Poslovni broj 163 P-1653/2018

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Jadranki Nižić-Peroš, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB:52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku u Bjelovaru, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 25. srpnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, te odsutnosti uredno pozvanog tuženika i objave 28. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja Republike Hrvatske prema tuženiku CŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 69.445,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 26.02.2021. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023., a od 01.01.2024. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika CŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i prema tužitelju Republici Hrvatskoj, u iznosu od 34.298,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 26.02.2021. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023., a od 01.01.2024. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

III. Prebijaju se utvrđene tražbine tužitelja i tuženika te se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 35.147,30 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 26.02.2021. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023. , a od 01.01.2024. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi, podnesenoj ovom sudu dana 12. rujna 2018. navodi kako je temeljem presude ovog suda P-2706/10 od 29. listopada 2013. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru pod posl. br. Gž-3082/13 od 24. lipnja 2014. isplatila tuženiku gore utuženi iznos. Navedene presude da su ukinute rješenjem Vrhovnog suda u Republici Hrvatskoj pod brojem Revr-1511/14 od 7. prosinca 2016. te donošenjem navedenog rješenja da je otpala osnova na temelju kojeg je izvršena isplata navedenog iznosa tuženiku.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik da je ishodio novu pravomoćnu presudu pred Naslovnim sudom pod br. Pr-10/17 gdje mu je u ponovljenom postupku nakon ukidne revizijske odluke dosuđen niži iznos nego u prijašnjoj pravomoćnoj presudi temeljem koje su naplaćeni i tuženik i tužitelj. Prema tome, budući se radilo o bruto iznosu tužitelj ne može od tuženika tražiti da vrati novac koji je uplaćen iz bruto iznosa putem FINA-e samom tužitelju tj. na račune državnog proračuna i to porez i prirez, PDV, porez na dohodak te doprinose (mirovinsko i zdravstveno), a tuženik nema saznanja da li je tužitelj od navedenih primatelja uplata iz bruto iznosa podnio isti zahtjev radi stjecanja bez osnove kao protiv njega da bi se detaljnije očitovao, a i poduzeo eventualne dalje radnje ukoliko to nije učinjeno prema navedenim ostalim stjecateljima bez osnove. Tuženik je inače u ovosudnom predmetu Pr-10/17 podnio i prijedlog za dopuštenje revizije kao i ustavnu tužbu. Dakle, tuženik ima novu pravomoćnu presudu u istoj stvari pa bi tužitelj od tuženika mogao tražiti samo razliku neto iznosa između neto iznosa koji je on primio i neto iznosa koji mu pripada po novoj pravomoćnoj presudi. Tuženik dodatno ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je suprotan praksi Europskog suda za ljudska prava izraženoj u presudi Solomun protiv RH br. 697/11 od 02. travnja 2015. Naime, prema toj presudi tužitelj koji je vodio spor protiv RH pa je nakon pravomoćne presude naplatio potraživanje od RH, a onda je presuda po kojoj je ostvario naplatu ukinuta, ne mora vratiti primljeni iznos jer bi mu vraćanjem toga iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Prema tome, tuženik nije dužan vratiti iznos koji je naplatio od RH jer je taj iznos primio temeljem pravomoćne presude koja je kasnije preinačena i vraćanje toga iznosa predstavljalo bi povredu konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1 Protokola 1. Navedeno stajalište dužni su primjenjivati hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede Konvencije jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom shodno čl. 46 st. 1 Konvencije, koja je po pravnoj snazi iznad zakona (čl.. 141 Ustava RH).

2.1. U podnesku od 26. veljače 2021. dodaje da je u međuvremenu ishodio novu pravomoćnu sudsku odluku u predmetu Općinskog suda u Zadru Pr-10/17-69 od 13. ožujka 2019., koja je djelomično preinačena u dijelu odluke o trošku presudom i rješenjem Županijskog suda u Zadru br. Gž R-4/19-3 od 28. siječnja 2020. Stoga izjavljuje prijeboj (prigovor radi prijeboja) za iznos od 183.070,93 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Ističe da bi eventualnim presuđenjem po utuženom bruto iznosu tužitelju bila otvorena mogućnost dvostruke naplate po istoj osnovi jer je po ranijoj pravomoćnoj presudi tužitelj naplaćen na proračunske račune i to u većem iznosu nego po novom presuđenju tj. tuženiku bi se mogao naplaćivati iznos koji je već plaćen i nalazi se na proračunskim računima, a što je nesporno i razvidno iz pregleda uplata po ranijoj pravomoćnoj presudi. S tim u vezi tuženik navodi da tužitelj nema niti pravni interes tražiti platež kamata na iznose koji su uplaćeni na proračunske račune po ranijoj presudi iz bruto iznosa jer se radi o obvezujućoj uplati neovisno o volji tuženika i radi se o istom vremenskom dospijeću te obveze po novoj pravomoćnoj presudi pa dio te obveze koja je već uplaćena na proračunske račune opstoji razmjerno prema bruto iznosu po novoj pravomoćnoj presudi.

3. U ovoj pravnoj stvari sud je izveo sljedeće dokaze, izvršio uvid i pročitao presudu ovoga suda broj 20 P-2706/10 (l.s. 3-10), presudu Županijskog suda broj Gž- 3082/13 (l.s. 11-14), popis uplata (l.s. 15), zahtjev za izravnu naplatu (l.s. 16-17), rješenje Revr-1511/14 (l.s. 18-21), zahtjev za mirno rješenje spora (l.s. 22-24), presudu Solomun protiv RH 679/11 (l.s. 30-38), praksu europskog suda (l.s. 43-49), protutužbu u predmetu Pr-25/17 (l.s. 50-51), presudu Županijskog suda broj Gž R-332/2020 (l.s. 52-59), očitovanje MORH-a (l.s. 60-61), Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 1440/2021-2 (l.s. 71-72), saslušan je tuženik (l.s. 82), Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1308/2021 (l.s. 89-93), očitovanje MORH-a, službe za radne sporove (l.s. 94-96, 101-107), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1035/12 (l.s. 130-133) te je pročitan spis Općinskog suda u Zadru broj Pr-10/17 (raniji broj P-2706/10).

4. Svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivne strane, a kako to i propisuje odredba čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23

- u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži od tuženika isplatu utuženog iznosa od 84.836,172 EUR (639.155,72 kuna ) obzirom da je osnova na temelju koje je tužitelji tuženiku izvršio isplatu otpala.

7. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva odnosno mora li tuženik vratiti tužitelju iznos kojeg je po pravomoćnoj presudi ovog suda broja P- 2706/10 od 26. listopada 2013. naplatio od tužitelja te ako mora je li mora vratiti cijeli utuženi iznos. Tuženik je dana 26. veljače 2021. istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos 183.070,93 kuna (24.299,30 EUR), dosuđen u ponovljenom postupku temeljem pravomoćne presude broj Pr-10/17 Općinskog suda u Zadru (ranije P-2706/10 ) od dana 13. ožujka 2019. te je valjalo odlučiti o istom.

8. Iz presude Općinskog suda u Zadru broj P-2706/10 od od 29. listopada 2013. proizlazi da je naloženo ovdje tužiteljici isplatiti ovdje tuženiku iznos od 374.077,57 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

8.1. Iz presude Županijskog suda u Zadru pod posl. br. Gž-3082/13 od 24. lipnja 2014. proizlazi da je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2706/10 od od 29. listopada 2013.

8.2. Iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1511/14 od 7. prosinca 2016. proizlazi da su ukinute presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj poslovni broj P-2706/10 od 29. listopada 2013. i presuda Županijskog suda u Zadru pod posl. br. Gž-3082/13 od 24. lipnja 2014.

8.3. Iz spisa broj Pr-10/17 Općinskog suda u Zadru (ranije P-2706/10 ) proizlazi da je dana 13. ožujka 2019. donesena nepravomoćna presuda u pravnoj stvari tužitelja CŠ protiv tuženika Republike Hrvatske kojom je usvojen zahtjev tužitelja za isplatom bruto iznosa od 183.070,93 kuna sa zakonskim zateznim kamatama dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

8.4. Presudom Županijskog suda u Zadru broj 21 Gž R-4/2019-3 od 28. siječnja 2020. odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te su potvrđeni presuda i rješenje u dijelu pod točkom I. izreke Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-10/2017 od 13. ožujka 2019., dok se u dijelu pod točkom II. izreke isto rješenje preinačuje na način da se nalaže tuženici naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana, a u preostalom dijelu se zahtjev radi naknade troškova postupka odbija kao neosnovan.

8.5. Iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd 2529/2020-2 od 23. prosinca 2020. proizlazi da se u pravnoj stvari tužitelja OŠ protiv tuženice Republike Hrvatske, odlučujući o prijedlozima za dopuštenje revizije tužitelja i tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru broj Gž R-4/2019-3 od 28. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru broj Pr-10/17- 69 od 13. ožujka 2019. prijedlog tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije odbacuje.

9. Iz specifikacije uplata slijedi da je u predmetu pod brojem P-2706/10 izravnom naplatom isplaćeno punomoćniku tuženika, odvjetniku Dejanu Đerić 8. prosinca 2014. 137.249,12 kuna te istoga dana iznos od 417.146,99 kuna.

9.1. Prema izračunu Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za radne sporove od 23. travnja 2024., zatraženom od strane Općinskog državnog odvjetništva u Zadru na ime CŠ, a u svezi razlike iznosa koji je u obvezi vratiti OŠ slijedi da je izračunata razlika sukladno uputi ODO-a u Zadru, posl.br.: P-DO-138/18 od 22 ožujka 2024. između dosuđenog iznosa po presudi iz ponovljenog postupka, Općinskog suda u Zadru, poslovnog broja: Pr-10/17 od 13. ožujka 2019., djelomično preinačenu presudom Županijskog suda u Zadru, poslovnog broja GžR-4/19 od 28. siječnja 2020. te plijenjenog iznosa po presudi Općinskog suda u Zadru, poslovnog broja: P-2706/10 od 29. listopada 2013., potvrđenu presudom Županijskog suda u Zadru, poslovnog broja: Gž-2467/12 od 24. lipnja 2014.

Iz izračuna je vidljivo kako je ukupna razlika po predmetnim presudama u korist MORH-a 56.654 80 € (zbroj toč. a) do e)) sa troškovima postupka prema sljedećim stavkama:

a) Ukupna razlika doprinosa za mirovinsko osiguranje I.stup: 11.948,20 €

- 1 MIO: 5.070,19 €

- zz kte: 1.979,04 €

- procesne kamate: 4.898,96 € (od 13.02.2017. do 26.02.2021.)

b) Ukupna razlika doprinosa za mirovinsko osiguranje Il.stup: 0,00 €

OŠ nije član II mirovinskog stupa stoga nema ni razliku za povrat II stupa. c) Ukupna razlika poreza i prireza s kamatama: 9.559,30 €

- porez i prirez: 6.533,90 €

- zz kte: 0,00 €

- procesne kamate: 3.025,41 € (od 13.02.2017. do 26.02.2021 .)

d) Ukupna razlika neto iznosa s kamatama: 32.492,05 €

- neto razlika: 13.746,85 €

- zz kte: 4.664,50 €

- procesne kamate: 14.080,70 € (od 13.02.2017. do 26.02.2021.)

e) Ukupna razlika troškova postupka s kamatama: 2.655,25 €

Ovaj sud je utvrdio da potraživanja tužitelja pod toč. a) i c) nisu osnovana, a kako će biti obrazloženo u daljnjem tijeku postupka.

9.2. U odnosu na Očitovanje i obračun potraživanja od dana 16. travnja 2024. Službe za radne sporove Ministarstva obrane (l.s.101-103) tuženik navodi da ostaje kod očitovanja na dostavljeni izračun neto razlike po presudi iz prethodnog postupka i ponovljenog postupka u tablicama 1. i 2. na dan prijeboja na koji tuženik nema primjedbi glede matematičkog izračuna osim u dijelu obračuna kamata u tablici 2. Prema dostavljenom izračunu tužitelja potraživanje tužitelja na dan prijeboja (tablica 2, stup 19, 20 i 21, neto isplata, kamate i procesne kamate), sve iz ranijeg postupka, iznosi sveukupno 68.427,72 EUR, odnosno prema obračunu kamata dostavljenom po tuženiku 61.722,86 EUR. Prema izračunu tužitelja potraživanje tuženika iz ponovljenog postupka na dan prijeboja (tablica 1, stup 16 i 17, neto isplata i kamate na neto ) iznosi sveukupno 33.945,67 EUR. Dakle razlika neto iznosa sa kamatama po presudama na dan prijeboja je 27.777,19 EUR u korist tužitelja. Što se tiče procesnih kamata tuženik navodi da je kod potraživanja tog iznosa narušeno načelo ravnopravnosti kao i da je visina tog potraživanja protivna moralu društva. Naime, da je tuženik čitavi naplaćeni neto iznos sa kamatama odmah oročio u bilo kojoj banci u Republici Hrvatskoj na ime kamata bi dobio cca 1,5% kamata godišnje dočim procesne kamate za obračunato razdoblje višestruko premašuju iznos koji bi tuženik legalno mogao ostvariti na ime kamata temeljem oročenja pa tu svakako ne postoji ravnopravnost shodno odredbama ZOO-a kao i što to ne može biti sukladno moralu društva jer tuženik nije svojom krivnjom doveden u predmetnu pravnu poziciju prema kojoj se od njega sada traži da vrati procesnih kamata više nego što bi mogao legalno ostvariti kamata štednjom u Republici Hrvatskoj pa tuženik drži da nije na njemu da snosi taj rizik i trpi štetu u vidu plaćanja procesnih kamata preko iznosa koji je moguće legalno ostvariti kako je naprijed navedeno i to samo zbog promjene mišljenja u ukidnoj oduci VSRH u odnosu na ranije odluke u istim predmetima.

9.3. Tuženik je u podnesku od 4. rujna 2024. naveo da prigovara izračunu kamata iz tablice broj 2. (l.s.105) jer da kamata na taj iznos na razdoblje od 13. veljače 2017. do 26. veljače 2021. ne bi iznosila 14.060,70 EUR već 7.375,74 EUR, a sve navodi temeljem informativnog obračuna kamata (l.s. 109) izračunatog putem nepoznate internetske stranice - aplikacije. U podnesku od 23. srpnja 2025. je naveo da nema primjedbi na matematički izračun koji je dostavio tužitelj osim u dijelu kamata, pa da je zatražio očitovanje Službe za radne odnose MORH-a, a sve iz razloga ekonomičnosti da izbjegne trošak vještačenja (koje vještačenje, dakle, više ne predlaže) te da sud ne mora prihvatiti njegovu primjedbu glede kamata i može prihvatiti izračun tužitelja.

9.4. Ovaj sud smatra da potraživanjem iznosa procesnih kamata nije narušeno načelo ravnopravnosti, pravične ravnoteže i proporcionalnosti kao i da visina toga potraživanja nije protivna moralu društva već da je utemeljena na zakonskim odredbama, a izračun tuženika putem internetskih stranica sud nije našao ispravnim niti relevantnim dok je i tužitelj u svome očitovanju na prigovor tuženika naveo da su izneseni prigovori tuženika o pogrešnom obračunu zateznih kamata proizvoljni i irelevantni te da se u cijelosti ostaje kod obračuna od 16. travnja 2024.

9.5. Nadalje, tuženik je naveo da prema dostavljenom izračunu potraživanje tužitelja na dan prijeboja (tablica 2., stup 19., 20. i 21., neto isplata, kamate i procesne kamate sa lista spisa 105.), sve iz ranijeg postupka, iznosi zbrajanjem sveukupno 68.427,72 EUR. Obračun tuženika nije ispravan, a propustio je zbrojiti i trošak postupka u iznosu od 3.007,90 EUR (specificirano na listu 107 spisa), a zbrajanjem kojih iznosa proizlazi da ukupan iznos potraživanje tužitelja na dan prijeboja iznosi 69.445,62 EUR, kako je to i navedeno u izreci presude pod I. Nadalje, da prema izračunu tužitelja potraživanje tuženika iz ponovljenog postupka na dan prijeboja (tablica 1, stup 16 i 17, neto isplata i kamate na neto – list spisa 104.) iznosi sveukupno 33.945,67 EUR. Obračun tuženika i ovdje nije ispravan jer je propustio zbrojiti trošak postupka u iznosu od 352,65 EUR (specificirano na listu 107 spisa), a zbrajanjem kojih iznosa proizlazi da ukupan iznos potraživanje tuženika na dan prijeboja iznosi 34.298,32 EUR, kako je to i navedeno u izreci presude pod II.

10. Tuženik je u svome iskazu naveo da je iznos koji je primio po prvoj presudi neto iznos, a ne bruto iznos i primio je cca 350 tisuća kuna i nešto lipa, a to je sve dostavljeno u spis. Utuženi iznos koliko oni traže da nije dobio već puno manje kako je rekao. Po drugoj presudi koja je donesena u tom drugom predmetu nije tražio nikakvu isplatu od države, a nakon što je donesena ova odluka i povodom žalbe ista ukinuta za isplatu više da nije donesena niti jedna druga presuda. On da od države nije više ništa naplaćivao ni dobio osim onog iznosa što je prije rekao.

11. Temeljem odredbe čl. 1111. st. 1 Zakon o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO) određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 3. propisano da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

11.1. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zakonske zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Među strankama nije sporno, a kako proizlazi i iz spisa broj Pr-10/17 Općinskog suda u Zadru, da je tuženik 13. veljače 2017. primio revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1511/14 od 7. prosinca 2016., a kojom su ukinute presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj poslovni broj P-2706/10 od 29. listopada 2013. i presuda Županijskog suda u Zadru pod posl. br. Gž-3082/13 od 24. lipnja 2014. Donošenjem predmetne revizijske odluke, otpala je osnova na temelju koje je izvršena isplata tuženiku.

13. U odnosu na navode u svezi Odluke Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Solomun protiv Hrvatske i pravnog shvaćanja izraženog u toj odluci, treba reći da je u predmetu Solomun protiv Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio predmet Općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojeg je podnijelo državno odvjetništvo (pravnog lijeka kojeg je mogao podnijeti samo državni organ, a ne svaka stranka u postupku), a koje je prema shvaćanju ESLJP imalo puno diskrecijsko pravo u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva čime se otvorilo pitanje o jednakosti strana u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe. Međutim, u ovome je predmetu Vrhovni sud ukinuo nižestupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno suđenje povodom revizije, kao pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o jednakosti strana u postupku. Također, u presudi Solomun protiv Hrvatske radilo se o dodatnom, ponovnom razmatranju istih činjenica (ima li stranka ili nema prebivalište i stvarno boravište u području posebne državne skrbi te u tom smislu povreda načela pravne sigurnosti), dok se u ovom predmetu ne radi o takvoj situaciji jer Vrhovni sud nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovo razmotre iste činjenice, već je u svojoj odluci naveo da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice.

14. Prema okolnostima tuženikova slučaja, isti ničim nije doprinio da gore citirane presude Općinskog i Županijskog suda budu nepravilne, a iz kojih razloga bi iste očekivano bile ukinute, pouzdajući se u načelo pravne sigurnosti odnosno postupajući u dobroj vjeri i s povjerenjem u institucije tužiteljice.

14.1. Pravna priroda onoga što tužitelj potražuje od tuženika po pravilima stečenog bez osnove jeste zatražena naknada manje isplaćene plaće tuženika kroz utuženo vrijeme koja bi mu osnovano pripadala na temelju njegova rada po nalogu poslodavca na njegovom radnom mjestu.

14.2. Stoga je bilo potrebno utvrditi je li kod tuženika nastupilo legitimno očekivanje da je to što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude, njegovo vlasništvo u smislu da ne postoje posebno ozbiljni razlozi zaštite javnog interesa ili interesa trećih, vodeći pri tome posebno računa da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u "javnom interesu" i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Javni interes mora biti takav da nadjača temeljno načelo pravne sigurnosti i prava pojedinca da bi opravdao ponovno razmatranje prava pojedinca i eventualno lišavanje prava vlasništva.

14.3. U ovom slučaju kod tuženika upravo radi činjenice da je tužitelj podnio reviziju kao izvanredni pravni lijek (koju je punomoćnik tuženika uredno zaprimio), tuženik je mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od odluka nižih sudova. Stoga ovaj sud drži kako svaka stranka u parničnom postupku ima pravo podnositi redovite i izvanredne pravne lijekove radi čega se ne bih moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom članka 1.Protokola br. 1 ili pravne sigurnosti primjenom članka 6. Konvencije. Naime, postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije bilo protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava.

14.4. Da je tome tako i da je tuženik mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske ovaj sud zaključuje i iz činjenice da je uredno dostavljena punomoćniku tuženika i odluka Vrhovnog suda u povodu podnesene revizije. Obzirom da je tuženik zahtjev za izravnu naplatu podnio 11. rujna 2014., dok je revizija podnesena 7. kolovoza 2014. putem Općinskog suda u Zadru, a tuženiku dostavljena 25. kolovoza 2014., u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je revizija podnesena, to prema mišljenju ovoga suda na njegovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude.

14.5. Ovaj sud polazeći od postavki da je prvi i najvažniji zahtjev čl.1. Protokola da kako bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirnom uživanju vlasništva treba biti zakonito, da je vladavina prva jedno od temeljnih načela demokratskog društva, da načelo zakonitosti predmnjeva kako su primjenjive odredbe domaćeg zakona dovoljno pristupačne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni, te da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u javnom interesu i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, kraj nespornog utvrđenja i prava kako pojedinca tako i tužitelja koja je tijelo javne vlasti prema stavu ESLJP-a, da su svima pa tako i tuženiku poznate odredbe Zakona o parničnom postupku te postojanje mogućnosti izjavljivanja revizije te mijenjanja odluka pravomoćnih i ovršnih odluka nižih sudova, to bi tuženikovo legitimno očekivanje bilo da je ono što primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo ali tek kada bi te odluke bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to baš prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse.

15. Stoga se tuženik ne može staviti u povoljniji položaj u odnosu na tužitelja kao i druge pojedince koji poznavajući principe nacionalnog zakonodavstva u duhu vladavine prava, nisu izvršili odluke nižih sudova ili su vratiti ono što su primili po principu stjecanja bez pravne osnove primjenom odredbe članka 1111. nacionalnog prava odnosno ZOO-a, koja odredba je jasna, pristupačna svakom pojedincu, a koja služi također radi zaštite prava vlasništva u konkretnom slučaju tužitelja, a u onim slučajevima kako je to predviđeno tom odredbom. Stoga, sagledavajući u konkretnom slučaju i utvrđujući zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, ovaj sud drži kako bi upravo u javnom odnosno općem interesu zajednice bilo obvezati tuženika na vraćanje onoga što je primio na temelju ranijih presuda, štiteći time javni interes i imovinu tužitelja.

16. U postupku je sporna visina zahtjeva odnosno iznos koji je tuženik dužan vratiti tužitelju jer je prema specifikaciji naplate u utuženi iznos uključena i isplata u korist Republike Hrvatske, doprinosi za mirovinsko osiguranje te porez i prirez, onako kako je to prikazano u specifikaciji. Prema mišljenju ovoga suda tužitelj ima pravo samo na povrat iznosa kojeg je tuženik primio na račun punomoćnika ovdje tuženika. Stoga, u imovinu tuženika nije prešao cjelokupan utuženi iznos (639.155,72 kuna) već samo iznos koji je uplaćen na račun njegovog punomoćnika (l.s.15).

16.1. Tužitelj nema osnova od tuženika tražiti isplatu iznosa s osnova poreza i prireza kao i iznosa uplaćenog na račun državnog proračuna jer njihova uplata nije ni predstavljala obvezu tuženika. Stoga je tužitelj od tuženika mogao zatražiti samo povrat onog iznosa koji je njemu isplaćen na temelju pravne osnove koja je kasnije otpala odnosno onaj iznos koji je prešao u imovinu tuženika i posredno na račun njegovog punomoćnika, a to je 69.445,62 EUR (prema Očitovanju i obračunu potraživanja od dana 16. travnja 2024. Službe za radne sporove Ministarstva obrane (l.s.101-103), na koji matematički izračun stranke nisu imale primjedbi) jer se radi o iznosu koji su dosuđeni stranci, ovdje tuženiku pa ih je stoga isti u obvezi i vratiti.

16.2. Nesporno je da se bruto plaća sastoji od neto plaće (koja se isplaćuje radniku) uvećane za obvezna javna davanja iz plaće, koja se ne isplaćuju radniku već se iznosi doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak uplaćuju u korist državnog proračuna, odnosno proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

16.3. Tužitelj je, kao poslodavac, temeljem ovršne isprave iznos od 21.507,50 EUR (prema tablici sa l.s.106 – toč. 2. (doprinos MIO I) +toč. 4 (porez i prirez) uplatio u državni proračun Republike Hrvatske/proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave) i navedeni iznos nije prešao u imovinu tuženika. Stoga tužiteljica ne može na temelju instituta stjecanja bez osnova sa uspjehom potraživati od tuženika da joj vrati i iznose poreza i prireza te doprinosa uplaćenih na račun državnog proračuna kada su ti iznosi isplaćeni drugome, a ne tuženiku, koji te iznose nije niti primio niti htio primiti, a tužiteljica niti ne tvrdi da je tuženik htio da se ti iznosi plate na njegovo ime i za njegov račun pa na iste ne polaže nikakvo pravo.

17. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude pod toč. I. primjenom odredbe čl.1111. st. 3. ZOO-a, jer je otpala osnova na temelju koje je tuženik primio iznos koji je predmet tražbine tužitelja.

18. Tuženik je istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom prema tužitelju, uz navođenje tražbine koju stavlja u prijeboj. Dakle, predmetnim prigovorom radi prebijanja tuženik osporava samostalno postojanje tužiteljeve tražbine smatrajući da postoji i njegova tražbina prema tužitelju te traži od suda da izvrši prijeboj tih tražbina, a koju prigovor je sud našao osnovanim pa je stoga ovaj sud deklaracijom utvrdio postojanje međusobnih dospjelih potraživanja te konstitutivnom odlukom izvršio prebijanje, a kako je to i navedeno pod toč. I. do III. tužbenog zahtjeva.

19. Prilikom donošenja odluke o troškovima postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP ovaj sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Zadar, 28. kolovoza 2025.

S u t k i nj a

Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Tužitelju, po zz,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.