Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: Povrv-164/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivanu Katičiću, kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika Borne Mišića, u pravnoj stvari tužitelja GTG VINKOVCI d.o.o. za upravljanje grobljem, tržnicama na malo i proizvodnju, distribuciju i opskrbu toplinskom energijom, Kralja Zvonimira 1, Vinkovci, OIB: 10215081461, zastupan po odvjetniku Damiru Vargi iz Vinkovaca, protiv tuženika ŽČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. kolovoza 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, 28. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Kaluđera iz Županje, poslovni broj Ovrv-4722/2024 od 21. listopada 2024., kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 267,10 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 25,32 EUR od 16. kolovoza 2023.,

- 25,46 EUR od 16. rujna 2023.,

- 23,45 EUR od 16. listopada 2023.,

- 23,60 EUR od 16. studenog 2023.,

- 23,72 EUR od 16. prosinca 2023.,

- 23,87 EUR od 16. siječnja 2024.,

- 24,06 EUR od 16. veljače 2024.,

- 24,14 EUR od 16. ožujka 2024.,

- 24,35 EUR od 16. travnja 2024.,

- 24,47 EUR od 16. svibnja 2024.,

- 24,66 EUR od 16. lipnja 2024.,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za 3% poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ŽČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi tužitelju GTG VINKOVCI d.o.o. za upravljanje grobljem, tržnicama na malo i proizvodnju, distribuciju i opskrbu toplinskom energijom, Kralja Zvonimira 1, Vinkovci, OIB: 10215081461 trošak parničnog postupka u iznosu od 232,02 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Mladena Kaluđera iz Županje, poslovni broj Ovrv-4722/2024 od 21. listopada 2024 naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos iz točke I izreke presude.

2. Tuženik je protiv gore navedenog rješenja pravodobno podnio prigovor povodom kojeg je ovaj sud donio rješenje poslovni broj Povrv-164/2024-2 od 7. studenog 2024. kojim je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tužitelj tijekom postupka u bitnom navodi da je Zakon o tržištu toplinske energije (Narodne novine broj: 80/2013, 14/2014, 102/2014, 115/2014, 95/2015, 102/2015, 76/2018, 96/2018, 86/2019, 118/2019, dalje: ZTE) lex specialis jer su izgradnja i razvoj centralnih toplinskih sustava i proizvodnja toplinske energije u kogeneracijskim postrojenjima na visokoučinkovit način, kao i njihovo održavanje i korištenje, od interesa za Republiku Hrvatsku. Samim time se i opskrba toplinskom energijom smatra djelatnošću od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku i njezine građane (članak 4. ZTE-a). Upravo zbog specifičnosti ZTE-a i ugovornih odnosa koji se njime uređuju ne može se u potpunosti primjenjivati Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) jer se ne radi o uobičajenom ugovornom odnosu. Navedeno je precizirano člankom 11. stavak 3., 4., 5., zatim člankom 45. stavak 2. te člankom 53. stavak 14., ZTE-a, a sve u skladu sa člankom 16. Ustava Republike Hrvatske. Navodi da je tuženik u obvezi plaćanja tzv. fiksnog troška tj. naknada za obračunatu snagu nakon izdvajanja iz zajedničkog toplinskog sustava. Slijedom navedenog, predlaže održati na snazi platni nalog uz naknadu troškova postupka.

4. Tuženik tijekom postupka u bitnom ne osporava da je vlasnik stana u zgradi na adresu [adresa] niti da tužitelj u navedenoj zgradi isporučuje toplinsku energiju odnosno ne osporava aktivnu i pasivnu legitimaciju. Osporava obvezu plaćanja naknade za obračunatu snagu nakon izdvajanja iz zajedničkog toplinskog sustava te ističe da je ugovor na temelju kojeg se isporučuju računi ništetan. Također, protivi se plaćanju naknade za toplinsku energiju. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Tijekom postupka sud je pročitao karticu partnera, račune, Opće uvjete za isporuku toplinske energije i Opće uvjete za opskrbu toplinskom energijom, odluku o novim cijenama toplinske energije sa strukturom cijene toplinske energije od siječnja 2017., zemljišnoknjižni izvadak, dopis (list 107-108), odluke (list 109-127).

5.1. Sud nije izvodio ostale dokaze koji prileže spisu jer se odnose na nesporne činjenice odnosno isti nisu bili potrebni za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja, a stranke su na ročištu 21. kolovoza 2025. izjavile da ne predlažu druge dokazne prijedloge.

6. Na temelju ovako provedenog postupka, a u skladu s člankom. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Među strankama je nesporna aktivna i pasivna legitimacija, kao i činjenica da se tuženik izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava.

8. Sporno je je li tuženik u obvezi plaćati naknadu za obračunatu snagu nakon izdvajanja iz zajedničkog toplinskog sustava.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati utuženu tražbinu, a koja se odnosi na naknadu za snagu nakon izdvajanja iz zajedničkog toplinskog sustava tj. tzv. fiksni trošak.

10. Sud je uvidom u karticu partnera utvrdio da tužitelj prema tuženiku ima evidentiranu tražbinu u ukupnom iznosu od 267,10 EUR, a koja tražbina se odnosi na mjesece od kolovoza 2023. do lipnja 2024.

11. Uvidom u odluku o novim cijenama toplinske energije utvrđeni su parametri za obračun naknade za toplinsku energiju i snagu.

12. Uvidom u opće uvjete za isporuku toplinske energije i opće uvjete za opskrbu toplinskom energijom utvrđen je sadržaj navedenih općih uvjeta. Člankom 26. općih uvjeta za isporuku toplinske energije propisano je da se krajnji kupac na zajedničkom mjerilu toplinske energije može izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava na način i po postupku propisanom Zakonom o tržištu toplinske energije. Člankom 12. stavak 3. općih uvjeta za isporuku toplinske energije propisano je da opskrbljivač toplinskom energijom u zatvorenom toplinskom sustavu formira račun za toplinsku energiju na temelju potrošnje toplinske energije na obračunskom mjernom mjestu u toplinskoj podstanici, priključne snage, slobodno ugovorenih cijena i ugovorene naknade za opskrbu toplinskom energijom te ga ispostavlja kupcu toplinske energije u skladu s ugovorom o opskrbi kupca toplinske energije, odnosno krajnjem kupcu u skladu s ugovorom o opskrbi toplinskom energijom.

13. Uvidom u račune sud je utvrdio da su navedeni računi izdani na ime tuženika i za adresu [adresa]. Iznosi u svakom pojedinom računu i datumi dospijeća odgovaraju sadržaju kartice partnera te iznosima i datumima dospijeća koji su utuženi u ovom predmetu.

14. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak sud je utvrdio da je tuženik vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kčbr. [katastarska čestica] na adresi ŽČS

15. Uvidom u dopis (list 107-108) sud je utvrdio da je Hrvatska energetska regulatorna agencija 4. svibnja 2023. uputila dopis tužitelju da krajnjim kupcima uz račun za sljedeće obračunsko razdoblje dostavi korekciju svih prethodno izdanih računa za toplinsku energiju u kojima nije umanjio račune za isporučenu toplinsku energiju za umnožak iznosa razlike krajnjih jediničnih cijena te da se krajnjim kupcima za iznos pretplate umanje računi za naredni obračunski period.

16. Uvidom u odluke Hrvatske energetske regulatorne agencije Klasa: 025- 08/22-01/4, Urbroj: 371-05-23-500 od 12. listopada 2023. i Klasa: 025-08/22-01/4, Urbroj: 371-05-22-168 od 19. listopada 2022. sud je utvrdio iznose jediničnih cijena na toplinsku energiju

17. Članak 45. stavak 1. ZTE propisuje uvjete za isključenje iz zajedničkog toplinskog sustava tj. propisuje da se iznimno od odredbi članaka ovoga Zakona, krajnji kupac, na zajedničkom mjerilu toplinske energije, može izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava uz ispunjavanje sljedećih uvjeta: ishođenje pisane suglasnosti za izdvajanje s toplinskog sustava temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika unutar zgrade/građevine, nakon pribavljene suglasnosti iz točke 1. ovoga stavka, pisanu suglasnost za izdvajanje iz zajedničkog toplinskog sustava ovlašteni predstavnik suvlasnika dužan je ovjeriti i dostaviti kupcu, radovi za izdvajanje samostalne uporabne cjeline krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava smatraju se jednostavnim radovima koji se mogu izvoditi bez lokacijske dozvole i akta kojim se odobrava građenje, a u skladu s glavnim projektom, izrađenim po ovlaštenom inženjeru, izvođenje radova za izdvajanje samostalne uporabne cjeline iz zajedničkog toplinskog sustava može izvoditi izvođač koji ispunjava uvjete za obavljanje tih djelatnosti prema posebnom zakonu, nakon izvedbe radova za izdvajanje samostalne uporabne cjeline iz zajedničkog toplinskog sustava izvođač je obvezan izraditi izviješće o izvedenim radovima i dati pisanu izjavu da su izvedeni radovi sukladni glavnom projektu i pravilima struke za ovu vrstu radova, po završetku radova za izdvajanje samostalne uporabne cjeline iz zajedničkog toplinskog sustava i njihovu pregledu, projektant glavnog projekta obvezan je dati izjavu da su izvedeni radovi sukladni glavnom projektu i pravilima struke za ovu vrstu radova, izjave izvođača i projektanta čuva upravitelj zgrade/građevine i obvezni su dio obavijesti opskrbljivaču energije o izdvajanju samostalne uporabne cjeline iz zajedničkog toplinskog sustava, nakon provedenog postupka izdvajanja potrebno je izvijestiti opskrbljivača toplinske energije. Izvješćivanje i dostava dokumentacije iz točke 7. ovog stavka obveza je kupca.

18. Članak 45. stavak 2. ZTE propisuje da je isključenje zgrade/građevine iz toplinskog sustava moguće uz podnošenje zahtjeva ovlaštenog predstavnika suvlasnika, na temelju prethodno postignute suglasnosti svih krajnjih kupaca na zajedničkom mjerilu toplinske energije, za izdvajanje svih samostalnih uporabnih cjelina unutar zgrade/građevine te uz prethodnu suglasnost distributera i opskrbljivača toplinskom energijom.

19. Članak 45. stavak 3. ZTE propisuje da je krajnji kupac iz stavka 1. ovoga članka dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu.

20. Članak 2. stavak 2. točka 3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (Narodne novine broj: 99/2014, 27/2015, 124/2015, dalje: Pravilnik) propisuje da se ukupni troškovi toplinske energije sastoje od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage iz termoenergetske suglasnosti, odnosno, ako ne postoji termoenergetska suglasnost, priključna snaga utvrđuje se primjenom faktora 50 W/m3, uz uvjet da tako utvrđena priključna snaga ne može biti veća od tehničkih mogućnosti distribucijske mreže i nazivnih vrijednosti opterećenja priključka, uključujući i mjerila toplinske energije.

21. Slijedom navedenog, iz članka 45. stavka 3. ZTE, u vezi s člankom 2. stavkom 2. točkom 3. Pravilnika proizlazi da je tuženik nakon isključenja iz zajedničkog toplinskog sustava dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu, a ti troškovi se odnose na troškove priključne snage.

22. Sve navedeno potvrđuje i sudska praksa. Županijski sud u Rijeci u presudi poslovni broj Gž 1275/2019-2 od 18. listopada 2021. u bitnom navodi da krajnji kupac, koji se izdvojio iz toplinskog sustava, mora biti uključen u troškove plaćanja instalirane snage jer je trošak za snagu fiksni trošak koji se plaća tijekom cijele godine i nije umanjen zbog izdvajanja tuženika iz sustava toplinskog grijanja. Stoga se trošak priključne snage ne odnosi samo na samostalnu uporabnu cjelinu tuženika, već je to trošak zgrade raspoređen na sve uporabne cjeline u zgradi. Budući da je u smislu odredbe članka 45. stavak 9. ZTE-a tuženik nakon izdvajanja iz toplinskog sustava obvezan plaćati sve troškove osim troška toplinske energije za svoju samostalnu izdvojenu uporabnu cjelinu, protivno utvrđenju suda prvog stupnja obvezan je plaćati trošak snage jer taj trošak, iz naprijed obrazloženih razloga, nije isključivo trošak toplinske energije uporabne cjeline tuženika kojeg je tuženik oslobođen, već je to trošak čitave zgrade i u njegovom podmirenju obvezan je sudjelovati tuženik i nakon izdvajanja iz sustava toplinske energije.

22.1. Presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Povrv-339/19-20 od 28. siječnja 2022., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1261/2022-2 od 22. studenog 2023., sud u bitnom navodi da je tuženik, koji je isključen iz sustava opskrbe toplinskom energijom dužan plaćati račune koji se odnose na fiksni trošak snage.

22.2. Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž 1123/2021-3 od 2. ožujka 2022. sud u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tuženik, koji je izdvojen iz toplinskog sustava, nije u obvezi plaćati dio utužene naknade, jer da isti više nema status krajnjeg kupca, te da bi takvo obvezivanje tuženika kao vlasnika stana koji je izdvojen iz toplinskog sustava i kojem se više ne isporučuje toplinska energija bilo protivno načelima propisanima odredbama članaka 4. i 7. ZOO-a. Naime, u slučaju kada je nekom kogentnom pravnom normom propisana određena obveza fizičke ili pravne osobe dužan takvu odredbu primijeniti, a ukoliko smatra da je ona u suprotnosti s određenim ustavnim vrednotama sud može pokrenuti odgovarajući postupak, ali ne može otkloniti primjenu kogentne zakonske pravne norme pozivom na opća načela obveznih odnosa. U vezi navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u smislu odredbe članka 2. stavak 2. točka 4. Općih uvjeta za isporuku toplinske energije krajnjim kupcem smatra pravna ili fizička osoba koja je vlasnik samostalne uporabne cjeline ili zgrade/građevine, a koja kupuje toplinsku energiju za vlastite potrebe, ali je pogrešno utvrdio da u slučaju kada se vlasnik samostalne uporabne cjeline na valjani način izdvojio iz zajedničkog sustava grijanja prestaje njegov status krajnjeg kupca, te da se u takvom slučaju više ne mogu primijeniti odredbe ZTE i Općih uvjeta za isporuku toplinske energije. To stoga jer su nakon propisanog izdvajanja iz zajedničkog sustava toplinske energije promijenjene obveze krajnjeg kupca na način da on više ne plaća uslugu isporuke toplinske energije, ali je prema odredbi članka 45. stavak 9. ZTE dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu. Stoga je tuženik dužan plaćati obračunati trošak snage s porezom na dodanu vrijednost – fiksni trošak, u skladu sa člankom 45. stavkom 9. ZTE.

22.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 285/2021-3 od 23. kolovoza 2022. odgovorio je na revizijsko pitanje dopušteno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 760/2020-2 od 5. svibnja 2020., a koje glasi: "Jesu li krajnji kupci nakon izdvajanja dužni sukladno čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije kako je to propisano navedenim zakonom ili oni to nisu dužni plaćati?".

22.3.1. U davanju odgovora na navedeno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske u pošao od shvaćanja prihvaćenog za sličnu situaciju po Sudu Europske unije (četvrtom vijeću) u presudi od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17, „EVN Bulgaria Toplofikacia” EAD protiv ČČS (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Ž, Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) i „Toplofikacia Sofia” EAD protiv VČS, uz sudjelovanje „Termokomplekt” OOD (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Sofijski rajonen sad, Općinski sud u Sofiji, Bugarska), u vezi s odbijanjem tih pojedinaca da podmire svoje račune za grijanje. Oni su osporavali primljene račune tvrdeći da, iako se njihova zgrada opskrbljuje iz toplinske mreže, „nisu pristali primati grijanje i ne koriste ga u svojim stanovima“: sporili su (uz ostalo, a za ovaj postupak relevantno) je li u njihovoj situaciji plaćanje isporuke nenaručenog centraliziranog grijanja protivno članku 27. Direktive 2011/83. (koji, naslovljen „Prodaja po inerciji”, određuje: „Potrošač je oslobođen obveze osiguravanja bilo kakve naknade u slučajevima isporuke nenaručene robe, vode, plina, električne energije, područnoga grijanja ili digitalnog sadržaja ili pružanja nenaručenih usluga koja se zabranjuju člankom 5. stavkom 5. i točkom 29. Priloga I. /Direktivi 2005/29/EZ(55)/. U takvim slučajevima izostanak reakcije kupca nakon takve isporuke nenaručene robe ili pružanja nenaručene usluge ne smatra se pristankom.”). To obzirom da bugarski propisi predviđaju da su suvlasnici zgrada u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže dužni doprinositi troškovima grijanja iako ga ne koriste u svojem stanu.

22.3.2. Odluke u tim predmetima (prema razlozima kojima su obrazložene) donesene su obzirom da pojedinac, potrošač, korisnik u tome sporu prijepornog stana, nije plaćao račune koji su se odnosili na potrošnju energije koju otpuštaju unutarnje instalacije zgrade, odnosno svi vodovi i instalacije za distribuciju i isporuku toplinske energije unutar zgrade (pa i za potrebe grijanja zajedničkih prostora ako su stubišta i hodnici opremljeni radijatorima), uključujući vertikalne cijevi za grijanje koje prolaze kroz svaki stan - račune sačinjene prema obračunu potrošnje utvrđene razmjerno grijanom obujmu stana u skladu s građevinskim projektom zgrade, a da pritom (u sačinjenju tog obračuna) nije u obzir uzeta količina stvarno otpuštene topline u tom stanu.

22.3.3. Odgovarajući na pitanja (u uvjetima kada je u zgradama koje podliježu propisima o suvlasništvu, propisom omogućeno prekinuti opskrbu toplom vodom i zabrtviti radijatore u danom stanu):

- ostvaruje li potrošač na temelju članka 27. Direktive 2011/83 pravo da ne plaća troškove koji se odnose na isporučenu toplinsku energiju koju nije zatražio?,

- dopušta li se člankom 13. stavkom 2. /Direktive 2006/32/ da poduzeće za područno grijanje zahtijeva troškove potrošnje topline koju otpuštaju unutarnje instalacije za grijanje i toplu vodu u zgradama u suvlasništvu, razmjerno grijanom obujmu stanova u skladu s građevinskim projektom, a da pri tome ne uzima u obzir količinu stvarno otpuštene topline u stanu?,

- dopušta li se člankom 27. Direktive [2011/83] da nacionalni propis potrošače, vlasnike stanova u zgradama koje podliježu propisima o suvlasništvu, obvezuje na plaćanje troškova potrošnje topline koju otpuštaju unutarnje instalacije za grijanje i toplu vodu, koju oni nisu naručili, ali koja je isporučena, ako su prestali koristiti toplinsku energiju na način da su uklonili toplinske uređaje iz svojeg stana ili da su na njihov zahtjev zaposlenici poduzeća za područno grijanje tehnički onemogućili toplinski uređaj da otpušta toplinu?,

- dovodi li takav nacionalni propis do nepoštene poslovne prakse u smislu /Direktive 2005/29/?,

Sud Europske unije je pošao od utvrđenja da u zgradama u suvlasništvu, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, „teško je zamisliti da se računi koji se odnose na grijanje, osobito oni koji se odnose na grijanje unutarnjih instalacija i zajedničkih dijelova, mogu u potpunosti individualizirati“ („kako bi se moglo razlikovati troškove koji proizlaze iz potrošnje tople vode za potrebe kućanstva, topline koju ispuštaju instalacije u zgradi i one koji proizlaze iz potrebe grijanja zajedničkih prostora i potrebe grijanja stanova“): „što se tiče osobito unutarnjih instalacija.(...) proizlazi da se može pokazati teškim, čak i nemogućim, kao što to tvrdi društvo EVN, precizno odrediti količinu topline koju te instalacije otpuštaju u svakom stanu. Naime, ta količina ne obuhvaća samo toplinu koju unutar dotičnog stana otpuštaju materijalni elementi unutarnjih instalacija, poput vodova i cijevi koji prolaze kroz taj stan, nego i izmjenu topline između grijanih prostora i prostora koji se ne griju“ (stanovi u zgradi u suvlasništvu nisu međusobno toplinski neovisni jer se toplina izmjenjuje između grijanih prostora, manje grijanih prostora ili prostora koji se ne griju), te odlučio, postupajući u granicama svoje ovlasti:

- da članak 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s člankom 5. stavcima 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu,

- da članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i članak 10. Stavak 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.

22.3.4. U Republici Hrvatskoj pitanje plaćanja naknade za toplinsku energiju u slučaju kakav je ovdje, kod izdvajanja krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava, u ovdje spornom razdoblju bilo je uređeno: Zakonom o tržištu toplinske energije ("Narodne novine", broj 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15), i to odredbama čl. 45., prema kojima:

- stavak 1., „Iznimno od odredbi članaka ovoga Zakona, krajnji kupac, na zajedničkom mjerilu toplinske energije, može se izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava...“,

- stavak 9., „Krajnji kupac iz stavka 1. ovoga članka dužan je plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu“,

u svezi sa odredbama čl. 3., kojima su dana značenja izrazima koji se koriste tim Zakonom, pa i značenje: izrazu: (27.) „priključne snage“ koja je „najveća dopuštena snaga koju predaje proizvodno postrojenje za transformaciju u vanjske instalacije ili distribucijsku mrežu, odnosno dopuštena snaga toplinske energije koju iz vanjskih instalacija ili distribucijske mreže može preuzeti kupac toplinske energije na mjestu razgraničenja, a propisana je termoenergetskom suglasnošću“; izrazu (32.) „toplinske energije“, koja je „proizvedena energija nastala u proizvodnom postrojenju za transformaciju, sa svrhom zagrijavanja prostora i zagrijavanja potrošne tople vode ili energija korištena u tehnološke svrhe (vrela voda, topla voda ili para) ili za hlađenje prostora“; izrazu (35.) „toplinskog sustava“, koji je „tehnički sustav koji se sastoji od uređaja i opreme za proizvodnju toplinske energije, unutarnjih i vanjskih instalacija ili distribucijske mreže te omogućuje opskrbu toplinskom energijom, a može biti samostalni, zatvoreni ili centralni toplinski sastav“, odredbom čl. 2. stavka 2. točka 3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju ("Narodne novine", broj 99/14, 27/15 i 124/15), kojom je dano značenje izrazu „ukupni troškovi toplinske energije„ i rečeno da se ovi „sastoje od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage iz termoenergetske suglasnosti, odnosno, ako ne postoji termoenergetska suglasnost, priključna snaga utvrđuje se primjenom faktora 50 W/m3, uz uvjet da tako utvrđena priključna snaga ne može biti veća od tehničkih mogućnosti distribucijske mreže i nazivnih vrijednosti opterećenja priključka, uključujući i mjerila toplinske energije“.

22.3.5. U odredbama iz prethodnog stavka 9., i to prvenstveno u odredbi čl. 45. stavak 9. ZTE-a, koja je jasna, pa je u svezi sa ostalim navedenim odredbama (glede značenja pojedinih izraza) za primjenu ne treba posebno još i tumačiti, sadržan je jasan odgovor na u reviziji revidenta postavljeno pitanje: Krajnji kupci dužni su nakon izdvajanja, a sukladno odredbi čl. 45. st. 9. ZTTE-a, plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije, koju energiju (uostalom) za grijanje stana ili vode niti ne koriste.

22.3.6. Konkretno, dužni su plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage, one troškove koji nisu u svezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili prostora (dakle: troškove koji nisu u svezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode), ali nastaju kao nužni (obzirom da se u sadašnjem stupnju razvoja tehnološkog procesa proizvodnje i distribucije toplinske energije u zgradi sa više stanova različitih korisnika ne mogu izbjeći) u obavljanju djelatnosti proizvodnje i distribucije toplinske energije za cjelinu zgrade (primjerice: za održavanje kotlovnice ili proizvodnih postrojenja i distribucijske mreže, koja se mora održavati čak i neovisno da li se za određeno razdoblje ili za grijanje dijela zgrade ne koristi; za potrošnju električne energije za rad kotlovnice; za potrošnju vode za punjenje sustava; za redovno servisiranje kotlovnice; za amortizaciju postrojenja, a ne ovise o utrošenoj količini toplinske energije), pa se ostvaruju i u zagrijavanju toplinskih instalacija vanjskih i u zgradi (ugrađenih i u zidovima) te zajedničkih prostorija (bilo hodnika, stubišta, podrumskih, tavanskih ili sličnih prostorija). To stoga što se izdvajanjem pojedinog krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava u pravilu i u bitnome ne mijenjaju (umanjuju) opisani troškovi snage, kao fiksni troškovi održavanja cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, toplinske podstanice i unutarnjih instalacija u zgradi - kao niti troškovi koji po prirodi stvari nastaju u zagrijavanju navedenih instalacija ili zajedničkih prostora.

22.3.7. Takav se odgovor temelji na shvaćanju Suda Europske unije, jasno izraženom u ranije navedenim odlukama, iz smisla kojeg je nedvosmislenim za zaključiti da se i propisi u Republici Hrvatskoj, a kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi sa više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine), zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle i oni vlasnici koji se, kao ovdje tuženik, izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i na propisima navedenim u stavku 9., koji se po svome jasnom (pa i pisanom) sadržaju i svojoj intenciji iscrpljuju upravo u smislu prethodno navedenog shvaćanja Suda Europske unije i odgovaraju tome shvaćanju, a kojima je isto tako nedvosmisleno uređeno (propisano) da onaj vlasnik i korisnik stana, koji se (jer mu je to dopušteno) izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava i time ne koristi toplinsku energiju za grijanje svoga stana ili neke svoje prostorije, nije dužan plaćati naknadu za ono što ne koristi tj. troškove koji bi nastali da se njegov stan ili njegova prostorija grije, ali je dužan podmirivati drugo, ono čemu se daje značaj tzv. fiksnih troškova grijanja, uz ostalo i troškove toplinske energije potrošene u grijanju zajedničkih dijelova zgrade i unutarnjih instalacija zgrade.

22.3.8. Valja pritom primijetiti da tuženik ne može sa uspjehom tvrditi da od plaćanja opisane fiksne naknade koja se odnosi na troškove snage u onome što čini njezin navedeni sadržaj, te od onog čemu bi ta naknada trebala služiti, odnosno od grijanja zajedničkih dijelova zgrade ili unutarnjih i vanjskih instalacija zgrade, nema nikakve koristi. U svakome slučaju grijanjem tih zajedničkih dijelova (primjerice: stubišta, kotlovnice, podrumskih ili tavanskih prostora) ili instalacija zgrade (onih ugrađenih u zidove ili podove) topliji je i njegov stan (kao što je topliji i grijanjem drugih stanova u zgradi, ne nužno samo onih sa kojima graniči zajedničkim zidovima), s time da valja imati na umu da se grijanjem drugih dijelova zgrade ili drugih stanova kao i održavanjem cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, pridonosi (što se ne može relativizirati ili u vrijednosti umanjivati u onome što i tuženik dobiva) očuvanju i zgrade kao cjeline, a time i stana sa njegovom vrijednošću u vlasništvu (pa i kao stana koji bi imao ili sačuvao bar mogućnost ponovno pristupiti grijanju ako se postrojenje za grijanje sačuva, makar se izdvojio iz toplinskog sustava), pa je time i razumnim (logičnim) odlučiti da taj izdvojeni vlasnik mora (pa i u postizanju načela jednake vrijednosti davanja u ugovornom, dvostranom odnosu) sudjelovati i u pokrivanju s time u svezi (zbog stjecanja, očuvanja ili zaštite i njegove koristi ili vrijednosti) prouzrokovanih troškova.

23. Presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Povrv-93/2022-8 od 12. siječnja 2023., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž 487/2023-2 od 29. siječnja 2024., sud u bitnom navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu između suvlasnika zgrade, niti spor vlasnika posebnih dijelova zgrade, to se u ovom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO) pa je tužitelj kao pružatelj usluge ovlašten potraživati dospjele, a neplaćene usluge od tuženika kao krajnjeg kupca (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev x 670/2011-2 od 10. studenog 2011.). Nadalje, izdvajanjem iz toplinskog sustava ne dolazi do raskida ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika, a sve sukladno odredbama čl. 25. – 28. Općih uvjeta za isporuke toplinske energije koje je donijela Hrvatska energetska regulatorna agencija te odredbi čl. 45. st. 9. ZTE sukladno kojoj je krajnji kupac koji se izdvoji iz toplinskog sustava dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu (tako i Županijski sud u Rijeci u presudi posl. br. Gž-1123/2021 od 2. ožujka 2022.).

24. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 127/2023- 2 od 5. travnja 2023. sud je odgovorio na revizijsko pitanje dopušteno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 1087/2022-2 od 29. ožujka 2022., a koje glasi: „Ima li tužitelj pravo naplaćivati tuženiku nakon što se isti izdvojio iz centralnog toplinskog sustava fiksni trošak, a koji se trošak odnosi na troškove snage ako je u članku 2. stavka 2. t. 3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju regulirano da se ukupni troškovi toplinske energije sastoje se od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage iz termoenergetske suglasnosti i ako je člankom 45. Zakona o tržištu toplinske energije propisano da je onaj koji se izdvojio iz centralnog toplinskog sustava dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu?“. U navedenoj presudi u bitnom navodi da s obzirom na to da se tuženik kao krajnji kupac izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava, po ispunjenju uvjeta propisanih odredbom čl. 45. Zakona o tržištu toplinske energije („Narodne novine“, broj 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15) i da se predmetna tražbina odnosi na trošak priključne snage (tzv. fiksni trošak) pozivom na odredbu čl. 45. st. 9. ZTE-a i odredbu čl. 2. st. 2. Pravilnika o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju („Narodne novine“, broj 99/14, 27/15 i 124/15) drugostupanjski sud je pravnog shvaćanja da je tužitelj kao krajnji kupac koji se izdvojio iz toplinskog sustava u obvezi biti uključen u troškove plaćanja instalirane snage (u zgradi je instalirana oprema potrebna za grijanje svih uporabnih cjelina prema stvarnoj potrebi u trenutku ugradnje) jer je trošak za snagu fiksni trošak, koji se plaća tijekom cijele godine i nije umanjen zbog izdvajanja tuženika iz sustava toplinskog grijanja.

24.1. Trošak priključne snage se ne odnosi samo na samostalnu uporabnu cjelinu tuženika, već je trošak zgrade raspoređen na sve uporabne cjeline u zgradi. Budući da je, tuženik sukladno odredbi čl. 45. st. 9. ZTE-a nakon izdvajanja iz toplinskog sustava obvezan plaćati sve troškove, osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu izdvojenu uporabnu cjelinu, to je po pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda obvezan plaćati trošak snage, jer taj trošak nije isključivo trošak toplinske energije uporabne cjeline tuženika, kojeg je oslobođen, već je to trošak čitave zgrade i u njegovu podmirenju je obvezan sudjelovati i tuženik i nakon izdvajanja iz sustava toplinske energije.

24.2. Sukladno odredbi čl. 45. ZTE-a i to st. 1., krajnji kupac na zajedničkom mjerilu toplinske energije se može izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava, a sukladno st. 2. krajnji kupac iz st. 1. toga članka, je dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu. Prema odredbi čl. 3. ZTE-a, izraz „priključna snaga“ označava najveću dopuštenu snagu koju predaje proizvodno postrojenje za transformaciju u vanjske instalacije ili distribucijsku mrežu, odnosno dopuštena snaga toplinske energije koju iz vanjskih instalacija ili distribucijske mreže može preuzeti kupac toplinske energije na mjestu razgraničenja, a propisana je termoenergetskom suglasnošću. Nadalje, „toplinska energija“ je proizvedena energija nastala u proizvodnom postrojenju za transformaciju, sa svrhom zagrijavanja prostora i zagrijavanja potrošne tople vode ili energija korištena u tehnološke svrhe (vrela voda, topla voda ili para) ili za hlađenje prostora. Konačno, izraz „toplinski sustav“ znači tehnički sustav koji se sastoji od uređaja i opreme za proizvodnju toplinske energije unutarnjih i vanjskih instalacija ili distribucijske mreže te omogućuje opskrbu toplinskom energijom a može biti samostalni zatvoreni ili centralni toplinski sustav.

24.3. Sukladno odredbi čl. 2. st. 2. toč. 2. Pravilnika „ukupni troškovi toplinske energije“ se sastoje od troškova isporučene toplinske energije i troškova priključne snage iz termoenergetske suglasnosti, odnosno, ako ne postoji termoenergetska suglasnost priključna snaga utvrđuje se primjenom faktora 50W/m3 uz uvjet da tako utvrđena priključna snaga ne može biti veća od tehničkih mogućnosti distribucijske mreže i nazivnih vrijednosti opterećenja priključka, uključujući i mjerila toplinske energije.

24.4. Slijedom navedenoga, u odgovoru na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u ovom sporu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje koje je u svojoj odluci iznio i drugostupanjski sud i prema kojem su krajnji kupci dužni nakon izdvajanja a sukladno navedenoj odredbi čl. 45. st. 9. ZTE-a, plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije - koju energiju uostalom za grijanje stana ili vode niti ne koriste. U tom smislu, i ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-285/2021-3 od 23. kolovoza 2022. navodi, da su krajnji kupci dužni: „…plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage, one troškove koji nisu u svezi sa (ne) grijanjem njihova stana ili prostora (dakle: troškove koji nisu u svezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode), ali nastaju kao nužni (obzirom da se u sadašnjem stupnju razvoja tehnološkog procesa proizvodnje i distribucije toplinske energije u zgradi sa više stanova različitih korisnika, ne mogu izbjeći) u obavljanju djelatnosti proizvodnji i distribucije toplinske energije za cjelinu zgrade (primjerice: za održavanje kotlovnice ili proizvodnih postrojenja i distribucijske mreže - koja se mora održavati čak i neovisno da li se za određeno razdoblje ili za grijanje dijela zgrade ne koristi; za potrošnju električne energije za rad kotlovnice; za potrošnju vode za punjenje sustava; za redovno servisiranje kotlovnice; za amortizaciju postrojenja, a ne ovise o utrošenoj količini toplinske energije), pa se ostvaruju i u zagrijavanju toplinskih instalacija vanjskih i u zgradi (ugrađenih i u zidovima) te zajedničkih prostorija (bilo hodnika, stubišta, podrumskih, tavanskih ili sličnih prostorija). To stoga što se izdvajanjem pojedinog krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava u pravilu i u bitnom ne mijenjaju (umanjuju) opisani troškovi snage, kao fiksni troškovi održavanja cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, toplinske podstanice i unutarnjih instalacija u zgradi - kao niti troškovi koji po prirodi stvari nastaju zagrijavanju navedenih instalacija ili zajedničkih prostora.“.

25. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 811/2021- 2 od 6. lipnja 2023. odgovoreno je na revizijsko pitanje dopušteno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 4000/2020-2 od 22. prosinca 2020., a koje glasi: „Jesu li krajnji kupci nakon izdvajanja dužni u smislu odredbe čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije ("Narodne novine" br. 80/2013, 14/2014, 102/2014, 115/2014, 95/2015, 102/2015) plaćati ikakve troškove toplinske energije ili priključne snage odnosno fiksne nakade?“. Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenom rješenju u bitnom navodi kako su nižestupanjski sudovi ocijenili da sukladno odredbama čl. 3. st. 2. toč. 14. Zakona o tržištu toplinske energije („Narodne novine“, broj 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15), čl. 45. st. 1., 3. i 9. ZTE kao i čl. 2. st. 2. toč. 3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju („Narodne novine“, broj 99/14, 27/15 i 124/15), nakon izdvajanja tuženika iz zajedničkog toplinskog sustava, on više nije krajnji kupac te nije u obvezi plaćati troškove priključne snage kao niti ostale troškove (naknadu za opskrbu toplinskom energijom i naknadu za obavljanje djelatnosti kupca), jer mu tužitelj više ne isporučuje toplinsku energiju.

25.1. Takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova je u suprotnosti sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-285/2021 od 23. kolovoza 2022., u kojoj odluci je revizijski sud, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje, pošao od shvaćanja Suda Europske unije izraženog u presudi od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17, te obzirom na odredbe čl. 3. ZTE, čl. 45. st. 1. i 9. ZTTE i čl. 2. st. 2. toč. 3. Pravilnika, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Krajnji kupci su dužni nakon izdvajanja, a sukladno odredbi čl. 45. st. 9. ZTTE, plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije – koju energiju (uostalom) za grijanje stana ili vode niti ne koriste.“.

26. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1261/2022- 2 od 22. studenog 2023. odgovoreno je na revizijsko pitanje dopušteno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 3509/2022-2 od 4. listopada 2022., a koje glasi: „Da li su krajnji kupci nakon izdvajanja dužni sukladno čl. 45. st. 3. Zakona o tržištu toplinske energije plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije kako je to propisano navedenim zakonom ili oni to nisu dužni plaćati?“. Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj presudi u bitnom navodi da je način izdvajanja iz zajedničkog sustava toplinske energije reguliran je čl. 45. Zakon o tržištu toplinske energije („Narodne novineˮ broj 80/13, 14/14, 102/14, 115/14, 95/15, 102/15, 76/18, 96/18, 86/19, 118/19) kojim je (u stavku prvom) propisano pod kojim se uvjetima krajnji kupac može izdvojiti iz zajedničkog sustava toplinske energije. Istim člankom je u stavku trećem propisano da je krajnji kupac dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu (koja je definirana, čl. 2. st. 2. toč. 1., 2. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju - "Narodne novine" br. 99/14, 27/15, 124/15). Polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova prema kojem se tuženik izdvojio iz zajedničkog sustava toplinske energije, odgovor na postavljeno pitanje glasi: Krajnji kupci su nakon izdvajanja iz zajedničkog sustava toplinske energije dužni plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije za svoju uporabnu cjelinu a temeljem čl. 45. st. 3. ZTTE.

27. Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž 487/2023-2 od 29. siječnja 2024. sud u bitnom upozorava na shvaćanje Suda Europske unije zauzetog u presudi od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17, „EVN Bulgaria Toplofikacia” EAD protiv ČČS i „Toplofikacia Sofija” EAD protiv ĆČS, uz sudjelovanje Termokomplekta OOD. U tim predmetima se kao sporno pojavilo pitanje protive li se propisi Bugarske europskom pravu u slučaju kada predviđaju da suvlasnici zgrada koje se opskrbljuju iz toplinske mreže moraju doprinositi troškovima grijanja, iako grijanje ne koriste u svojem stanu. Sud Europske unije je postupajući u granicama svoje ovlasti zaključio: „- da čl. 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi sa čl. 5. st. 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, Direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svom stanu, da čl. 13. st. 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i čl. 10. st. 2. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni Direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage Direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.“.

27.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj Rev- 769/201-2 od 4. travnja 2023. i Rev-285/21-3 od 23. kolovoza presudio je da su tuženici dužni plaćati troškove snage i nakon što su se isti izdvojili iz sustava zajedničkog toplinskog grijanja i bez obzira na činjenicu što isti ne koriste sustav zajedničkog toplinskog grijanja u svom posebnom dijelu (stanu ili poslovnom prostoru), tako da su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima se isti u bitnome poziva na stariju sudsku praksu.

28. Presudama Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Povrv-177/23-5 od 12. prosinca 2023. i Povrv 178/23-4 od 12. prosinca 2023., a koje su donesene u predmetima između istih stranaka koje su stranke i ovog postupka i u činjenično i pravno identičnoj pravnoj stvari, sud je utvrdio da je tuženik nakon izdvajanja iz zajedničkog toplinskog sustava dužan plaćati tzv. fiksne troškove, pozivajući se pritom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 285/21 od 23. kolovoza 2022.

29. Slijedom navedenog, a uvažavajući gore citirane mjerodavne zakonske odredbe i kategorički stav sudske prakse da su kupci nakon izdvajanja iz zajedničkog toplinskog sustava dužni plaćati naknadu obračunatu za snagu tj. tzv. fiksni trošak, sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju osnovana osnova tužbenog zahtjeva, tim više što tuženik nije dokazao osnovanost prigovora iznesenih tijekom postupka, uključujući i prigovor ništetnosti jer razlozi koje tuženik iznosi tijekom postupka ne predstavljaju dostatne razloge zbog kojih bi prigovor ništetnosti bio osnovan. Osim toga, valja istaknuti da je tuženik tijekom postupka nije sporio aktivnu i pasivnu legitimaciju. U odnosu na prigovor tuženika da isti nije dužan plaćati naknadu za toplinsku energiju, sud ističe da navedena naknada niti nije predmet ovog postupka budući na to da se utuženi računi odnose samo na naknadu za snagu tj. fiksni trošak i ne obuhvaćaju naknadu za toplinsku energiju.

30. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ista proizlazi iz odluke o novim cijenama toplinske energije, kartice partnera i računa tužitelja, a koji su po svojim iznosima međusobno podudarni. Navedeni dokazi su dovoljni za dokazivanje osnovanosti visine tražbine, posebno uzimajući u obzir da ih tuženik relevantnim prigovorima nije doveo u pitanje (tako i Županijski sud u Rijeci poslovni broj Gž 1275/2019-2 od 18. listopada 2021., Županijski sud u Puli u Gž 731/2023 od 5 srpnja 2023.).

31. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju osnovani osnova i visina tužbenog zahtjeva te je stoga odlučeno kao u točki I izreke presude.

32. Na dosuđeni iznos novčane tražbine tužitelju su priznate zatezne kamate, u skladu s člankom 29. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) i to od idućeg dana od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž 416/2012-3 od 3. lipnja 2015., tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-2260/17), koji proizlazi iz računa tužitelja.

33. S obzirom da je platni nalog samo onaj dio rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim se prihvaća zahtjev tužitelja da se tuženici naloži plaćanje dospjele tražbine, a ne i odluka o troškovima ovršnog postupka, to je sud o troškovima postupka i to onog dijela koji se tiče izdavanja platnog naloga u sklopu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kao i onog nastalog u parnici, odlučivao ovom presudom kojom se postupak završava slijedom čega i zatezna kamata na trošak teče od donošenja presude (sukladno Zaključku br. 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županjskih sudova održanom 2. lipnja 2017.).

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak podneska od 4. prosinca 2024. - 25 bodova, u skladu s Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, 107/25, dalje: Tarifa), zastupanja na ročištu 6. veljače 2025. i 21. kolovoza 2025 – svaki po 25 bodova, u skladu s Tbr. 9. t. 1. Tarife i zastupanja na ročištu za objavu presude 28. kolovoza 2025. – 12,5 bodova, u skladu s Tbr. 9. t. 3. Tarife, a potonji trošak objave po stajalištu sudske prakse također predstavlja opravdani trošak parničnog postupka (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž 1071/2021-3 i Gž 1064/2021-2 od 12. listopada 2021, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž 896/2018-3 od 3. kolovoza 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske u Revr 580/2005-2 od 14. prosinca 2007., Županijski sud u Varaždinu Gž 3079/2015-3 od 3. svibnja 2016., Županijski sud u Varaždinu u Gž-3079/15-3 od 3. svibnja 2016., Županijski sud u Velikoj Gorici u Gž 603/23 od 5. rujna 2023., Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 832/2022 od 22. ožujka 2023. i u Rev 1121/22, Županijski sud u Vukovaru u Gž R 24/24 od 18. ožujka 2024., Županijski sud u Vukovaru u Gž R 35/24 od 25. ožujka 2024., Županijski sud u Velikoj Gorici u Gž 440/2023 od 28. ožujka 2024., Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 1121/22, Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 832/2022 od 22. ožujka 2023. itd.).

34.1. Stoga tužitelju na ime troškova pripada ukupno 87,50 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) iznosi ukupno 175,00 EUR, a uvećano za PDV od 25 % (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 43,75 EUR iznosi 218,75 EUR. Tom iznosu trebalo je dodati i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 EUR, u skladu s člankom 3. stavkom 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18, 51/23), u vezi s Tar.br. 2. stavak 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj: 37/2023). Prema tome, ukupan trošak koji pripada tužitelju iznosi 232,02 EUR.

34.2. Tužitelju nije priznat trošak javnog bilježnika od 25,00 EUR jer u spisu ne prileži dokaz da je odnosni trošak plaćen. S tim u vezi, ovaj sud upućuje i na recentnu sudsku odluku Županijskog suda u Vukovaru Gž 362/2025-2 od 2. lipnja 2025.: "Pravilno prvostupanjski sud tužitelju nije priznao trošak naknade i nagrade javnog bilježnika obzirom iste tužitelj nije dokazao. Naime, iz spisa ne proizlazi da je tužitelj podmirio navedene troškove niti postoji dokaz da su isti plaćeni."

34.3. Također, tužitelju nije priznat materijalni trošak u iznosu od 38,27 EUR jer tužitelj nije specificirao na što se odnosi navedeni trošak, nije dokumentirao niti dokazao da je isti uopće nastao (slično i Županijski sud u Varaždinu u Gž. 573/09-2 od 2. lipnja 2009.). S tim u vezi, ovaj sud upućuje na recentnu sudsku odluku Županijskog suda u Zagrebu Županijski sud u Zagrebu u Gž Ovr 1714/2023-3 od 19. svibnja 2025.: "Također je pravilno odlučio sud prvog stupnja na način da je odbio zahtjev ovrhovoditelja za naknadu „ostalih potraživanja u iznosu od 265,45 eura/2.000,00 kn“ to stoga što navedeni trošak nije specificiran (ovrhovoditelj nije obrazložio na što se točno odnosi predmetni trošak), niti je ovrhovoditelj dokazao da je predmetni trošak za njega nastao, pri čemu je za dodati da je iz stanja spisa razvidno da je na ročištu 29. lipnja 2023. ovrhovoditelj izjavio da se ne može očitovati na što se odnosi predmetni trošak i ni na okolnost specifikacije odnosnog troška."

35. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Vinkovci, 28. kolovoza 2025

Sudac:

Ivan Katičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pisano ovom sudu dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba protiv ove presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Damir Varga, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. ŽČ, [adresa] - tuženik