R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-254/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Jeliću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tužene Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 17. srpnja 2025., u nazočnosti tužitelja NŽG osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Mirka Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu i zamjenice punomoćnika tužene NŽ, odvjetničke vježbenice, nakon javne objave presude, 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103773044 od 24. prosinca 2007.g. solemniziranog po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod brojem OV-24724/07 dana 27. prosinca 2007.g. -- sklopljenog između tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB:23057039320 kao kreditora i tužitelja NŽG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, EŽG kao sudužnika i EŽ kao založnog dužnika u članku 10, u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana....".

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju NŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 879,40 eura (slovima: osam stotina sedamdeset devet eura četrdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4,5% uvećanoj za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju NŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 734,73 eura (slovima: sedam stotina trideset četiri eura sedamdeset tri centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4,5% uvećanoj za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu koji je istaknuo tuženik Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, u odgovoru na tužbu od 10. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 24. prosinca 2007. tužitelj OŽG kao korisnik kredita i tužitelj EŽG kao sudužnik, te EŽ kao založni dužnik sklopili su Ugovor o kreditu broj: 51400607-5103773044 solemniziran po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod brojem OV-24724/07, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju UŽG kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznos od 150.700,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Istim Ugovorom ugovoren je rok vraćanja kredita od 360 mjeseci s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 797,60 CHF. Tužitelj prvenstveno napominje kako se ovdje radi o tipskom ugovoru o kreditu kojim je u članku 10. "Naknada" ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade zahtjeva i odobrenja kredita 1,00% iznosa kredita te je navedeno da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva tj. bankarskih usluga po kreditnom zahtjevu nepoštena i ništetna.

1.1. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presudu EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama suda EU u predmetu C- 84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U citiranim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (sud koristi termin "naknade za otvaranje") utvrđeno je da članak 2, članak 4 stavak 2 i članak 5 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4 stavka 2 te direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3 stavak 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

1.2. Nadalje, da je test nepoštenosti preuzet iz članka 3 stavak 1 Direktive 93/13/EEZ te da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio sadržan u članku 81 stavku 1 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP/03). Tužitelj ističe da činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, a tuženik da nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka

odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

1.3. Dalje navodi da u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dodatno tužitelj ističe kako je člankom 81 stavkom 1 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 istog članka propisano:

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.4. Slijedom navedenoga, tužitelj ističe da ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, odnosno da se pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja na način da je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini 1,00 % iznosa kredita što je iznosilo 1.507,00 chf. Kako je tečaj chf na dan 04. siječnja 2008.g. iznosio 4,470352 kn iznos od 1.507,00 chf po srednjem tečaju iznosio je 6.736,82 kn ili 894,13 eur što predstavlja visinu tužbenog zahtjeva.

1.5. Na pripremnom ročištu održanom 17. travnja 2025. tužitelj je istaknuo da je u tužbi omaškom pogrešno naznačio vrijednost predmeta spora kada je u istoj naveo iznos od 894,13 eura te je u skladu sa vrijednosti predmeta spora koju je i sam tuženik naznačio u odgovoru na tužbu naznačio iznos od 879,40 eura. Visina tužbenog zahtjeva između stranaka nije bila sporna kako je to sud utvrdio rješenjem na pripremnom ročištu održanom 17. travnja 2025.

1.6. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnost i nepoštenost odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607-5103773044 od 24. prosinca 2007. u članku 10, u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade naiznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana...." te da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos plaćene naknade u iznosu 879,40 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te da mu naknadi prouzročene troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da Je odredbom članka 16. Ugovora o kreditu broj 5103773044 od 24. prosinca 2007. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke čime su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Dakle, da su sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom istovjetni pa da je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

2.1. O prigovoru mjesne nenadležnosti odlučeno je raspravnim rješenjem od 17. travnja 2025., a odluka suda obrazložena je u ovoj odluci (odluci o glavnoj stvari).

2.2. Tuženik dalje navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani, da tužitelj svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no da pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna.

2.3. Tuženik ukazuje kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju te da je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora.

2.4. Tuženik ističe da je naknada naplaćena u iznosu od 6.625,83 HRK, što preračunato po fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,5345 HRK) iznosi 879,40 EUR, a iznos naplaćene naknade vidljiv je na pregledu prometa po računu. Tuženik ističe da je naplaćeni postotak u skladu s Odlukom banke o visini kamatnih stopa i naknada. Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga.

2.5. Nadalje, da je iznos naknade tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu da objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Nadalje, da nigdje nije propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Pitanje naknade za obradu kredita danas je jednako uređeno kao i u vrijeme kada je sam tužitelj sklapao ugovor s tuženikom. Dakle, da je naknada za obradu kredita dovoljno jasno određena da se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti. Sama naknada da je plaćena iz ugovorenog kredita, stoga da je nemoguća pretpostavka da tužitelj nije bio upoznat i suglasan s predmetnom ugovornom odredbom. Tužitelj je digao namjenski kredit za određeni iznos i taj je kredit trebao biti dostatan ne samo za iznos kupovnine koju je podmirio iz ugovorenog namjenskog kredita, već i za druge unaprijed komunicirane iznose, kao primjerice iznos same naknade za obradu kredita. Da se o svim predviđenim iznosima koji bi ulazili u iznos kredita nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj ne bi tražio upravo ugovoreni iznos kredita, već bi mu odobreni kredit bio manji.

2.6. Tuženik dalje navodi da je potpuno paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Na navedenu okolnost da je Sud Europske unije već iznio stajalište u presudi C-621/17 od 03.10.2019., a koje je bazirano na tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

2.7. Tuženik nadalje ukazuje na činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo.

2.8. Tuženik navodi da tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, da pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Nadalje, da Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije da također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Nadalje, da niti Zakon o bankama (NN84/02 i 12/06) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK) te da je upravo kroz ZOKI i ZPK, zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade za obradu kredita i na taj način priznao opravdanim naplatu takve naknade kao posebne usluge. Dodatno ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovakav način, naknadi je priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj.

2.9. Zaključno ističe i prigovor zastare te navodi da je za kondemnatorni dio tužiteljevog zahtjeva nastupila zastara iz kojeg razloga tužitelj niti ne može imati pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat veće plaćenog temeljem ništetne odredbe. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave te saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja. Tuženik je predložio izvršiti uvid u materijalne dokaze te saslušati u svojstvu svjedoka OŽ, djelatnika tuženika.

4.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5103773044 od 24. prosinca 2007. (str. 5-15 spisa) te otplatni plan (str.16-23 spisa). U postupku je saslušan svjedok UŽ te tužitelj OŽG kao stranka u svrhu dokazivanja (str.126-129).

4.2. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.3. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Između parničnih stranaka nije sporno da su dana 24. prosinca 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: 51400607-5103773044, koji je solemniziran po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod brojem OV-24724/07, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju UŽG kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznos od 150.700,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje, da je ugovoren je rok vraćanja kredita od 360 mjeseci s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 797,60 CHF te da je člankom 10. ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade zahtjeva i odobrenja kredita 1,00% iznosa kredita u kojoj je navedeno da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

5.1. Iz odredbe članka 3. Ugovora je vidljivo da se radi stambenom kreditu građana što znači da tužitelj ima svojstvo potrošača (str. 5 spisa).

5.2. Visina tužbenog zahtjeva također nije sporna. Naime, sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelju naplaćena naknada u iznosu 879,40 eura te da je iznos naplaćene naknade vidljiv na pregledu prometa po računu.

6. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, dakle valjanost odredbe članka 10. Ugovora o kreditu te je li tužiteljevo potraživanje u zastari.

7. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

7.1. O prigovoru mjesne nenadležnosti odlučeno je raspravnim rješenjem od 17. travnja 2025., a odluka suda obrazložena je u ovoj odluci (odluci o glavnoj stvari). Odredbom članka 70. stavka 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa te stavkom 5. da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

7.2. Iz spornog Ugovora proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istoga, za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora, ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, ovdje tuženika (str. 12 spisa). Po ocjeni ovog suda takva ugovorna klauzula je nepoštena odredba ugovora jer se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj ugovorne stranke nisu posebno pregovarale.

7.3. Zakon o zaštiti potrošača propisuje pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te je posebno propisano člankom 1 a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i sa aktom Europske unije i to Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

7.4. Upravo ova Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom je ZZP. Odredbom članka 49. stavka 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP).

7.5. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (članak 50. stavak 1. ZZP). Također, vezano za praksu Suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.6. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana već je sastavni dio tipskog (unaprijed formuliranog) ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, budući da bi tužitelj, koji ima prebivalište u [adresa] (teret dokaza da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije imao prebivalište na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu je na tuženiku) radi ostvarenja svojih prava i obveza bio u obvezi putovati u Rijeku, što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu jer bi to za tužitelja iziskivalo dodatne troškove i vrijeme, čime se tužitelju ograničava pravo na pristup sudu. Kako iz navedenog proizlazi da su ispunjene pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a, to ovaj sud takvu odredbu ugovora smatra nepoštenom.

7.7. Nadalje, prema odredbi članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu: ZPK) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

7.8. Prema odredbi članka 19.l stavka 1. ZPK u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

7.9. Kako je predmet spora potraživanje po osnovi ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a tužitelj je kao korisnik tog kredita potrošač u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju, u takvim konkretnim okolnostima tužitelj koji ima prebivalište u [adresa], pravilno je podnio predmetnu tužbu pred prvostupanjskim sudom u [adresa] kao mjesno nadležnom sudu za postupanje u ovom postupku, a podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Slavonskom Brodu tužitelj je iskoristio pravo izbora koje mu pruža citirana odredba članka 19.I stavka 1. ZPK, stoga je odlučeno kao u izreci raspravnog rješenja ovoga suda od 17. travnja 2025.

8. Sporne činjenice sud je utvrdio čitanjem Ugovora o kreditu, saslušanjem svjedoka UŽ, djelatnika tuženika te saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja.

8.1. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je 2007. godine otišao u Erste banku u Požegu jer u to vrijeme u [adresa] nije postojala Erste banka te se informirao o uvjetima kreditiranja kojom prilikom je dobio letak sa potrebnim obavijestima. U tom letku uglavnom piše kolika je kamata, kolika je visina primanja potrebna za kredit. U to vrijeme su bila potrebna "dobra primanja" da bi se mogao dobiti kredit. Dobio je hrpu papira pisanih malim slovima sa svim informacijama koje se ne mogu niti pročitati. Za naknadu se ne može sjetiti je li prethodno bio upoznat da će biti naplaćena. Sjeća se da je dobio hrpu papira koju je trebao odnijeti ovjeriti kod javnog bilježnika i sve što zna je da je ondje potpisao sve što je trebao i da je platio naknadu čija visina ga je iznenadila jer je dosezala iznos jedne plaće. Upitan je li mogao mijenjati odredbe ugovora, tužitelj je iskazao da nije mogao ništa mijenjati i da je dobio ugovor odnosno hrpu papira koja ga je samo "dočekala", a u banci mu nisu objašnjavali odredbu o naknadi i na što se ta naknada odnosi, više su se bazirali na iznos kredita i ostale uvjete kreditiranja. Pročitao je osnovne odredbe ugovora npr. koliki je iznos kredita, kolika mu je rata i kolika je kamata, a nije imao nedoumica prije potpisivanja Ugovora o kreditu. Od osobnog bankara dobio je standardno uobičajene informacije, nije bilo nikakvog nagovaranja vezano za podizanje kredita. Prije potpisivanja ugovora o kreditu postavio je uobičajena pitanja prilikom podizanja kredita u smislu visine rate, koliki iznos najviše može dobiti i slično.

8.2. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan obzirom da je potvrdio bitne sastojke iz Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog postupka.

8.3. Iz Iskaza svjedoka UŽ proizlazi da se radilo o stambenom kreditu, da su Uvjeti kreditiranja bili definirani odlukom banke odnosno uprave banke jer uprava banke donosi odluku o visini naknade i načinu otplaćivanja. Klijent bude informiran o uvjetima kreditiranja, prilikom dolaska u banku dobije letak sa potrebnim informacijama. Kada se definiraju uvjeti kredita s klijentom se prođu i svi potrebni koraci oko realizacije istog, a svaki kreditni savjetnik ima svoje letke. O naplati naknade klijent je bio informiran. Svaki klijent banke bude informiran o svim troškovima obrade kredita, ne samo o naknadama. Koliko se sjeća uz Ugovor o kreditu klijent dobiva posebno obrazac sa troškovima obrade kredita koji klijent pretežito potpisuje, a je li to učinio tužitelj u ovom korektnom slučaju, toga se nije mogao sjetiti.

8.4. Nadalje, svjedok je iskazao da se nije moglo pojedinačno pregovarati o promjeni naknade koja je naplaćena tužitelju te da je ta naknada iskorištena kao trošak obrade kredita koji je išao u korist banke. Ne sjeća se je li tužitelj imao nedoumica prije potpisivanja Ugovora o kreditu niti je li imao prigovora. Iskazao je da je tužitelju bilo objašnjeno na što se naknada odnosi, da mu je bila jasna odredba o naknadi, ali da se ne može sjetiti je li tužitelj imao bilo kakvih pitanja vezano za istu. Uvjeti kredita se uvijek objašnjavaju, a isto tako budu objašnjeni i troškovi obrade kredita, ne samo ulazna naknada. Napomenuo je da se radi o solemniziranom ugovoru koji se ovjerava kod javnog bilježnika.

8.5. Iskaz svjedoka sud je prihvatio i ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem navodi da se radilo o stambenom kreditu, da je ugovor ovjeren od strane javnog bilježnika, da je tužitelju predan informativni letak i opće informacije o uvjetima kreditiranja, a posebno u dijelu u kojem svjedok navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati te da se ista nije mogla mijenjati. U tom dijelu iskaz svjedoka u suglasju je sa iskazom tužitelja i materijalnim dokazima u spisu.

9. Iz Ugovora o kreditu te iz iskaza tužitelja i svjedoka nedvojbeno i jasno proizlazi da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika i koji tužitelj nije mogao mijenjati pregovaranjem sa tuženikom.

10. Prema odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11.,78/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

11. Odredbom članka 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a stavkom 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

12. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne.

15. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti banci naknadu u visini od 1% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1% od iznosa kredita.

16. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

17. Dakle, sud cijeni da je tužitelj sporni Ugovor mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti.

18. Sud cijeni da je tužitelj sukladno članku 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

19. S obzirom da je tužitelj temeljem članka 10 predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. st. 1. ZZP-a.

20. Odredbom članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Kako se o odredbi o plaćanju naknade nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

22. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

22.2. Kako je odredba o naknadi nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

23.1. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str. 130/131).

23.2. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. srpnja 2025. popisao trošak u ukupnom iznosu od 1.125,00 eura uvećano za sudske pristojbe na tužbu (19,91 eura) i presudu (39,82 eura), a tuženik u iznosu 894,91 eura.

24. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 150,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 75 bodova), za sastav obrazloženog podneska od 11. veljače 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 75 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 17. travnja 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 75 bodova), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 17. srpnja 2025 u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 75 bodova) te pristup ročištu za objavu presude 28. kolovoza 2025. u iznosu 75,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 37,50 bodova), što ukupno iznosi 675,00 eura.

25. Navedenom iznosu od 675,00 eura treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 19,91 i presudu u iznosu 39,82 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 734,73 eura.

26. S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti i sa osnovom i sa visinom tužbenog zahtjeva to je tuženiku primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP u točki III. izreke presude naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 734,73 eura, dok je zahtjev tuženika kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki IV. izreke presude.

27. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Slavonski Brod, 28. kolovoza 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku). Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Josipu Jeliću, odvjetniku u Slavonskom

Brodu,

2. Tuženik po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri, Zagreb.