Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-298/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Kristini Vukelić Aničić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirep, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatska - Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, Zagreb, Sarajevska 7, zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi stranka protiv presude na temelju priznanja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-66/2021-14 od 23. veljače 2023., 28. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-66/2021-14 od 23. veljače 2023. ispravljena rješenjem toga suda posl.br. Pr-66/2021-18 od 23. ožujka 2023. u točki II. izreke.

r i j e š i o  j e

I.Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužitelja protiv dosuđujućeg dijela točke I. izreke presude na temelju priznanja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr- 66/2021-14 od 23. veljače 2023. ispravljene rješenjem toga suda posl.br. Pr-66/2021- 18 od 23. ožujka 2023. za iznos od 151,00 eur/1.137,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje odluka o trošku sadržana u točki I. izreke presude na temelju priznanja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-66/2021-14 od 23. veljače 2023. ispravljene rješenjem toga suda posl.br. Pr-66/2021-18 od 23. ožujka 2023. u dosuđujućem dijelu za iznos od 134,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom

III. Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se odluka o trošku u očito odbijajućem dijelu točke I. izreke te se nalaže tuženiku da parnični trošak tužitelju isplati na žiro račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa odvjetnika u Zagrebu, IBAN: [broj bankovnog računa] te se nalaže tuženiku da povrh iznosa od 134,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznos od 82,93 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate sve na žiro račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa odvjetnika u Zagrebu, IBAN: [broj bankovnog računa] sve u roku od 15 dana

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe te odgovora na žalbu kao i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 151,00 eur/1.137,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 134,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom tok je u točki II. izreke kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 151,00 eur / 1.137,70 kuna iz točke I. izreke presude s pripadajućom zateznom kamatom na žiro račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa odvjetnika u Zagrebu, IBAN: [broj bankovnog računa].

2. Tužitelj žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke, očito odbijajući dio odluke o trošku sadržane u točki I izreke te točku II. izreke u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 151,00 eur s zakonskom zateznom kamatom na žiro račun punomoćnika sve zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. i st.2. t.11. . Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tužitelj predlaže uvaženje žalbe uz naknadu mu troškova žalbenog postupka.

4. Tuženik pak žalbom pobija odluku o trošku u dosuđujućem dijelu točki I. izreke prvostupanjske odluke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da je prvostupanjski sud o trošku pogrešno odlučio primjenom odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a te pogrešno obvezao tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju predlažući da se njegova žalba uvaži na način da se tužitelja obveže na naknadu mu parničnog troška te da mu se naknade troškovi žalbenog postupka.

5. Tuženik nije od odgovorio na žalbu tužitelja dok tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode tuženika smatrajući da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na naknadu troška tužitelju prema odredbi čl. 154.st.1.

ZPP-a pa predlaže odbijanje žalbe tuženika.

6. Žaba tužitelja je u odnosu na točku I. izreke prvostupanjske presude nedopuštena, u odnosu na točku II. izreke neosnovana dok je u odnosu na odluku o trošku djelomično osnovana.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Prvostupanjski sud donosi u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 151,00 eur / 1.137,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom donosi presudu na temelju priznanja uz utvrđenje da je tuženik nakon prvotno dostavljenog odgovora na tužbu u kojemu je smatrao osnovanim pravni osnov tužbenoga zahtjeva ali je djelomično prigovarao visini potraživanja, u nastavku postupka nakon dostave sukladnog izračuna od strane Područnog ureda HZMO-a u Vukovaru i preciziranja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja u podnesku od 24. kolovoza 2021. priznao postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 18.veljače 2022. za isplatu iznosa od 151,00 eur / 1.137,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom na način naveden u točki I. izreke pa u smislu odredbe čl. 331.st.1. ZPP-a udovoljava tom dijelu zahtijeva tužitelja te odlučuje kao u točki I. izreke.

9. U točki II. izreke prvostupanjski sud kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 151,00 eur na žiro račun punomoćnika tuženika uz obrazloženje da je odredbom čl. 86. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj 115/16., 106/18., 121/19. i 32/20., u daljnjem tekstu: ZPD) propisano da tijela državne uprave i pravosudna tijela i druga državna tijela, tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe, obavljaju isplate primitaka koji se smatraju dohotkom obveznicima poreza na dohodak te isplate primitaka koji se ne smatraju dohotkom, odnosno na koje se ne plaća porez na dohodak fizičkim osobama na njihov žiro račun kod banke, a iznimno na njihov tekući račun sukladno posebnim propisima te u gotovom novcu na propisan način, s tim da ministar financija pravilnikom propisuje isplate primitaka koje se mogu izvršiti na tekući račun, odnosno u gotovom novcu.

10. Obrazlaže prvostupanjski sud da je Pravilnikom o porezu na dohodak (Narodne novine broj 10/17., 128/17., 106/18., 1/19., 80/19., 1/20. i 74/20., u daljnjem tekstu: Pravilnik o porezu, u čl. 92. razrađena citiranu odredbu čl. 86. ZPD-a te određeno da u skladu s čl. 86. ZPD-s tijela državne uprave i sudbene vlasti te druga državna tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe obavljaju isplate primitaka fizičkim osobama, na njihov žiro račun kod banke odnosno nerezidentima na njihov račun; iznimno od st. 1. ovoga članka navedena tijela, organizacije odnosno osobe mogu obveznicima poreza na dohodak, odnosno fizičkim osobama isplatiti na njihov tekući račun kod banke primitke, među ostalim, po osnovi nesamostalnog rada iz čl. 21. Zakona. Ističe prvostupanjski sud da je Ugovor koji je protivan prisilnim propisima ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) pa zaključuje da iako opsegom punomoći koju je tužitelj izdao punomoćniku (koja je ugovor o nalogu) tužitelj ovlašćuje punomoćnika da primi novac i da o tome izda potvrdu, takav Ugovor da ne može biti protivan imperativnom propisu pa imajući u vidu kogentnu narav odredbe čl. 86. ZPD-a te odredbu čl. 433. a ZPP-a zaključuje da nije moguće isplatu razlike plaće izvršiti na žiro račun punomoćnika tužitelja već isključivo na račun tužitelja osobno pa o tom dijelu tužbenog zahtjeva odlučuje kao u točki II. izreke presude.

11. Odlučujući o parničnom trošku prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 154.st.1. ZPP-a a polazeći od vrijednosti predmeta spora te visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelju priznaje pravo na naknadu troška za sastav tužbe i zahtjeva za mirno rješenje spora te za sastav podneska od 12. ožujka.2021. sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznaje pravo na naknadu u iznosu od po 312,50 kn za svako dok u odnosu na podnesak od 24. kolovoza 2021. kojim tužitelj precizira tužbeni zahtjev prema Tbr.8.t.3. Tarife priznaje pravo na naknadu u iznosu od 78,12 kn računajući i pripadajući pdv, a ne u punom iznosu kako je to tužitelj zatražio, slijedom čega u konačnosti tuženika obvezuje na naknadu parničnog troška tužitelju u ukupnom iznosu od 134,80 eura/1.015,62 kn te odlučuje kao u točki I. izreke.

12. Odlučujući o žalbi tužitelja prvenstveno valja istaći da je tužitelj tužbeni zahtjev precizirao podneskom od 24. kolovoza 2021. na način da je istim zatražio isplatu iznosa od 151,00 eur /1.137,70 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to naznačeno u toči I. izreke pobijane presude koji tužbeni zahtjev tužitelja je tuženik priznao tako da je prvostupanjski sud odlučujući o tom zahtjevu u smislu odredbe čl. 331.st.1. ZPP-a donio presudu na temelju priznanja te odlučio kao u točki I. izreke pa tužitelj čiji tužbeni zahtjev je u tom dijelu u cijelosti prihvaćen nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv točke I. izreke prvostupanjske presude.

13. Naime, podnesenom žalbom tužitelj kao žalitelj u situaciji kao što je konkretna kada je njegov tužbeni zahtjev za isplatu u pogledu visine i tijeka kamate u točki I. izreke u cijelosti prihvaćen podnošenjem žalbe protiv točke I. izreke ne može postići boju pravnu zaštitu niti veću pravnu korist od one koja je ostvarena prihvaćanjem njegova zahtjeva.

14. Ovo sve uzimajući u obzir i odredbu čl. 48. st. 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22 – ispravak) prema kojem se u sudskim aktima u razdoblju dvojnog iskazivanja iz članka 43. stavka 1. ovoga Zakona dvojno iskazuje ukupan iznos novčane obveze ili prava uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona a na koji način je konkretno postupljeno.

15. Slijedom iznijetog žalbu tužitelja protiv točke I. izreke prvostupanjske presude s obzirom da ju je podnijela osoba koja nema pravnog interesa za podnošenje žalbe temeljem odredbe čl. 358.st.3. u svezi s čl. 367.st.1. ZPP-a valjalo je odbaciti te odlučiti kao u točki I. izreke i ovog rješenja.

16. Protivno žalbenim navodima tužitelja u donošenju pobijane presude u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 151,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom na žiro račun punomoćnika tuženika te u pobijanom očito odbijenom dijelu odluke o trošku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tužena sadržajem žalbe. U tom dijelu u pobijanoj odluci su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava i provedenih dokaza te odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

17. U postupku donošenja pobijane odluke u tom dijelu nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP). Isti tako, protivno žalbeni navodima tužitelja nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. ZPP-a.

18. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv odbijajuće dijela točke II. izreke prvostupanjske presude za navesti je da o tom dijelu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud nije donio presudu na temelju priznanja ( presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja iz čl. 331.st.1. ZPP-a) pa je tužitelju u tom dijelu donesenu prvostupanjsku presudu dopušteno pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

19. U odnosu na ovaj odbijajući dio pobijane prvostupanjske odluke neosnovano tužitelj sadržajem žalbe smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije udovoljio njegovu zahtjevu za isplatu pripadajućeg te suđenog iznosa razlike mirovine na žiro račun punomoćnika tužitelja te je pravilno prvostupanjski sud kao neosnovan u tom dijelu odbio zahtjev tužitelja te odlučio kao u točki II. izreke prvostupanjske odluke.

20. Odlučujući o tom dijelu zahtjeva tužitelja protivno žalbenim navodima tužitelja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 86 ZPD-a razrađeno u odredbi čl. 92. Pravilnika o porezu na dohodak kojom odredbom je određeno da u skladu s člankom 86. ZPD tijela državne uprave i sudbene vlasti te druga državna tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe obavljaju isplate primitaka fizičkim osobama, na njihov žiro račun kod banke odnosno nerezidentima na njihov račun; iznimno od stavka 1. ovoga članka navedena tijela, organizacije odnosno osobe mogu obveznicima poreza na dohodak, odnosno fizičkim osobama isplatiti na njihov tekući račun kod banke primitke, među ostalim, po osnovi nesamostalnog rada iz članka 21. Zakona.

21. S obzirom na ovakve kogentne odredbe pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe Ugovora o nalogu-punomoći sklopljene između tužitelja i njegova punomoćnika koje sadrže ovlaštenje punomoćnika da isti u ime tužitelja od tuženika te državnog tijela prima novac, pa time i neisplaćenu mu razliku mirovine u smislu odredbe čl. 322. st.1 ZOO ništetne, jer temeljem naprijed citiranih kogentnih odredbi proizlazi da nije moguće isplatu razlike mirovine izvršiti na žiro račun punomoćnika tužitelja, već isključivo na račun tužitelja osobno.

22. Ugovor koji je protivan prisilnim propisima ništetan je (članak 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), pa iako opseg punomoći određuje stranka (tužitelj je ovlastio punomoćnika da primi novac i da o tome izda potvrdu), isti ne može biti protivan imperativnom propisu.

23. Naprijed izraženi pravni stav sukladan je i stavu zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Rijeci održane 14. travnja 2022. pa je u toliko od irelevantnog značenja pozivanje tužitelja na sadržaj drugih odluka.

24. Zbog navedenog žalbu tužitelja protiv točke II. izreke pobijane odluke temeljem odredbe čl. 368.st.1. ZOO-a kao neosnovanu valjalo je odbiti te odlučiti kao u izreci ove presude.

25. S druge strane, u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka na račun punomoćnika tužitelja ograničenje ne postoji u nekoj kogentnoj normi a kako iz priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik ovlašten primati novac, to proizlazi da je isti ovlašten primiti parnični trošak.

26. Zbog navedenog osnovano tužitelj sadržajem žalbe upire da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te pogrešno postupio kada nije udovoljio zahtjevu tužitelja za isplatu parničnog troška na račun punomoćnika tužitelja pa je prvostupanjsku odluku o trošku sadržanu u točki I. izreke u tom očito odbijajućem tijelu po žalbi tužitelja temeljem odredbe čl. 380.t.3. ZPP-a valjalo preinačiti te odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

27. Ispitujući pravilnost odluke o parničnog trošku po žalbi tuženika u dosuđujućem dijelu za istaći je da je odlučujući o parničnom trošku protivno žalbenim navodima tuženika pravilno prvostupanjski sud visinu troška tužitelja odmjerio prema vrijednosti predmeta spora te visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu kojeg je tuženik po podnesku tužitelja od 24. kolovoza 2021. priznao te je pravilno cijeneći uspjeh tužitelja u parnici vezano uz visinu konačno postavljenog i priznatog zahtijeva, tužitelju priznao pravo na naknadu troška.

28. Iako se je prvostupanjski sud odlučujući o trošku pogrešno pozvao na odredbu čl. 154.st.1. ZPP-a umjesto pravilno na odredbu čl. 154.st. 5. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pravilnom primjenom te zakonske odredbe valjalo bi jednako odlučiti o obvezi tuženika na naknadu troška tužitelju.

29. Naime tužitelj je u postupku uspio s zahtjevom za isplatu zahtijevanog iznosa od 151,00 eur a odbijen s zahtjevom da novčani iznos isplati na žiro račun punomoćnika, vezano odlučivanje o kojem zahtjevu nisu nastali posebni troškovi pa kako tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi to je pravilno prvostupanjski sud tuženika obvezao na naknadu svih troškova tužitelju prema visini konačno postavljenog te priznatog tužbenog zahtjeva.

30. Na žalbene navode tuženika valja istaći da na pravilnost i zakonitost odluke o trošku pobijanom dijelu toč. I. izreke nisu od odlučnog značenja navodi tuženika da je tužitelj podneskom od 24. kolovoza 2021. smanjio tužbeni zahtjev s iznosa od 2.420,86 eur/18.240,00 kn na iznos od 150/91 eur/ 1.137,70 kn koji je tuženik u konačnosti priznao, koje smanjenje ima značenje te učinak djelomičnog povlačenja tužbe kojem se tuženik nije protivio. Ovo iz razloga jer tuženik u odnosu na ovaj dio nije imao posebnih troškova pri čemu je pobijana odluka o trošku u dosuđujućem dijelu točki I. izreke u cijelosti donesena u skladu s načelom gubitnik plaća. Ovo iz razloga jer je tuženik dao povoda tužbi jer spor nije riješio u mirnom postupku, u mirnom postupku ili pak odgovoru na tužbu nije izričito priznao tužbeni zahtjev glede visine niti u iznosu od 151,00 eur već je to učinio tek podneskom od 18. veljače 2022. pa ga je pravilno prvostupanjski sud obvezao na naknadu prouzročenog troška tužitelju prema visini tog konačnog te priznatog zahtjeva.

31. Ispitujući pravilnost odluke o trošku u očito odbijajućem dijelu po žalbi tužitelja za navesti je da osnovano tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada trošak zastupanja tužitelju po punomoćniku odvjetniku za potrebne i priznate radnje sastava tužbe (Tbr.7.t.1.- 25 bodova) zahtjeva za mirno rješenje spora (25 bodova) , sastava obrazloženog podneska od 12. ožujka 2021. (Tbr.9.t.1. -25 bodova) te podneska od 24. kolovoza 2021. (Tbr. 8.t.3.-6,25 bodova) prema vrijednosti boda od 1,33 eur /10 kn umjesto ispravno prema vrijednosti boda od 1,99 eur/15,00 kn

32. Naime, Upravni odbor Hrvatske odvjetničke komore je na sjednici održanoj 24. listopada 2022. donio Izmjenu Tarife kojom je u čl. 1. navedeno da se mijenja Tbr. 50. Tarife na način da vrijednost boda iznosi 1,99 eur/15,00 kn (ranije 10,00 kn), dok je čl. 2. određeno da Izmjena Tarife stupa na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama. Izmjena je stupila na snagu 5. studenog 2022., dok je odluka u ovom predmetu donijeta 23. veljače 2023.

33. Prema odredbi Tbr. 48. st. 3. Tarife određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

34. Stoga neovisno o tome kada su radnje punomoćnika poduzete sud prilikom određivanja troškova postupka primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke. Zbog navedenog prvostupanjski sud je pravilnom primjenom citiranih odredbi Tarife trebao o visini troškova zastupanja odlučiti primjenom Tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, a to je datum donošenja presude, za sve radnje, pa tako i za trošak sastava tužbe, zahtjeva za mirno rješenje spora te podneska od 12. ožujka 2021. i 24. kolovoza 2021. prema vrijednosti boda od 1,99 eur a ne u visini od 1,33 eur kako je to učinio prvostupanjski sud.

35. Vezano uz sastav podneska od 24. kolovoza 2021. neosnovano tužitelj sadržajem žalbe smatra da mu za sastav istog pripada pravo na nagradu prema Tbr. 8.t.1. jer se ne radi o obrazloženom podnesku već podnesku kojim tužitelj precizira visinu tužbenog zahtjeva prema pribavljenim podacima pa je pravilno prvostupanjski sud naknadu tužitelju za sastav istog odmjerio prema Tbr. 8.t.3. Tarife.

36. Međutim, osnovano tužitelj navodi da je nepriznavanjem naknade troška za pristup ročištu od 3. svibnja 2022. pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer iz stanja spisa ne proizlazi da je punomoćnik tužitelja pravovremeno obavješten o odgodi predmetnog ročišta pa kako je isti tom zakazanom ročištu pristupio to mu prema Tbr.8.t.3. pripada pravo na naknadu troška zastupanja u visini od 25 bodova uvećano za PDV od 25% prema vrijednosti boda od 1,99 eur, ukupno 15,55 eur.

37. Obzirom na naprijed iznijeto tužitelju na ime naknade troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ovom postupku pripada pravo na naknadu ukupnog iznosa od 217,73 eur pa kako je prvostupanjskom odlukom tužitelju već dosuđen iznos od 134,80 eur to je tuženika valjalo obvezati na naknadu tužitelju daljnjeg iznosa parničnog troška u visini od 82,93 eur te odlučiti kao u točki III. izreke ovog rješenja.

38.Slijedom svega naprijed iznijetog temeljem odredbe čl. 368 .t. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude dok je temeljem odredbe čl.367.t.1. te čl. 380.t.1. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

39. S obzirom da je tužitelj u žalbenom postupku uspio samo u neznatnom dijelu za koji nisu nastali posebni troškovi odbijen je njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška kao i njegov zahtjev tužitelja za sastava odgovora na žalbu tuženika jer je ocijenjeno da isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a pa je temeljem odredbe čl. 166. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

40. Tuženik nije uspio s žalbom pa mu nije priznato pravo na naknadu žalbenog troška.

U Rijeci, 28. kolovoza 2025.

Sutkinja

Kristina Vukelić Aničić