Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-655/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-198/2023-13 od 13. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-198/2023-13 od 13. svibnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova sastava žalbe u iznosu od 156,25 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđena ništetnom odredba čl. 9. ugovora o kreditu broj 5140030250-27000058349/2007 zaključenog 11. travnja 2007. između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je određeno da se u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici banke (točka I. izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 399,02 eur sa zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 2024. do isplate (točka II. izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 638,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.svibnja 2025. do isplate (točka III. izreke), a dio zahtjeva tužitelja u odnosu na parnični trošak u iznosu od 39,81 eur je odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod točkama I., II. i III. izreke žalbu je podnio tuženik zbog povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku te zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka u cijelosti, podredno vratiti predmet na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe zahtijeva nagradu od 156,25 eur.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za povrat iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na temelju te ugovorne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upire tuženik. Naime, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati. Tuženik ističe i bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP no ne navodi izričito, niti ne obrazlaže koju odredbu ZPP je sud prvog stupnja pogrešno primijenio ili je nije primijenio pa taj žalbeni navod ovaj sud ocjenjuje paušalnim.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu 11. travnja 2007., kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u svrhu adaptacije nekretnine, s rokom otplate od 17 godina,

- da se tužitelj čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, uz uvjete koje odredi kreditor,

-da o toj ugovornoj odredbi stranke nisu pregovarale, niti je bilo moguće pregovarati, a niti je tužitelju pojašnjena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu, već mu je na potpis predan gotov obrazac ugovora, koji je ovjerio kod javnog bilježnika,

-da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit,

-da je tužitelj tuženiku platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 399,02 eur 20. svibnja 2014.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, koja tuženik ni ne spori žalbom, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena jer se o njoj nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je ista ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP) te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima, na utvrđeno činjenično stanje, nije dovedena u sumnju primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

9. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (transparentna), da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, da je za ocjenu nepoštenosti potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu, što da prvostupanjski sud nije utvrdio niti obrazlagao.

10. U odnosu na navedene žalbene navode treba reći da predmetna ugovorna odredba ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu, već sporedan, a prema samoj dikciji, odredba čl. 84. ZZP odnosi se na bitne sastojke ugovora pa je u odnosu na spornu ugovornu odredbu dopušteno provesti test poštenosti, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. U konkretnom slučaju, sve utvrđene okolnosti u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda ukazuju da je ista očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Tuženik, a na kojem je teret dokaza, nije u postupku dokazao da bi se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

10.1. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive te da stranka može procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Kako iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem naknade podmiruju, niti su isti sami po sebi razumljivi te kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji su to konkretni troškovi, onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna te da je tuženik dužan vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primio. Što se tiče utvrđivanja postojanja ''znatnije'' neravnoteže, valja reći da značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora, nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP (čl. 81. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga u odnosu na žalbene navode također treba reći da se zaključak o tome uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, ne donosi samo kvantitativnom ocjenom iznosa, već i ocjenom hoće li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač biti ograničen u ostvarivanju svog prava (prijevremena otplata kredita).

11. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznosi od 399,02 eur prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1111. st. 1. ZOO i čl. 1115. ZOO jer se tuženik, koji je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

12. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. C, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ustanovljena tek u ovom postupku, to zastara nije nastupila.

13. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

14. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima postupka. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tuženik temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Pravilno je sud prvog stupnja o troškovima zastupanja odlučivao na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važeće u vrijeme donošenja odluke o trošku, objavljene u „Narodnim novinama“, broj 138/23 (dalje: Tarifa) i prema vrijednosti boda od 2,00 eur, određenoj Tbr. 54. Tarife, jer je Tbr. 52. st. 3. Tarife određeno da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku.

14.1. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio nagradu za zastupanje na ročištu za objavu presude. Naime, ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu odredbe čl. 335. st. 6. ZPP dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak, u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP, prema kojoj parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, to i trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka. Tužitelj je zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude određeno postavio sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP do zaključenja glavne rasprave, a zamjenik njegovog punomoćnika je pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena pa je sud prvog stupnja osnovano tužitelju dosudio nagradu.

15. Zbog svega navedenog je valjalo kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

16. Odluka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba neosnovana.

17. U nepobijanom dijelu pod točkom IV. izreke prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 28. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor