REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2715/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika odvjetnika Frane Bazine, te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ZA, dana 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužiteljici JA iznos od 3.514,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,69 EUR od 13. listopada 2008. do isplate,

- 9,95 EUR od 13. studenoga 2008. do isplate,

- 4,34 EUR od 13. prosinca 2008. do isplate,

- 13,29 EUR od 13. siječnja 2009. do isplate,

- 15,67 EUR od 13. veljače 2009. do isplate,

- 17,32 EUR od 13. ožujka 2009. do isplate,

- 12,65 EUR od 13. travnja 2009. do isplate,

- 13,32 EUR od 13. svibnja 2009. do isplate,

- 11,12 EUR od 13. lipnja 2009. do isplate,

- 12,00 EUR od 13. srpnja 2009. do isplate,

- 9,99 EUR od 13. kolovoza 2009. do isplate,

- 12,15 EUR od 13. rujna 2009. do isplate,

- 10,31 EUR od 13. listopada 2009. do isplate,

- 11,55 EUR od 13. studenoga 2009. do isplate,

- 11,13 EUR od 13. prosinca 2009. do isplate,

- 14,96 EUR od 13. siječnja 2010. do isplate,

- 16,78 EUR od 13. veljače 2010. do isplate,

- 16,22 EUR od 13. ožujka 2010. do isplate,

- 19,10 EUR od 13. travnja 2010. do isplate,

- 21,87 EUR od 13. svibnja 2010. do isplate,

- 23,94 EUR od 13. lipnja 2010. do isplate,

- 28,41 EUR od 13. srpnja 2010. do isplate,

- 24,74 EUR od 13. kolovoza 2010. do isplate,

- 35,03 EUR od 13. rujna 2010. do isplate,

- 30,59 EUR od 13. listopada 2010. do isplate,

- 32,80 EUR od 13. studenoga 2010. do isplate,

- 37,65 EUR od 13. prosinca 2010. do isplate,

- 44,43 EUR od 13. siječnja 2011. do isplate,

- 36,24 EUR od 13. veljače 2011. do isplate,

- 39,50 EUR od 13. ožujka 2011. do isplate,

- 35,47 EUR od 13. travnja 2011. do isplate,

- 41,89 EUR od 13. svibnja 2011. do isplate,

- 49,83 EUR od 13. lipnja 2011. do isplate,

- 55,09 EUR od 13. srpnja 2011. do isplate,

- 80,19 EUR od 13. kolovoza 2011. do isplate,

- 52,55 EUR od 13. rujna 2011. do isplate,

- 49,00 EUR od 13. listopada 2011. do isplate,

- 49,01 EUR od 13. studenoga 2011. do isplate,

- 49,49 EUR od 13. prosinca 2011. do isplate,

- 53,73 EUR od 13. siječnja 2012. do isplate,

- 55,52 EUR od 13. veljače 2012. do isplate,

- 55,58 EUR od 13. ožujka 2012. do isplate,

- 54,19 EUR od 13. travnja 2012. do isplate,

- 54,77 EUR od 13. svibnja 2012. do isplate,

- 56,16 EUR od 13. lipnja 2012. do isplate,

- 54,68 EUR od 13. srpnja 2012. do isplate,

- 54,77 EUR od 13. kolovoza 2012. do isplate,

- 52,06 EUR od 13. rujna 2012. do isplate,

- 53,42 EUR od 13. listopada 2012. do isplate,

- 54,90 EUR od 13. studenoga 2012. do isplate,

- 53,84 EUR od 13. prosinca 2012. do isplate,

- 54,21 EUR od 13. siječnja 2013. do isplate,

- 52,39 EUR od 13. veljače 2013. do isplate,

- 51,60 EUR od 13. ožujka 2013. do isplate,

- 54,73 EUR od 13. travnja 2013. do isplate,

- 50,24 EUR od 13. svibnja 2013. do isplate,

- 50,36 EUR od 13. lipnja 2013. do isplate,

- 49,51 EUR od 13. srpnja 2013. do isplate,

- 50,06 EUR od 13. kolovoza 2013. do isplate,

- 51,08 EUR od 13. rujna 2013. do isplate,

- 52,71 EUR od 13. listopada 2013. do isplate,

- 53,02 EUR od 13. studenoga 2013. do isplate,

- 55,09 EUR od 13. prosinca 2013. do isplate,

- 52,81 EUR od 13. siječnja 2014. do isplate,

- 54,85 EUR od 13. veljače 2014. do isplate,

- 55,98 EUR od 13. ožujka 2014. do isplate,

- 55,63 EUR od 13. travnja 2014. do isplate,

- 54,17 EUR od 13. svibnja 2014. do isplate,

- 54,00 EUR od 13. lipnja 2014. do isplate,

- 55,31 EUR od 13. srpnja 2014. do isplate,

- 56,45 EUR od 13. kolovoza 2014. do isplate,

- 56,40 EUR od 13. rujna 2014. do isplate,

- 57,07 EUR od 13. listopada 2014. do isplate,

- 58,70 EUR od 13. studenoga 2014. do isplate,

- 567,03 EUR od 14. studenoga 2014. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.492,47 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 18. travnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je s tuženikom 18. kolovoza 2008. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214083276/08 na temelju kojeg joj je, kao korisnici kredita, tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.917,81 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Tužiteljica je, nadalje, navela da se sukladno odredbama čl. 1., 2. i 6. navedenog Ugovora o kreditu obvezala predniku tuženika iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, te koja je u trenutku ugovaranja iznosila 6,55%. Tužiteljica je isto tako navela da se iznos kredita obvezala vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, te da je predmetnu obvezu prema predniku tuženika u cijelosti ispunila. Tužiteljica je, nadalje, navela da joj prilikom sklapanja Ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, već joj je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Smatra da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Pojasnila je da su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate, nije mogla znati koliko će iznositi njezina kreditna obveza. Isto tako tužiteljica je navela da je imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njezinu egzistenciju, da nikada ne bi preuzela takvu obavezu.

2. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je istaknula i da su u navedenom dijelu predmetne odluke potvrđene revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. Tužiteljica je još navela da se u konkretnom slučaju radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, te da se o pojedinim ugovornim odredbama uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, jer bile već unaprijed formulirane od strane banke, te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom Ugovoru nisu propisani nikakvi parametri, dok tužiteljica kao potrošač nije imala nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Tužiteljica je, također, navela da tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te da je time suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica stoga smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

3. Stoga je tužiteljica, tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, od tuženika potraživala isplatu iznosa od 3.514,25 EUR (26.478,10 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja od isplate.

4. Tužiteljica je podnesku od 15. listopada 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja, uskladila tužbeni zahtjev sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/2022. i 88/2022.), te istim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 3.514,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, kako je to navedeno u t. I. izreke ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja od isplate.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, dok zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Također je istaknuo i prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima. Smatra da su postupci koje potrošači osobno pokrenu postupci radi o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kako je tužba podnesena 18. travnja 2023., to je tuženik naveo da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa smatra da je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari, uz napomenu da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) za sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 18. travnja 2018. bi nastupila zastara. Tuženik je još naveo da su presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite, te da to potvrđuje odluka Suda Europske unije u predmetu poslovni broj C-81/19 iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu u odnosu na valutnu klauzulu izraženu u CHF naveo da su tužiteljici bile dostupne sve informacije za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Dodao je da je tužiteljicu informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina, te da je u Ugovoru o kreditu jasno navedeno da će se povrat obveza obračunavati po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Isto tako je naveo da su tužiteljici prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz Ugovora proizlaze te da je tužiteljica svojim potpisom potvrdila da ju je tuženik informirao o svim posljedicama i rizicima tečaja. Tuženik je još naveo da je svim njegovim zaposlenicima, kao i zaposlenicima u autokućama, bio dostavljen izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. u kojem je sadržana uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora s valutnom klauzulom pri čemu je naglašeno da je bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Nadalje, tuženik je istaknuo da je tužiteljica bila svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za švicarski franak. Napomenuo je da podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik iz razloga što valute ovise o kretanjima u svjetskoj ekonomiji, te da je to tužiteljici kao prosječnom potrošaču bilo jasno. Osim toga, tuženik je dodao da donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, te da se takva odluka ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti, a koje obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu, pa tako i tužiteljici. Tuženik je još istaknuo i da su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja pri čemu je napomenuo da se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Isto tako je naveo da se tužiteljica već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute u odnosu na bilo koju stranu valutu i da je toga svjesna, pa čak i bez obzira koje informacije primila prilikom sklapanja Ugovora. Stoga tuženik smatra da je tužiteljici trebalo biti jasno da sklapa Ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će Ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita, kao i da se ekonomske i druge prilike u društvu mijenjaju, pa tako i tečaj valuta. Tuženik je zaključno naveo da odredba Ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da se zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu, odnosno smatra da je ista odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, pri čemu tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Konačno, tuženik je osporio i tijek zatraženih kamata. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

7. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku prometa po kreditu (str. 12-17 spisa), presliku pregleda promjena kamatnih stopa (str. 18 spisa), presliku otplatnog plana (str. 19-22 spisa), presliku Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214083276/08 od 18. kolovoza 2008. (str. 23-27 spisa), presliku izvoda iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje (str. 44 spisa) presliku prometa po kreditu (str. 56-62, 73-79 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., iz Darfin d.o.o. (str. 157-162 spisa), saslušana je tužiteljica, te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

8. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 2. srpnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

9. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, te brižljive i savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

10. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214083276/08 od 18. kolovoza 2008. (str. 23-27 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) koji je sklopljen između tužiteljice, kao korisnice kredita, i tuženika, kao kreditora, utvrđeno je da je istim između stranaka ugovoren kredit za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault financiranje paket kasko u iznosu 14.917,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 11. kolovoza 2008. (čl. 1. Ugovora o kreditu "Iznos odobrenog kredita"). Nadalje je utvrđeno da se u odredbi čl. 2. "Kamate i naknade" korisnik kredita obvezao platiti kreditoru u anuitetima iznos isplaćenog kredita i redovnu kamata koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja tog Ugovora iznosila 6,55% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Nadalje je utvrđeno da je odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, a u odredbi čl. 5. istog Ugovora je kao namjena kredita ugovorena kupnja vozila marke Renault, Megane Sedan Extreme, godine proizvodnje 2008. Nadalje, u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu "Otplata kredita" ugovoren je način otplate i to u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Navedeni Ugovor o kreditu je potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javnog bilježnika Damira Bjelčića u Krapini 20. kolovoza 2008., pod poslovnim brojem OV-9748/2008, a u istoj potvrdi je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na potvrdu, između ostalog, od strane tužiteljice i da je tužiteljici Ugovor pročitan, te da je ista izjavila da prihvaća pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za nju proizlaze i da to odgovara njezinoj volji.

11. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je navela da je predmeti Ugovor o kreditu zaključila s tuženikom 2008. Kredit je podigla za kupnju automobila Renault Megane Sedan, te je taj automobil koji je kupila sredstvima predmetnog kredita koristila samo u osobne svrhe i s njim nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost. U banci tuženika nije bila nego je kredit zaključila u autokući Automobili Krešo. S obzirom na to da nije u cijelosti imala iznos cijene u gotovini u autokući su joj rekli da rade s tuženikom te su joj sugerirali da zaključi predmetni Ugovor koji je bio uz valutnu klauzulu u CHF. Ništa posebno joj zaposlenik autokuće nije govorio o valuti CHF, niti o rizicima podizanja kredita u valuti CHF, te joj je samo rečeno da je to najpovoljniji kredit. Vjerovala je zaposleniku autokuće te je pristala zaključiti predmetni Ugovor o kreditu. Iskazala je da je osobno otplatila predmetni kredit jer je imala trajni nalog u banci i to onako kako je dogovoreno, a Ugovor je ovjerila i kod javnog bilježnika, ali niti javni bilježnik joj nije ništa govorio o valuti CHF, niti o rizicima podizanja kredita u toj valuti. Navela je i da je pročitala Ugovor o kreditu, međutim, u tom trenutku nije našla ništa sporno. Ne zna tko je sastavio Ugovor, ali ga je ona dobila u autokući te misli da nije mogla utjecati niti na jednu odredbu Ugovora te u tom trenutku uopće nije sumnjala da bi u Ugovoru bilo išta sporno. Rate kredita su joj kasnije rasle te joj je s početnih negdje oko 1.100,00 kn rata kredita narasla do negdje 1.600,00 kn. Konačno je navela da je zaposlenik auto kuće nije upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF.

12. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te sukladan s drugim izvedenim dokazima i to prije svega s predmetnim Ugovorom o kreditu.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje ZZP) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu, neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja motornog vozila i neovisno o tome što je premetni kredit otplaćen. Pritom valja reći, da je u konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice, utvrđeno da je ista u ovom pravnom poslu, odnosno prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita, imala status potrošača (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a). Naime, tužiteljica je u svom iskazu navela da je automobil koji je kupila sredstvima predmetnog kredita koristila samo u osobne svrhe i da s njim nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost.

14. Nadalje, valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

16. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 41/2008.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica, kao potrošač, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a, zaključila predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, a kojim je ugovoren kredit u iznosu 14.917,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile dovoljno jasne i transparentne. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na mogućnost kretanja tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, odnosno omogućiti joj da takvim odredbama prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredaba imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

18. Ovdje još valja reći da se tuženik tijekom postupka neosnovano poziva na izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje (str. 44 spisa) u kojem je navedeno da je klijente potrebno upoznati s valutnim rizikom i upozoriti ih na dugi rok otplate, te s tim u vezi ih upoznati i s kretanjem tečajeva, odnosno upozoriti ih da razlika u tečaju može kroz godine otplate kredita "pojesti" razliku u kamati, te da u konačnici klijent sam odlučuje o valutnom riziku koji preuzima. Ovo stoga što iz istog izvoda nije razvidno na koji razdoblje se odnosi, niti je tuženik dokazao da je tužiteljica prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bila upozorena na okolnosti navedene u tom izvodu, dok je iz iskaza tužiteljice utvrđeno suprotno, odnosno da joj zaposlenici u autokući nisu ništa govorili o valuti CHF, niti o rizicima podizanja kredita u valuti CHF.

19. Isto tako valja reći da iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. S obzirom na navedeno tuženik se neosnovano poziva na presudu Suda Europske unije C-81/19, pri čemu valja dodati i da se ista presuda odnosi na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju (refinanciranje kredita).

20. Slijedom svega navedenog odredbe čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu su u smislu gore navedenih odredaba ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i otplata kredita švicarski franak.

21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu plaćanja razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

22. Radi utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec., iz Darfin d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da su tuženik, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnica kredita, zaključili 18. kolovoza 2008. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214083276/08 na iznos od 14.917,81 CHF (povećano na 14.922,80 CHF - prema prometnu po kreditu). U čl. 2. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 6,55%, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kredita. Ugovoreni rok otplate iznosi 7 godina, a čl. 6. je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CFH, važećem na dan plaćanja. Po otplatnom planu u CHF tuženika prema prometu po kreditu sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 19.053,56 CHF od čega je otplata glavnice 14.922,80 CHF i kamata 4.130,76 CHF. Prema prometu po kreditu kredit je isplaćen na dan 27. kolovoza 2008., te je srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,436991 kn. Ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 26.478,11 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.514,28 EUR. Vještak je stoga mišljenja da ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 26.478,11 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.514,28 EUR.

23. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, dipl. oec., jer je isti stručan, jasan i argumentiran, a imajući u vidu da stranke na isti u pogledu matematičkog izračuna nisu imale primjedbi, niti su u tom pravcu isticale daljnje dokazne prijedloge, već su na ročištu održanom 2. srpnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i odustale su od svih predloženih a neprovedenih dokaza, te su predložile zaključenje glavne rasprave na temelju stanja spisa.

24. Dakle, kako je na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kreditu na temelju ništetnih ugovornih odredaba kojima su glavnica i otplata kredita vezane uz valutu CHF preplatila tuženiku iznos od 3.514,28 EUR (26.478,11 kn), tako je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici navedeni iznos. Tužiteljici su, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan, jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu te ga je predložio tužiteljici prema unaprijed pripremljenom sadržaju, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene u t. I. izreke ove presude tekuće od sljedećeg dana nakon dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa tuženiku, a sukladno Tabeli iz t. 1. zaključka nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića, dipl. oec. Visina stope zatezne kamate je određena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. I. izreke ove presude.

25. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužiteljice. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara u odnosu na potraživanje s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u valuti CHF počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje presude su dostupne na internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 18. travnja 2023., tako je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, a prema vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

27. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.250,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe od 18. travnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištima 6. lipnja 2024. i 2. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 3. listopada 2023. i 15. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova- Tbr. 8/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 250,00 EUR. Isto tako tužiteljici je dosuđen i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 42,47 EUR, kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR. Stoga su tužiteljici ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.492,47 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 28. kolovoza 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

28. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužiteljica presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

Zagreb, 28. kolovoza 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

- tužiteljici po odvj. Frani Bazini

- tuženiku po odvj. Kruni Kneževiću