REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-4/2023-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Domagoj Miličević odvjetnik iz Požege protiv tuženika Addiko bank d.d., [adresa], OIB 14036333877 koga zastupa Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi restitucijskog zahtjeva potrošača, nakon glavne rasprave održane 17. srpnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja JL, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu odvjetnika Domagoja Miličevića iz Požege i presude objavljene 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, trgovačkom društvu Addiko Bank dioničko društvo, skraćena tvrtka Addiko Bank d.d., registrirano sjedište [adresa] ([adresa]), [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem subjekta upisa (MBS) 080072083, OIB 14036333877 da tužitelju ĆL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest dana isplati iznos u visini od 1.583,23 EUR kao iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu br. 5140060242 - 69700011330 / 2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 23. rujna 2005., potvrđen po javnom bilježniku Bagarić Niko iz Požege, poslovni broj potvrde OU-460/2005 od 27. rujna 2005., zajedno s pripadajućim kamatama od dana

naplate tog iznosa pa do isplate, i to:

9,21 EUR od 11.09. 2007. pa do isplate

9,03 EUR od 11.10. 2007. pa do isplate

9,10 EUR od 09.11. 2007. pa do isplate

9,16 EUR od 07.12. 2007. pa do isplate

9,24 EUR od 10.01. 2008. pa do isplate

9,38 EUR od 12.02. 2008. pa do isplate

9,53 EUR od 11.03. 2008. pa do isplate

9,41 EUR od 10.04. 2008. pa do isplate

9,27 EUR od 12.05. 2008. pa do isplate

9,27 EUR od 10.06. 2008. pa do isplate

9,09 EUR od 01.08. 2008. pa do isplate

9,12 EUR od 01.09. 2008. pa do isplate

9,26 EUR od 01.10. 2008. pa do isplate

10,06 EUR od 01.11. 2008. pa do isplate

9,47 EUR od 01.12. 2008. pa do isplate

21,81 EUR od 01.01. 2009. pa do isplate

22,00 EUR od 01.02. 2009. pa do isplate

22,14 EUR od 01.03. 2009. pa do isplate

21,92 EUR od 01.04. 2009. pa do isplate

21,86 EUR od 01.05. 2009. pa do isplate

35,95 EUR od 01.06. 2009. pa do isplate

35,42 EUR od 01.07. 2009. pa do isplate

35,63 EUR od 01.08. 2009. pa do isplate

35,97 EUR od 01.09. 2009. pa do isplate

35,73 EUR od 01.10. 2009. pa do isplate

35,56 EUR od 01.11. 2009. pa do isplate

36,05 EUR od 01.12. 2009. pa do isplate

36,53 EUR od 01.01. 2010. pa do isplate

37,02 EUR od 01.02. 2010. pa do isplate

36,89 EUR od 01.03. 2010. pa do isplate

26,91 EUR od 09.04. 2010. pa do isplate

27,18 EUR od 10.05. 2010. pa do isplate

27,93 EUR od 10.06. 2010. pa do isplate

28,62 EUR od 09.07. 2010. pa do isplate

27,76 EUR od 10.08. 2010. pa do isplate

29,94 EUR od 10.09. 2010. pa do isplate

29,10 EUR od 01.10. 2010. pa do isplate

28,54 EUR od 01.11. 2010. pa do isplate

30,30 EUR od 01.12. 2010. pa do isplate

26,04 EUR od 01.01. 2011. pa do isplate

25,37 EUR od 01.02. 2011. pa do isplate

25,46 EUR od 01.03. 2011. pa do isplate

25,11 EUR od 01.04. 2011. pa do isplate

25,21 EUR od 01.05. 2011. pa do isplate

26,76 EUR od 01.06. 2011. pa do isplate

26,98 EUR od 01.07. 2011. pa do isplate

28,76 EUR od 01.08. 2011. pa do isplate

28,23 EUR od 01.09. 2011. pa do isplate

27,11 EUR od 01.10. 2011. pa do isplate

16,56 EUR od 01.11. 2011. pa do isplate

16,50 EUR od 01.12. 2011. pa do isplate

16,74 EUR od 01.01. 2012. pa do isplate

16,96 EUR od 01.02. 2012. pa do isplate

16,97 EUR od 01.03. 2012. pa do isplate

16,83 EUR od 01.04. 2012. pa do isplate

16,88 EUR od 01.05. 2012. pa do isplate

16,97 EUR od 01.06. 2012. pa do isplate

16,89 EUR od 01.07. 2012. pa do isplate

16,88 EUR od 01.08. 2012. pa do isplate

16,79 EUR od 01.09. 2012. pa do isplate

16,64 EUR od 01.10. 2012. pa do isplate

16,82 EUR od 01.11. 2012. pa do isplate

16,90 EUR od 01.12. 2012. pa do isplate

16,87 EUR od 01.01. 2013. pa do isplate

16,56 EUR od 01.02. 2013. pa do isplate

16,77 EUR od 01.03. 2013. pa do isplate

16,84 EUR od 01.04. 2013. pa do isplate

16,73 EUR od 01.05. 2013. pa do isplate

16,46 EUR od 01.06. 2013. pa do isplate

16,31 EUR od 01.07. 2013. pa do isplate

16,44 EUR od 01.08. 2013. pa do isplate

16,56 EUR od 01.09. 2013. pa do isplate

16,81 EUR od 01.10. 2013. pa do isplate

16,65 EUR od 01.11. 2013. pa do isplate

16,74 EUR od 01.12. 2013. pa do isplate

16,77 EUR od 01.01. 2014. pa do isplate

II. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. OIB 14036333877, da tužiteljici ĆL OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.128,09 eura u roku od petnaest dana po donošenju presude zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

S preostalim zahtjevom za naknadu parničnih troškova tužiteljica se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ĆL podnijela je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi restitucijskog zahtjeva potrošača. U tužbi navodi da je tužitelj kao potrošač s bankom tuženika zasnovao kreditni odnos potrošačkog kreditiranja temeljen na ugovoru o kreditu sa sporazumom od osiguranju novčane tražbine za snivanjem založnog prava na nekretninama od 23. rujna 2005. Odnosi ugovor je u dijelu glavnice vezan uz valutu švicarski franak u visini od 60.500,00 CHF te je njime ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s odlukom tužene banke. Presudom Trgovačkog suda u zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. suđeno je u odnosu na tuženu banku da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je ugovorena valuta vezana uz švicarski franak i daje ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva i da su te odredbe ništetne. Tužitelju potrošač iz ugovora o kreditu i ugovor sadrži ništetne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po kreditu primjenjiva u skladu s jednostanom odlukom tuženika, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre. Tužitelj ovom tužbom u smislu članka 502.c Zakona o parničnom postupku se poziva na pravo utvrđenje iz navedene presude. Pravni je stav tužitelja da je ništetna ugovorna odredba kojom banka ima pravo na jednostranu izmjenu ugovorene kamatne stope koja je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa bila u visini od 4,90 % godišnje i koja se naknadno jednostrano mijenjala. Tužitelj predlaže da sud na temelju članka 186.b Zakona o parničnom postupku donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju vrati iznos koji prelazi iznosu ugovorene redovne kamatne stope, a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz ugovora o kreditu, a koji iznos će se utvrditi nakon provedenog vještačenja i izvedenih drugih dokaza te da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka.

2. Tuženik Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu osporava i osnov i visinu tuženog zahtjeva, a ističe i prigovor zastare potraživanja. Tuženik osporava tužitelju pravni osnov isticanja ništetnosti ugovornih odredbi koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženi sklopili aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbaci zbog nedostatka pravnog interesa kao i da mu nadoknadi trošak parničnog postupka. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice 3. U podnesku od 28. kolovoza 2019. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je između ostaloga navela da istaknuti prigovor zastare tuženika nije osnovan.

4. U podnesku od 7. ožujka 2025. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je uredila tužbeni zahtjev i predložila da sud donese presudu Nalaže se tuženiku, trgovačkom društvu Addiko Bank dioničko društvo, skraćena tvrtka Addiko Bank d.d., registrirano sjedište [adresa] ([adresa]), [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem subjekta upisa (MBS) 080072083, OIB 14036333877, da tužitelju, Musil Suzana, 34000 [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest dana isplati iznos u visini od 1.583,23 EUR kao iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope a naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu br. 5140060242 - 69700011330 / 2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 23. rujna 2005., potvrđen po javnom bilježniku Bagarić Niko iz [adresa], poslovni broj potvrde OU-460/2005 od 27. rujna 2005., zajedno s pripadajućim kamatama od dana naplate tog iznosa pa do isplate, i to: 9,21 EUR od 11.09. 2007. pa do isplate, 9,03 EUR od 11.10. 2007. pa do isplate, 9,10 EUR od 09.11. 2007. pa do isplate, 9,16 EUR od 07.12. 2007. pa do isplate, 9,24 EUR od 10.01. 2008. pa do isplate, 9,38 EUR od 12.02. 2008. pa do isplate, 9,53 EUR od 11.03. 2008. pa do isplate, 9,41 EUR od 10.04. 2008. pa do isplate, 9,27 EUR od 12.05. 2008. pa do isplate, 9,27 EUR od 10.06. 2008. pa do isplate, 9,09 EUR od 01.08. 2008. pa do isplate, 9,12 EUR od 01.09. 2008. pa do isplate, 9,26 EUR od 01.10. 2008. pa do isplate, 10,06 EUR od 01.11. 2008. pa do isplate, 9,47 EUR od 01.12. 2008. pa do isplate, 21,81 EUR od 01.01. 2009. pa do isplate, 22,00 EUR od 01.02. 2009. pa do isplate, 22,14 EUR od 01.03. 2009. pa do isplate, 21,92 EUR od 01.04. 2009. pa do isplate, 21,86 EUR od 01.05. 2009. pa do isplate, 35,95 EUR od 01.06. 2009. pa do isplate, 35,42 EUR od 01.07. 2009. pa do isplate, 35,63 EUR od 01.08. 2009. pa do isplate, 35,97 EUR od 01.09. 2009. pa do isplate, 35,73 EUR od 01.10. 2009. pa do isplate, 35,56 EUR od 01.11. 2009. pa do isplate, 36,05 EUR od 01.12. 2009. pa do isplate, 36,53 EUR od 01.01. 2010. pa do isplate, 37,02 EUR od 01.02. 2010. pa do isplate, 36,89 EUR od 01.03. 2010. pa do isplate, 26,91 EUR od 09.04. 2010. pa do isplate, 27,18 EUR od 10.05. 2010. pa do isplate, 27,93 EUR od 10.06. 2010. pa do isplate, 28,62 EUR od 09.07. 2010. pa do isplate, 27,76 EUR od 10.08. 2010. pa do isplate, 29,94 EUR od 10.09. 2010. pa do isplate, 29,10 EUR od 01.10. 2010. pa do isplate, 28,54 EUR od 01.11. 2010. pa do isplate, 30,30 EUR od 01.12. 2010. pa do isplate, 26,04 EUR od 01.01. 2011. pa do isplate, 25,37 EUR od 01.02. 2011. pa do isplate, 25,46 EUR od 01.03. 2011. pa do isplate, 25,11 EUR od 01.04. 2011. pa do isplate, 25,21 EUR od 01.05. 2011. pa do isplate, 26,76 EUR od 01.06. 2011. pa do isplate, 26,98 EUR od 01.07. 2011. pa do isplate, 28,76 EUR od 01.08. 2011. pa do isplate, 28,23 EUR od 01.09. 2011. pa do isplate, 27,11 EUR od 01.10. 2011. pa do isplate, 16,56 EUR od 01.11. 2011. pa do isplate, 16,50 EUR od 01.12. 2011. pa do isplate, 16,74 EUR od 01.01. 2012. pa do isplate, 16,96 EUR od 01.02. 2012. pa do isplate, 16,97 EUR od 01.03. 2012. pa do isplate, 16,83 EUR od 01.04. 2012. pa do isplate, 16,88 EUR od 01.05. 2012. pa do isplate, 16,97 EUR od 01.06. 2012. pa do isplate, 16,89 EUR od 01.07. 2012. pa do isplate, 16,88 EUR od 01.08. 2012. pa do isplate, 16,79 EUR od 01.09. 2012. pa do isplate, 16,64 EUR od 01.10. 2012. pa do isplate, 16,82 EUR od 01.11. 2012. pa do isplate, 16,90 EUR od 01.12. 2012. pa do isplate, 16,87 EUR od 01.01. 2013. pa do isplate, 16,56 EUR od 01.02. 2013. pa do isplate, 16,77 EUR od 01.03. 2013. pa do isplate, 16,84 EUR od 01.04. 2013. pa do isplate, 16,73 EUR od 01.05. 2013. pa do isplate, 16,46 EUR od 01.06. 2013. pa do isplate, 16,31 EUR od 01.07. 2013. pa do isplate, 16,44 EUR od 01.08. 2013. pa do isplate, 16,56 EUR od 01.09. 2013. pa do isplate, 16,81 EUR od 01.10. 2013. pa do isplate, 16,65 EUR od 01.11. 2013. pa do isplate, 16,74 EUR od 01.12. 2013. pa do isplate, 16,77 EUR od 01.01. 2014. pa do isplate. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), [adresa], OIB 14036333877, da tužitelju ĆL , [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka po odmjeri suda, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

5. U podnesku od 14. ožujka 2025. tuženik se očitovao na naprijed navedeni podnesak tužitelja te je naveo da je tužitelj preinačio tužbu i da je preinaka u ovoj fazi postupka nedopuštena.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 5140060242- 69700011330/2005 od 23. rujna 2025., izvršen je uvid u aneks uz ugovor o kreditu od o4. veljače 2016., izračun konverzije kredita, specifikaciju uplata u kn, izvršen je uvid u obavijest o provedenoj konverziji s otplatnim planom u Zagrebu, popis uplate po kreditu s otplatnim planom, otplatni plan, obavijesti o promjenama katnih stopa s pregledom uplata i specifikacijom uplata, nacrt aneksa ugovora o kreditu, simulirani otplatni plan u eurima, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 18. veljače 2025., saslušan je svjedok ŽL, a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica ĆL.

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica ĆL kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama dana 23. rujna 2005. Pravni prednik tuženika je odobrio tužiteljici kredit za kupnju stana u iznosu od 60.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita. Člankom 3. ugovorne strane su ugovorile da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti od 60.500,00 CHF zaračunava kamata od 4,90% godišnje, a rok vraćanja kredita je 20 godina i kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. kao kreditora na dan dospijeća odnosno plaćanja.

8. Nesporno je nadalje da su tužiteljica i tuženik sklopili aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava dana 4. veljače 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

9. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

10. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

10.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

10.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

11. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Tužiteljica je tužbom zatražila isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita.

13. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

13.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

14. Temeljem iskaza tužiteljice kao i uvidom u ugovor o kreditu sud je utvrdio da se o odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali i valutna klauzula nije posebno pregovaralo.

15. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

16. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu, a namjena kredita je bila za kupnju stana. Člankom 3. tužiteljica se kao korisnik kredita obvezala vraćati kredit u kunskoj protuvrijednosti od 60.500,00 CHF s kamatom od 4,90% godišnje i to u mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. Člankom 4. istog ugovora tužiteljica je prihvatila sve naknadne izmjene visine kamatne stope, a sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru.

17. Iz navoda tužbe, iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo.

18. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

19. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

20. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

21. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

22. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

23. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

24. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

25. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

26. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

27. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

28. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

29. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

30. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

31. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

32. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

33. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

34. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

35. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

37. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

38. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da je odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa valutna klauzula i kojom se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

39. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba koju je ugovorena promjenjiva kamatna stopa iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i prednik tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužiteljici iz kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranje promjenjive kamatne stope i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

40. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

41. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i prednika tuženika kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštena, posljedica čega je ništetnost takve odredbe pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takav naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

43. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 4. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika Hypo-Adria-bank d.d. Zagreb temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 2. aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena glavnica iznos od 25.581,95 eur i da je preplata po predmetnom kreditu iznos od 11.303,41 kn.

44. Sud nalazi da je tuženik odnosno njegov pravni prednik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ne nalazi da bi ta odredba dodatka ugovoru o kreditu bila ništetna te je tužiteljicu s dijelom tužbenom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 3. dodatka ugovora o kreditu kao s neosnovanim odbio.

45. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima i uvjetima koji su se tijekom otplate kredita mijenjali provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

46. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom nalazu i mišljenju naveo je da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor Slavonska banka d.d. sklopili 23. rujna 2005. ugovor o kreditu u iznosu od 60.500,00 CHF na rok otplate od 20 godina uz mjesečnu otplatu na 240 mjesečnih anuiteta. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,90% godišnje uz početni mjesečni anuitet od 396,13 CHF, koji je primijenjen u otplati za prvih 23 anuiteta, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti povećavali od strane kreditora te dodatno uz primjenu srednjeg tečaja kreditora za CHF za kunu, a prema obračunu kreditora. Kredit je isplaćen 27. rujna 2021. Na dan isplate kredita ugovoren je srednji tečaj kreditora za 1 CHF je 4,779895 kn. Kreditor je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu od 4,90 % godišnje i primjenjivao je za prvih 23 anuiteta do 31. kolovoza 2007., a od 1. rujna 2007. od 24. anuiteta primjenjivao je kamatne stope i to 5,40% pa zatim od 1. prosinca 2008. 6%, od 1. svibnja 2009. 6,75%, od 1. ožujka 2009. 6,20%, od 1. prosinca 2010. 5,95%, od 1. listopada 2011. 5,45%, a od 1. siječnja 2014. pa do konverzije kredita 3,23%. Prema mišljenju knjigovodstvenog vještaka tužiteljica je zbog povećanja redovnih kamatnih stopa platila više u iznosu od 11.928,85 kuna što po konverzijskom tečaju iznosi 1.583,23 eur.

47. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

48. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

48.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

49. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

50. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužiteljica od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog promjene kamatne stope u iznosu od 1.583,23 eura.

51. Tužiteljica je specificiranim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 1.583,23 eura na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

52. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 1.583,23 eura koji iznos tužiteljica podneskom od 7. ožujka 2025. i uređenim tužbenim zahtjevom potražuje stekao bez osnove to je sud tako postavljeni zahtjev tužbe tužiteljice prihvatio i odlučio kao u izreci. Isto tako, sud je prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate koja teče od dana plaćanja preplaćenih rata kredita pa do isplate.

53. Tuženik smatra da je uređeni tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice iz podneska od 7. ožujka 2025. preinaka tužbe koja prema navodima tuženika nije dopuštena.

53.1. Sud smatra da tužiteljica tužbu nije preinačila u smislu članka 191. Zakona o parničnom postupku jer je ista podnijela takozvanu stupnjevitu tužbu te je nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, a bez poziva suda postavila točno određeni tužbeni zahtjev.

54. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

55. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

56. Tužiteljica je podnijela tužbu 10. lipnja 2019. te je zatražila isplatu preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

57. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

57.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

57.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

57.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

57.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

57.5. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

58. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

59. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

59.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

60. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

61. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P-1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

62. Budući je tužiteljica podnijela tužbu radi isplate preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope 10. lipnja 2019. i traži isplatu preplaćenih anuiteta temeljem navedene ništetne odredbe ugovora o kreditu to sud nalazi da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo budući da nije prošao rok od 5 godina od pravomoćnosti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa koje se odnosi na promjene kamatne stope.

63. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav 2 obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 5. studenog 2019. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 22. listopada 2020. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 15. studenog 2023. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 8. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 15. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 17. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eura. Dakle sud je kao osnovan priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.500,00 eura i PDV na taj iznos od 387,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.500,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i trošak tužiteljice na ima troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 200,00 eura kako je to tužiteljica i zatražila pa je priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 2.128,09 eur. Sud je tužiteljicu s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao s neosnovanim odbio.

64. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 28. kolovoza 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Domagoj Miličević, Požega

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47