Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-961/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dariu Joziću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o., Zagreb, temeljem generalne punomoći Su-1400/2019, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4847/2021-46 od 2. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja SU i žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4847/2021-46 od 2. svibnja 2024. pod točkama I, II, III, IV, V, VII i VIII izreke, pod točkom VI za iznos od 2.348,39 eur sa zateznom kamatom tekućom od 2. svibnja 2024. do isplate te u dijelu kojim tužitelju SU nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 772,66 eur.

II. Preinačava se navedena presuda pod točkom VI izreke za iznos od 234,46 eur i za isto sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja SU za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 234,46 eur.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka i to zahtjev tužitelja SU u iznosu od 445,22 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate i zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u iznosu od 451,56 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđena ništetnom odredba sadržana u čl. 2. ugovora o kreditu broj 228-50-3906706 kojeg su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i davatelj osiguranja te tuženik kao kreditor 5. veljače 2007. u dijelu koji se odnosi na promjenjivost redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (točka I izreke), utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 7. navedenog ugovora o kreditu u dijelu kojim se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHJF važećem na dan dospijeća (točka II izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 4.856,64 eur/36.592,31 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose (točka III izreke), utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 3. ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 5. veljače 2007. u dijelu kojim je određena tužitelju naplata jednokratne naknade tuženiku prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita (točka IV izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 628,78 eur/4.737,56 kn sa zateznom kamatom tekućom od 19. veljače 2007 do isplate (točka V izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.582,85 eur sa zateznom kamatom tekućom od 2. svibnja 2024. do isplate (točka VI izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 1.109,97 eur/8.363,67 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose (točka VII izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka (točka VIII izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom VII izreke i protiv dijela kojim mu nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 772,66 eur žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.109,97 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 772,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. svibnja 2024. do isplate, kao i trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 445,22 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Tuženik pobija navedenu presudu u dijelu pod točkama I, II, III, IV, V, VI i VIII izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno da se pobijana presuda ukine i odredi da se ponovo provede glavna rasprava. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 451,56 eur.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana glede glavne stvari, dok je djelomično osnovana glede odluke o troškovima parničnog postupka.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i jednokratnoj naknadi iz ugovora o kreditu broj 228-50-3906706 te zahtjev za isplatu iznosa na ime ništetnosti tih odredbi, kojeg su 5. veljače 2007. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor. Prema tom ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 31.682,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % godišnje, promjenljivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća, kao i uz ugovorenu jednokratnu naknadu od 3,30 % koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj se u svezi ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o kreditu poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudu poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u kolektivnom sporu.

6. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja i tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povrede na koje upiru stranke. Suprotno navodima stranaka pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju sadržajem žalbe upiru i tužitelj i tuženik. Presuda sadrži razloge o svim prigovorima tuženika, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP na koju tuženik upire žalbom. Neosnovano tuženik ističe i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP. Naime, u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno od toga i do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 2. ZPP). Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 3. ZPP). Iako je tužitelj tužbu preinačio povećanjem postojećeg zahtjeva i iako se tuženik preinaci protivio osnovano je sud prvog stupnja preinaku dopustio, jer tužitelj, koji je uz tužbu dostavio izračun tražbine, ali ga tuženik nije prihvatio, bez provedenog vještačenja po vještaku financijske struke, dakle bez svoje krivnje nije mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 5. veljače 2007. zaključili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 31.682,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora)), uz ugovorenu kamatu od 5,50 % godišnje, promjenljivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.), s rokom otplate od 84 mjeseca, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. ugovora) te je ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (čl.3. ugovora), da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru, sastavljenom od strane tuženika, da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik tužitelja nije upozorio adekvatno na posljedice i eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, niti je tužitelj imao utjecaja na sadržaj ugovora, da tužitelj prije potpisivanja ugovora nije ni bio u banci. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tužitelju naplatio jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita 19. veljače 2007. u iznosu od 1.045,52 CHF, što predstavlja protuvrijednost od 4.737,56 kn, a sada iznosi 628,78 eur, da je tijekom otplate kredita tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu te je mijenjao tečaj CHF, da je zbog jednostranog mijenjanja kamatne stope tužitelj tuženiku platio više 1.845,77 CHF, odnosno 8.363,67 kn, što sada iznosi 1.109,97 eur, a zbog promjene tečaja je preplatio 36.592,31 kn, što sada iznosi 4.856,64 eur.

9. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog ugovora ništetne. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema čl. 87. toga Zakona takva odredba ništetna.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018) te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenog iznosa.

10.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. ugovora te je pravilno utvrdio da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru kojeg je pripremila banka kao kreditor. Navedeno je pravilno utvrđeno cijeneći iskaz tužitelja kao stranke iz sadržaja kojeg, kako to utvrđuje i prvostupanjski sud proizlazi da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo te da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj iste pa kako je iz isprave o sklopljenom Ugovora o kreditu evidentno da se radi o standardnom tipskom ugovoru, to pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed pripremljen po banci te na koji tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja.

11. Na tako utvrđene činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP/03 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a posljedično navedenom temeljem nepoštena ugovorna odredba je ništava, a njezina ništavost ne povlači ništavost samog ugovora jer isti može opstati bez takve odredbe, i glede odredbe čl. 3. predmetnog ugovora.

12. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje, valja reći da je u ovom postupku tuženiku omogućeno dokazivati da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo pa je tako na prijedlog tuženika na te okolnosti saslušan kao svjedok javni bilježnik Ivan Adžija, dok je od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje ŠU tuženik odustao. Međutim svoje tvrdnje glede pojedinačnog pregovaranja tuženik nije u postupku dokazao.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene).

15. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 4.856,64 eur i temeljem ništetne odredbe o naplati jednokratne naknade je platio tuženiku 628,78 eur, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) obvezao tuženika isplatiti tužitelju te iznose.

16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a u ovom postupku da je ništetna i odredba o naplati jednokratne naknade iz čl. 3. ugovora, te imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

17. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare glede isplate preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., pa je tužba podnesena (podnesena 8. lipnja 2021.) unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO. Zastara nije nastupila ni glede zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o naplati jednokratne naknade, jer se, sukladno odredbi čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

17.1. Prigovor tuženika glede zastare isplate s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.109,97 eur je pak osnovano prihvaćen. Naime, u smislu odredbe čl. 241. ZOO zastara individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa je tužba s te osnove podnesena po proteku roka od pet godina propisanog čl. 225. ZOO. Slijedom toga, osnovano je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.109,97 eur.

18. Valja ukazati da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.).

18.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike je na sjednici 31. siječnja 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF slijedećeg sadržaja: „Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.

U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ * Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka323. stavak 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

19. Prema tome, a imajući u vidu citirana pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na koje se u tužbi poziva tužitelj, dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., a glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. Glede zahtjeva za isplatu s osnove ništetnosti odredbe o naplati jednokratne naknade zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je ta odredba utvrđena ništetnom, jer ista nije bila predmetom kolektivnog spora.

19.1. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. lipnja 2021. , to je nastupila zastara za iznos od 1.109,97 eur, koji tužitelj zahtijeva s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok zastara nije nastupila za iznos od 4.856,64 eur, koji zahtijeva s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i za iznos od 628,78 eur koji zahtijeva s osnove ništetnosti odredbe o naplati jednokratne naknade, kako je to zaključio i sud prvog stupnja.

20. Tužitelj u žalbi neosnovano ističe, osporavajući zaključak suda o zastari iznosa od 1.109,97 eur, da se u postupku ne poziva na pravne učinke presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite. Naime, tužitelj se u tužbi izričito poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudu poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u kolektivnom sporu, kao temelj svoje tužbe, pa je osnovano sud prvog stupnja odluku o prigovoru zastare donio polazeći od pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu.

21. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. U postupku su djelomično uspjeli i tužitelj i tuženik pa je sud prvog stupnja osnovano o troškovima parničnog postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP te tuženiku naložio da tužitelju, koji je u većoj mjeri uspio u sporu, naknadi troškove parničnog postupka potrebne za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka kao neosnovan odbio. Pravilno je sud prvog stupnja o troškovima zastupanja odlučivao na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važeće u vrijeme donošenja odluke o trošku, objavljene u „Narodnim novinama“ broj 138/23 (dalje: Tarifa) i prema vrijednosti boda od 2,00 eur, određenoj Tbr. 54. Tarife, jer je Tbr. 52. st. 3. Tarife određeno da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, a pravilno je kao opravdan trošak u cijelosti priznao trošak vještačenja, jer je taj trošak bio potreban neovisno o ishodu spora. Nadalje, prvostupanjski sud osnovano tužitelju nije priznao potrebnim sastav podneska od 2. veljače 2022., jer tim podneskom tužitelj ponavlja već ranije iznesene navode, a osim toga je iste mogao iznijeti i na ročištu od 3. veljače 2022.

21.1. No, odlučujući o troškovima koji kao opravdani pripadaju tužitelju, sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju kao opravdan trošak priznao trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eur, kako to u žalbi ističe tuženik, jer je tužitelj, s obzirom na predmet spora, plaćanja sudske pristojbe na presudu oslobođen. Naime, odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/2023) izmijenjen je, između ostalog, čl. 11. st. 1. t. 20. na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Prema tome, tužitelj je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu pa mu je sud neosnovano dosudio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eur. Za ovaj postupak nije bio potreban ni trošak sastavljanja podneska od 24. siječnja 2023. kojim je tražbina tužitelja izražena u valuti eur, s obzirom da je Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22) propisana obveza suda da novčani iznos izražen u kunama preračunava u eur. Slijedom toga, neosnovano je sud prvog stupnja tužitelju priznao 100 bodova za tu radnju uz PDV od 25 %, sve u omjeru od 83,17 %, odnosno neosnovano je priznat iznos od 207,92 eur. Prema tome, tužitelju je neosnovano dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 234,46 eur, dok je preostali iznos od 2.348,39 eur osnovano dosuđen.

22. Svi drugi žalbeni navodi stranaka nisu od odlučnog značenja pa nisu ni posebno cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

23. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I., a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP kao u izreci pod točkom II.

24. Odluka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba neosnovana. Zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu je odbijen, jer je njegova žalba neosnovana glede glavne stvari.

U Velikoj Gorici 28. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor