Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Kž-322/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Vlaste Šimenić-Kovač, predsjednika vijeća, te sudaca Davora Mitrovića i Miroslava Jukića, članova vijeća, uz sudjelovanje Sanje Krčmarek, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. ET zbog kaznenog djela iz čl. 117. st. 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, u daljnjem tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru od 22. svibnja 2025. poslovni broj K-183/2023-22, u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba opt. ET, kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Bjelovaru proglašen je krivim opt. ET zbog kaznenog djela iz čl. 117. st. 1. KZ/11 te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca te mu je na temelju čl. 56. st. 2. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se kazna na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24, 75/25 – dalje u tekstu ZKP/08) opt. ET se obvezuje naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 na ime troškova svjedoka u iznosu od 6,00 eura te na ime sudsko-medicinskog vještačenja u iznosu od 132,00 eura i troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 na ime paušalne svote u iznosu od 80,00 eura, koje troškove je u obvezi platiti u korist državnog proračuna u roku od 15 dana.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženik je obvezan naknaditi privatnom tužitelju troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08 na ime nužnih izdataka privatnog tužitelja i nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika privatnog tužitelja u iznosu od 1.066,36 eura, te je opt. ET naloženo platiti privatnom tužitelju TT iznos od 1.066,36 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se opt. ET putem braniteljice Nere Panjkret, odvjetnice iz zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcgar Štargl, iz Garešnice, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Opt. ET po braniteljici se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 navodeći da sud nije iznio jasne razloge zašto smatra da je optuženi postupao s izravnom namjerom odnosno da sud nije iznio razloge na kojima se temelji ta ocjena. Međutim, u samoj žalbi navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka opt. ET detaljnije ne obrazlaže dok je prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima iznio jasne i valjane razloge oko svih bitnih činjenica pa tako i zbog kojih razloga smatra da je kritične zgode optuženi postupao s izravnom namjerom jer je bio svjestan da postupajući na utvrđeni način kada prvo otvorenim dlanom, a nakon čega i zatvorenom šakom udara po licu privatnog tužitelja da takvo postupanje je usmjereno na nanošenje tjelesne ozljede koja je u konkretnom slučaju i nastala, a optuženi kao zrela osoba bio je svjestan da udaranjem maloljetne osobe otvorenim dlanom i zatvorenom šakom u predjelu lica je tako postupanje koje je usmjereno na nanošenje tjelesne ozljede privatnog tužitelja, a optuženi je postupao u tom cilju.

5. Optuženi ET se žali zbog povrede Kaznenog zakona navodeći u žalbi da je kritične zgode postupao u nužnoj obrani i dodaje da se događaj odvio na način kako je on to iznio u svojoj obrani, a ne kako je to iskazivao privatni tužitelj. Takav žalbeni navod opt. ET predstavlja tzv. posebnu povredu Kaznenog zakona jer optuženi na temelju svoje ocjene izvedenih dokaza izvodi zaključak da je postupao u nužnoj obrani. Za ukazati je da se Kazneni zakon ima primijeniti na činjenično stanje koje utvrdi sud, a ne na ono koje optuženik smatra da je trebalo biti utvrđeno.

6. Premda žalitelj u svojoj žalbi kao žalbene osnove podnošenja žalbe navodi sve zakonom predviđene razloge iz sadržaja žalbe vidljivo je da žalitelj smatra da je prvostupanjski sud odlučne činjenice pogrešno utvrdio zbog čega je izveo pogrešan zaključak odnosno krivo je procijenio da optuženik nije imao pravo na nužnu obranu.

7. Međutim, iz provedenih dokaza osobito iskaza svjedoka ČT koja je neposredni očevidac samog događaja proizlazi da nakon što je lopta po treći puta udarila u nogu privatnog tužitelja to naljutilo optuženika koji je prišao privatnom tužitelju i dva puta ga otvorenim dlanom ošamario odnosno dva puta otvorenim dlanom udario privatnog tužitelja, prvi put jače, a drugi put slabije. Ovakav iskaz svjedokinje ČT suglasan je iskazu privatnog tužitelja TT koji je iskazao da nakon što ga je lopta udarila u nogu optuženi je počeo galamiti na njega, unositi mu se u lice te u jednom trenutku otvorenim dlanom desne ruke udario u lijevu stranu lica, a nakon toga ga je desnom šakom krenuo udariti u lijevu stranu lica kojom prilikom ga je okrznuo po lijevom obrazu od kojeg udarca je on pao na tlo.

8. Prema tome, u bitnim dijelovima suglasni iskazi privatnog tužitelja te svjedokinje ČT u potpunosti su suprotni obrani optuženika gdje isti navodi da nakon što je privatni tužitelj nogom izbio loptu iz igrališta da je htio privatnom tužitelju pojasniti pravila igre, no ovaj se primakao i unio mu se u lice što je optuženi doživio kao napad i udario ga otvorenim dlanom po licu da bi nakon ponovnog nasrtaja privatnog tužitelja na optuženika, optuženi udario zatvorenom šakom privatnog tužitelja u predjelu lica odnosno iz iskaza privatnog tužitelja i svjedokinje ČT ne proizlazi da bi optuženi kritične zgode bio napadnut od privatnog tužitelja na bilo koji način pa samim time nije imao potrebe ni stvarnih razloga za nužnom obranom kako to u svojoj žalbi višekratno ponavlja, a da pritom ne ukazuje ni na jedan dokaz koji bi potvrđivao takvu obranu i na temelju kojeg bi sud nakon provedenog dokaznog postupka mogao doista i zaključiti da je kritične zgode optuženi bio napadnut od strane privatnog tužitelja.

9. Činjenica da su se optuženi i privatni tužitelj jedan drugom unijeli u lice, a sve radi rasprave o pravilima igre, a da je takvo postupanje optuženi doživio kao unošenje u lice što je doživio kao napad nije ni logično ni životno posebice kada se ima u vidu da je optuženi sedam godina stariji od privatnog tužitelja gdje je privatni tužitelj u vrijeme kritičnog događaja maloljetna osoba u dobi od petnaest i pol godina.

10. Iz svega navedenog ispravno je prvostupanjski sud zaključio da optuženi ET kritične zgode nije postupao u nužnoj obrani, već upravo suprotno da su njegove radnje i to udaranje privatnog tužitelja otvorenim dlanom u predjelu lijeve strane lica i uha i udaranjem šake u predjelu lijeve strane lica, poduzete u cilju nanošenja tjelesne ozljede, a koje radnje su prema nalazu i mišljenju vještaka sudsko- medicinske struke nedvojbeno dovele do tjelesne ozljede u vidu natučenja i krvnog podljeva lica zigomatično lijevo i rupture lijevog bubnjića pri čemu je optuženi bio svjestan da će ovakvim poduzetim radnjama tjelesno ozlijediti privatnog tužitelja te je postupao u cilju ostvarenja svog djela, a da pri tom nije utvrđen ni jedan razlog koji bi opravdao takvo postupanje.

11. Nadalje, prvostupanjski sud pažljivo je i okolnosno ocijenio izvedene dokaze i to osobito iskaze saslušanih svjedoka kao i privatnih tužitelja kao i nalaz i mišljenje vještaka sudsko-medicinske struke nakon čega je izveo pravilan zaključak oko svih bitnih elemenata kaznenog djela za koje je optuženika oglasio krivim, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12. Isto tako prvostupanjski sud je optuženiku izrekao zakonitu kaznenu sankciju na način da je osuđenika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca te primjenom odredbe čl. 56. st. 2. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora na koju je osuđenik osuđen neće izvršiti ukoliko optuženi u vrijeme provjeravanja od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo gdje je prvostupanjski sud pravilno zaključio da će se upravo ovakvom izrečenom kaznenom sankcijom u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja te je ovakva kaznena sankcija primjerena težini kaznenog djela, ali i adekvatna svim utvrđenim olakotnim okolnostima na strani optuženika.

13. Slijedom navedenog, žalba optuženika nije osnovana, a ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio neku od povreda zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 na koje pazi po službenoj dužnosti, tako da je žalbu valjalo odbiti i na temelju čl. 482. ZKP/08 potvrditi prvostupanjsku presudu.

Osijek, 28. kolovoz 2025.

Predsjednik vijeća

Vlasta Šimenić-Kovač