Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10399/2023-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], In der Wisch 1, Njemačka, zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 7. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj 016-2848/2006 od 12. prosinca 2006. zaključenog između tužitelja NZ, kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko bank d.d., kao kreditora, koja u čl. 8. prijevremena otplata kredita glasi:

"U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d."

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. isplatiti tužitelju NZ iznos 3.037,45 eur sa zateznom kamatom od 11. rujna 2010. do isplate te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 1.341,16 eur sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika – Hypo Alpe- Adria- Bank d.d. 12. prosinca 2006. zaključio Ugovor o kreditu br. 016-2848/2006, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio kredit u iznosu 136.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Nadalje, čl. 8. predmetnog Ugovora utvrđeno je da kako banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama banke. Tužitelj tvrdi da mu je navedenom odredbom Ugovora o kreditu nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF te je 10. rujna 2010. godine predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 3.037,45 eur / 22.885,67 kn. Spornim člankom 8. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv Prijevremena otplata kredita regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora te da iz navedenog proizlazi da je ugovorna odredba, kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Smatra da odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini, predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, da iz redakcije članka 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima se može zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se prema neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. Zahtjevom iz tužbe tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 8. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita te obvezati tuženika na isplatu iznosa 3.037,45 eur sa zateznom kamatom od 11. rujna 2010. do isplate kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je njegov pravni prednik s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 016-2848/2006. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ističe kako, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se u slučaju prijevremene konačne otplate kredita tužitelju zaračunava naknada u iznosu od 1% od preostalog iznosa kredita. Stoga da sporni čl. 8. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom prijevremene otplate kredita biti naplaćena naknada sukladno odluci banke o naknadama koja je već postojala u trenutku ugovaranja(ugovorna transparentnost). Konačno, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. određeno da je tužitelj dužan naknaditi štetu ako ju je tuženik pretrpio te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom koji plasira svojim korisnicima. U prilog navedenom, tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit kakav je imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita koji je predmet ovog postupka. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim čl. 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Tako se u Mišljenju Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU zaključuje kako banke zbog prijevremene otplate kredita trpe štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“, dok u Aneksu br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a stoji: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“ Zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, iz sadržaja čl. 1024. st. 4. ZOO proizlazi da bi sporni čl. 8. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao. Ističe i prigovor zastare te predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: promet po kreditu (list 15-20 spisa), Ugovor o kreditu broj 016-2848/2006 od 12. prosinca 2006. (list 21-34 spisa), Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. ožujka 2010. (list 35-38 spisa), ovjereni prijevod s engleskog jezika Mišljenja Europskog gospodarskog i socijalnog odbora u dokumentu "Zelena knjiga: Hipotekarni kredit u EU" (list 50-51 spisa), ovjereni prijevod s engleskog jezika Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (list 56-84 spisa), pisane iskaze svjedoka TZ i GZ (list 120-126 spisa), simulaciju kamata po zatvorenom kreditu (list 131-136 spisa), simulaciju otplatnog plana kredita do dospijeća (list 137-141 spisa), izvadak iz Odluke tuženika o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju sa građanima (list 142-143 spisa), iskaz tužitelja (list 172 spisa).

4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je (1) zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te posljedično navedenom, (2) zahtjev za isplatu plaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno:

- da je 12. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 016-2848/2006 kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao davatelj kredita;

- sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit;

- da je tužitelju 10. rujna 2010. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 22.885.67 kn / 3.037,45 eur;

- da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

7. Sporno je je li prethodno navedeni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu ništetan te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev za isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana u kojem živi sa obitelji. Nije imao mogućnosti pregovora oko sadržaja ugovora pa niti oko sporne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita jer mu je ugovor prezentiran unaprijed sastavljen kojeg je mogao samo potpisati ili ne. Prije potpisa tužitelj je ugovor pročitao i zamijetio je spornu odredbu vezanu za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali mu djelatnik banke nije ništa posebno obrazložio oko navedene odredbe. U trenutku sklapanja Ugovora nije bio niti vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Stan kupljen kreditom koristio je za osobne potrebe odnosno u istom je živio. Nije imao mogućnosti pregovarati oko sadržaja ugovora o kreditu i istog je morao prijevremeno zatvoriti budući da mu je rata kredita porasla za gotovo 100%.

9. Na ročištu 13. ožujka 2025. (list 160 spisa) tuženik je odustao od saslušanja djelatnika banke koji je radio na sastavljanju Ugovora o kreditu.

10. Iz pisanih izjava SZ od **.**.2023. i GZ od 12. prosinca 2023. proizlazilo bi u bitnom, da su isti zaposlenici tuženika s time da SZ obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga, a GZ od 1. siječnja 2021. obavlja poslove direktora transakcijskog bankarstva i operativnih poslova. Oboje u pisanim izjavama potvrđuju da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih Ugovora o kreditu sa korisnicima te nastavno, generalno, navode da je banka imala pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu, na visinu iste je upućivala Odluka banke o naknadama ili je visina bila u ugovoru izražena postotno. Nastavno u pisanim izjavama, u bitnom, opisuju troškove i štetu koja nastaje banci u slučaju prijevremene otplate kredita.

11. Iz predmetnih pisanih izjava SZ i GZ proizlazi dakle, da oni nisu osobno sudjelovali u razgovoru s tužiteljem oko sklapanja ugovora i uvjeta kreditnog odnosa.

12. Sud prihvaća iskaz tužitelja da od djelatnika banke nije dobio informaciju o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredit te da je Ugovor bio unaprijed sastavljen odnosno da se radi o tipskom ugovoru i da tužitelj kao klijent na pojedine odredbe nije mogao utjecati. Stoga je uvjerljiv i životan iskaz tužitelja da o predmetnoj naknadi nije mogao pregovarati, niti mu je ona bila objašnjena. Dakle, radilo se o tipskoj odredbi ugovora o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, niti je bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi. Također iz prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje stana, a što proizlazi i iz sadržaja samog Ugovora.

13. Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu – ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14. Odredbom čl. 269. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05.- dalje u tekstu ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv - ugovor je ništetan.

15. Čl. 81. st. 1 ZZP/03, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3 propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Čl. 84 ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

17. Čl. 87 st. 1 ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 8. predmetnog ugovora određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

19. Naime, iz čl. 8. predmetnog ugovora, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed, da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke, da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

20. Po ocjeni ovoga suda navedena odredba je neodređena odnosno neodrediva, a to iz razloga, što temeljem navedene odredbe tužitelj, kako to slijedi i iz njegovog iskaza, nije imao mogućnost utvrditi visinu te naknade, odnosno prema kojim parametrima se ta naknada utvrđuje, a niti što ta naknada predstavlja. S druge strane iz čl. 21 predmetnog ugovora proizlazi da potpisom ugovora korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke kao i odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom ugovoru. Međutim, iz ugovora ne proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upoznat sa odredbama Općih uvjeta poslovanja Banke i sa odredbama i tarifama Odluke o naknadama Banke kao niti da joj je pri sklapanju ugovora bio uručen primjerak istih.

21. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga nije upoznao s visinom naknade i od čega se ista sastoji, a niti je dokazao da ga je upoznao s odredbama Odluke o naknadama banke i da mu je tu Odluku, tom prilikom i uručio.

22. Daljnjom ocjenom predmetnog ugovora jasno je da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 016-2848/2006 te je na svakom listu ugovora (stranici) otisnuto zaglavlje i podnožje u kojima je naznačeno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d./ Ugovor br. 016- 2848/2006; stranica... od …/AD. Time je više nego jasno da se da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama Općih uvjeta poslovanja Banke kao i odredbama i tarifama Odluke o naknadama Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom ugovoru, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

23. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena, a niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270 ZOO ništetna. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništetna i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP/03.

24. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 8 navedenog ugovora, predstavljala unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u skladu sa odredbom čl. 345 st. 3 ZOO ili da bi utuženi iznos koji je tuženik naplatio tužitelju odgovarao iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi čl. 1024. st. 3 ZOO, jer da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu koja da se sastoji od troškova likvidnosti, odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama za sredstva koja je zaprimio od tužitelja prilikom prijevremene otplate kredita i administrativnih troškova.

25. Ovo stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužitelju da ima i od čega se sastoje troškovi likvidnosti, odnosno administrativni troškovi i o kojim iznosima se radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa kojega bi bio dužan platiti za slučaj prijevremene otplate kredita, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu.

26. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna jer to proizlazi i iz direktive 2014/17 EU Parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75709, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta taksa ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka.

27. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno, tužitelju zapravo i ciljano otežano ispunjenje ugovora prije roka (a na što on ima popuno zakonsko pravo) te je on korištenjem svojeg prava zapravo penaliziran od strane tuženika, čime je tužitelj naplatom ovakve naknade financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

28. U situaciji u kojoj je tuženik tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe, proglasio nepoštenom i, posljedično, ništetnom ne može se tuženik pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba odnosno na odredbu čl. 1024. ZOO (presuda Europskog suda u spojenim predmetima C 229/19 i C 289/19 od 27. siječnja 2021.).

29. U tom smislu sud nije prihvatio prijedlog tuženika, a niti nije provodio financijsko vještačenje kako je to u postupku predlagao tuženik u pravcu dokazivanja tvrdnji da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio štetu.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022., zauzeo je pravno shvaćanje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

31. Dakle, tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ali to nije dokazao niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, već se paušalno poziva na svoje interne akte. Stoga, ovaj sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

32. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (pravno shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

33. Slijedom svega navedenoga, sud je prihvatio zahtjev kao u toč. I. izreke presude.

34. Neosnovano je pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 2009. pa se ne može retroaktivno primjenjivati na ugovor koji je predmetom spora, uz argumentaciju "da je teško zamislivo da bi zakonodavac njegovim donošenjem povrijedio odredbe ZOO o prijevremenoj otplati kredita, a kako to sugerira tumačenje tužitelja". Naime, bez obzira na cilj i svrhu donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju i intenciji zakonodavca pri donošenju tog zakona, odnosno pojedinih odredbi zakona, zakon koji je stupio na snagu nakon sklapanja konkretnog Ugovora, ne može se primjenjivati. Sud nije posebno cijenio mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu Zelena knjiga te Aneks broj 3 uz Bijelu knjigu, budući da se radi o različitim definicijama prijevremenog povrata kredita te analizi kroz različite države članice, a što je sve suvišno za donošenje odluke kraj prethodnih utvrđenja o razlozima ništavosti sporne odredbe.

35. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 8. kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. st.1. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

36. Budući da je tuženik učinio nespornim da je tužitelju 10. rujna 2010. naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 22.885,67 kn odnosno (sada) 3.037,45 eur, to je tužitelju i dosuđen navedeni iznos zajedno sa zateznom kamatom od 11. rujna 2010 do isplate primjenom čl. 1115. ZOO budući da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu sa čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

37. Neosnovan je prigovor zastare, jer je čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnostu ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 8. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je, u konkretnom slučaju, za naknadu za prijevremenu otplatu kredita donošenjem ove presude.

38. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju. Troškovi postupka tužitelja sastoje se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjereni su prema visini kondemnatornog dijela zahtjeva, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

38.1. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 25. travnja 2024. 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 17. svibnja 2024. i 7. srpnja 2025., svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 3. srpnja 2024., 14. listopada 2024. i 13. ožujka 2025., svako po 25 bodova (tbr. 9/5 Tarife), ukupno 475 boda što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 950,00 eur, a uz uvećanje za 25 % PDV (237,50 eur) te uz zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu- svaka po 76,83 eur, sveukupno iznosi 1.341,16 eur.

39. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka tužitelju temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

U Zagrebu 28. kolovoza 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu i presudu - svaka po 76,83 eur

- punom. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte