REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2847/2020-49

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Sanja Barbarić, odvjetnica u Oroslavju, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 28. kolovoza 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 11.3. /završne odredbe/ u Ugovoru o kreditu broj 9011118925 od 30.03.2006.g., sklopljenog između tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, solemniziran kod javnog bilježnika Vuger Ignaca u Sesvetama, Karlovačka ulica 2, pod poslovnim brojem OU-516/2006, u dijelu u kojem je određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci – dioničko društvo, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju BJ, , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 105,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.04.2006.g. do isplate, po stopi koja se do 31.07.2015.g. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci – dioničko društvo, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju BJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 1.800,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 8,59 EUR od 31.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,20 EUR od 31.12.2008.g. do isplate

- na iznos od 10,66 EUR od 31.01.2009.g. do isplate

- na iznos od 11,30 EUR od 28.02.2009.g. do isplate

- na iznos od 9,29 EUR od 31.03.2009.g. do isplate

- na iznos od 9,61 EUR od 30.04.2009.g. do isplate

- na iznos od 6,98 EUR od 31.05.2009.g. do isplate

- na iznos od 4,74 EUR od 30.06.2009.g. do isplate

- na iznos od 5,24 EUR od 31.07.2009.g. do isplate

- na iznos od 6,53 EUR od 31.08.2009.g. do isplate

- na iznos od 6,39 EUR od 30.09.2009.g. do isplate

- na iznos od 5,15 EUR od 31.10.2009.g. do isplate

- na iznos od 7,46 EUR od 30.11.2009.g. do isplate

- na iznos od 9,14 EUR od 31.12.2009.g. do isplate

- na iznos od 11,85 EUR od 31.01.2010.g. do isplate

- na iznos od 11,14 EUR od 28.02.2010.g. do isplate

- na iznos od 14,64 EUR od 31.03.2010.g. do isplate

- na iznos od 13,88 EUR od 30.04.2010.g. do isplate

- na iznos od 15,47 EUR od 31.05.2010.g. do isplate

- na iznos od 26,05 EUR od 30.06.2010.g.do isplate

- na iznos od 23,79 EUR od 31.07.2010.g. do isplate

- na iznos od 29,89 EUR od 31.08.2010.g. do isplate

- na iznos od 27,93 EUR od 30.09.2010.g. do isplate

- na iznos od 23,78 EUR od 31.10.2010.g. do isplate

- na iznos od 31,81 EUR od 30.11.2010.g. do isplate

- na iznos od 41,81 EUR od 31.12.2010.g. do isplate

- na iznos od 34,92 EUR od 31.01.2011.g. do isplate

- na iznos od 37,42 EUR od 28.02.2011.g. do isplate

- na iznos od 34,06 EUR od 31.03.2011.g. do isplate

- na iznos od 34,56 EUR od 30.04.2011.g. do isplate

- na iznos od 47,93 EUR od 31.05.2011.g. do isplate

- na iznos od 48,83 EUR od 30.06.2011.g. do isplate

- na iznos od 109,19 EUR od 31.07.2011.g. do isplate

- na iznos od 54,77 EUR od 31.08.2011.g. do isplate

- na iznos od 48,60 EUR od 30.09.2011.g. do isplate

- na iznos od 47,83 EUR od 31.10.2011.g. do isplate

- na iznos od 47,29 EUR od 30.11.2011.g. do isplate

- na iznos od 49,99 EUR od 31.12.2011.g. do isplate

- na iznos od 52,85 EUR od 31.01.2012.g. do isplate

- na iznos od 53,06 EUR od 29.02.2012.g. do isplate

- na iznos od 51,15 EUR od 31.03.2012.g. do isplate

- na iznos od 52,10 EUR od 30.04.2012.g. do isplate

- na iznos od 52,99 EUR od 31.05.2012.g. do isplate

- na iznos od 51,57 EUR od 30.06.2012.g. do isplate

- na iznos od 52,05 EUR od 31.07.2012.g. do isplate

- na iznos od 51,25 EUR od 31.08.2012.g. do isplate

- na iznos od 49,22 EUR od 30.09.3012.g. do isplate

- na iznos od 51,36 EUR od 31.10.2012.g. do isplate

- na iznos od 52,55 EUR od 30.11.2012.g. do isplate

- na iznos od 52,13 EUR od 31.12.2012.g. do isplate

- na iznos od 47,54 EUR od 31.01.2013.g. do isplate

- na iznos od 51,45 EUR od 28.02.2013.g. do isplate

- na iznos od 51,64 EUR od 31.03.2013.g. do isplate

- na iznos od 49,99 EUR od 30.04.2013.g. do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015.g. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Tuženik je dužan tužitelju na ime parničnog troška nadoknaditi iznos od 2.986,13 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su Tuženik, kao kreditor i tužitelj kao korsinik kredita, zaključili su dana 30.03.2006.g. Ugovor o kreditu broj 9011118925, solemniziran kod javnog bilježnika Vuger Ignaca u Sesvetama, Karlovačka ulica 2, pod poslovnim brojem OU-516/2006 (u daljnjem tekstu Ugovor). Prema navedenom ugovoru tužitelju je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 17.088,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Odredba članka 1. predmetnog Ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba čl. 4. i čl. 5. istog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, te odredba čl. 6. u dijelu u kojem je otplata mjesečnih anuiteta određena u protuvrijednosti valute CHF - su ništetne. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik ugovorili su valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle postupao je protivno pozivitnim propisima RH i time ništetno. Da je naprijed opisano ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski ništetno utvrđeno je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. u kolektivnom sporu tužitelja POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka, između kojih je i ovdje tužena Privredna banka Zagreb d.d. U spomenutoj pravomoćnoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je da je:

„ Drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01.11.2004.g. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nje kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) u razdoblju od 01.11.2004.g. do 08.08.2007.g. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima…" Stoga se tužitelj u ovom predmetu poziva na pravno utvrđenje iz spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te je sud temeljem odredbe čl. 118.Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502c Zakona o parničnom posutpku, vezan pravnim utvrđenjem iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. Prema izračunu tužitelja, zbog rasta valute švicarski franak u odnosu na kunu, tužitelj je tuženiku tijekom otplate kredita više platio iznos od 12.119,80 kn. Do ovog iznosa tužitelj je došao na način da je izračunao razliku između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bili plaćeni da nije došlo do rasta valute CHF, odnosno po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Na tako izražene iznose tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospijeća pojedinog anuiteta do isplate. Podnošenje kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P1410/2012 prekinulo je zastaru, tako da utuženo potraživanje tužitelja nije niti jednim dijelom u zastari, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.g. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči kako je zatraženo u preciziranom tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini. Tužitelj tužbom i tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 12.119,80 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine specificirane iznose od datuma koji su navedeni u petitu do namirenja. Tužitelj navodi da je tuženi dužan vratiti iznose iz tužbe tužitelju temeljem ništetnih odredbi vezano uz valutu ugovora u CHF. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9011118925 koji je zaključen 30.03.2006.g (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF) te na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope (ranije spomenuti predmet), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede iz Ugovora o broj 9011118925 koji je zaključen 30.03.2006.g. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Važno je naglasiti da je Ugovor o kreditu broj 9011118925 koji je zaključen 30.03.2006.g., te da je u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Nadalje se ističe kako je potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpili zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naima ranije je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 1.1.1990. godine izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je kaluzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumljivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11) Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 11. Ugovora o kreditu). U čl.11.9 tužitelj potpisom Ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. U Ugovoru o kreditu stranke su jasno ugovorile da u slučaju promjene kamatne stope Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos rate, te se obavezuje plaćati tako izmijenjene rate. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posjedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvačaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakova razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocjenivši da mu isti sukladno njegivim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore " agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako i Presuda Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stovrena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama te jasno navodi: " Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora. "Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Za naglasiti je također da je u Ugovoru o kreditu i to u članku 6. otplata kredita ugovoren način da se isti otplaćuje u 84 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VS-Rev1990/91, koja utvrđuje : " kada je ugovoranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na valutu CHF, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli kao i o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena valutna klauzula je ništetno i nepošteno, je neosnovan u cijelosti, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, koja je u skladu sa zakonom. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno Ugovorom o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno kako se i pod kojim uvjetima kredi otplaćuje. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Za istači je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004 godine iznosio 0,3% dok je u studenom 2008.g. iznosio 3,3%. Osim toga realno bankarsko tržište je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava , s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31.7.2006 godine 1,69% dok je u 2007 i 2008 godine u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. U prikazu je vidljiv rast indeksa regulacijskog opterećenja IRO i njegov učinak na ukupni granični trošak pribave izvora sredstava banaka (TOS2). Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo je djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Ističe se da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i ušle u ugovorni odnos te nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali,) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravonopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kredit bio kunski cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Tuženi se protivi metodologiji izračuna tužitelja u cijelosti kao neosnovanom, proizvoljnom i neutemeljenom. Tužitelj nije ugovorio kredit u kunama sa fiksnom kamatnom stopom, te se prigovara postavljenom izračunu kao proizvoljnom i neodgovarajućem u odnosu na ugovorni odnos stranaka. Na ovakav način tužitelj proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji je stupio sa tuženikom. Tuženi se protivi provođenju financijskog vještačenja kako je to tužitelj predložio jer isto ne počiva na ugovornom odnosu stranaka, na dokumentaciji u spisu, a sve kako je na tužitelju teret dokaza utvrditi koja je to promjenjiva kamatna stopa, „poštena“. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., B, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Opreza radi ističe se prigovor prijeboja, a napominje se da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:

- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna kaluzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne kaluzule;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumljivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje.

Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku ugovora o kreditu broj: 9011118925 od 30.03.2006., početni otplatni plan, knjigovodstvena kartica prometa, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Vatroslava Zovka iskaz tužitelja, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da su sklopile ugovor o kreditu broj: 9011118925 od 30.03.2006., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 17.088,34 CHF u protuvrijednosti kune na dan isplate.

5. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule, osnovanost utvrđenja naknade za obradu troškova kredita, osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

6. U odnosu na prigovor zastare za promjenjivu valutnu klauzulu tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovno teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od dana 14.06.2018., a prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, od dana utvrđenja ništetnosti, počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu, te je tužba podnesena dana 2.5.2023. u roku manjem od 5 godina. U odnosu na prigovor zastare na ime jednokratne naknade za troškove obrade kredita zastarni rok u tom slučaju teče od restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a prema odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedica utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je kredit trebao radi kupnje vozila. Bio je kod tuženika i ponudili su mu kredit u CHF, protuvrijednosti kune, rekli su mu da je to najpovoljniji kredit, nisu mu nudili kredit u kunama ili eurima. Ugovor nije cijeli pročitao, nego bitne stavke koje mu je zaposlenik tuženika pokazivao. Misli da mu zaposlenik tuženika nije objasnio tečaj valutne klauzule i da postoji određeni rizik. Tužitelj je plaćao mjesečne rate kredita. Koristio je auto u osobne svrhe, nije ga iznajmljivao niti imao registriranu firmu. Nije siguran, ali misli da mu tuženik nije slao dopise o povećavanju mjesečnog anuiteta. Zaposlenik tuženika mu je rekao da mora platiti ulaznu naknadu i da se taj dio ne može mijenjati. Nije mu obrazložio zaposlenik tuženika od čega se sastoji trošak ulazne naknade za kredit.

8. Nesporno je da je dana 07.04.2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br. P-1401/2012., a koja je potvrđena presudom br. Pž-6632/2017.od 14.06.2018. Visokog trgovačkog suda RH, u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana stoga je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama zakona o zaštiti potrošača po čl. 96. i 97. i suprotno odredbama čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 502c. ZPP-a, propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošači obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Sud je utvrdio iskazom tužitelja da se na tužitelja primjenjuje zakon o potrošačima jer je tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba-potrošač te mu je zaposlenik tuženika predložio kredit u švicarcima da je najpovoljniji, najstabilniji i najsigurniji i nitko mu nije objasnio rizik promjene valutne klauzule, da se ona može povećati i smanjiti. Tuženik predloženim dokazima nije dokazao da je tužitelju djelatnik banke, a prije sklapanja navedenog ugovora objasnio rizik povećanja valutne klauzule, imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom pregovora pružene cjelovite informacije u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, prema odredbi čl. 221a ZPP-a. Sud zaključuje da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da je nastala značajna neravnoteža u pregovaračkim položajima, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te je predmetna ugovorna odredba nepoštena. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u odnosu na valjanost odredbe valutne klauzule ništetna stoga se u ovom slučaju primjenjuje čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je tuženik nepošteno stekao bez osnove utuženi iznos.

9. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Vatroslava Zovka proizlazi da sveukupno potraživanje tužitelja radi preplate u slučaju da se primjenjivao fiksni tečaj CHF na dan puštanja kredita u promet iznosi: 12.777,47 kuna sa negativnim razlikama, te 13.581,68 kuna bez negativnih razlika.

10. Tuženik je podneskom od 20.06.2022. prigovorio sačinjenom nalazu i mišljenju financijskog vještaka s obzirom da isti nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji u spisu jer nalaz ne počiva i ne temelji se na dokumentaciji koja prileži spisu te je tako isti kontradiktoran materijalnim dokazima u spisu i načinjen je protivno pravilima struke.

11. Vještak u pisanom izvješću navodi da uvidom u priležeću dokumentaciju spisa, a osobito u Knjigovodstvenu kartice prometa koju je uz tužbu, 10.lipnja 2022. godine dostavio tužitelj te Knjigovodstvenu karticu prometa od 20. kolovoza 2021. godine koju je u spis dostavio tuženik uz svoj podnesak od 23. kolovoza 2021. godine, vještak je utvrdio kako se iz iste ne može utvrditi da li je naplaćena tzv. ulazna naknada jer su u predmetnim karticama navedene samo šifre konta bez njihova značenja (kao što je vještak već i naveo u svojem podnesku od 07. svibnja 2021. godine). Ovdje vještak napominje kako su nazivi analitičkih konta ispod četvrte razine diskrecijsko pravo svakog trgovačkog društva stoga vještak ista ne može protumačiti. Ponovnim uvidom u Nalaz i mišljenje te priležeću dokumentaciju spisa, a osobito Ugovor o kreditu, vještak je utvrdio kako je predmetnim vještvom obuhvatio cijelo razdoblje otplate kredita (84 mjeseca) te je za svaki mjesec pojedinačno iskazao razlike više/manje plaćenih iznosa uslijed promjene tečaja (tablica 1., kolona „Više/manje plaćeno“) Osnovnog nalaza i mišljenja. Odredbama čl. 4. Ugovora o kreditu jasno je određeno kako kamatna stopa iznosi 4,99% te je fiksna tijekom cijelog otplatnog razdoblja. U skladu s navedenim, nije bilo nikakvih promjena uslijed promjene kamatnih stopa. Predmetna opaska tužene je irelevantna za izračun sukladno zadatku vještačenja, a koji je glasio. „utvrditi izračun preplate po svakom anuitetu zbog rasta valute CHF u odnosu na tečaj na dan puštanja kredita u promet“. Naime, vještak je izračun temelji na stvarnim iznosima kunskih uplata po pojedinom anuitetu. Samim time izračun se ne bi promijenio, a dodatno iskazivanje valute samo bi poskupilo vještačenje u ovom predmetu. Vještak pretpostavlja da tužena ovdje misli da vještak za svaki mjesec otplatnog razdoblja izračuna iznos anuiteta prema pripadajućoj prosječnoj kamatnoj stopi jer je tako iskazano za svaki mjesec. Predmetni izračun pretpostavlja izradu 84 otplatna plana (za svaki mjesec zasebno korigirano za pretpostavljeno stanje neotplaćenog iznosa glavnice). Ovdje vještak napominje da se cijena informativnog izračuna otplatnog plana kreće oko 150,00 kuna stoga bi se cijena izrada 84 otplatnih planova te pripadajućeg nalaza i mišljenja kretala oko 12.600,00 kuna (84 x 150,00 kuna). Uvidom u ostale primjedbe tužene, vještak je utvrdio da se radi isključivo o pitanjima pravne naravi koja vještak nije ovlašten tumačiti. U skladu s navedenim, vještak u cijelosti ostaje pri svojem Osnovnom nalazu i mišljenju.

12. Na ročištu održanom 08. studenog 2024. vještak iskazuje da je prilikom izračuna visine s osnove valutne klauzule isključio utjecaj primjene kamatne stope, a sve kako se anuitet sastoji od glavnice i kamata, te je odgovorio na sve primjedbe tuženika u podnesku od 14. studenog 2022. te podneskom od 02. studenog 2023., ostaje u cijelosti pri svom nalazu i mišljenju.

13. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je svoje vještačenje iznio savjesno i u skladu pravilima i vještine te odgovorio na prigovor tuženika prema čl. 258. i 259. ZPP-a, vještak je prema priležećoj knjigovodstvenoj kartici prometa predmetno vještvo obuhvatio cijelo razdoblje otplate kredita te je za svaki mjesec pojedinačno iskazao razlike uplaćenih iznosa uslijed promjene tečaja, izračun se temelji na stvarnim iznosima kunskih uplata o pojedinom anuitetu.

14. Budući da je sud utvrdio da je u odnosu na valutnu klauzulu ništetna u dijelu odredbe čl. 6. navedenog ugovora o kreditu, jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je dosudio tužitelju iznos 1.800,61 eura na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a), mjesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužitelja, te odgovara za tijek zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja svakog pretplaćenog iznosa, a prema čl. 1115. ZOO-a.

15. Sud nije postupio prema rješenju na ročištu održanom 7.6.2024. nije dostavio tražene podatke u odnosu na ulaznu naknadu za obradu kredita. Tuženik je bio u obvezi sudu dostaviti traženu ispravu u smislu odredbe čl. 233. st. 2. ZPP-a. Uvidom u odredbu čl. 11. toč. 3. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita u obvezi prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u visini od 1% od iznosa kredita. Tužitelju je odobren kredit u iznosu od 17.088,34 CHF. Sud je izračunao i došao do iznosa 1% od glavnice gdje je 170,88 CHF. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 10.3.2024. proizlazi da je kredit isplaćen 30.4.2006., a prema srednjem tečaju tuženika 1 CHF = 4,632369 kn. Kada se 170,88 CHF pomnoži sa navedenim tečajem dobije se iznos 791,58 kn a što uz primjenu fiksnog tečaja konverzije ( 1 eur = 7,53450 kn) iznosi 105,06 eur. Životno i logično je da tuženik ne bi isplatio navedeni iznos kredita da mu nije plaćena naknada za obradu navedenog kredita, stoga na iznos 105,06 eur suđena je zakonska zatezna kamata od dana 30.4.2006., dana isplate glavnice kredita.

16. Sud je utvrdio prema iskazu tužitelja da sa zaposlenikom tuženika nije mogao pregovarati oko naknade za obradu kredita jer mu je bilo objašnjeno da kako je navedeno u ugovoru da treba platiti troškove obrade kredita i da se taj dio odredbe ne može mijenjati. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje od tuženika naknadu obrade kredita sud je stava da je dio odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu ništetan jer sadrži nepoštenu odnosno neodređenu odredbu o naknadi za prijevremenu isplatu kredita iz razloga jer na istu potrošač, ovdje tužitelj, nije mogao utjecati niti se o istoj moglo pregovarati obzirom jer je unaprijed formulirana u ugovoru slijedom čega uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Sud je utvrdio da je ništetan dio odredbe čl. 11.3. Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jer je isti prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača, te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81 st. 1 istog Zakona, stoga je prema odredbi čl. 322, 323 i 324 ZOO-a sud dosudio tužitelju iznos 105,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.04.2006. (od dana plaćanja naknade) pa do isplate, a prema čl. 29 st. 2 ZOO-a, koji je u svezi s čl. 1115 ZOO-a.

17. Sud nije dosudio tuženiku negativnu razliku, odnosno period u kojem je tečaj CHF bio niži od tečaja u vrijeme isplate kredita jer tuženik nije isticao procesnopravni prigovor radi pobijanja do zaključenja prethodnog postupka prema odredbi čl. 299. st. 2. ZPP-a, a niti dostavio do zaključenja glavne rasprave materijalnopravni prigovor prijeboja a prema odredbi čl. 280a st. 6. ZPP-a.

18. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu od 2.986,13 EUR, a koji se sastoji od: tužba 100 bodova, podnesak 03.08.2020. 100 bodova, podnesak 15.10.2020. 50 bodova, ročište 10.02.2021. 100 bodova, podnesak 09.03.2021. 50 bodova, podnesak 07.06.2021. 50 bodova, podnesak 19.05.2022. 50 bodova, podnesak 04.07.2022. 50 bodova, podnesak 19.12.2022. 50 bodova, podnesak od 07.12.2023. 50 bodova, podnesak 09.02.2024. 50 bodova, ročište 07.06.2024. 50 bodova, podnesak 01.08.2024. 100 bodova, ročište 12.09.2024. 25 bodova, ročište 08.11.2024. 100 bodova, ročište 10.06.2025. 100 bodova, što ukupno iznosi 2.150,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 537,50 eur, troškovi vještačenja 265,45 eur, troškovi sudske pristojbe na tužbu 33,18 eur.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2025.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika