REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5963/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Ivana Adžića odvjetnika, te zamjenika punomoćnika tuženika MM, odvjetničkog vježbenika, dana 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz točke 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50- 4734068 od 29. veljače 2008. sklopljenog između tužitelja VM, kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju VM isplati iznos od 233,07 eur zajedno sa zateznom kamatom od 3. ožujka 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju VM nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 29.2.2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 041-50-4734068 te da mu je tuženik 3.3.2008. temeljem odredbe čl. 3. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.756,03 kn tj. 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Tužitelj smatra da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita kao jača ugovorna strana na koji način ga je doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Stoga je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o navedenoj ugovornoj odredbi, već je isti stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi", a nije mu niti prezentirao koje to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Kako je time tužitelju suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, to takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku - trgovca, kao drugu ugovornu stranu. Stoga tužitelj predlaže navedenu odredbu utvrditi ništetnom te temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima potražuje povrat isplaćenog iznosa od 233,07 eur zajedno sa zateznom kamatom od 3.3.2008. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu odnosno da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača s time da je plaćanje ove naknade propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Osim toga, tužitelj ni sa čime ne dokazuje da je predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Nadalje, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništenosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tuženik ističe i prigovor zastare, a ako bi se primijenilo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tijeku zastare od pravomoćnosti utvrđenja ništetnosti, tuženik ističe da bi tada predmetna tužba za isplatu bila preuranjena jer utužena tražbina još nije dospjela. Međutim, tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali ističe da on nije bio nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 5-9) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 39 i 40).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 041- 50-4734068 od 29.2.2008. (stranica 6-9, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 11.639,27 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja, a da je u čl. 3. toga Ugovora o kreditu određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita.

6. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

7. Tužitelj u svom iskazu (stranica 39 i 40) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe jer nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva pa kada je u auto kući odabrao vozilo, rečeno mu je da mu tužena banka može odobriti kredit pa je on u tu auto kuću donio potrebnu dokumentaciju za podizanje kredita s time da se ne sjeća je li radi potpisivanja ugovora o kreditu uopće išao u poslovnicu tuženika jer tada nije bio klijent te banke. Tvrdi da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama te da je ovaj Ugovor o kreditu pročitao prije potpisivanja pa je vidio da je temeljem istoga u obvezi tuženiku platiti naknadu koja je bila navedena u čl. 3. toga Ugovora o kreditu pri čemu je smatrao da tu naknadu jednostavno mora platiti pa nije niti pitao na što se ista odnosi i zašto ju mora platiti, a o toj naknadi mu nije ništa posebno niti pojašnjeno. Navodi da mu je ova naknada naplaćena pri isplati kredita.

8. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarao s tuženikom, već mu je samo zaposlenik auto kuće u kojoj je odabrao vozilo rekao da mu tužena banka može odobriti kredit nakon čega o pojedinim ugovornim odredbama nije mogao pregovarati pa tako niti o spornoj odredbi iz čl. 3., sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično, a što pak znači da je navedena ugovorna odredba sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa stoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 3,30% od sredstava koji su mu odobreni.

9. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 6-9) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 233,07 eur, koliko mu je naplaćeno temeljem odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada ga je tuženik stekao pa mu je na taj iznos priznato pravo na zatezne kamate od 3.3.2008. do isplate, sve temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

10. Naime, tuženik je već u odgovoru na tužbu naveo da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, dok je iz Potvrde tuženika od 4.6.2021., koju je tužitelj dostavio uz tužbu te čijoj vjerodostojnosti tuženik nije prigovorio, vidljivo da je ova naknada tužitelju naplaćena 3.3.2008.

11. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

12. Pri tome se napominje da nije prihvaćen niti tuženikov prigovor da tužitelj uopće ne može isticati ništetnost odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 326. st. 2. ZOO-a jer da je isti u cijelosti ispunjen, a da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi ni o kakvoj zabrani manjeg značaja kao uzroku utvrđene ništetnosti navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu pa sama činjenica što je isti doista u cijelosti ispunjen ne može biti razlogom koji bi tužitelju onemogućio isticanje ništetnosti iste.

13. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 19.11.2024. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 7.3.2025. i 4.7.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi zatraženih 26,55 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 53,09 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.079,64 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 28.8.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a. Pri tome tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 30.1.2025. i 4.4.2025. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovoga postupka imajući u vidu da se tužitelj u podnesku od 30.1.2025. samo očituje na navode tuženika iz odgovora na tužbu koje očitovanje je mogao/trebao dati već u podnesku od 19.11.2024. u kojem se je također očitovao na iste tuženikove navode te za koji podnesak mu je i priznat trošak, dok se u podnesku od 4.4.2025. nepotrebno očituje na navode tuženika iz podneska od 31.3.2025., a što je eventualno mogao učiniti na ročištu 14.5.2025. Nadalje, nije mu priznat niti trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište 14.5.2025. iz razloga što je isto odgođeno samo zbog nedolaska tužitelja na isto na kojem je trebao biti saslušan kao stranka, a o čemu je trebao sud na vrijeme obavijestiti u kojem slučaju bi ovo ročište bilo odgođeno pisanim putem.

14. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a. 8

U Zagrebu, 28. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnicima tužitelja

- punomoćnicima tuženika