Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3343/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Sonje Meštrović, kao člana vijeća, na temelju nacrta odluke koji je izradio sudski savjetnik Tomislav Vukman, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glavaš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1104/2020-22 od 24. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1104/2020-22 od 24. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u dijelu pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, isplati ukupno svotu od 11.775,69 kn, sa zateznom kamatom koja teče

-na iznos od 5.895,46 kn od 02.01.2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena

-na iznos od 5.880,23 kn od 02.11.2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

dok je to točkom II. pobijane presude naloženo tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.449,08 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 , 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/1, 70/19, 80/2022, 114/2022 i 155/23 dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP). Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u žalbi.

6. Nije ostvaren ni žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, te je za odlučna činjenična utvrđenja naveo potpune i jasne razloge, a kako ta utvrđenja nisu žalbenim navodima dovedena u sumnju, prihvaća ih i ovaj sud.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom ukupnog iznosa od 11.775,69 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama s osnova isplaćene invalidske mirovine svojem osiguraniku BŽ za razdoblje od 1. studenog 2016. do 31. kolovoza 2020.

8. Iz prvostupanjskog postupka u bitnom proizlazi:

- da je osiguranik tužitelja BŽ stradala kao pješak u prometnoj nesreći koja se dogodila 25. studenoga 2005., a koju nesreću je prouzročio osiguranik tuženika ŽŽ upravljajući vozilom osiguranim kod Sunce osiguranja d.d., odnosno sada tuženika

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: K-84/06 od 05. lipnja 2006. utvrđena odgovornost osiguranika tuženika ŽŽ

ŽŽ za predmetni štetni događaj

- da je rješenjem tužitelja broj 326642 od 25. travnja 2014. priznato pravo osiguraniku tužitelja BŽ na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad zbog koja je nastala 50% zbog bolesti, a 50% zbog predmetne ozljede izvan rada

- da se tužitelj, smatrajući da isplatom predmetne invalidske mirovine trpi štetu, odštetnim zahtjevom od 27. studenog 2018. obratio tuženiku radi podmirenja štete nastale za razdoblje od 1. studenog 2016. do 31. kolovoza 2018. u ukupnom iznosu od 5.895,46 kn (50% od ukupno isplaćene mirovine u iznosu od 11.790,92 kn).

- da je tužitelj podneskom od 24. prosinca 2020. povisio tužbeni zahtjev za iznos od 5.880,23 kuna sa zateznim kamatama od 2. studenoga 2020. do isplate, za razdoblje isplate mirovine od 1. studenoga 2018. do 31. kolovoza 2020.

- da je radi utvrđenja razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja za osiguranika BŽ i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu provedeno financijsko-računovodstveno vještačenje, te iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Lidije Tkalec Gradinščak proizlazi da bi potencijalna invalidska mirovina kao posljedica ozljede na radu, utvrđena zbog opće nesposobnosti za rad, u cijelom spornom razdoblju bila viša od ostvarene invalidske mirovine

10. Temeljem ovih odlučnih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja je zaključio da je mjerodavna odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14.; dalje: ZOOP) te je, smatrajući kako tužitelj nije dokazao da su ispunjeni njome propisani uvjeti, odnosno da tužitelj nije dokazao da postoji razlika mirovine u smislu te odredbe, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Prvostupanjski sud je pritom ocijenio djelomično osnovanim prigovor zastare tuženika, obzirom da je tužba podnesena 24. veljače 2020., pa da je protekao zastarni rok od tri godine za potraživanje od 1. studenog 2016. do 24. veljače 2017.

11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja koji smatra da su za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16.) prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbe ZOOP-a.

12. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u brojnim odlukama, primjerice odlukama broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-163/2023. od 28. ožujka 2023., Rev- 901/2021 od 27. rujna 2022., Rev-552/2022-2 od 17. svibnja 2022., Rev- 1180/2022 od 6. prosinca 2022., Rev-444/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 958/24 od 10. srpnja 2024., u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode

12.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske naime navodi da treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP- a, odnosno u konkretnom je slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja je materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena ZOOP-om, zbog čega da se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

13. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om temeljem kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP- om. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji je Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti uređen posebnim zakonom i to ZOOP-om. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

14. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, i naplaćuje/obračunava premija osiguranja (Rev-163/2023. od 28. ožujka 2023.)

15. Stoga je u ovoj pravnoj stvari primjenjiva odredba članka 27. ZOOP-a koja uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“, kojom je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1). Nadalje, prema stavku 2. istog članka, stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Stavkom 4. je propisano da se odredbe stavaka 1., 2. i 3. tog članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Zaključno, prema stavku 5., obvezu iz stavka 1. tog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

16. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da obveza tuženika, kao društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja radi povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između navedenih mirovina.

17. Kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka nedvojbeno utvrdio da za tužitelja isplatom invalidske mirovine njegovom osiguraniku kroz utuženo razdoblje nije nastala štete u smislu citirane odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, to proizlazi da tužitelj nije dokazao da postoji takva razlika između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu, pa je taj sud pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da trpi štetu u utuženim iznosima.

18. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi članka 27. ZOOP-a i odredbi o teretu dokazivanja, u smislu članka 219. ZPP-a u svezi članka 221.a ZPP- a, zaključio da tužitelj nije dokazao da je pretrpio štetu te odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

19. Konačno, pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda vezano za zastaru dijela potraživanja, obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-3078/14-2 od 28. veljače 2018. navodi: „… u konkretnom slučaju riječ o stvarnoj šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, jer tim isplatama dolazi do umanjenja imovine tužitelja pa tada počinje teći i zastara naknade štete za pojedina davanja (s obzirom da se radi o potraživanju naknade štete, to potraživanje zastarijeva u roku od tri godine).“

20. Kako tužitelj odluku o troškovima postupka određeno niti ne pobija, a ovaj sud na povrede materijalnog prava u odluci o troškovima ne pazi po službenoj dužnosti, to odluka o istima ostaje neizmijenjena.

21. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe, niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Split, 28. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica