Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-1183/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja Martine Budinski Modronja, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kristine Devčić Merzel, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Mihanovićeva 3, Zagreb, protiv tuženika EUROHERC osiguranja d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Ćosić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-435/2020-46 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-435/2020-46 od 25. listopada 2024. u točki I. izreke i u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod točkom II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.779,20 eura s kamatama.

II. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova prihvaćen za iznos od 187,50 eura s kamatama na način da se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u tom dijelu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 4.046,39 eura s kamatama (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.966,70 eura s kamatama od presuđenja do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, a podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Razmatrajući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud ne nalazi da bi pobijana presuda bila zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, ali ni bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi članka 7. stavak 1. te članka 219. stavak 1. ZPP, na koju žalbom ukazuje tužitelj. Protivno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja kada je, unatoč sadržaju rješenja tužitelja o priznanju prava na invalidsku mirovinu oštećenika i obračunu iznosa invalidske mirovine koji su mu u utuženom razdoblju isplaćeni, tužbeni zahtjev odbio zbog nedokazane visine zahtjeva.

5.1. Naime, neovisno o tome što je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10. i 130/10. – dalje: ZMO), tužitelju bi, iz razloga koji će nastavno biti detaljnije obrazloženi, naknada štete pripadala u visini utvrđenoj prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. – dalje: ZOOP), pa je na tužitelju, a ne na tuženiku, bio teret dokaza visine stvarne štete (razmjernog iznosa mirovine koji se određuje u skladu s odredbom članka 27. stavak 3. ZOOP) koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete nastale uslijed isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ŠB u razdoblju od 1. studenoga 2017. do 30. studenog 2019.

7. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je osiguranik tužitelja ŠB dana 25. svibnja 2009. ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je prouzročio osiguranik tuženika,

- da osiguranik tužitelja nije doprinio nastanku štete,

- da je rješenjem tužitelja broj 740926 od 25. svibnja 2011. osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog ozljede izvan rada kao posljedice štetnog događaja od 25. svibnja 2009. počevši od 11. travnja 2011.,

- da je ozljeda osiguranika tužitelja u štetnom događaju od 25. svibnja 2009. uzrokovala njegovo umirovljenje u omjeru od 40%,

- da je tužitelj svom osiguraniku u razdoblju od 1. studenoga 2017. do 30. studenoga 2019. na ime invalidske mirovine isplatio ukupno 4.046,39 eura.

8. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud smatra da bi tužitelju, prema odredbi članka 27. stavak 3. ZOOP, pripadala šteta u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja od 25. svibnja 2011. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, ako takva razlika postoji, što tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao. Zbog navedenoga, prvostupanjski sud zaključuje da na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) visinu tužbenog zahtjeva nije moguće utvrditi, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

9. Neosnovano tužitelj žalbom problematizira primjenu ZOOP kao mjerodavnog materijalnopravnog propisa za razrješenje konkretnog pravnog odnosa, budući da su prema sada već ujednačenoj, stabilnoj i dosljednoj praksi redovnih sudova u Republici Hrvatskoj za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine mjerodavne upravo odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u vrijeme kada su isplate izvršene. O tom se pravnom pitanju – primjene mjerodavnog propisa na konkretan pravni odnos – Vrhovni sud Republike Hrvatske nedvosmisleno izjasnio u brojnim svojim odlukama (primjerice Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., Rev- 909/2021 od 8. rujna 2021., Rev-901/2021 od 27. rujna 2022., Rev-1180/2022 od 6. prosinca 2022., Rev-663/2022 od 23. svibnja 2023.).

10. To stoga što ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti ZOOP i to članak 27. ZOOP koji uređuje "subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja" koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

11. Budući da se visina štete ne utvrđuje prema kriterijima propisanim u članku 161. stavak 2. ZOMO, prema kojim kriterijima je konkretni tužbeni zahtjev postavljen, već prema odredbi članka 27. stavak 3. ZOOP, na tužitelju je, a ne na tuženiku, bio teret dokaza postojanja razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe, odnosno razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Budući da tužitelj visinu stvarne štete nije dokazao, pravilno je prvostupanjski sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP u vezi članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP, tužbeni zahtjev tužitelja odbio.

13. Zbog navedenoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari potvrditi.

14. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP u vezi članka 155. ZPP isti ostvaruje pravo na naknadu parničnih troškova za zastupanje po punomoćniku – odvjetniku, a koje troškove je prvostupanjski sud pravilno odmjerio prema vrijednosti predmeta spora te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za ard odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke o troškovima postupka.

15. Neosnovano tužitelj osporava pravo tuženika na naknadu troška zastupanja na ročištu 19. rujna 2024. prema Tbr. 9/1 Tarife u visini od 100 bodova, budući da je riječ o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i na kojemu je glavna rasprava zaključena.

15.1. Međutim, osnovano tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud podnesak tuženika od 7. veljače 2024. pogrešno cijenio obrazloženim podneskom prihvativši zahtjev tuženika za naknadu troška sastava tog podneska u visini od 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife. Naime, radi se o podnesku kojim tuženik samo obavještava sud da odustaje od dokaznog prijedloga financijskim vještačenjem, pa se ne radi o obrazloženom podnesku već "ostalom" podnesku za čije sastavljanje je odvjetniku pripada 25% nagrade iz Tbr. 7/ Tarife, odnosno 25 bodova.

16. Slijedom navedenoga, odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom II. izreke pobijane presude je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP djelomično valjalo potvrditi (za iznos od 1.779,20 eura), dok je u preostalom dijelu, na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP, žalbu tužitelja valjalo djelomično uvažiti i odluku o troškovima postupka za iznos od 187,50 eura s kamatama preinačiti odbijanjem zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

U Sisku 28. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja