REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-985/2025-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jeleni Nujić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. srpnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu Jelenu Nujić, odvjetnicu, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9012573094 od 8. lipnja 2007. ovjerenog kod javne bilježnice Marije Baković pod brojem OV-22112/07, sklopljenog između tužiteljice ŠF, kao korisnika kredita, i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditora, a kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., čl. 6.2. te čl. 11.9.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužiteljici ŠF isplati iznos od 4.147,11 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 0,43 eur od 1. rujna 2007.,

- 1,46 eur od 1. veljače 2008.,

- 4,29 eur od 1. ožujka 2008.,

- 7,96 eur od 1. travnja 2008.,

- 14,40 eur od 1. svibnja 2008.,

- 0,58 eur od 1. lipnja 2008.,

- 2,55 eur od 1. srpnja 2008.,

- 1,17 eur od 1. listopada 2008.,

- 20,54 eur od 1. studenog 2008.,

- 7,47 eur od 1. prosinca 2008.,

- 21,42 eur od 1. siječnja 2009.,

- 23,55 eur od 1. veljače 2009.,

- 24,48 eur od 1. ožujka 2009.,

- 21,54 eur od 1. travnja 2009.,

- 22,01 eur od 1. svibnja 2009.,

- 18,19 eur od 1. lipnja 2009.,

- 14,92 eur od 1. srpnja 2009.,

- 15,65 eur od 1. kolovoza 2009.,

- 18,21 eur od 5. rujna 2009.,

- 17,32 eur od 1. listopada 2009.,

- 15,53 eur od 1. studenog 2009.

- 18,89 eur od 1. prosinca 2009.,

- 21,34 eur od 1. siječnja 2010.,

- 25,28 eur od 1. veljače 2010.,

- 24,25 eur od 1. ožujka 2010.,

- 29,34 eur od 1. travnja 2010.,

- 28,23 eur od 1. svibnja 2010.,

- 30,55 eur od 1. lipnja 2010.,

- 45,96 eur od 1. srpnja 2010.,

- 42,66 eur od 1. kolovoza 2010.,

- 51,55 eur od 1. rujna 2010.,

- 48,69 eur od 1. listopada 2010.,

- 42,64 eur od 1. studenog 2010.,

- 54,34 eur od 1. prosinca 2010.,

- 68,90 eur od 1. siječnja 2011.,

- 58,86 eur od 1. veljače 2011.,

- 62,50 eur od 1. ožujka 2011.,

- 57,61 eur od 1. travnja 2011.,

- 58,35 eur od 1. svibnja 2011.,

- 77,80 eur od 1. lipnja 2011.,

- 79,11 eur od 1. srpnja 2011.,

- 95,90 eur od 1. kolovoza 2011.,

- 87,76 eur od 1. rujna 2011.,

- 78,79 eur od 1. listopada 2011.,

- 77,67 eur od 1. studenog 2011.,

- 76,87 eur od 1. prosinca 2011.,

- 80,81 eur od 1. siječnja 2012.,

- 84,96 eur od 1. veljače 2012.,

- 85,28 eur od 1. ožujka 2012.,

- 82,50 eur od 1. travnja 2012.,

- 83,87 eur od 1. svibnja 2012.,

- 85,22 eur od 3. lipnja 2012.,

- 83,11 eur od 1. srpnja 2012.,

- 83,80 eur od 1. kolovoza 2012.,

- 82,64 eur od 1. rujna 2012.,

- 79,56 eur od 6. listopada 2012.,

- 82,48 eur od 4. studenog 2012.,

- 83,86 eur od 3. siječnja 2013.,

- 84,06 eur od 8. siječnja 2013.,

- 83,21 eur od 1. travnja 2013.,

- 82,94 eur od 1. ožujka 2013.,

- 83,21 eur od 1. travnja 2013.,

- 80,82 eur od 1. svibnja 2013.,

- 74,44 eur od 1. lipnja 2013.,

- 74,27 eur od 3. srpnja 2013.,

- 75,65 eur od 1. kolovoza 2013.

- 78,23 eur od 3. rujna 2013.,

- 82,17 eur od 1. listopada 2013.,

- 80,14 eur od 1. studenog 2013.,

- 81,30 eur od 1. prosinca 2013.,

- 82,64 eur od 1. siječnja 2014.,

- 83,91 eur od 1. veljače 2014.,

- 85,66 eur od 1. ožujka 2014.,

- 85,13 eur od 1. travnja 2014.,

- 83,05 eur od 1. svibnja 2014., te na iznos od

- 163,16 eur od 30. svibnja 2014. sve do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužiteljici ŠF nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.505,95 eur u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 8.6.2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012573094 kojim joj je odobren kredit u iznosu od 24.788,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje. Tužiteljica tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteni odnosno posljedično ništetni kao što je to utvrđeno presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojima je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi podnijetoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača na način da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih tamo navedenih banaka, i ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je slijedom toga ništetna te u dijelu kojim je utvrđeno kako je isti u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako su navedene presude obvezujuće i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, to slijedom toga u tužbi predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi da su ništetni dijelovi odredaba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak sadržani u čl.1., čl. 6.2 te čl. 11.9. te dijelovi odredaba čl. 4., čl. 6.2. i čl. 11.8. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora. Istovremeno tvrdi da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa koji su plaćeni na temelju povećane kamatne stope i valutne klauzule zbog stjecanja bez osnove na strani tuženika pa u tužbi na ime preplaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope potražuje isplatu iznosa od 9.469,70 kn, a na ime preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule CHF potražuje isplatu iznosa od 34.077,94 kn, sve zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica u podnesku od 25.2.2022. (stranica 145-149) na ime preplaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope potražuje isplatu iznosa od 11.836,65 kn, a na ime preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule potražuje isplatu iznosa od 31.245,92 kn, sve zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos. Međutim, u podnesku od 5.4.2022. (stranica 155-157) tužiteljica je povukla tužbu u dijelu kojim je zahtijevala utvrđenje ništetnim dijelova odredaba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i u dijelu kojim je potraživala isplatu na ime preplaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope u iznosu od 11.836,65 kn zajedno sa zatraženom zateznom kamatom pa kako je tuženik u podnesku od 29.4.2022. (stranica 158) izjavio da se ne protivi takvom djelomičnom povlačenju tužbe, to je temeljem odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) rješenjem poslovni broj P- 4386/2021-21 od 31.8.2022. pravomoćno utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena.

3. Napominje se da je tužiteljica u podnesku od 26.5.2025. (stranica 207-210) uređujući tužbeni zahtjev zbog izmjene valute konačno zatražila isplatu iznosa od 4.147,05 eur umjesto isplatu iznosa od 4.147,11 eur pa kako je do ove razlike došlo samo zbog pogrešnog pretvaranja valute HRK u EUR odnosno zbog pogrešnog zbroja pojedinačno zatraženih iznosa, to je sud odlučivao o osnovanosti ukupno zatraženog iznosa od 4.147,11 eur smatrajući da time tužbeni zahtjev nije prekoračen jer tužiteljici nije dosuđeno više od zatražene 31.245,92 kn.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući i prigovor zastare jer je odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina s time da bi u konkretnom slučaju ovaj rok počeo teći od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu odnosno od dana plaćanja pojedinih anuiteta jer se radi o povremenom potraživanju uz napomenu da je ovaj rok svakako istekao 14.6.2019. za potraživanje s osnova preplate zbog jednostrano promjenjive kamatne stope ukoliko se i prihvati stav da bi došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, tuženik ističe da tužiteljica neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača jer je cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite preventivne prirode, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata pri čemu niti ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Stoga presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužiteljica kategoriji prosječnog potrošača o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi, raspravljalo u kolektivnom sporu. Osim toga, tužiteljica je predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila pa se odluke iz ovog kolektivnog spora ne mogu niti posredno primijeniti na auto kredite pri čemu tuženik napominje i to da je predmetni kredit zatvoren 12.6.2014. pa je ovaj Ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran čime je predmetni ugovorni odnos prestao, dok se odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe odnose samo na ugovorne odnose koji su na snazi. U odnosu na navode tužiteljice o ugovorenoj valutnoj klauzuli tuženik navodi da je sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ugovaranje takve klauzule dopušteno pri čemu iz zaključka Suda Europske unije u presudi C-81/19 proizlazi da su odredbe ugovora, a koje su odraz nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a ako bi sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se tužiteljica poziva, tada tuženik ističe da u predmetnom Ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama niti da se kredit otplaćuje u kunama. Nadalje, odredbama Zakona o zaštiti potrošača je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik tvrdi da takve neravnoteže nema te da su navedene ugovorne odredbe jasne i unesene u ugovor na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima. Također, tužiteljica je prije sklapanja ugovora od strane službenika tuženika mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, a o mogućim oscilacijama tečaja valute CHF je bila upoznata i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke, a osim toga je ovaj Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika. Nadalje, tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni pa je tuženik tužiteljici dao sve potrebne informacije s kojima je i sam raspolagao. Pored toga, tuženik ističe da je tužiteljica mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, dok tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule jer je i sam zadužen u predmetnoj valuti. U svakom slučaju tuženik smatra da tužiteljica ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da vještak fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu niti da se smatra da je bila ugovorena kuna. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 13- 34), provedeno je financijsko vještačenje (stranica 126-140 te 212), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 213).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012573094 od 8.6.2007. (stranica 13-17, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 24.788,34 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita kojeg je tužiteljica u cijelosti otplatila, a da je u čl.1., 6. i 11. toga Ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak odnosno da se navedeni kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja.

8. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovorenog tečaja CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare.

9. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je isti u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. potvrđena.

11. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) smatrajući da je u ovoj parnici, protivno navodu tuženika, vezan za takva utvrđenja navedenih sudova uz napomenu da ovaj sud nije prihvatio osnovanim navod tuženika da se navedene odluke ne bi mogle primijeniti u konkretnom slučaju iz razloga što je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja. Naime, ovaj sud je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja navedenih sudova iz izreke njihovih odluka, a ne za pojedine navode iz njihovog obrazloženja.

12. Pri tome se napominje da tužiteljica u svom iskazu (stranica 213) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno za osobne potrebe te da nije bila vlasnica niti obrta niti trgovačkog društva pa kada je u auto kući odabrala vozilo i rekla da bi ga kupila na kredit, rečeno joj je da joj kredit može odobriti tužena banka nakon čega je otišla u poslovnicu iste te joj je tamo ponuđeno sklapanje samo ugovora o kreditu koji je vezan uz valutu CHF pri čemu joj nije ništa pojašnjeno o toj valuti odnosno o postojanju bilo kakvog rizika sklapanja takvog ugovora. Ističe da nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama te da je ovaj ugovor pročitala prije potpisivanja, a da je predmetni kredit otplatila u cijelosti i to vlastitim sredstvima.

13. Dakle, i iz iskaza tužiteljice, kojeg je sud prihvatio kao istinit jer je isti iznesen logično i uvjerljivo, proizlazi da ju tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti jer ju nije upozorio na rizičnost ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dok je s druge strane tuženik u podnesku od 7.7.2025. (stranica 211) odustao od prijedloga da se kao svjedok sasluša njegova zaposlenica ĐF, koju je inače predložio saslušati na okolnost da je tužiteljica prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila informirana o svemu bitnom za donošenje valjane odluke. Stoga tuženik, u situaciji u kojoj je sud u ovom parničnom postupku temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. pa je na njemu teret dokaza na okolnost obavijesti koje je upravo on dao tužiteljici, kao određenom potrošaču, prije sklapanja ovog konkretnog ugovora, nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama u ovom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

14. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužiteljici morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

15. Provedenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (stranica 126-140), utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 31.245,92 kn pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno sa datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici.

16. Ovakvom nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica nije prigovorila, već je u podnesku od 25.2.2022. (stranica 145-149) sukladno istome specificirala tužbeni zahtjev, ali kako je tuženik u podnesku od 25.3.2022. (stranica 150-154) naveo da istome prigovara u cijelosti kao neosnovanom ističući da predmetni nalaz ne doprinosi rješenju ovoga spora jer je izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, s time da smatra da je vještak trebao izračunati i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom te da je, pored toga, trebao uzeti u obzir i ona razdoblja kada je tečaj bio niži od tečaja koji je važio na dan isplate kredita, to je sukladno odredbi čl. 260. ZPP-a ovaj vještak i usmeno saslušan na ročištu.

17. U svom usmenom očitovanju na ročištu 7.7.2025. (stranica 212) vještak Darko Prpić je naveo da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja, a vezano uz navode tuženika iz podneska od 25.2.2022. ističe da se razlika s osnove valutne klauzule izračunava na način da se primjenjuje anuitet banke u CHF umanjen za razliku s osnova promjene kamatne stope prema tečaju koji je primjenjivala banka te se uspoređuje sa kunskim iznosom primjenjujući tečaj na dan isplate kredita s time da su u pisanom nalazu i mišljenju iskazane i pozitivne i negativne razlike, dok se razlika s osnova kamatne stope izračunava primjenom početne ugovorene kamatne stope.

18. Nakon ovakvog usmenog očitovanja vještaka, sud je navedeni nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan ne smatrajući potrebnim isti dopunjavati sukladno prijedlozima tuženika jer je ovo vještačenje obavljeno prema zadatku određenom od strane ovoga suda pri čemu ovaj sud smatra da vještak nije niti trebao uzimati u obzir anuitete koje je tužiteljica platila po nižem tečaju CHF jer se ne radi o iznosima koje je tužiteljica od tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe primila da bi mu ih temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a bila dužna vratiti, već se radi o iznosima za koje je tuženik tužiteljici dug otpustio na temelju nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da tuženik uostalom u ovome postupku ne zahtijeva povrat stečenog bez osnove jer nije postavio niti protutužbeni zahtjev niti je istakao prigovor radi prijeboja.

19. Temeljem objedinjenog pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. ovaj sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer sukladno tome pravnom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite pa kako iz navedenoga proizlazi da zastarni rok za utuženo potraživanje, s obzirom se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, nije protekao jer od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača u pogledu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., pa do 25.5.2021., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina.

20. Pri tome se napominje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, a taj parnični postupak je pokrenut podnošenjem tužbe od 4.4.2012., dok predmetno potraživanje dospijeva u razdoblju od 1.9.2007. do 30.5.2014. pa isto niti djelomično nije obuhvaćeno navedenim rokom zastare jer je za cijelo do tada dospjelo potraživanje danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare što znači da je temeljem odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počela teći iznova, a da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

21. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci pod točkom II. odnosno tužiteljici je temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja te sukladno pravilnoj pretvorbi valute HRK u sada važeću valutu EUR ukupno dosuđen iznos od 4.147,11 eur na ime preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli pri čemu joj je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

22. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 1. ZOO-a.

23. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 23.8.2021. i 25.2.2022. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 20.1.2022., 13.6.2022. i 7.7.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 1.200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 52,13 eur te trošak sudske pristojbe na presudu od 31.8.2022. iznosi 87,92 eur, a čemu je pribrojena polovica troška financijskog vještačenja koja iznosi 165,90 eur pa to sveukupno daje iznos od 1.505,95 eur koliko je tuženiku i naloženo da joj nadoknadi na ime parničnog troška pod točkom III. izreke. Naime, tužiteljici je kao opravdan trošak dosuđen trošak financijskog vještačenja u polovičnom iznosu imajući u vidu da je tužiteljica uplatila predujam za financijsko vještačenje u ukupnom iznosu od 331,81 eur zato što je isto predložila provesti kako na okolnost utvrđenja preplate zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli tako i na okolnost preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u kojem dijelu je kasnije povukla tužbu.

24. Pri tome tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 5.4.2022. i 26.5.2025. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice s obzirom na to da tužiteljica u podnesku od 5.4.2022. samo djelomično povlači tužbu pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a što je mogla učiniti već u podnesku od 25.2.2022. imajući u vidu da se očigledno radi o pravnom shvaćanju toga suda od 31.1.2022., dok je u podnesku od 26.5.2025. samo izrazila svoje potraživanje u valuti EUR, iako to nije bila dužna učiniti.

25. S druge strane, sud je pod točkom IV. izreke, unatoč djelomičnom povlačenju tužbe, odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška po tom osnovu iz razloga što se konkretno radi o situaciji kada je isti trošak zastupanja i u odnosu na prvotno postavljen tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu od 5.718,04 eur i u odnosu na zahtjev tužiteljice nakon djelomičnog povlačenja tužbe u iznosu od 4.147,11 eur pa tada tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška zbog djelomičnog povlačenja tužbe jer je, dakle, isti trošak zastupanja tuženika u odnosu na oba ta zahtjeva s obzirom su oba obuhvaćena istim tarifnim razredom prema Tarifi odnosno u oba slučaja se radi o istom trošku zastupanja tj. 100 bodova po svakoj parničnoj radnji.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužiteljice

- punomoćnici tuženika