REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6255/2024-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Franu Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Ćurkoviću i Iris Šanjug, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. srpnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice TŠ, odvjetničke vježbenice, te punomoćnika tuženika Zvonimira Hrgića, odvjetnika, dana 28. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Troškovi, Ugovora o kreditu broj: 016- 1077/2006 od 3. svibnja 2006. zaključenog između tužiteljice RŠ, kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, koja glasi:
"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita".
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici RŠ isplati iznos od 613,25 eur zajedno sa zateznom kamatom od 19. svibnja 2006. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužiteljici RŠ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.356,18 eur zajedno sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 3.5.2006. s prednikom tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-1077/2006 koji u čl. 5. sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u visini od 1,25% od iznosa kredita, jednokratno pa kako joj je sukladno toj odredbi i naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 613,25 eur, a tužiteljica ovu odredbu smatra nepoštenom ističući da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika kao trgovca i o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te da isti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve sukladno odredbi čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, to ovu ugovornu odredbu predlaže utvrditi ništetnom pri čemu napominje da ju tuženik uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe odnosno da joj nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita pa joj je sve ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi". Pored toga, tužiteljica potražuje povrat isplaćenog iznosa od 613,25 eur zajedno sa zateznom kamatom od 19.5.2006. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe da je tužbom trebao biti obuhvaćen i UŠ (sudužnik) te predlaže saslušanje tužiteljice i toga sudužnika na okolnost otplate kredita i upotrebe sredstava iz predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, osporava činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljice, ističe prigovor zastare te se protivi naznačenoj vrijednosti predmeta spora jer tužiteljica potražuje isplatu iznosa od samo 613,25 eur. Slijedom svega navedenoga, osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, ali ne osporava visinu naplaćene ulazne naknade. Naime, ističe da je tužba podnesena 21.10.2024. pa da je primjenom zastarnog roka od 5 godina zastara nastupila 21.10.2019. Nadalje, smatra da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu pa se ne može napraviti test jesu li ugovorne odredbe ništetne ili ne. Međutim, u svakom slučaju tvrdi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama te da je sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu određen sukladno iskazanim voljama ugovornih strana s time da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva pa nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost, a da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj odnosno dopuštenoj odredbi potrebno je da se kumulativno ostvare dva uvjeta: procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa kako je ova ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita dopuštena jer je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno njeno ugovaranje, to sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a kako se ovdje radi o javnobilježničkom aktu koji ima snagu javne isprave, to sadržaj istoga predstavlja pravu volju tužiteljice sve dok ne dokaže neistinitost ove javne isprave. Tuženik osporava i zatraženi tijek zateznih kamata, osobito onih prije podnošenja tužbe te slijedom navedenoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti potražujući naknadu parničnog troška s time da je na ročištu 24.3.2025. (stranica 101) naveo da ne osporava činjenicu da je tužiteljici predmetna naknada naplaćena 18.5.2006. pri čemu je odustao od prijedloga da se kao svjedoka saslušava sudužnik UŠ.
3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužiteljica vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.579,40 eur naznačila očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom potražuje samo iznos od 613,25 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu održanom dana 24.3.2025. rješenjem (stranica 101) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 1.579,40 eur imajući u vidu da je tužiteljica pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavila i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 966,15 eur nije naznačena suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužiteljica na glavnicu od 613,25 eur potražuje i zatezne kamate i to od 19.5.2006., dakle, za razdoblje više od 19 godina.
4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 5- 20) te u Izvadak iz obrtnog registra (stranica 106), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 103 i 104).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.
6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 016-1077/2006 od 3.5.2006. (stranica 5-10, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 79.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan korištenja kredita kojeg je tužiteljica u cijelosti otplatila, a da je u čl. 5. toga Ugovora o kreditu određeno da se od iznosa kredita prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% od iznosa kredita.
7. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužiteljici i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara, a sporno je i to ima li tužiteljica svojstvo potrošača jer je tuženik u odgovoru na tužbu istakao da je tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila vlasnica obrta za ugostiteljstvo " [obrt]" na adresi: [adresa], dok je u podnesku od 17.2.2025. (stranica 97-100) istakao da sudužnik prebiva na adresi na kojoj je sjedište njenog obrta pa da je životno logično da su odobrena sredstva korištena za kupnju poslovnog prostora odnosno za obavljanje poslovne djelatnosti.
8. Tužiteljica u svom iskazu (stranica 103 i 104) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila jer su joj bila potrebna novčana sredstva za kupnju stana na adresi [adresa] koji joj je bio potreban za stanovanje nje i njene obitelji. Stoga tvrdi da je taj stan cijelo vrijeme korišten samo za stanovanje sve dok ga nije prodala tijekom otplate ovoga kredita, a što je pak učinila da bi mogla ovaj kredit zatvoriti. Pri tome navodi da je UŠ njen partner koji je u to vrijeme živio u svom stanu na adresi [adresa] na kojoj adresi je ona otvorila obrt " [obrt]" i to tijekom otplate toga kredita s time da se je radilo o kafiću koji je također bio na toj adresi, ali isti nije imao nikakve veze sa stanom UŠ. Napominje da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila s prednikom tuženika zato što su tamo uvjeti kreditiranja bili najpovoljniji, ali tvrdi da nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama jer joj je ovaj Ugovor o kreditu predočen kao gotov, a kako ga je pročitala prije potpisivanja, vidjela je da je u čl. 5. ugovorena njena obveza plaćanja troškova obrade u visini od 1,25% od iznosa kredita. Međutim, na njen upit može li ovaj ugovor sklopiti bez plaćanja tih troškova, rečeno joj je da se isti moraju platiti jer da je takva politika banke pa da takav ugovor može samo prihvatiti ili ne prihvatiti s time da joj nije pojašnjeno od kojih troškova se ova naknada sastoji. Konačno, tvrdi da joj je ova naknada naplaćena pri isplati kredita kao što joj je to i rečeno, a da je ovaj kredit u cijelosti otplatila ona odnosno da u toj otplati nije sudjelovao UŠ.
9. Ovakav iskaz tužiteljice iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužiteljicu na njezin zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužiteljici nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 1,25% od sredstava koji su joj odobreni, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.
10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 5-10) utvrđeno je da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužiteljici odobreni pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 613,25 eur tj. da joj vrati ono što je od nje primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos je tužiteljici priznato pravo na zatezne kamate od 19.5.2006. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.
11. Naime, tuženik je već u odgovoru na tužbu naveo da visina naplaćene ulazne naknade nije sporna, dok je na ročištu 24.3.2025. (stranica 101) naveo da nije sporna niti činjenica da je tužiteljici predmetna naknada naplaćena 18.5.2006.
12. Što se pak tiče utvrđivanja tužiteljičinog svojstva potrošača, ukazuje se da je već iz navedenog Ugovora o kreditu (stranica 5-10) vidljivo da ga je tužiteljica potpisala kao fizička osoba radi kupnje kuće pa kako tužiteljica u svom iskazu jasno navodi da je odobrena kreditna sredstva koristila za kupnju stana koji joj je bio potreban za stanovanje nje i njene obitelji te koji je doista i korišten samo za stanovanje sve dok ga nije prodala tijekom otplate ovoga kredita da bi mogla ovaj kredit zatvoriti pri čemu navodi i to da je ovaj kredit otplatila ona, a ne sudužnik UŠ, za kojeg tuženik ističe da je njegova adresa ista ona na kojoj je bio prijavljen i obrt tužiteljice ([adresa]), to iz svega navedenoga proizlazi svojstvo potrošača tužiteljice pa ako tuženik tvrdi suprotno, tada je na njemu teret dokazivanja jer tužiteljica ne može dokazivati tzv. negativne činjenice. Pri tome ovaj sud smatra da sama činjenica što iz Izvatka iz obrtnog registra (stranica 106), kojeg je tuženik naknadno dostavio uz podnesak od 28.5.2025., proizlazi da je tužiteljica već u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila vlasnica obrta " [obrt]" čija je adresa [adresa], a što je doista adresa sudužnika UŠ, ne znači da bi tužiteljica sredstva odobrena predmetnim Ugovorom o kreditu koristila za poslovanje toga obrta odnosno da ista ne bi bila iskorištena upravo za kupnju stana kojeg je tužiteljica kupila za stanovanje sebe i svoje obitelji i to na adresi različitoj od adrese na kojoj je ovaj obrt prijavljen.
13. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.
14. Konačno, ovaj sud smatra da UŠ, suprotno navodu tuženika, nije nužni suparničar s tužiteljicom kao korisnicom kredita imajući u vidu da je upravo tužiteljica osoba koja ima najveći interes ostvariti pravnu zaštitu podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe te posljedično tome ostvariti i sudsku zaštitu od tuženika povratom naplaćene naknade koja je uostalom upravo njoj i naplaćena.
15. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 5.2.2025. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 24.3.2025., 28.5.2025. i 10.7.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 1.000,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 250,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi 53,09 eur koliko iznosi i trošak sudske pristojbe na presudu pa to onda sveukupno iznosi 1.356,18 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da joj nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 28.8.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a. Pri tome se napominje da tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 23.6.2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice iz razloga što se tužiteljica u tome podnesku samo očituje na dostavljeni Izvadak iz obrtnog registra te ponavlja ono što je izjavila u svom iskazu, iako se je o poslovanju svoga obrta mogla/trebala očitovati već ranije bez obzira što je tuženik tek naknadno dostavio navedeni Izvadak iz obrtnog registra, a sve zato što se je tuženik na isti pozvao već u odgovoru na tužbu, a tužiteljica zna ili bi barem trebala znati kada je otvorila svoj obrt, do kada je isti bio otvoren te na kojoj je adresi bilo njegovo sjedište. Uostalom, tužiteljica je navode iz toga podneska mogla iznijeti i na ročištu 10.7.2025.
16. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.
U Zagrebu, 28. kolovoza 2025.
Sutkinja:
Ivanka Brletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
- punomoćniku tužiteljice
- punomoćnicima tuženika
