REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-80/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika Vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog UB zbog kaznenih djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22, - dalje u tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presude Županijskog suda u Splitu od 9. srpnja 2024., broj Kzd-1/2024-42 i Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2025., broj Kžzd-66/2024-10, u sjednici vijeća održanoj 28.kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e:
Zahtjev osuđenog UB za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 9. srpnja 2024., broj Kzd-1/2024-42, preinačena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2025., broj Kžzd-66/2024-10, osuđen je UB zbog ukupno šest kaznenih djela i to iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11, čl. 179.a KZ/11, čl. 177. st. 1. i 2. KZ/11 i iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. KZ/11. Nakon što su utvrđene pojedinačne kazne zatvora za svako od tih kaznenih djela, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora od šest godina, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru od 15. srpnja 2023., pa nadalje.
2. Osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju Vinku Gulišiji, odvjetniku iz Splita, zbog razloga navedenih u čl. 517. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.- pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. 36/24. i 72/25. - dalje u tekstu: ZKP), s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.
Zahtjevu su priložene pobijane presude.
2.1. Ujedno je zatražena odgoda izvršenja pravomoćne presude, u smislu čl. 518. st. 5. ZKP.
3. Temeljem čl. 518. st. 4. ZKP, zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske ŽB odgovorila je na zahtjev osuđenika s mišljenjem da isti nije osnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. U zahtjevu se tvrdi da nisu ostvarena obilježja kaznenih djela koja se osuđeniku stavljaju na teret, što bi predstavljalo zakonsku osnovu pobijanja iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 1. ZKP.
5.1. Naime, navodi se da osuđenik nije imao namjeru lišiti života svoju suprugu niti ju teško tjelesno ozlijediti, već se radi o slučajno nanesenoj ozljedi. Sudovi nisu uzeli u obzir doprinos njegove supruge konfliktnoj situaciji niti dio njezinog iskaza prema kojem je osuđenik bio dobar otac. Tvrdi se da nema dokaza o tome da bi osuđenik nasilno odvukao svoju suprugu u dnevni boravak, ormar je navukao na vrata sobe kako djeca ne bi čula razgovor roditelja, nož je ponio sa sobom "kako bi ga dao supruzi i dao da ga ubode ako se misli nastaviti tako ponašati", gurao je ormar na vrata kako ga policajci ne bi bacili na njega i suprugu, a prijetnje nije uputio policijskim službenicima "ili su ga pri tom krivo shvatili". S obzirom da je obrana optuženika, prema stav podnositelja, "uvjerljiva, logična i vjerodostojna" te ju njegova supruga nije osporila, trebalo je postupiti sukladno načelu in dubio pro reo. Zaključno, tvrdi se da sudovi nisu s jednakom pažnjom utvrđivali okolnosti koje optuženiku idu u prilog (čl. 9. ZKP), "čime je ne samo pogrešno utvrđeno činjenično stanje nego je povrijeđeno okrivljenikovo pravo na obranu kao i na pošteno i pravično suđenje".
5.2. Iz ovdje izloženog sadržaja zahtjeva jasno slijedi da podnositelj uopće ne obrazlaže uvodno istaknute povrede kaznenog zakona, već, u stvari, ponavlja svoju obranu s rasprave i pobija pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćnoj presudi.
5.3. Naime, povreda iz čl. 469. toč. 1. ZKP postoji samo onda ako kaznena djela, onako kako su činjenično opisana u izreci presude, ne sadrže obilježja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Međutim, o tome se ovdje ne radi, niti to podnositelj tvrdi, jer opis kaznenih djela iz izreke pravomoćne presude sadrži navode svih činjenica i okolnosti o kojima ovisi primjena konkretne odredbe kaznenog zakona, tj. sadrži naznaku obilježja bića kaznenih djela za koje je osuđenik proglašen krivim. Drugo je pitanje što se podnositelj ne slaže s tako utvrđenim činjenicama i time, u stvari, traži njihovo preispitivanje u trećem stupnju, suprotno taksativno navedenim zakonskim razlozima u čl. 517. st. 1. ZKP.
6. Jednako se odnosi i na tezu zahtjeva o izostanku namjere osuđenika na počinjenje kaznenog djela pokušaja ubojstva na štetu supruge. Postojanje namjere na lišenje života također je činjenično pitanje o kojem su sudovi dali jasne i razumne razloge. Pri tome, pogrešno se u zahtjevu tvrdi da karakter rezne rane trbuha oštećenice potvrđuje navode obrane o slučajnom ozljeđivanju prilikom ubacivanja suzavca od strane djelatnika policije. Međutim, prema navodima izreke presude i tome sukladnim rezultatima provedenog medicinskog vještačenja, ovdje se radi o nanošenju ubodno- rezne rane trbuha, dakle, posve drugačijem mehanizmu ozljeđivanja od onog kako ga prezentira podnositelj u zahtjevu.
7. Budući da osuđenik u zahtjevu, paušalno, iznosi povredu iz članka 517. st. 1. toč. 2. ZKP te tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu, a time i pravo na pravično suđenje zbog povrede čl. 9. ZKP, treba reći i slijedeće:
7.1. Prije svega, podnositelj uopće ne navodi koje su to konkretne odlučne činjenice sudovi propustili utvrditi te da li su i koji dokazni prijedlozi na te činjenice neosnovano odbijeni.
7.2. Nadalje, uvidom u predmet utvrđeno je da je optuženik za vrijeme čitavog trajanja kaznenog postupka imao osiguranu pravnu pomoć branitelja, mogao je nazočiti radnjama suda te je imao priliku očitovati se o svim dokazima optužbe, kao i predlagati dokaze za koje misli da mu idu u prilog. Pravomoćna presuda se temelji na zakonito izvedenim dokazima, a sudovi prvog i drugog stupnja su za svoja utvrđenja dali jasne, opširne i uvjerljive razloge. Zbog toga, načelo pravičnog suđenja zasigurno nije kompromitirano, a to što se podnositelj ne slaže s ocjenom vjerodostojnosti pojedinih dokaza, poglavito njegove obrane i iskaza njegovog oca JB, ne predstavlja povredu čl. 9. ZKP, već postupanje suda u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza u kaznenom postupku.
8. Konačno, dijelovi zahtjeva kojima se kritizira visina izrečene kazne te traži preocjena pojedinih olakotnih i otegotnih okolnosti, također predstavljaju nedopušteno pobijanje činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi te ne mogu biti ovdje predmetom odlučivanja.
9. Budući da se niti ostalim navodima zahtjeva ne ukazuje na koju od zakonom predviđenih povreda, koje mogu biti predmetom odlučivanja povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka, trebalo je, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP, zahtjev osuđenika odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude. Posljedično, i prijedlog zahtjeva za odgodu izvršenja pravomoćne presude postao je bespredmetan.
Zagreb, 28. kolovoza 2025.
Predsjednik vijeća:
Žarko Dundović
