REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-722/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima iz Žurić i Partneri, odvjetničko društvo d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Ivana Adžića odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika ŠZ, odvjetničke vježbenice, dana 28. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu broj 58005/06 od 8. prosinca 2006. sklopljenog između tužitelja DZ, kao korisnika kredita, i prednika tuženika Societe Generale Splitska banka d.d., kao kreditora, kojim je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (tri posto) od iznosa odobrenog kredita te se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju DZ isplati iznos od 141,15 eur zajedno sa zateznom kamatom od 12. prosinca 2006. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju DZ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 8.12.2006. s prednikom tuženika Societe Generale Splitska banka d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 58005/06 te da mu je isti 12.12.2006. temeljem odredbe čl. 5. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.063,51 kn tj. 3,00% od iznosa odobrenog kredita. Tužitelj smatra da je prednik tuženika nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita kao jača ugovorna strana na koji način ga je doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Stoga je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Naime, prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o navedenoj ugovornoj odredbi, već je isti stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi", a nije mu niti prezentirao koje to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Kako je time tužitelju suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, to takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku - trgovca, kao drugu ugovornu stranu. Stoga tužitelj predlaže navedenu odredbu utvrditi ništetnom te temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima potražuje povrat isplaćenog iznosa od 141,15 eur zajedno sa zateznom kamatom od 12.12.2006. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev te prije upuštanja u raspravljanje o osnovu i visini tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare jer ako bi se utvrdila ništetnost dijela navedene odredbe ugovora, tada zastarni rok teče od dana sklapanja ugovora odnosno isplate po osnovi koja je naknadno otpala. Nadalje, ukoliko bi se predmetni postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, tada bi bio primjenjiv zastarni rok iz odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Pri tome napominje da tijek zastare potraživanja tužitelja nije prekinut podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutog od strane udruge Potrošač jer odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nisu bile predmetom raspravljanja u toj parnici. Tuženik ističe da su neosnovane i neutemeljene tvrdnje tužitelja da bi prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu jer propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade pri čemu tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama pri čemu ukazuje da je ova odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da se je o istoj pojedinačno pregovaralo jer su stranke izrijekom ugovorile primjenu Tarife te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Tuženik osporava suviše visoko određenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.468,38 eur jer sve što tužitelj može dobiti u slučaju eventualnog uspjeha u parnici je iznos od 141,15 eur zatražen kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva. Također prigovara i postavljenoj visini tužbenog zahtjeva te slijedom svega navedenoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška s time da u podnesku od 28.3.2025. (stranica 38) ipak čini nespornom visinu tužbenog zahtjeva, dok je na ročištu 22.5.2025. (stranica 39) naveo da nije sporno da je predmetna naknada tužitelju naplaćena 12.12.2006.
3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužitelj vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.468,38 eur naznačio očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom potražuje samo iznos od 141,15 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu održanom dana 22.5.2025. rješenjem (stranica 39) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 1.468,38 eur imajući u vidu da je tužitelj pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 eur nije naznačena suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužitelj na glavnicu od 141,15 eur potražuje i zatezne kamate i to od 12.12.2006., dakle, za razdoblje od skoro 19 godina.
4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 5- 20) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 41).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.
6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 58005/06 od 8.12.2006. (stranica 5-7, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 7.820,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, a da je u čl. 5. toga Ugovora o kreditu određeno da se tužitelju jednokratno odmah po potpisu toga ugovora naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa odobrenog kredita.
7. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.
8. Tužitelj u svom iskazu (stranica 41) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje motocikla koji mu je bio potreban za osobne potrebe jer nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva s time da u vrijeme sklapanja ovoga ugovora nije bio klijent prednika tuženika. Napominje da o pojedinim ugovornim odredbama nije pregovarao niti je to mogao jer mu je ovaj ugovor predočen kada je već bio sastavljen s time da ga je pročitao prije potpisivanja pa je vidio da je u čl. 5. ugovorena njegova obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, o toj naknadi mu nije ništa posebno pojašnjeno, već je to jednostavno bio uvjet sklapanja toga ugovora. Konačno, navodi da mu je ova naknada naplaćena na čin da su mu umanjena sredstva kredita pri isplati.
9. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarao s prednikom tuženika niti je to mogao jer je to jednostavno bio uvjet sklapanja toga ugovora, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično, a što pak znači da je navedena ugovorna odredba sastavni dio predmetnog tipskog ugovora pa stoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 3,00% od sredstava koji su mu odobreni.
10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 5-7) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 141,15 eur tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos je tužitelju priznato pravo na zatezne kamate od 12.12.2006. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.
11. Naime, tuženik je u podnesku 28.3.2025. (stranica 38) učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, dok je na ročištu 22.5.2025. (stranica 39) naveo da nije sporno da je predmetna naknada tužitelju naplaćena 12.12.2006.
12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.
13. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 26.3.2025. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 22.5.2025. i 9.7.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi zatraženih 26,55 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 53,09 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.079,64 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 28.8.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
14. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.
U Zagrebu, 28. kolovoza 2025.
Sutkinja:
Ivanka Brletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
- punomoćnicima tužitelja
- punomoćnicima tuženika
