti uručila kupcu ako je kupac punoljetna osoba nakon čega ovlaštena osoba ponovno blokira uređaj kako duhanski proizvodi ne bi bili dostupni bez nadzora i kontrole ovlaštene osobe. Nadalje, konstatirano je zapisnikom da je prednik tužitelja imao sklopljene ugovore o poslovnoj suradnji sa 104 partnera – ugostiteljska objekta u čijim su prostorima instalirani njegovi uređaji – dispenzeri za prodaju duhanskih proizvoda i da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOUDP-a (Narodne novine 94/13) prednik tužitelja raskinuo sa svim svojim partnerima stare i sklopio nove ugovore sukladno poslovanju prilagođenom novim zakonskim propisima. Također je zapisnikom konstatirano da tako prilagođeni uređaji nemaju nikakva obilježja automatske naprave i da sama prodaja duhanskih proizvoda nema obilježje prodaje iz automatskih naprava s obzirom da se prodaja duhanskih prodaja odvija uz kontrolu i nadzor ovlaštene osobe. Konstatirano je da su prilagodbe na svim uređajima prednika tužitelja izvršeni u roku i u skladu sa čl. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOUDP-a (Narodne novine 94/13).

19. Tužena pogrešno smatra da je neosnovano pozivanje tužitelja na zapisnik Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb od 14. studenog 2013. o provedenom nadzoru s obzirom da Carinska uprava tada nije bila nadležna za provođenje inspekcijskog nadzora nad primjenom odredbi ZOUDP-a već je tada inspekcijski nadzor bio u nadležnosti sanitarne inspekcije, zdravstvene inspekcije, prosvjetne inspekcije i gospodarske inspekcije Državnog inspektorata i inspekcije rada te je tek 5. ožujka 2014. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj službi (Narodne novine, broj 30/14) Carinska uprava ovlaštena obavljati nadzor nad primjenom propisa kojima se uređuje ograničavanje uporabe duhanskih proizvoda. Naime, činjenica je da je navedeno tijelo tužene obavilo nadzor i dalo mišljenje. Ukoliko to tijelo tužene u tom razdoblju doista nije bilo zaduženo za provedbu nadzora nad primjenom navedenog zakona o tome je trebalo obavijestiti tužitelja, a ne provesti nadzor i dati službeno mišljenje.

1 2

20. Uvidom u ugovore o poslovnoj suradnji (list 1669-1709 spisa) sud je utvrdio da je predmet tih ugovora zajednička poslovna suradnja koja će se realizirati putem postave samostojećeg dispenzera za prodaju raznih proizvoda. Pritom nije odlučno je li u ugovorima naznačeno da se radi o automatu ili o dispenzeru već je odlučno da se radilo o načinu prodaje za koji su nadzorna državna tijela (Carinska uprava u ranijim nadzorima, Državni inspektorat, Ministarstvo zdravlja) izričito na upit tužitelja utvrdila zakonitim te se u sadržaj izraženih mišljenja tužitelj pouzdao i na temelju toga planirao svoju poslovnu aktivnost odnosno važno je da se radilo o prodaji koja je pravomoćnim sudskim odlukama upravnih sudova utvrđena zakonitom. Također iz sadržaja Ugovora (čl. 5., 6. i 8.) je razvidno da se radilo o načinu prodaje koji nužno zahtjeva ljudsku intervenciju u prodaji duhanskih proizvoda iz dispenzera.

21. Iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 3621/17 od 30. kolovoza 2018. (list 1522-1524 spisa) sud je utvrdio da je u upravnom sporu pravnog prednika tužitelja protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, radi zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-889/15 od 10. svibnja 2017. sud odbio žalbu tuženika i potvrdio presudu Upravnog suda u Zagrebu ocijenivši pravilnim utvrđenja prvostupanjskog suda da nisu bile ispunjene pretpostavke za zabranu prodaje duhanskih proizvoda na način kako je to činio tužitelj jer je u provedenom postupku utvrđeno da djelatnik objekta daljinskim upravljačem kontrolira proces prodaje što oduzima tom procesu automatizam jer kupac bez djelovanja i kontrole druge fizičke osobe nije u mogućnosti samostalno doći do željenog proizvoda te da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da konkretna naprava predstavlja dispenzer. Iz navedene presude proizlazi da je u konkretnom slučaju smisao zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava onemogućiti distribuciju tih proizvoda osobama kojima je konzumacija istih zabranjena pa je iz tog razloga nadzorom trebalo smisleno utvrditi da li propisano postupanje ima karakter automatizirane prodaje. Činjenica da djelatnik objekta daljinskim upravljačem kontrolira proces prodaje oduzima tom procesu automatizam jer kupac bez djelovanja i kontrole druge fizičke osobe ne može samostalno doći do željenog proizvoda iz kojeg razloga ne postoji automatizam naprave u smislu čl. 11. st. 8. ZOUDP-a.

22. Pogrešno tužena smatra da je ovaj parnični sud vezan u pogledu pitanja radi li se o zabranjenoj automatiziranoj prodaji pravomoćnim presudama donesenim u prekršajnim postupcima, jer je o odlučnoj činjenici radi li se o zabranjenoj automatiziranoj prodaji i jesu li postojale zakonske pretpostavke za zabranu prodaje duhanskih proizvoda na način kako je to činio tužitelj konačno odlučio Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom od 30. kolovoza 2018. Naime, presudama prekršajnih sudova odlučeno je jesu li ispunjena obilježja prekršaja te se eventualno izriče prekršajna sankcija, a ne zabrana rada. Naime, tužitelj u ovoj parnici niti ne tvrdi da mu je šteta nastala zbog izrečenih prekršajnih sankcija u prekršajnim postupcima već svoj zahtjev za naknadu štete temelji na činjenici da su mu tijela tužene zabranila rad. Upravo zabrana rada neosnovano izrečena u upravnim postupcima predstavlja nezakonitu štetnu radnju, a ne

1 3

izrečene prekršajne sankcije u prekršajnim postupcima. Naime, u tim postupcima nije se odlučivalo o zabrani rada.

23. Nadalje, zakonitost poslovanja tužitelja sa stajališta obveze fiskalizacije na koju tijekom postupka upire tužena nije odlučna za rješenje ovog spora jer tužitelju nije zabranjen rad zbog izostanka fiskalizacije računa nego zbog nezakonite zabrane rada u smislu čl. 11. st. 8. ZOUDP-a. To što tužena tvrdi da tužitelj nije ispunio ni minimalne tehničke uvjete nije odlučno jer je tužitelju zabranjen rad zbog prodaje duhanskih proizvoda putem automatskih naprava, a ne zbog kršenja Zakona o trgovini.

24. U konkretnom slučaju činjenica je li tužitelj obavljao svoju poslovnu djelatnost putem automata ili putem dispenzera odnosno može li se takav način prodaje smatrati nedopuštenom prodajom iz automata koja opravdava izricanje mjere zabrane rada utvrđena je u upravnom sporu odnosno u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3621/17 od 30. kolovoza 2018. Iz tog razloga sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka GŽ i dokazni prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika LŽ na okolnost je li tužitelj obavljao poslovnu djelatnost putem automata ili putem dispenzera s time da valja naglasiti da u ponovljenom postupku stranke nisu niti predlagale izvođenje tih dokaza već su predložile da bez izvođenja daljnjih dokaza sud zaključi glavnu raspravu i donese odluku. Dakle, navedenu odlučnu činjenicu, sud je utvrdio uvidom u isprave u spisu, a prvenstveno uvidom u navedenu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pa pritom nije odlučno viđenje odnosno stajalište predloženog svjedoka odnosno zakonskog zastupnika u pogledu pitanja je li se radilo o prodaji putem automata ili putem dispenzera i posljedično tome je li mjera zabrane rada bila opravdana i na zakonu utemeljena. Predmetne odluke o zabrani obavljanja djelatnosti bile su predmetom ocjenjivanja nadležnog Upravnog suda u Zagrebu odnosno Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kojim je utvrđen nepravilan rad tijela državne uprave.

25. Kako je odluka o zabrani prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava sukladno čl. 11. st. 8. ZOUDP-a ukinuta u kasnije vođenom upravnom sporu i donesenoj odluci u tom sporu, to je s tom odlukom parnični sud vezan i nije ovlašten ocjenjivati njezinu zakonitost, pa niti u smislu odredaba čl. 12. ZPP-a.

26. Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne i javne uprave propisana je odredbom čl. 14. ZSDU-a koji glasi: „Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.“ Naime, prema ovoj odredbi, štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Tako za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno

1 4

biti ispunjene tri pretpostavke: a) nezakonit i/ili nepravilan rad tijela državne uprave, b) postojanje štete, te c) uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo.

27. U navedenim pretpostavkama nezakonit rad se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. U konkretnom slučaju nezakonit rad očituje se u zabrani prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava sukladno čl. 11. st. 8. ZOUDP-a jer za to nisu bile ispunjene pretpostavke, a što je potvrdio i Visoki upravni sud RH u presudi od 30. kolovoza 2018. Međutim, tužitelj nije dokazao postojanje štete odnosno uzročnu vezu između nezakonitog rada tijela državne uprave i nastale štete.

28. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Ljerke Živković, mr. oec. (list 1791-1835, 1837-1881 i 2147-2150 spisa) i dopune nalaza i mišljenja od 13. travnja 2022. (list 2185-2199 spisa) sukladno rješenju ovog suda od 8. ožujka 2022. proizlazi da bi tužitelj da nije bilo zabrane rada na bazi 500 prodajnih jedinica koliko tvrdi da je imao u trenutku zabrane rada u razdoblju od listopada 2014. do 29. rujna 2016. (prestanak važenja Ugovora o poslovnoj suradnji DK14/2013 od 6. prosinca 2013.) i u razdoblju od 6. veljače 2015. (kada je prvo rješenje Carinske uprave o zabrani rada postalo izvršno) do 29. rujna 2016. (prestanak važenja Ugovora o poslovnoj suradnji DK14/2013 od 6. prosinca 2013.) ostvario gubitak u poslovanju i to u prvom slučaju od 4.879.727,76 kn, a u drugom slučaju u iznosu od 4.022.870,59 kn.

29. Naime, na bazi 500 prodajnih jedinica koliko tužitelj tvrdi da je imao u trenutku zabrane rada, tužitelj bi imao troškove distribucije odnosno troškove zaposlenih djelatnika koji su u 2012. godini iznosili 854.767,00 kn, u 2013. godini 1.033.294,00 kn dok su u 2014. godini iznosili 709,768,00 kn.

30. Sud je rješenjem od 8. ožujka 2022. (list 2178-2179 spisa) dao zadatak vještaku da izračuna izmaklu korist (izmakli dobitak) koju bi tužitelj ostvario po redovitom tijeku stvari da nije bilo zabrane rada na bazi 500 prodajnih jedinica jer tužitelj tvrdi da je u trenutku kada su započeli inspekcijski nadzori koji su rezultirali zabranom prodaje duhanskih proizvoda imao 500 prodajnih jedinica na temelju ugovora o poslovnoj suradnji sa ugostiteljskim objektima. Iako tužitelj nije u spis dostavio svih 500 ugovora sa ugostiteljskim objektima u kojima su bili postavljeni dispenzeri za prodaju duhanskih proizvoda već samo 36 ugovora činjenica da je tužitelj poslovao na 500 prodajnih mjesta proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka prema kojem je tužitelj ostvario poslovne prihode u 2012. godini od 36.000.000,00 kn, 2013. godine od 42.000.000,00 kn, 2014. godine od 16.000.000,00 kn, a u 2015. godini nije bilo poslovnih aktivnosti s time da je poslovanje tužitelja u odnosu na prodaju duhanskih proizvoda preko dispenzera bila jedina djelatnost. Dakle, prema nalazu i mišljenju vještaka da tužitelj nije imao postavljenih 500 dispenzera za prodaju duhanskih proizvoda ne bi mogao u 2013. godini ostvariti prihode od 42.000.000,00 kn dok su sredinom 2014.

1 5

godine započeli inspekcijski nadzori koji su rezultirali zabranom obavljanja djelatnosti prodaje duhanskih proizvoda i obustavom poslovanja zbog čega su prihodi tužitelja u 2014. godini smanjeni dok u 2015. godini prihoda nije bilo jer je poslovanje u cijelosti obustavljeno. Međutim, visinu prihoda vještakinja nije utvrđivala prema poreznim prijavama u kojima je tužitelj deklarirao visinu prihoda od prodaje u prethodnim odnosno navedenim poslovnim godinama (kriterij za odmjeravanje primjerene naknade materijalne štete na koji upućuje Ustavni sud Republike Hrvatske) nego na temelju knjigovodstvene dokumentacije koju je dostavio tužitelj. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužitelj ne bi mogao ostvarivati ni približno prihode koje je ostvarivao 2012., 2013. i 2014. godine do obustave poslovanja da je poslovao samo na temelju 36 ugovora koji su priloženi u ovaj spis odnosno da je imao samo 36 prodajnih jedinica, a što je vještakinja utvrdila na temelju knjigovodstvene dokumentacije koju je dostavio tužitelj i na temelju javno objavljenih Godišnjih financijskih izvještaja za 2012., 2013. i 2014. godinu. Da je tužitelj raskinuo ugovore o poslovnoj suradnji sa svim ugostiteljskim objektima odnosno da je uklonio sve prodajne jedinice proizlazi iz činjenice da od sredine 2014. nije poslovao.

31. Nadalje, rješenjem od 8. ožujka 2022. sud je dao zadatak vještaku da dopuni nalaz i mišljenje i na način da izračuna izmaklu korist (izmakli dobitak) koju bi tužitelj ostvario po redovitom tijeku stvari da nije bilo zabrane rada na bazi 1500 prodajnih jedinica jer je prema navodima tužitelja bilo predviđeno širenje prodajnih mjesta za dodatnih 1000 dispenzera, a što proizlazi iz ugovora sa Philip Morrisom DK14/2013 od 6. prosinca 2013. (čl. 3.1. Ugovora). Vještak je izračunao da bi izmakla korist koju bi tužitelj ostvario po redovitom tijeku stvari da nije bilo zabrane rada na bazi 1500 prodajnih jedinica u razdoblju od listopada 2014. do 29. rujna 2016. iznosila 6.264.501,12 kn, a u razdoblju od 6. veljače 2015. do 29. rujna 2016. iznosila bi 5.164.484,55 kn. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi kako se koncept poslovanja temeljio na ekspanziji prodajnih jedinica na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji DK14/2013 zaključen sa Phillip Morris d.o.o. od 6. prosinca 2013. kojim je u čl. 3.1. st. 4. Ugovora ugovoreno da će prednik tužitelja postaviti novih 1000 jedinica, zatim Ugovora o poslovnoj suradnji 01/2012 zaključen s ORBICO d.o.o. od 6. srpnja 2012. na tri godine kojim se u čl. 4.1. utvrđuje da će prednik tužitelja ugovoriti nova prodajna mjesta i Ugovora o zajedničkoj poslovnoj suradnji od 3. lipnja 2013. zaključen s PULJANKOM d.d. kojim se PULJANKA d.d. obvezala financirati do 2000 novih prodajnih jedinica. U preambuli istog ugovora navodi se kako je prednik tužitelja u pregovorima s Phillip Morris d.d. vezano za multipliciranje zajedničke prodajne mreže i povećanja broja prodajnih mjesta do ukupno 5000 komada. Stoga tužitelj smatra, a vještak u nalazu i mišljenju potvrđuje da se Ugovor o poslovnoj suradnji broj DK14/2013 može promatrati samo u okviru minimalno 1500 prodajnih jedinica (500 instaliranih i 1000 planiranih). Taj dio nalaza i mišljenja u kojem vještak analizira ugovorni odnos tužitelja sa navedenim trgovačkim društvima i iznosi zaključke suprotno danom mu zadatku sud nije uzeo u obzir. Naime, tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je sa navedenim trgovačkim društvima do početka inspekcijskih nadzora održavao poslovnu suradnju i da je realizirao išta od ugovorenog, a činjenica je da do zabrane rada tužitelj nije proširio svoje poslovanje na niti jednu prodajnu jedinicu. To što je tužitelj na temelju sklopljenih ugovora imao mogućnost širenja

1 6

poslovanja odnosno postavljanja novih prodajnih jedinica ne znači da bi ih doista i postavio da nije bilo štetne radnje tužene.

32. Dakle, tužitelj potražuje naknadu izmakle koristi za dodatnih 1000 prodajnih jedinica (ukupno 1500) na koje je prema Ugovoru DK14/2013 od 6. prosinca 2013. planirao proširiti svoje poslovanje. Međutim, u Ugovoru je u svezi dodatnih 1000 prodajnih mjesta naznačeno "Maksimalan broj novopostavljenih jedinica će biti 1000, a u slučaju da kupac premaši isti ugovorne strane će pristupiti novim pregovorima". Time tužitelj nije dokazao da bi dispenzere doista kupio i plasirao. Nije ničime dokazao da je 1000 dispenzera, čak da ih je i nabavio, mogao dalje plasirati jer nije dostavio niti jedan, a kamoli 1000 ugovora o poslovnoj suradnji sa ugostiteljskim objektima odnosno mogućim partnerima. Tužitelj od sklapanja Ugovora sa Philip Morrisom 6. prosinca 2013. do početka inspekcijskih nadzora u svibnju 2014. i zabrane rada nije kupio niti plasirao niti jedan novi dispenzer, a niti je poduzeo išta u cilju nabave i plasmana dodatnih 1000 dispenzera. Tužitelj je kao dokaz svoje namjere da nabavi još 1000 dispenzera priložio predračun od 19. veljače 2014. (list 2152-2155 spisa), a iz kojeg je razvidno da se odnosi na proizvod "ARGOS 10 V2" i da je naznačena količina "200" u ukupnom iznosu od 219.000,00 EUR. Tužitelj nije niti iznio činjenicu da je uopće po navedenom predračunu uplatio iznos od 219.000,00 EUR u cilju nabave 200 dispenzera (naprotiv sam je naveo da je od nabave odustao), a niti je iz predračuna uopće razvidno da se odnosi na kupnju dispenzera za prodaju duhanskih proizvoda. U prilog svojih tvrdnji da je imao namjeru postaviti još 1000 dispenzera tužitelj je dostavio i ponudu od 13. ožujka 2014. (list 1959-1962 spisa) i ugovor o pružanju usluga servisnog održavanja dispenzera za prodaju duhanskih proizvoda od 21. travnja 2014. (list 1957-1958 spisa). Međutim, iz navedenih isprava ne proizlazi da je tužitelj doista imao namjeru nabaviti još 1000 dispenzera za prodaju duhanskih proizvoda, a činjenica je da tužitelj nije nabavio još 1000 dispenzera. U čl. 8. tog Ugovora naznačeno je samo da tužitelj do kraja poslovne godine ima namjeru pustiti u rad dodatnih 1000 dispenzera, ali navedeni Ugovor potpisao je samo pružatelj usluga dok tužitelj kao naručitelj nije, iako u to vrijeme inspekcijski nadzori koji su rezultirali zabranom rada nisu niti započeli. Osim toga, nije jasno zbog čega je tužitelj zatražio ponudu za servisiranje 1500 dispenzera kada je u tom trenutku u radu imao samo 500 dispenzera, a na temelju predračuna od 19. veljače 2014. proizlazi da je zatražio ponudu samo za 200 komada proizvoda "ARGOS 10 V2", ali koje također nije nabavio.

33. Između stranaka je sporno je li mjerodavno za izračun izmakle koristi razdoblje od izvršnosti rješenja o zabrani rada ili od listopada 2014. Između stranaka nije sporno da je prvo rješenje Carinske uprave o zabrani rada postalo izvršno 6. veljače 2015. Zbog toga je sud rješenjem od 8. ožujka 2022. dao zadatak vještaku da dopuni nalaz i mišljenje na način da izračuna izmaklu korist koju bi tužitelj ostvario po redovitom tijeku stvari da nije bilo zabrane rada u razdoblju od listopada 2014. i u razdoblju od 6. veljače 2015. kada je prvo rješenje o zabrani rada postalo izvršno. U oba slučaja sud je odredio dopunu vještačenja do 29. rujna 2016. jer je to datum prestanka važenja Ugovora o poslovnoj suradnji DK14/2013 od 6. prosinca 2013., a nakon toga kao i nakon ukidanja zabrane rada tužitelj nije sklopio novi ugovor sa Philip Morris d.o.o.

1 7

34. Tužitelj navodi da iako su rješenja upravnih tijela o zabrani rada postala izvršna u veljači odnosno ožujku 2015. tužitelj nije mogao obavljati poslovnu djelatnost već od sredine 2014. godine kada su započeli inspekcijski nadzori u ugostiteljskim objektima s kojima je tužitelj imao sklopljene ugovore i kada su upravna tijela donijela prvostupanjska rješenja o zabrani rada, jer je tada Carinska uprava zapečatila naprave u kojima su se nalazili duhanski proizvodi i gotovina od prodaje tih proizvoda iako rješenja još nisu postala izvršna. Zbog toga tužitelj smatra da je nevažno kada su rješenja o zabrani rada postala izvršna već je važno kada su donesena prvostupanjska rješenja o zabrani rada zbog kojih je tužitelj morao obustaviti prodaju duhanskih proizvoda s obzirom da više nije mogao podnositi financijski pritisak inspekcijskih nadzora i prekršajnih sankcija.

35. Ovaj sud smatra da je za izračun izmakle koristi mjerodavno razdoblje od listopada 2014., a ne kako smatra tužena od izvršnosti rješenja o zabrani rada (6. veljače 2015.) s obzirom da iz činjeničnih navoda tužene i priloženih isprava proizlazi da je Carinski ured Varaždin u razdoblju od 13. svibnja 2014. do 17. lipnja 2014. obavio 17 inspekcijskih nadzora u svezi prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava, da su nadzori izvršeni u ugostiteljskim objektima koji su prodavali duhanske proizvode iz naprava u vlasništvu tužitelja na temelju ugovora o poslovnoj suradnji te da su u trenutku inspekcijskih nadzora službenici izvršili pečaćenje automatske naprave na rok od 15 dana nakon čega je Carinski ured Varaždin izdao tužitelju u 17 predmeta rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatske naprave. Tužena navodi da je nadalje u provođenju prekršajno pravnog postupanja od strane Carinskog ureda Varaždin izdano 17 prekršajnih naloga tužitelju kojim je isti proglašen krivim jer je u ugostiteljskim objektima prodavao duhanske proizvode iz automatskih naprava. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tužitelj bio prisiljen obustaviti poslovanje i prije nego li su navedena rješenja postala izvršna, pa i na svim drugim prodajnim mjestima (ugostiteljskim objektima) na koje se ta zabrana nije odnosila jer je bio izložen inspekcijskim nadzorima, novčanim kaznama, pečaćenju dispenzera kao i njegovi poslovni partneri odnosno ugostiteljski objekti u koje je plasirao dispenzere te je osnovano očekivao da će mu rad biti zabranjen i na drugim prodajnim mjestima (ugostiteljskim objektima) pri čemu bi se izložio novim kaznama. Isto je razvidno i iz zapisnika o obavljenim inspekcijskim nadzorima (list 2203-2222). Logično je i životno uvjerljivo da poslovanje u takvim uvjetima nije bilo moguće te da je tužitelj bio prisiljen obustaviti poslovanje bez obzira što su dispenzeri zapečačeni na rok od 15 dana i što je u rješenjima o zabrani obavljanja djelatnosti navedeno da mjera zabrane traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je donesena, ali ne dulje od 6 mjeseci, jer bi se nakon proteka tog roka tužitelj i ugostiteljski objekti u kojima je plasirao dispenzere izložili novim inspekcijskim nadzorima, novim zabranama i novim prekršajnim sankcijama.

36. Međutim, iako je između stranaka sporno je li za izračun izmakle koristi mjerodavno razdoblje od izvršnosti rješenja o zabrani rada ili od listopada 2014. u oba slučaja vještačenjem je utvrđeno da bi na bazi 500 prodajnih jedinica, a koliko tužitelj tvrdi da je imao plasiranih u trenutku zabrane rada, tužitelj ostvarivao gubitke. Dakle, neovisno o početku nemogućnosti obavljanja

1 8

djelatnosti i u jednom i u drugom slučaju tužitelj ne bi ostvario dobitak nego bi poslovao sa gubitkom.

37. Međutim, prema kriteriju za odmjeravanje primjerene naknade materijalne štete koju je tužitelj pretrpio neproporcionalnim miješanjem države u prava zaštićena člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17), a na koji ukazuje Ustavni sud Republike Hrvatske nije odlučno u ovom postupku utvrditi koliko je točno prodajnih jedinica tužitelj imao u trenutku obustave rada nego visinu prihoda od prodaje koje je tužitelj u prethodnim poslovnim godinama deklarirao u poreznim prijavama. Dakle, nije važno koliko je prodajnih jedinica tužitelj imao u trenutku obustave rada nego kolike je imao prihode u prethodnim poslovnim godinama koje je deklarirao u poreznim prijavama. Tu činjenicu sud nije utvrdio u ovom postupku jer stranke takav dokazni prijedlog nisu iznijele unatoč tome što im je sud na to ukazao. Međutim, ovaj sud smatra kako se prilikom odmjeravanja izmakle koristi (izgubljene zarade) moraju uzeti u obzir i prihodi i rashodi u njihovoj ukupnosti, a tužitelj u ovom postupku upravo i traži naknadu imovinske štete u vidu izmakle koristi, pa je sud vezan zahtjevom i činjeničnim navodima tužitelja.

38. Tužitelj nije imao prigovore na nalaz i mišljenje vještaka kao niti na dopunu nalaza i mišljenja koji je vještak podnio pismeno 13. travnja 2022. i 27. travnja 2022. (list 2185-2199 spisa) dok tužena nije imala prigovor na matematički izračun vještaka već se njeni prigovori odnose na pravna shvaćanja vještaka i analize ugovornog odnosa tužitelja sa Philip Morris d.o.o., Orbico d.o.o. i Puljankom d.d., a posebno kako vještak u svom nalazu i mišljenju naziva uređaje za prodaju duhanskih proizvoda. Ovaj sud nije uzeo u obzir niti pravna shvaćanja vještaka niti analizu ugovornog odnosa tužitelja sa navedenim trgovačkim društvima, a niti je odlučno kako vještak u svom nalazu i mišljenju naziva uređaje za prodaju duhanskih proizvoda već je sud uzeo u obzir samo matematički izračun jer je to bio zadatak vještaka. Sudski vještak je na ročištu 25. studenog 2021. usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje kojeg je pismeno podnio 16. ožujka 2021., a prema kojem bi tužitelj na bazi 500 prodajnih jedinica ostvarivao samo gubitke kao što je gubitke ostvario i u 2013. i 2014. godini dok u 2015. godini nije bilo poslovnih aktivnosti. Da na bazi 500 prodajnih jedinica ne bi bilo izmakle koristi vještak je potvrdio i u dopuni nalaza i mišljenja zbog čega sud nije smatrao potrebnim da vještak ponovno na raspravi obrazlaže dopunu nalaza i mišljenja, jer je isti jasan i argumentiran u dijelu koji se odnosi na matematički izračun na bazi 500 prodajnih jedinica, a na koji dio stranke nisu imale prigovor.

39. Sud je odbio prijedlog tužitelja za dopunu vještačenja (istaknut u ranijem postupku) na okolnost izgubljene koristi u 2017. godini, jer je tužitelj imao zaključen Ugovor sa Philip Morrisom do 29. rujna 2016. Nakon isteka Ugovora 29. rujna 2016. i nakon ukidanja zabrane rada tužitelj nije sklopio novi ugovor sa AŽ, pa slijedom navedenog ne proizlazi da bi tužitelj po redovitom tijeku stvari ostvario korist (dobitak) da nije bilo štetne radnje tužene koja se ogleda u nezakonitoj zabrani prodaje duhanskih proizvoda putem

1 9

dispenzera odnosno putem automatskih naprava kako je navedeno u rješenjima tužene o zabrani rada. To što nadležna carinska uprava i nakon ukidanja zabrane rada nije tužitelju izdala službeno stajalište u vezi tumačenja ZOUDP- a odnosno to što mu nije izdala pozitivno mišljenje za nesmetano obavljanje djelatnosti nije odlučno već je odlučno da su poništena rješenja o zabrani rada i da je postupak zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava obustavljen. Navedeni dokazni prijedlog tužitelj je istaknuo u ranijem postupku, dok je u ponovljenom postupku izričito izjavio da predlaže da se daljnji dokazi ne izvode.

40. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da je tužitelj u trenutku obustave poslovanja zbog inspekcijskih nadzora i zabrane rada imao plasiranih 500 dispenzera i da bi tužitelj da nije bilo zabrane rada na bazi 500 prodajnih jedinica do prestanka važenja Ugovora o poslovnoj suradnji DK14/2013 od 6. prosinca 2013. ostvario gubitak u poslovanju, pa stoga nisu kumulativno ispunjene pretpostavke odgovornosti države za štetu u smislu odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave, jer tužitelj nije dokazao postojanje štete odnosno tužitelj nije dokazao da mu je šteta zbog toga što nije proširio poslovanje za još 1000 prodajnih jedinica nastala kao neposredna posljedica nezakonitog rada tužene.

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. I izreke presude na temelju odredbe čl. 1046. ZOO-a u svezi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave.

42. S obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u parnici, tužitelj mu je dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženiku su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

43. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a ova Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tuženik postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

44. Tuženiku je priznat kao potreban za vođenje postupka za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 8.809,61 EUR (Tbr. 8/1 OT), za sastavljanje četiri obrazložena podneska od 21. svibnja 2018., 29. ožujka 2021., 29. travnja 2021., 20. svibnja 2022., svaki u iznosu od 8.809,61 EUR (Tbr. 8/1 OT), a za sastavljanje podneska od 8. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/3 OT), za zastupanje na ročištima 11. prosinca 2019., 16. listopada 2020., 25. studenog 2021., 22. prosinca 2021., 8. ožujka 2022., 30. kolovoza 2022., svako u iznosu od 8.809,61 EUR (Tbr. 9/1 OT), a za zastupanje na ročištu 17. srpnja 2025. u iznosu od 9.982,00 EUR (Tbr. 9/1 OT). Dakle, tuženiku je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 107.087,71 EUR. Tuženiku nije priznat trošak za sastavljanje odgovora na žalbu i odgovora na prijedlog za dopuštenje

2 0

revizije, svaki u iznosu od 13.730,17 EUR s obzirom da nisu bili potrebni za vođenje parnice.

U Zagrebu 29. kolovoza 2025.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.