REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-504/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Devrnja, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. srpnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno uz zamjenika punomoćnika EG, odvjetničkog vježbenika, te zamjenika punomoćnika tuženika CG, odvjetničkog vježbenika, dana 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101983269 od 15. srpnja 2004. sklopljenog između tužiteljice KG i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., a koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora."

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici KG isplati iznos od 1.434,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2004. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici KG nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.099,68 eur zajedno sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 15.7.2004. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101983269 kojim joj je isti odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 223.425,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s time da joj je tuženik temeljem odredbe čl. 10. naplatio naknadu u iznosu od 10.809,30 kn (1.434,64 eur) tj. u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita. Tužiteljica ističe da joj tuženik prethodno, a niti naknadno nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje i zbog čega je baš taj postotak, a što navedenu obvezu tužiteljice, kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom te posljedično nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. alineja 10. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača s obzirom se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a kojom je istoj nametnuta obveza sa čijim sadržajem nije bila upoznata niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Stoga predlaže utvrditi navedenu ugovornu odredbu ništetnom, a pored toga potražuje povrat isplaćenog iznosa od 1.434,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 15.7.2004. do isplate te potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, ali ne osporava visinu istoga s time da prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.000,00 eur jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 1.434,64 eur, dok deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje pa se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Nadalje, smatra da je tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača jer se isti ne presumira. Osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom iz razloga što je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva pri čemu je on tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj obvezi plaćanja ove naknade tijekom pregovora i prilikom sklapanja ugovora o kreditu s time da je tužiteljici ova informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali istoj prije nego što je došlo do sklapanja ugovora. Pri tome tuženik napominje da se radi o naknadi za troškove koji su mu i prouzrokovani uslijed obrade kredita (operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezani regulatorni troškovi). Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade. Ističe i prigovor zastare jer je ova naknada tužiteljici naplaćena 15.4.2004., a u konkretnom slučaju se primjenjuje petogodišnji zastarni rok. U svakom slučaju, tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata smatrajući da bi tužiteljica eventualno imala pravo na iste tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost pri čemu naglašava da on nije nepošteni stjecatelj. Slijedom svega navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška.

3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužiteljica vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.000,00 eur naznačila očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom potražuje samo iznos od 1.434,64 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu održanom dana 22.5.2025. rješenjem (stranica 156) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 2.000,00 eur imajući u vidu da je tužiteljica pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavila i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 565,36 eur nije naznačena suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužiteljica na glavnicu od 1.434,64 eur potražuje i zatezne kamate i to od 15.7.2004., dakle, za razdoblje više od 20 godina.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 6- 29) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 69-71, 89, 90, 140- 149), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 158 i 159).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101983269 od 15.7.2004. (stranica 6-9, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 223.425,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj, a da je u čl. 10. toga Ugovora o kreditu određeno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora.

7. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužiteljici i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

8. Tužiteljica u svom iskazu (stranica 158 i 159) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana koji joj je bio potreban za osobne potrebe jer nije bila vlasnica niti obrta niti trgovačkog društva. Navodi da se je o uvjetima kreditiranja informirala u poslovnici tužene banke s time da o pojedinim ugovornim odredbama nije pregovarala niti je to mogla jer joj je predmetni Ugovor o kreditu predočen kao gotov pa je takve uvjete mogla prihvatiti ili ne prihvatiti. Tvrdi da je ovaj ugovor pročitala prije potpisivanja, ali se ove odredbe kojom je ugovorena njena obveza plaćanja naknade za obradu kredita ne sjeća pa se tako ne sjeća niti je li joj bilo što posebno pojašnjeno o toj naknadi u smislu koliko ista iznosi i na što se točno odnosi. Konačno, navodi da joj je ova naknada naplaćena već pri isplati odobrenih sredstava.

9. Ovakav iskaz tužiteljice iz kojeg jasno proizlazi da o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarala s tuženikom niti je to mogla, već joj je predmetni Ugovor o kreditu predočen kao gotov pa ga je takvog samo mogla prihvatiti ili ne prihvatiti, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično, a što pak znači da je navedena ugovorna odredba sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa stoga nije niti bilo moguće tužiteljicu na njen eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužiteljici nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 1,00% od sredstava koji su joj odobreni.

10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 6-9) kao i uvidom u dokumentaciju koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (stranica 69-71 te 89 i 90 te 140-149), a za koju tvrdi da je ista bila dostupna tužiteljici prije potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu, također je utvrđeno da niti u tom Ugovoru o kreditu niti u toj dokumentaciji nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužiteljici odobreni pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.434,64 eur tj. da joj vrati ono što je od nje primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u ovome predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05), a koja sadržajno odgovara odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05, na koji iznos je tužiteljici priznato pravo na zatezne kamate od 15.7.2004. do isplate temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91, koja sadržajno odgovara odredbi čl. 1115. ZOO/05, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

11. Naime, tuženik je već u odgovoru na tužbu naveo da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, dok je na ročištu 22.5.2025. (stranica 156) naveo da nije sporno da je tužiteljici predmetna naknada naplaćena u iznosu od 1.434,64 eur dana 15.7.2004.

12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO/05, nije još niti počeo teći.

13. Isto tako, sud nije prihvatio niti navod tuženika da bi tužiteljica trebala posebno dokazivati svojstvo potrošača smatrajući da je na tužiteljici teret dokaza o tome u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03). Naime, tužiteljica u svom iskazu navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana koji joj je bio potreban za osobne potrebe te da nije bila vlasnica niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu (stranica 6-9) jasno proizlazi da ga je ona u svojstvu korisnika kredita sklopila kao fizička osoba te da se radi o stambenom kreditu građana za kupovinu nekretnine pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužiteljica ovaj odobreni stambeni kredit koristila za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužiteljica isti nije koristila isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužiteljici jer ista ne može dokazivati negativne činjenice.

14. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 25.3.2025. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 22.5.2025. i 9.7.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi 33,23 eur jer tužiteljica tvrdi da je ovu sudsku pristojbu platila u tom iznosu, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 66,45 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.099,68 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da joj nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 28.8.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

15. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO/05.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćnicima tuženika