Poslovni broj Pr-97/2023-39

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pravne slijednice pok. ČT, zastupane po punomoćniku Filipu Banoviću, odvjetniku u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Bačić i partneri j.t.d. Zadar, protiv tuženika Ceste zadarske županije d.o.o. Zadar, Franka Lisice 77, OIB: 63782992615, zastupanog po punomoćniku mr. sc. Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, radi naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 10. srpnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 28. kolovoza 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade neimovinske štete isplatiti tužiteljici iznos od 12.318,07 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za preostali traženi iznos od 2.945,05 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade imovinske štete (za tuđu pomoć i njegu) isplatiti tužiteljici iznos od 477,60 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se tužbeni zahtjev odbija u dijelu kojim se traži isplata zakonske zatezne kamate (tekuće na iznos od 477,60 Eura) za razdoblje od 11. studenog 2019. do 27. kolovoza 2025. kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade imovinske štete (zbog izgubljene zarade) isplatiti tužiteljici iznos od 10.755,38 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 39,42 Eura od 16.02.2015.,

- na iznos od 90,11 Eura od 16.03.2015.,

- na iznos od 39,42 Eura od 16.04.2015.,

- na iznos od 39,42 Eura od 16.05.2015.,

- na iznos od 64,76 Eura od 16.06.2015.,

- na iznos od 39,42 Eura od 16.07.2015.,

- na iznos od 324,52 Eura od 16.08.2015.,

- na iznos od 116,66 Eura od 16.09.2015.,

- na iznos od 183,90 Eura od 16.10.2015.,

- na iznos od 374,02 Eura od 16.11.2015

- na iznos od 400,16 Eura od 16.12.2015.,

- na iznos od 390,93 Eura od 16.01.2016.,

- na iznos od 390,91 Eura od 16.02.2016.,

- na iznos od 390,91 Eura od 16.03.2016

- na iznos od 361,48 Eura od 16.04.2016.,

- na iznos od 361,63 Eura od 16.05.2016.,

- na iznos od 358,18 Eura od 16.06.2016.,

- na iznos od 358,18 Eura od 16.07.2016.,

- na iznos od 358,24 Eura od 16.08.2016.,

- na iznos od 358,16 Eura od 16.09.2016

- na iznos od 358,18 Eura od 16.10.2016.,

- na iznos od 358,18 Eura od 16.11.2016.,

- na iznos od 358,18 Eura od 16.12.2016.,

- na iznos od 361,31 Eura od 16.01.2017.,

- na iznos od 178,03 Eura od 16.02.2017.,

- na iznos od 283,82 Eura od 16.03.2017.,

- na iznos od 347,32 Eura od 16.04.2017.,

- na iznos od 78,65 Eura od 16.06.2017.,

- na iznos od 105,45 Eura od 16.07.2017.,

- na iznos od 192,28 Eura od 16.08.2017.,

- na iznos od 192,26 Eura od 16.09.2017.,

- na iznos od 250,08 Eura od 16.10.2017.,

- na iznos od 233,55 Eura od 16.11.2017.,

- na iznos od 233,55 Eura od 16.12.2017.,

- na iznos od 250,08 Eura od 16.01.2018.,

- na iznos od 167,44 Eura od 16.02.2018.,

- na iznos od 219,38 Eura od 16.03.2018.,

- na iznos od 181,60 Eura od 16.04.2018.,

- na iznos od 200,49 Eura od 16.05.2018.,

- na iznos od 162,72 Eura od 16.06.2018.,

- na iznos od 200,49 Eura od 16.07.2018.,

- na iznos od 181,60 Eura od 16.08.2018.,

- na iznos od 162,72 Eura od 16.09.2018.,

- na iznos od 219,38 Eura od 16.10.2018.,

- na iznos od 162,72 Eura od 16.11.2018.,

- na iznos od 75,50 Eura od 16.12.2018.

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za preostali traženi iznos od 21.393,88 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete (zbog izgubljene zarade) odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se po osnovi naknade imovinske štete traži isplata razlike naknade za prijevoz za razdoblje od 01.01.2015. do 31.12.2019. u iznosu od 3.378,05 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tražena naknada neimovinske štete u iznosu od 3.318,07 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 11. studenog 2019. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 1.415,98 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ČT **.**.2019. sudu podnosi tužbu radi naknade štete protiv tuženika Ceste zadarske županije d.o.o. Zadar (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je 29. prosinca 2014. tužitelj kao zaposlenik Ceste zadarske županije d.o.o. Zadar radio na cesti D502 Smilčić – Pridraga, gdje je tijekom obavljanja poslova uklanjanja stabla sa ceste zbog naleta bure pao u jarak/kanal te doživio nesreću u kojoj je ozlijedio desno koljeno. Tužitelju da je od strane HZZO 07. siječnja 2015. priznata ozljeda na radu pod evidencijskim brojem OR-652912142/2015. Tužitelj da je zadobio ozljedu desnog koljena te mu je dijagnosticirana ruptura MCL-a na desnom koljenu te potom i ruptura ACL-a desnog koljena. Tužitelj da je bio hospitaliziran u Općoj bolnici Zadar uz jake bolove, a nakon toga da odlazi na preglede u Specijalnu bolnicu za ortopediju Biograd gdje su obavljena dva pregleda 14. siječnja 2015. i 02. ožujka 2015. nakon čega da je tužitelj 25. ožujka 2015. hospitaliziran zbog operativnog zahvata koji je obavljen dan kasnije. 15. prosinca 2015. da tužitelj obavlja i drugi operacijski zahvat nakon kojeg da su jaki bolovi i dalje prisutni te mu se preporuča izbjegavanje opterećenja koljena, hod po strminama i stubama, čučanje i klečanje. Skoro dvije godine kasnije bolovi da su i dalje prisutni, pogotovo prilikom kretanja, mirovanja i noću. Stanje da se pogoršalo jer da mu bolovi utječu na svakodnevni život te da koristi jake analgetike koji samo djelomično pomažu u smanjenju bolova. 22. ožujka 2018. tužitelj da obavlja i treći operacijski zahvat radi ugradnje proteze na desnom koljenu. Nakon sve tri operacije tužitelj da je mjesecima redovno išao na preglede, na fizikalne terapije te mu je preporučeno da i dalje obavija fizikalnu terapiju u kući i u moru. Navedena ozljeda da će zbog životne dobi tužitelja doći još vise do izražaja u godinama koje slijede, štoviše, kao što je i prikazano tužitelj da je godinama trpio jake bolove koji su utjecali na njegov svakodnevni život. Zbog dugotrajne rehabilitacije tužitelju da je bila potrebna pomoć njegovih ukućana, članova obitelji i susjeda, jer da nije smio opterećivati desno koljeno. Tužitelj da je bio psihički slomljen jer mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega i pri najjednostavnijim zadacima kao što su oblaćene, vožnja na rehabilitacije, pomoć pri hodanju u domu i susjedstvom te obavljanje drugih poslova u svakodnevnom životu. Tužitelj da je dakle doživio ozljedu na radu 2014. godine i da već skoro 5 godina trpi jake bolove, intenzitet bolova koji se tijekom vremena malo smanjio, ali je ostavio svoje posljedice na psihičko i fizičko zdravlje tužitelja. Nakon 3 operacije i godina rehabilitacija, posljedice pada da i dalje nisu uklonjene i da je očito da će tužitelj morati živjeti sa ograničenom pokretljivošću do kraja svojega života. Tužitelju da je svakako povrijeđeno i pravo na duševno zdravlje, obzirom da je navedena ozljeda nedvojbeno izazvala jaki šok i depresiju koja se nastavila sa dugotrajnom rehabilitacijom i neizvjesnošću oko oporavka. Također, naruženost tužitelja da postoji u vidu očitog šepanja i korištenja štake u razdoblju rehabilitacije što da je kod drugih ljudi izazivalo određenu odbojnost. Obzirom da je tuženik bio osiguran kod Uniqa osiguranje d.d. Zagreb te da osiguranje i polica koju je tuženik dostavio tužitelju ne pokrivaju ove vidove štete i štetnog događaja, to tužitelj smatra da mu tuženik treba isplatiti odštetu zbog povrede prava osobnosti i to 70.000,00 kn za pretrpljene fizičke bolove, 30.000,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životne i radne aktivnosti, 25.000,00 kn za pretrpljeni strah te 15.000,00 kn zbog naruženosti kao i naknaditi imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 33.000,00 kn kao i izmakle dobiti u iznosu od oko 134.429,21 kn neto, sve ovo s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj da je naime zbog posljedica štetnog događaja bio na bolovanju duže vremensko razdoblje što da mu je uzrokovalo imovinsku štetu u vidu smanjene zarade za razdoblje provedeno na bolovanju pa tužitelj potražuje i naknadu štete u vidu izmakle dobiti. Navodi da je u siječnju 2015. godine imao bruto plaću od 5.992,02 kn odnosno neto plaću od 4.530,39 kn i taj da je neto iznos od 4.530,39 kn poslužio tužitelju kao prosjek plaća prije nastanka štetnog događaja, a s obzirom da tužitelj ne raspolaže obračunskim listama za 2014. godinu jer mu iste nisu dostavljene. Tužitelj da u razdoblju od prosinca 2014. do rujna 2019. godine zbog korištenja bolovanja i odlaženja na rehabilitaciju nije bio sposoban za rad u većem vremenskom razdoblju i da je tako pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti po kojoj osnovi od tuženika potražuje naknadu štete u iznosu od 134.429,21 kn. Zaključno navodi da je tužitelj poslao tuženiku prijedlog nagodbe u kojemu je od tuženika zatražio naknadu imovinske i neimovinske štete iz ozlijede na radu koja je zadesila tužitelja. Tuženik da je to pismeno zaprimio 11. studenog 2019., ali na njega da nikada nije odgovorio. Ujedno tužitelj navodi da je tijekom vremena tuženik povećao koeficijente plaća svim radnicima osim tužitelju te da je i u tom dijelu tužitelj zakinut za razliku plaća. Slijedom navedenog tužitelj postavlja tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 140.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2019. do isplate, tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 33.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2019. do isplate te tužbeni zahtjev na naknadu imovinske štete za izmaklu dobit u iznosu od 213.368,45 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od za svaki pojedini mjesec u kojem je plaća trebala biti isplaćena od dana dospijeća do isplate. Tužitelj postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 23. ožujka 2020. tuženik osporava pravnu osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja. Ne osporava da je 29. prosinca 2014. tužitelj kao zaposlenik tuženika prilikom obavijanja poslova uklanjanja stabla sa ceste pao u jarak/kanal te ozlijedio desno koljeno. Tužitelj da tvrdi da je do pada došlo radi naleta bure, što da je dvojbeno, budući da je na istom mjestu na isti način radio radnik LT, a koji nije pao i koji nije zadobio nikakvu ozljedu, radi čega da se ne može isključiti mogućnost da je do ozljede došlo radi nepažnje tužitelja. Osporava odgovornost tuženika za nastalu ozljedu, težinu zadobivene povrede te osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Navodi da je tužitelj kod tuženika bio osposobljen za rad na siguran način te da je raspolagao sa svom propisanom zaštitnom opremom, radi čega da je tuženik poduzeo sve što je bilo u mogućnosti tuženika kao poslodavca da tužitelja zaštiti od povrede na radu. Tužitelj da tvrdi da je pao uslijed naleta bure, što da je malo vjerojatno osobito stoga jer da je na istom mjestu u isto vrijeme sa tužiteljem na uklanjanju stabla radio i LT koji da nije pao uslijed naleta bure i koji da nije završio u jarku. Prema tome, pad tužitelja u jarak i zadobivena ozljeda da su rezultat nepažnje radnika na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je mogao predvidjeti, a čak i da se radilo o takvom udaru bure koja može baciti čovjeka u jarak, što da je malo vjerojatno, da se radi o utjecaju više sile na koju također poslodavac nije mogao utjecati niti ju predvidjeti. Dakle, tuženik tvrdi da nije odgovoran za nastanak ozljede tužitelja već da je ista rezultat nepažnje radnika za koju poslodavac ne može biti odgovoran ili ekstremno jakog naleta bure koji podiže čovjeka od 90 kg od zemlje i predstavlja višu silu kao neočekivanu i rijetku prirodnu pojavu. Tvrdi da je bura relativno česta prirodna pojava, kao i jaka i orkanska bura, međutim, nalet koji podiže osobu od 90 kg od poda i baca je u jarak da je neuobičajena prirodna pojava koja je rijetka i svakako predstavlja višu silu na koju tuženik nije mogao utjecati. U oba navedena slučaja poslodavac da nije odgovoran za tako nastalu ozljedu radnika. Opreza radi, tuženik osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva kao neosnovanu i previsoko postavljenu. Tvrdi da iz liječničkog nalaza od 29. prosinca 2014. proizlazi da je tužitelj pregledan, da je učinjena radiološka snimka - radiogram desnog koljena te da nisu pronađeni znakovi frakture. Pacijent da je otpušten uz preporuku mirovanja i hladnih obloga. Prilikom kontrolnog pregleda od 05. siječnja 2015. liječnik da je konstatirao „Koljeno mirno stabilno bez izljeva bolnost abduktorne muskulature na hvatištu za stidnu kost." Prema tome, zadobivena ozljeda da nije u uzročno posljedičnoj vezi sa kasnijim operacijama kojima se podvrgnuo tužitelj. Tužitelj da je tražio od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje priznanje prava iz mirovinskog osiguranja radi smanjenja radne sposobnosti što da mu je odbijeno rješenjem Klasa: UP/I 141-02/18-01/ 03089972876 od 14. studenoga 2018., a u tom da je predmetu već provedeno vještačene te konstatirano da tužitelju nije smanjena radna sposobnost. Tužbeni zahtjev radi povrede prava osobnosti da je postavljen previsoko i suprotno medicinskoj dokumentaciji. Prema tome, tužitelj da nije imao fizičkih bolova koji bi opravdali postavljanje zahtjeva na iznos od 70.000,00 kn. Tužitelj da nije imao smanjenje radnih aktivnosti kao neposrednu posljedicu zadobivene povrede, jer da ga je poslodavac odmah rasporedio na rad na drugo radno mjesto na kojem je primao plaću koju je imao i kao ophodar. Tužitelj da nije imao neposredno smanjenje životne aktivnosti kao posljedicu događaja od 29. prosinca 2014. jer da su ozlijede prema relevantna prva dva nalaza površinske. Tužitelj da je značajno precijenio i strah koji čak da nije niti obrazložio u tužbi poradi čega da se ne zna na što to tužitelj točno misli kada potražuje naknadu za strah. Naruženost da je trajno stanje i da se ne može potraživati na način kako to čini tužitelj, radi činjenice da je pao i koristio štaku za vrijeme rehabilitacije. Prema tome, visina štete koju tužitelj temelji na povredi prava osobnosti da je značajno precijenjena. Nadalje tuženik navodi da tužitelju nije bila potrebna tuđa njega i pomoć budući da temeljem liječničkog nalaza od 29. prosinca 2014. proizlazi da je tužitelj pregledan, da je učinjena radiološka snimka - radiogram desnog koljena te da nisu pronađeni znakovi frakture, a prilikom kontrolnog pregleda od 05. siječnja 2015. da je konstatirano: „Koljeno mirno stabilno bez izljeva bolnost abduktorne muskulature na hvatištu za stidnu kost." Prema tome, tužitelj da nije bio nepokretan, da nije bio vezan za krevet, da se je mogao kretati i obavljati sve radnje koje su uobičajene za brigu o samome sebi. Dakle, zahtjev za naknadu štete za tuđu njegu i pomoć, koju da su mu prema tvrdnjama tužitelja pružali ukućani, da je u cijelosti neosnovan. Tužitelju da nije izmakla dobit i da je zahtjev za naknadu izmakle dobiti potpuno promašen. Naime, za vrijeme trajanja bolovanja tužitelju da je isplaćivana naknada plaće u cijelosti radi činjenice da mu je konstatirana i priznata ozljeda na radu. To da je tužitelju poznato pa da je nejasno na koju izgubljenu zaradu tužitelj misli, a to da nije obrazložio u tužbi. Po prestanku bolovanja da se tužitelj pak vratio na posao i primao plaću prema novom ugovoru o radu. Prema tome, tuženik da je čitavo vrijeme prema tužitelju postupao sa najboljom namjerom te mu omogućio da ostvari sva svoja radnička prava, uključujući pravo na plaću. Zaista da se stoga ne zna na koju izmaklu dobiti misli tužitelj kada takav zahtjev postavlja u tužbi, budući da je čitavo vrijeme primao naknadu plaće ili plaću, pa da je njegov zahtjev za isplatu izmakle dobiti posve promašen. Zaključno tuženik navodi da je tuženik kod Uniqa osiguranje d.d. imao zaključenu policu osiguranja za sve svoje djelatnike s osiguranim rizikom ozljede na radu. Stoga da se je tužitelj trebao obratiti osiguranju, dakle, tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije te opreza radi predlaže sudu da temeljem odredbe čl. 211. Zakona o parničnom postupku u ovoj parnici obavijesti Uniqa osiguranje d.d. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja da tuženiku plati prouzročeni parnični trošak.

3. Kako je tuženik predložio o tijeku ove parnice obavijestiti treću osobu Uniqa osiguranje d.d. Zagreb, sud je temeljem odredbe čl. 211. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) dopisom od 11. prosinca 2020. treću osobu Uniqa osiguranje d.d. Zagreb obavijestio o tijeku ove parnice.

4. Podneskom od 14. studenog 2022. je punomoćnik tužitelja obavijestio sud da je tužitelj ČT umro, a posljedično kojoj je činjenici smrti tužitelja sud rješenjem poslovni broj Pr-198/2019 od 17. studenog 2022. utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari nastupio prekid postupka. Po zaprimanju obavijesti o zakonskim nasljednicima tužitelja te preuzimanju postupka od strane supruge pok. ČT, MT kao nove tužiteljice, sud je rješenjem poslovni broj Pr-198/2019 od 08. rujna 2023. nastavio postupak u ovoj pravnoj stvari te je tužiteljicom označena zakonska nasljednica ČT, njegova supruga MT (dalje: tužiteljica).

4.1. Pri tome, u podnesku od 21. lipnja 2023. tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev na način da od tuženika po osnovi naknade neimovinske štete potražuje isplatu iznosa od 15.263,12 Eura sa zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2019. do isplate, a po osnovi naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu te izmaklu zaradu iznos od ukupno 20.496,28 Eura sa zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2019. do isplate. Kako je početno tužbom tražena naknada neimovinske štete u iznosu od 140.000,00 kn (18.581,19 Eura) te naknada imovinske štete u iznosu od 33.000,00 kn (4.379,85 Eura) i 213.368,45 kn (28.318,86 Eura), to podneskom od 21. lipnja 2023. tužiteljica u biti djelomično povlači tužbu i to u pogledu naknade neimovinske štete za iznos od 3.318,07 Eura, a u pogledu naknade imovinske štete za iznosu od ukupno 12.202,43 Eura. Istaknimo ovdje da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe već je naveo to da se protivi i ovako uređenom zahtjevu.

5. U postupku je provedeno medicinsko vještačenje po stalnim sudskim vještacima specijalistu neuropsihijatru prof. dr. sc. Ivanu Urliću i specijalistu fizijatru doc. dr. sc. Dinku Pivalici. Nakon što je zaprimio pisane nalaze i mišljenja sudskih vještaka za medicinu, tuženik je na ročištu održanom 05. listopada 2022. u odnosu na iste naveo da su sudski vještaci dodatno trebali izvršiti uvid u kompletan liječnički karton tužitelja i očitovati se da li postoje neke ranije okolnosti i zdravstvene smetanje koje su mogle utjecati na zadobivenu ozljedu i tijek liječenja, navodeći da u odnosu na preostale zaključke tuženik nema primjedbi. Ipak, na ročištu održanom 03. listopada 2023. tuženik navodi da prigovara nalazima i mišljenjima sudskih vještaka medicinske struke jer su u suprotnosti s nalazom i mišljenjem Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Tužitelj je pak po zaprimanju nalaza i mišljenja sudskih vještaka za medicinu u podnesku od 04. listopada 2022. iznio niz prigovora na nalaze i mišljenje sudskih vještaka za medicinu, koje je sud potom, isto kao i zapisnike sa ročišta održanih 03. listopada 2023. i 05. listopada 2022., dostavio na očitovanje sudskim vještacima za medicinu.

5.1. Po zaprimanju pisanih očitovanja sudskih vještaka za medicinu na prigovore iznesene po strankama, tužiteljica u podnesku od 05. lipnja 2024. sukladno nalazima i mišljenjima sudskih vještaka uređuje tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu neimovinske štete i naknadu imovinske štete na način da od tuženika po osnovi naknade neimovinske štete potražuje isplatu iznosa od 16.922,16 Eura sa zakonskom zateznom kamatom, a po osnovi naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 610,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom te po osnovi naknade imovinske štete za izgubljenu zaradu iznos od 28.318,86 Eura sa zakonskom zateznom kamatom. Kako je podneskom od 21. lipnja 2023. tužiteljica od tuženika po osnovi naknade neimovinske štete potraživala isplatu iznosa od 15.263,12 Eura sa zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2019. do isplate, a po osnovi naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu te izmaklu zaradu isplatu iznosa od ukupno 20.496,28 Eura sa zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2019. do isplate, to podneskom od 05. lipnja 2024. tužiteljica u biti vrši preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP budući zahtjev za isplatu po osnovi naknade neimovinske štete povećava sa 15.263,12 Eura na iznos od 16.922,16 Eura dok zahtjev za isplatu po osnovi naknade imovinske štete povećava sa 20.496,28 Eura na iznos od ukupno 28.928,86 Eura (610,00 Eura + 28.318,86 Eura). Tuženik se nije usprotivio preinaci tužbe, a kako je pri tome određivanje točnog iznosa naknade štete isplatu koje potražuje po osnovi koja je određena već u tužbi nužno vezano uz izvođenje dokaza vještačenja po stalnim sudskim vještacima, koji se dokaz provodi tek u fazi glavne rasprave i poradi čega tužiteljica prema ocjeni suda bez svoje krivnje tužbu na navedeni način nije mogla preinačiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, sud je ovu preinaku tužbe temeljem čl. 190. st. 2. ZPP ocijenio dopuštenom te je dalje u postupku odlučivao o tako preinačenoj tužbi.

6. Potom je u postupku provedeno i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT. Tuženik po zaprimanju nalaza i mišljenja ovog sudskog vještaka nije iznio prigovore na isti dok je tužiteljica u podnesku od 23. kolovoza 2024. te u podnesku od 18. siječnja 2025. predložila dopunu nalaza i mišljenja u dijelu koji se tiče svih materijalnih primanja koje bi pok. ČT ostvario da nije bilo ozljede na radu, a po kojim je traženjima tužiteljice stalni sudski vještak mr. sc. IT izradila dvije dopune nalaza i mišljenja.

6.1. Po zaprimanju dopuna nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT, tužiteljica u podnesku od 10. veljače 2025. uređuje tužbu na način da po osnovi naknade neimovinske štete od tuženika potražuje isplatu iznosa od 15.263,12 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2019. do isplate, a po osnovi naknade imovinske štete isplatu iznosa od ukupno 36.004,91 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2019. do isplate od čega iznos od 477,60 Eura za tuđu pomoć i njegu, a iznose od 32.149,26 Eura i 3.378,05 Eura za izmaklu korist (izgubljenu zaradu). Kako je podneskom od 05. lipnja 2024 tužiteljica od tuženika po osnovi naknade neimovinske štete potraživala isplatu iznosa od 16.922,16 Eura sa zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2019. do isplate, a po osnovi naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu te izmaklu korist isplatu iznosa od ukupno 28.928,86 Eura sa zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2019. do isplate, to podneskom od 10. veljače 2025. tužiteljica tužbu u dijelu koji se odnosi na naknadu neimovinske štete djelomično povlači budući po ovoj osnovi više ne potražuje isplatu iznosa od 16.922,16 Eura već iznos od 15.263,12 Eura dok tužbu u dijelu koji se odnosu na naknadu imovinske štete preinačava budući po ovoj osnovi više ne potražuje isplatu iznosa od 28.928,86 Eura već iznos od ukupno 36.004,91 Eura (477,60 Eura + 32.149,26 Eura + 3.378,05 Eura). Tuženik se nije usprotivio izvršenoj preinaci tužbe (budući je na ročištu održanom 10. srpnja 2025. naveo samo to da se protivi uređenom tužbenom zahtjevu budući su iznosi previsoko postavljeni), a kako je pri tome određivanje točnog iznosa naknade štete isplatu koje potražuje po osnovi koja je određena već u tužbi (neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti i izgubljena korist zbog smanjenih primanja po osnovi rada) nužno vezano uz izvođenje dokaza vještačenja po stalnim sudskim vještacima, koji se dokaz provodi tek u fazi glavne rasprave i poradi čega tužiteljica prema ocjeni suda bez svoje krivnje tužbu na navedeni način nije mogla preinačiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, sud je ovu preinaku tužbe u dijelu kojim se traži naknada imovinske štete temeljem čl. 190. st. 2. ZPP ocijenio dopuštenom te je ovom presudom odlučio o tako preinačenoj tužbi. Kako se tuženik nije usprotivio niti djelomičnom povlačenju tužbe u dijelu koji se odnosi na naknadu neimovinske štete, to je sud u točci I. izreke ovog rješenja utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari djelomično povučena za iznos od 3.318,07 Eura sa zakonskom zateznom kamatom (iznos od 3.318,07 Eura je razlika između početno tužbom traženog iznosa neimovinske štete 18.581,19 Eura i konačno uređenom tužbom traženog iznosa neimovinske štete 15.263,12 Eura).

7. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao medicinsku dokumentaciju na ime ČT (list spisa 7-45), prijavu o ozljedi na radu od 31. prosinca 2014. (list spisa 47- 50, 114-118), Ugovor o radu od 09. rujna 2015. (list spisa 51-52, 86-87), obrasce IP za razdoblje od 2015-2019 (list spisa 53-57, 88-92), polica br. P42-7002378523 (list spisa 58, 62, 101, 119), zahtjev za dostavu dokumentacije od 13. rujna 2019. s potvrdom o slanju i dostavi (list spisa 59-60, 93-94), dopis Cesta zadarske županije d.o.o. Zadar od 10. listopada 2019. (list spisa 61, 95), odštetni zahtjev ČT od 06. studenog 2019. s potvrdom o slanju i dostavi (list spisa 63-67, 96-100), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda Zadar klasa: UP/I-141-02/18-01/03089972876 od 14. studenog 2018. (list spisa 71), opće podatke o osiguraniku s opisom poslova koje obavlja od 18. lipnja 2018. (list spisa 72-73), svjedodžbu o zdravstvenoj sposobnosti radnika ČT broj: 6954-72690/826 od 05. travnja 2017. (list spisa 74), opće podatke o osiguraniku s opisom poslova koje obavlja od 02. studenog 2016. (list spisa 75-77), Odluku o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 09. rujna 2015. (list spisa 78-79), dopis od 09. rujna 2015. (list spisa 80), poziv na savjetovanje od 17. kolovoza 2015. (list spisa 81), izvješće od 06. kolovoza 2015. (list spisa 82), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zadru klasa: 140-04/08-01 od 31. ožujka 2008. (list spisa 83), Ugovor o radu od 01. travnja 1998. (list spisa 84-85), presliku službene iskaznice ČT (list spisa 102), uvjerenje o osposobljenosti ČT klasa: 602-07/04-47/01, urbroj: 2181-177-04-988 (list spisa 103), svjedodžbu o osposobljenosti za rad na siguran način od 19. travnja 2001. (list spisa 104), dopis Uniqa osiguranja d.d. Zagreb od 10. prosinca 2019. (list spisa 120), prigovor ČT podnesen Uniqa osiguranju d.d. Zagreb 16. prosinca 2019. s potvrdom o slanju (list spisa 121-123), dopis Uniqa osiguranja d.d. Zagreb od 20. siječnja 2020. (list spisa 124-125), Odluku broj: U-I-RG-2818/1-20 od 22. svibnja 2020. (list spisa 126), dopis Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa: 500- 06/19-01/1226 (list spisa 140), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 400,00 kn (list spisa 146), iskaz svjedoka TT (list spisa 148-149), iskaz svjedoka NT (list spisa 149), zdravstveni karton ČT (digitalni zapis na listu spisa 158), potvrdu o plaćanju troška kopiranja digitalnog zapisa u iznosu od 12,00 kn (list spisa 162), iskaz svjedoka LT (list spisa 165-166), iskaz tada svjedoka sada tužiteljice MT (list spisa 166-167), iskaz svjedoka BT (list spisa 167-168), potvrdu o stanju vremena Državnog hidrometeorološkog zavoda klasa: 920-03/20-01/730 (list spisa 175-176), Pravilnik o radu Cesta zadarske županije d.o.o. Zadar od 27. siječnja 2015. (list spisa 183-205), obrasce IP za razdoblje od 2014-2019 za radnike CT, ŠT i DT (list spisa 206-223), obrasce IP za razdoblje od 2014-2019 za ČT (list spisa 224-229), Ugovor o radu sklopljen 09. rujna 2015. (list spisa 230-231), Sistematizacija radnih mjesta Cesta zadarske županije d.o.o. Zadar (list spisa 234-338), Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova u trgovačkom društvu Ceste zadarske županije d.o.o. Zadar iz listopada 2010. godine (list spisa 339-348), dopis Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa: 500-06/20-01/1227 (list spisa 364), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 6.500,00 kn (list spisa 366), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. dr. sc. Ivana Urlića od 29. lipnja 2022. (list spisa 368-373), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinka Pivalice od 05. srpnja 2022. (list spisa 376-384), rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O- 2566/2022, UPP-OS-15/2023 doneseno po javnom bilježniku Emilu Brkiću kao povjereniku Općinskog suda u Zadru pravomoćno 16. ožujka 2023. (list spisa 404-406), spis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Zadru klasa: UP/I-141-02/18- 01/03089972876 (prileži predmetnom spisu), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 398,17 Eura (list spisa 426), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. dr. sc. Ivana Urlića (list spisa 434-435), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinka Pivalice (list spisa 436-437), obračunske isprave za isplatu plaće-naknade plaće za ČT i usporedne radnike (list spisa 455- 705), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT od 17. srpnja 2024. (list spisa 709-718), potvrdu o plaćanju daljnjeg troška vještačenja u iznosu od 100,62 Eura (list spisa 729), dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT od 22. rujna 2024. (list spisa 733-736), dopunu nalaza sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT od 31. siječnja 2025. (list spisa 739-740) i potvrdu o plaćanju daljnjeg troška vještačenja u iznosu od 54,50 Eura (list spisa 764) te je saslušao stalnog sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT (list spisa 759).

7.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem ranijeg tužitelja ČT budući isti zbog srčanog udara nije pristupio na ročište zakazano za njegovo saslušanje, a potom jer je isti umro. Sud nije izveo dokaz kombiniranog meteorološkog-sudskomedicinskog vještačenja na okolnost kojom jačinom mora puhati bura da bi čovjeka težine oko 90kg podigla i bacila u jarak, koji dokaz predlaže izvesti tuženik, ovo kao prvo jer sudski vještak medicinske struke nema stručna znanja za davanje mišljenja na navedene tehničke okolnosti dok tuženik ne predlaže po sudskom vještaku koje struke bi takvo vještačenje trebalo provesti; te kao drugo, jer je sud činjenice u svezi utjecaja vjetra na pad ČT dana 29. prosinca 2014. kao nedvojbene utvrdio temeljem ostalih u postupku iznesenih dokaza cijenjenih u svezi sa općepoznatim činjenicama poradi čega bi izvođenje ovog dokaza (čak i da je tuženik precizirao osobe odnosno struku vještaka po kojima predlaže provesti ovo vještačenje) bilo protivno načelu ekonomičnosti i efikasnosti parničnog postupka. Nadalje sud ističe to da je u dokaznom postupku one dokaze koji su izvedeni pred ranijim raspravnim sucem obnovio čitanjem, a s čime su se stranke izričito suglasile na ročištu održanom 10. srpnja 2025. na kojem je glavna rasprava zbog promjene uređujućeg suca počela iznova; kao i to da nije pozivao sudske vještake medicinske struke na usmeno iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu pred sudom budući su se vještaci pisano očitovali na prigovore stranaka, a po zaprimanju kojih očitovanja stranke više nisu imale prigovora na njihove nalaze i mišljenja te su štoviše na ročištu održanom 10. srpnja 2025. izričito navele da sudske vještake medicinske struke nije potrebno pozivati da usmeno na sudskom ročištu iznesu svoje nalaze i mišljenja.

8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8.1. Tužiteljica tužbom potražuje naknadu imovinske i neimovinske štete koja je nastala njenom pok. suprugu ČT (kao izvornom tužitelju u ovom sporu) kao posljedica ozljede na radu, ozljede zadobivene uslijed pada u kanal zbog naleta bure tijekom obavljanja poslova uklanjanja stabla s ceste, pa je tako predmet ovog spora odgovornost poslodavca za štetu koju je radnik pretrpio na radu.

8.2. Odredba čl. 111. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje: ZoR) propisuje da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

8.3. Odredba čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) propisuje da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

8.4. Pri tome, odredba čl. 1046. ZOO definira da je šteta umanjenje nečije imovine (imovinska šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

8.5. Sukladno čl. 1085. st. 1. i st. 3. ZOO odgovorna je osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ako uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos nova na ime naknade štete pri čemu sukladno čl. 1089. st. 1. ZOO oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi pri čemu st. 3. tog članka propisuje da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

8.6. Pri tome, odredba čl. 1086. ZOO propisuje da se obveza naknade (imovinske) štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

8.7. Nastavno, odredba čl. 1095. st. 1. ZOO propisuje da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, je dužan naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

8.8. Sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti će sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema pri čemu će sukladno st. 2. tog članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

8.9. Pri tome, čl. 1103. ZOO propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbu, osim ako je šteta nastala nakon toga.

8.10. Odredba čl. 1105. ZOO propisuje da tražbina naknade neimovinske štete prelazi na nasljednika samo ako je oštećenik podnio pisani zahtjev ili tužbu.

8.11. Nadalje, odredba čl. 7. st. 3. ZoR propisuje da je poslodavac dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.

8.12. Nastavno na navedeno, sukladno čl. 17. st. 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14, 118/14, 154/14, dalje: ZZR) poslodavac je obvezan provoditi prevenciju u svim radnim postupcima, u organizaciji rada i upravljanju radnim postupcima, pri čemu mora osigurati radnicima najveću moguću razinu zaštite na radu, a sukladno čl. 19. st. 1. ZZR poslodavac je odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima.

8.13. Sukladno odredbi čl. 25. st. 1. ZZR se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti te sukladno st. 2. tog članka poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

6. U postupku među strankama nije sporno da su ČT kao radnik i tuženik kao poslodavac 01. travnja 1998. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta ophodar u različitim mjestima Zadarske županije, a navedeno proizlazi i iz Ugovora o radu od 01. travnja 1998. (list spisa 84-85).

6.1. Istaknimo ovdje da iz Sistematizacije radnih mjesta Cesta zadarske županije d.o.o. Zadar (list spisa 234-338) proizlazi da je opis poslova radnog mjesta ophodar da na ophodarskoj dionici kontrolira stanje ceste, cestovnog pojasa, prometne signalizacije i objekata obilaskom dionice u oba smjera te u ophodarsku knjigu upisuje stanje na cesti i izvršenje intervencije; da u slučaju učestalih nedostataka i opasnosti obavlja krpanje udarnih rupa kolnika i cestovnog pojasa, a koji bi mogli ugroziti promet; da ispravlja i učvršćuje signalizaciju, a u slučaju potrebe i postavlja privremenu signalizaciju; da čisti prometne znakove i ogledala od blata i prašine; da osobito nadzire ispravnost privremen signalizacije na mjestima gdje se obavljaju radovi; da prati da se u zaštitnom pojasu ceste ne vrši nedozvoljena gradnja, prikuplja podatke o prekršiocima zakonskih propisa te o tome obavještava poslovođu cestarije; da u slučaju izvanrednih okolnosti po pozivu i samoinicijativno izlazi na teren bez obzira na radno vrijeme te sudjeluje u intervenciji; te da obavlja i druge poslove iz djelokruga svoga rada, a koje mu povjeri njegov neposredni rukovodilac.

6.2. Istaknimo ovdje i to da iz Odluke broj: U-I-RG-2818/1-20 od 22. svibnja 2020. (list spisa 126) proizlazi da je ČT s danom 01. srpnja 2020. prestao radni odnos kod tuženika zbog odlaska radnika u starosnu mirovinu.

6.3. Nadalje, u postupku među strankama nije sporno niti to da je tužitelj 29. prosinca 2014. u tijeku radnog vremena, dok je obavljao poslove svog radnog mjesta konkretno poslove uklanjanja stabla sa ceste D502 Smilčić-Pridraga, pao u kanal uz cestu i pri padu zadobio tjelesnu ozljedu desnog koljena.

6.4. Iz prijave o ozljedi na radu od 31. prosinca 2014. (list spisa 47-50, 114-118) pri tome proizlazi da je tuženik kao poslodavac Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Područnoj službi Zadar, 31. prosinca 2014. podnio prijavu ozljede na radu ČT do koje je došlo tijekom radnog vremena 29. prosinca 2014. na D502 Smilčić-Pridraga, a u kojoj je prijavi naveo to da je do ozljede došlo na način da je ČT tijekom obavljanja radnog procesa uklanjanja strušenog stabla sa ceste pao u kanal te je naveo i to da je ČT koristio osobna zaštitna sredstva i da je osposobljen za rad na siguran način.

6.5. Istaknimo u svezi navedenog da uvidom u svjedodžbu o osposobljenosti za rad na siguran način od 19. travnja 2001. (list spisa 104) proizlazi da je ČT, ophodar Cesta zadarske županije d.o.o. zadovoljio na provjeri znanja osposobljenosti za rad na siguran način pa se smatra da je osposobljen za rad na siguran način dok uvidom u uvjerenje o osposobljenosti ČT klasa: 602-07/04-47/01, urbroj: 2181-177-04-988 (list spisa 103) proizlazi da je ČT na Suvremenom učilištu u Splitu osposobljen za obavljanje poslova cestara.

6.6. Iz navedenih činjenica tako proizlazi da je ČT **.**.2014. tijekom radnog vremena, u obavljanju svojih radnih zadataka i u uzročno-posljedičnoj vezi s tehnološkim procesom rada, na mjestu rada, prilikom korištenja sredstava za rad koje je za potrebe obavljanja poslova radnog mjesta ophodara osigurao poslodavac te tijekom postupanja po uputama poslodavca zadobio tjelesnu ozljedu, a što pak znači da je ozljeda koju je ČT zadobio 29. prosinca 2014. nedvojbeno ozljeda na radu, a kako to uostalom potvrđuje i sam tuženik kada kao poslodavac nadležnom javnopravnom tijelu podnosi prijavu u ozljedi radnika ČT na radu. Nadalje, iz navedenih činjenica proizlazi i to da je tuženik radnika ČT prethodno štetnom događaju osposobio za rad na siguran način i da mu je osigurao osobna zaštitna sredstva koja je ČT predmetne prigode i koristio tijekom obavljanja poslova uklanjanja stabla sa ceste.

6.7. Samu narav ozljede koju je ČT zadobio pri padu u kanal 29. prosinca 2014. sud je utvrdio ocjenom medicinske dokumentacije na ime ČT (list spisa 7-45) i zdravstvenog kartona ČT (digitalni zapis na listu spisa 158) u međusobnoj svezi s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinka Pivalice od 05. srpnja 2022. (list spisa 376-384) iz kojeg proizlazi da je **.**.2014. ČT zadobio ozljedu koljena radi koje je upućen na žurni pregled kirurgu te da iako urađena radiološka obrada nije ukazala na povredu koštanog dijela je na kontrolnom pregledu ortopeda postavljena sumnja na unutarnju ozljedu koljena te je preporučena daljnja obrada (MR) koja je i učinjena i ukazala je na unutarnje ozljede koljena radi koje je savjetovano operativno liječenje koje je i urađeno u ožujku 2015. godine, međutim, zbog daljnjih smetnji sa zglobom uz formiranje Bakerove ciste je ČT ponovno operiran u prosincu 2015. godine te ponovno zbog daljnjih smetnji treći put u ožujku 2018. godine kada mu je ugrađena djelomično proteza koljena. Iz navedenog tako kao nedvojbeno proizlazi da je ČT u predmetnom štetnom događaju zadobio unutarnju ozljedu koljena radi koje su ozljede s vremenom nastale promjene zbog kojih je tužitelju ugrađena djelomična endoproteza desnog koljena s ograničenom gibljivošću u lakom stupnju. Stoga, iako točno da iz liječničkog nalaza od 29. prosinca 2014. proizlazi da kod ČT nakon učinjene radiološke snimke – radiograma desnog koljena nisu pronađeni znakovi fakture, neosnovan je navod tuženika da zadobivena ozljeda nije u uzročno posljedičnoj vezi s kasnijim operacijama desnog koljena kojima je ČT podvrgnut. Ovo jer se liječnički nalazi na ime ČT ne smiju cijeniti individualno već u njihovoj ukupnosti, a iz kakve ukupne ocjene medicinske dokumentacije na ime ČT, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinka Pivalice od 05. srpnja 2022. (list spisa 376-384) i njegova pisanog očitovanja (list spisa 436-437), kao nedvojbeno proizlazi da rađena radiološka obrada nije ukazala na povredu koštanog dijela koljena, međutim, da je na kontrolnom pregledu ortoped postavio sumnju na unutarnju ozljedu koljena te je daljnjom obradom (MR) utvrđeno djelomično puknuće unutarnjeg kolateralnog ligamenta (MCL), kosi rascjep stražnjeg roga medijalnog meniskusa, parameniskusna cista medijalnog meniskusa i bakerova cista, radi čega je savjetovano operativno liječenje koje je obavljeno u ožujku 2015. godine, a nakon čega je zbog daljnjih smetnji sa zglobom uz formiranje cyste bakeri ČT operiran u prosincu 2015. godine te ponovno u ožujku 2018. godine kada mu je ugrađena djelomična proteza koljena. Pri tome, činjenica da iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda Zadar klasa: UP/I-141-02/18-01/03089972876 od 14. studenog 2018. (list spisa 71) proizlazi da ČT nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, ovo suprotno navodima tuženika, ne svjedoči u prilog činjenici da predmetna ozljeda koljena ČT nije posljedica pada u kanal uz cestu prilikom obavljanja radnih zadataka 29. prosinca 2014. već svjedoči samo u prilog činjenici da ova ozljeda na radu kod ČT nije dovela do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti iz čl. 39. Zakona o mirovinskom osiguranju i to, a kako to proizlazi iz obrazloženja označenog rješenja, jer je temeljem nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom klasa: 141- 02/18-01/10784, urbroj: 426-04-06-04/18-3 od 12. listopada 2018. utvrđeno da bolesti i anatomsko-funkcionalni defekti ČT onemogućuju rad na poslovima na kojima se zahtjeva dugotrajno hodanje i stajanje, ali da pored tih kontraindikacija ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti iz čl. 39. Zakona o mirovinskom osiguranju.

6.8. Istaknimo ovdje da je sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka doc. dr. sc. Dinka Pivalice cijenio objektivnim, potpunim, detaljnim, jasnim, sastavljenim sukladno pravilima struke i temeljem relevantne medicinske dokumentacije kao i neposrednog pregleda ČT poradi čega ga je u cijelosti prihvatio, otklonivši prigovore stranaka iznesene na ovaj nalaz i mišljenje kao neosnovane. Naime, tuženik je nalazu i mišljenju doc. dr. sc. Dinka Pivalice prigovorio navodeći da su vještaci trebali izvršiti uvid u kompletan liječnički karton tužitelja i očitovati se da li postoje neke ranije okolnosti i zdravstvene smetanje koje su mogle utjecati na zadobivenu ozljedu i tijek liječenja, međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka doc. dr. sc. Dinka Pivalice je nedvojbeno razvidno da je isti svoj nalaz i mišljenje dao temeljem sve medicinske dokumentacije koja prileži spisu koju je cijenio relevantnom za davanje mišljenja, a spisu prileži i cjelokupni zdravstveni karton ČT, kao i temeljem neposrednog pregleda ČT. Također, proizlazi i to da je sudski vještak nalaz i mišljenje dao isključivo u svezi ozljede koljena koju je ČT zadobio 29. prosinca 2014. te tijeka sanacije i liječenja ove ozljede i posljedica iste. Da je sudski vještak temeljem medicinske dokumentacije i pregleda ČT ocijenio da postoje okolnosti (zdravstvena stanja i ozljede) koje nisu u svezi sa predmetnom ozljedom koljena, a koje su utjecali na zadobivenu ozljedu, tijek liječenja i daljnje stanje koljena ČT, tada bi to sukladno pravilima struke sudski vještak nedvojbeno naveo i detaljno pojasnio. Nadalje, tuženik je nalazu i mišljenju prigovorio navodeći da je isti u suprotnosti s nalazom i mišljenjem Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Tuženik u svezi navedenog nije precizirao u kojem bi to dijelu odnosno o kojoj bi okolnosti navedeni nalazi i mišljenja bili suprotni dok sud pregledom spisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Zadru klasa: UP/I-141-02/18- 01/03089972876 (prileži predmetnom spisu) ne nalazi sadržaj koji bi upućivao na neispravnost nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinka Pivalice od 05. srpnja 2022. (list spisa 376-384). Naime, iz nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje proizlazi da usprkos dijagnozama kod ČT ne postoji smanjenje radne sposobnosti niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, a sudski vještak doc. dr. sc. Dinko Pivalica ne daje tome suprotno mišljenje budući isti ne daje mišljenje o smanjenju ranbe sposobnosti već samo do smanjenju opće životne aktivnosti (koja se očituje u potrebi ulaganja povećanih napora u obavljanju aktivnosti kao što su hod po stepenicama, dulje hodanje, stajanje, čučanj i nošenje tereta). Što se tiče navoda tužiteljice da je ČT osim rupture MLC-a na desnom koljenu zadobio u rupturu ACL- a desnog koljena, sudski vještak za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinko Pivalica je u svom pisanom očitovanju (list spisa 436-437) jasno naveo da iz nalaza MR kao ni iz nalaza s operacije, a koji su nalazi u svezi sa predmetnom ozljedom, ne nalazi podatke o rupturi ACL (prednje ukrižene sveze), čime je otklonjen ovaj prigovor tužiteljice. Nadalje, što se tiče prigovora tužiteljice da sudski vještak pri davanju mišljenja o pretrpljenim fizičkim bolovima te potrebi za tuđom pomoći i njegom nije u cijelosti uzeo u obzir ozbiljnost ozljede kao i njezin utjecaj na organizam ČT i njegov svakodnevni život, sud je isti cijenio neosnovanim. Naime, iz sadržaja nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinka Pivalice od 05. srpnja 2022. (list spisa 376-384), a kako to opetovano sudski vještak i navodi u svom pisanom očitovanju (list spisa 436-437), je jasno razvidno da je sudski vještak pri davanju mišljenja cijenio karakter i težinu zadobivene ozljede koljena kao i sve posljedice te ozljede, uzimajući u obzir tijek i narav liječenja, a tužiteljica ne navodi niti jednu nedvojbenu činjenicu koja bi dovela u pitanje ispravnost tako danog nalaza i mišljenja. Konačno, u odnosu na navod tužiteljice da li je predmetna ozljeda koljena u kakvoj svezi sa smrću ČT, sudski vještak doc. dr. sc. Dinko Pivalica u svom pisanom očitovanju (list spisa 436-437) daje očitovanje da u dostavljenoj medicinskoj dokumentaciji na ime ČT on ne nalazi uzročno- posljedičnu vezu između navedenog. Otklonjeni sud tako prema ocjeni suda kao neosnovani svi prigovori stranaka izneseni na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinka Pivalice, pri čemu valja istaknuti i to da stranke, a nakon što je sudski vještak dao pisano očitovanje na njihove prigovore, više nisu prigovarale njegovom nalazu i mišljenju niti su tražile da vještak usmeno iznese dani nalaz i mišljenje, čime su potvrdile da nemaju prigovora na koje bi se vještak trebao očitovati.

7. Što se pak tiče dinamike nastanka ozljede ČT, a koja je dinamika nastanka ozljede činjenica relevantna za utvrđenje da li sukladno čl. 25. ZZR postoje razlozi za oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu koja je ČT nastala ozljeđivanjem na radu ili pak za umanjenje odgovornosti tuženika za tu štetu, sud je kao relevantan cijenio iskaz (jedinog) očevidca ozljeđivanja ČT na radu u svezi sa materijalnim dokazima izvedenim u tijeku postupka pa navedeno u međusobnoj svezi s iskazima ostalih saslušanih svjedoka, uz napomenu da zbog činjenice smrti ČT tijekom postupka isti nije saslušan, poradi čega sud nije za potrebe utvrđenja ove činjenice mogao cijeniti i njegov iskaz. Svjedok LT (list spisa 165-166) je iskazao da on poznaje tužitelja otkad se je on (svjedok) zaposlio kod tuženika, znači nekih 7-8 godina, da je on kod tuženika bio ophodar, da je 29. prosinca 2014. jedno stablo palo na njegovu dionicu pa da je on obavljao poslove uklanjanja, a ČT mu je došao pomoći, da je on te prilike pilao stablo na cesti, a ČT je te otpilane grane sklanjao odnosno bacao sa strane, kada ga je u jednom trenutku kako je bacao zanijela bura koja je tada jako puhala pa je onda ČT pao u jedan kanal pored ceste i potom se uhvatio, govorio da ga boli i da ne može dalje, nakon čega mu je on pomogao da uđe i sjedne u auto nakon čega je ČT otišao. Takvom iskazu svjedoka LT niti jedna od stranaka nije prigovorila, a kako sud ne nalazi razloga zbog kojih bi ovaj svjedok lažno iskazivao sudu budući osobno nije zainteresiran za ishod ovog spora te kako je iskaz ovog svjedoka potvrđen i sadržajem materijalnih dokaza u spisu, to je sud iskaz svjedoka LT prihvatio kao istinit, temeljem istog kao nedvojbeno utvrdivši kao prvo, da je ČT **.**.2014. uklanjao grane stabla koje je LT otpilio sa stabla srušenog na cestu Smilčić- Pridraga na način da je iste bacao sa strane ceste, a kada ga je u jednom trenutku tijekom uklanjanja tih grana zanijela bura te je pao u kanal uz cestu te kao drugo, da je ČT predmetne prigode koristio osobna zaštitna sredstva te da u načinu na koji je obavljao radni zadatak uklanja otpilanih grana stabla s ceste nije bilo radnji koje bi ukazivale da je do pada u kanal kraj ceste došlo zbog krajnje nepažnje ili namjere ČT. U prilog činjenici da je ČT **.**.2014. dok je uklanjao grane stabla u jednom trenutku zanijela bura uslijed čega je pao u kanal uz cestu potvrđuje i sadržaj potvrde o stanju vremena Državnog hidrometeorološkog zavoda klasa: 920-03/20-01/730 (list spisa 175- 176) iz koje proizlazi da je u 7,00 sati dana 29. prosinca 2029. na KMP Novigrad, za područje mjesta Smilčić i Pridraga, puhao sjeverni vjetar jačine 7 Bf koji je jačinom u nastavku dana opadao tako da je u 14,00 sati puhao jačinom 5 Bf, a u 21,00 sat jačinom 3 Bf, a temeljem čega sud kao nedvojbeno utvrđuje, ovo vodeći računa o Beaufortovoj ljestvici za procjenu jačine vjetra na kopnu (list spisa 176), da je u vrijeme kada je ČT pao u kanal uz cestu, što se prema navodima tuženika iznesenim u prijavi o ozljedi na radu (list spisa 47- 50) dogodilo u 6,00 sati dana 29. prosinca 2014., na području mjesta Smilčić i Pridraga, a time nedvojbeno i na državnoj cesti Smilčić-Pridraga na kojoj je došlo do ozljede, puhao žestoki sjeverni vjetar (bura). Također, to potvrđuje već i sama činjenica da je predmetnog dana stablo koje su LT i ČT kao ophodari uklanjali s ceste, srušeno na cestu budući je općepoznato iz svakodnevnog života da do rušenja stabla na cestu na pod Velebitskom području može doći uslijed žestokog naleta vjetra (bure). Za jasniji prikaz kolika je jačina sjevernog vjetra (bure) koji puše jačinom od 7 Bf, sud ističe da se sukladno važećoj regulativi upravljanja autocestama u Republici Hrvatskoj dionica autoceste A1 od čvora Tunel Sveti Rok do čvora Rovanjska (a državna cesta Smilčić-Pridraga se nalazi u blizini te dionice i to izravno ispod Velebita) za I skupinu vozila zatvara kada je izmjerena jačina vjetra 9 Bf, znači, svega dva stupnja jače od one kojom je vjetar puhao predmetne prigode, a sasvim je životno i logično da ukoliko vjetar koji puše za oko 3,00+ m/s više od onog koji je puhao predmetne prigode može srušiti vozila koje teže u tonama, da vjetar koji je puhao predmetne prigode može zanijeti muškarca u srednjim godinama života standardne težine, koji pri tome u rukama ima grane drveća čime povećava površinu na koju vjetar djeluje. Činjenica da nalet vjetra predmetne prigode nije zanio i LT ne dovodi u pitanje ispravnost ovog utvrđenja suda, ovo stoga što je logično i životno te općepoznato da nalet vjetra neće na jednaki način djelovati na osobe koje se nalaze u različitim položajima tijela, na različitim pozicijama u prostoru i koje u trenutku naleta obavljaju drugačije fizičke radnje, a iz iskaza svjedoka LT jasno proizlazi da on i ČT predmetne prigode nisu obavljali iste radnje niti su bili na istom mjestu u prostoru.

7.1. Sud nije prihvatio kao istinit dio iskaza svjedoka TT (list spisa 148- 149) u kojem navodi da je njemu ophodar LT prenio informaciju da je njemu ČT rekao da se te prilike ozlijedio na način da ga je bura bacila u nekakav kanal odnosno da ga je bura prevrnula i da mu je rekao da ni on to nije vidio nego da mu je to ČT pričao. Ovo iz razloga što tome suprotno proizlazi iz iskaza samog LT (list spisa 165- 166) budući LT sudu iskazuje „ja sam te prilike pilao stabla na cesti, a ČT je te otpilane grane sklanja, odnosno bacao sa strane. U jednom trenutku kako je bacao, zanijela ga je bura koja je tada jako puhala, pa je onda ČT pao u jedan kanal pored ceste.“, dakle, sudu iznosi svoje neposredno opažanje sa lica mjesta, a ne ono o čemu bi mu ČT ispričao. Iz istog razloga sud nije prihvatio kao istinit niti dio iskaza svjedoka NT (list spisa 149) u kojem navodi da je LT rekao da nije vidio događaj nego da je samo u jednom trenutku vidio da je tužitelj sa strane zavaljen. Osim toga, ni svjedok TT ni svjedok NT nisu bili nazočni štetnom događaju pa o dinamici nastanka istog niti ne mogu imati neposrednih saznanja koja bi sud cijenio kao relevantna u svezi dinamike nastanka ozljede ČT, a osim čega su isti i zaposlenici tuženika na radnim mjestima odgovornih osoba (jedan na mjestu nadcestara koji je bio radnik nadređen ČT, a drugi na mjestu referent za zaštitu na radu kod tuženika) i obzirom na navedeno, zasigurno zainteresirani za uspjeh tuženika u ovom sporu, što dovodi u pitanje vjerodostojnost njihova iskaza o činjenici vezanoj za dinamiku nastanka ozljede ČT. Ipak, indikativnim u pogledu utvrđenja da je ČT predmetne prigode pao upravo uslijed naleta vjetra sud ističe onaj dio iskaza svjedoka TT da mu je ČT rekao da ga je bura prevrnula te onaj dio iskaza svjedoka NT da je tužitelj u svoj iskaz napisao da je micao grane i da ga je zapuh vjetra srušio, budući iz toga proizlazi da je ČT i neposredno nakon predmetnog događaja i to različitim osobama tvrdio identično kako to tvrdi u predmetnoj tužbi, da je pao u kanal kraj ceste zbog zanosa vjetra, te koji kontinuitet svjedoči na vjerodostojnost takvog navoda ČT. Također, sud ovdje ističe i onaj dio iskaza svjedoka TT, koji je u vrijeme štetnog događaja inače kod tuženika radio kao nadcestar i nadređeni ČT, da je ČT predmetne prigode dežurna služba koja je tada bila kod tuženika uputila da uklanja ova prevrnuta stabla budući isti potvrđuje utvrđenje suda da je ozljeda ČT zadobivene predmetne prigode upravo ozljeda na radu budući je nastala tijekom obavljanja radnog procesa po uputama (nalogu) poslodavca. Onaj pak dio iskaza svjedoka TT da on ne zna kako se to moglo dogoditi da vjetar može tolikog čovjeka baciti, je irelevantan jer se kao prvo, radi o subjektivnom mišljenju svjedoka za kojeg je sud već istaknuto da je zainteresiran za uspjeh tuženika u sporu te kao drugo, jer se takav navod protivi općepoznatoj činjenici iz svakodnevnog života, toj da žestoki sjeverni vjetar kakav je puhao predmetne prigode učestalo na području ispod Velebita odnosi kupe sa krovova kuća, kontejnere za otpad ukoliko nisu lancima pričvršćeni za tlo kao i stabla te zanosi ljude pri hodanju i otežava hodanje.

7.2. Dakle, niti iz iskaza očevidca štetnog događaja LT niti iz iskaz ijednog drugog u postupku saslušanog svjedoka (koji nisu imali neposrednih saznanja o dinamici nastanka štetnog događaja) kao niti iz sadržaj ijednog izvedenog materijalnog dokaza ne proizlazi da je ČT u kanal kraj ceste predmetne prigode pao zbog svoje krajnje nepažnje ili namjerno. Kako pri tome tuženik na ovu okolnost ne predlaže izvođenje niti jednog drugog adekvatnog dokaza (ističe se ovdje da predloženi dokaz kombiniranog meteorološko-sudskomedicinskog vještačenja nije predložen na okolnost da je tužitelj predmetne prigode pao u kanal zbog krajnje nepažnje ili namjerno), sud je o ovoj činjenici zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, ne nalazeći nedvojbeno dokazanim da je do ozljede na radu došlo krajnjom nepažnjom ili namjerom ČT. Sud ovdje ističe da u svom odgovoru na tužbu niti sam tuženik ne navodi da je do pada došlo krajnjom nepažnjom ili namjerom ČT već navodi samo to da je do pada došlo nepažnjom ČT. Ono što međutim proizlazi iz izvedenih dokaza je to, a kako se to i navodi u tužbi, da je ČT tijekom obavljanja radnog procesa u kanal uz cestu pao uslijed naleta žestokog sjevernog vjetra (bure). Ispravan je pri tome u svezi navedenog navod tuženika da je bura, a sud dodaje i svaki drugi vjetar, prirodna pojava konkretno atmosferska prilika, dapače, iz svakodnevnog je života općepoznata i činjenica da je na području ispod Velebita (cesta Smilčić-Pridraga na kojoj je došlo do ozljede se nalazi na području ispod Velebita) za vrijeme zimskih mjeseci (štetni događaj se dogodio 29. prosinca dakle tijekom zime) žestoki sjeverni vjetar (bura) učestala atmosferska pojava, a temeljem kojih činjenica cijenjenih u svezi sa općepoznatom činjenicom da žestoki sjeverni vjetar kakav je puhao predmetne prigode učestalo na području ispod Velebita odnosi kupe sa krovova kuća, kontejnere za otpad ukoliko nisu lancima pričvršćeni za tlo i stabla te zanosi ljude pri hodanju i otežava hodanje iz čega proizlazi da taj vjetar nedvojbeno može i zanijeti muškarca u srednjim godinama života standardne težine kao i sa činjenicom da tuženik obavlja djelatnost održavanja cesta na području Zadarske županije za potrebe koje je djelatnosti prema ocjeni suda nedvojbeno bio dužan voditi računa o atmosferskim prilikama na području obavljanja radnog procesa i ophodare na obavljanje radnih zadataka (ne)upućivati ovisno o postojećim vremenskim uvjetima kako bi u cijelosti osigurao zaštitu na radu tim radnicima; proizlazi utvrđenje ovog suda da žestoki sjeverni vjetar (bura) koji je puhao predmetne prigode te podaci o jačini kojeg su vjetra općepoznato bili javno dostupni na stranicama Državnog hidrometeorološkog zavoda i prethodno upućivanju ČT na uklanjanje stabla s ceste Smilčić-Pridraga, nema značaj više sile (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 1135/1998-2 od 21. ožujka 2001. te Županijski sud u Rijeci u presudi poslovni broj Gž R-751/2021-3od 19. srpnja 2023.) već isti predstavlja prirodnu pojavu postojanje koje pojave na mjestu štetnog događaja još od prethodno upućivanju ČT na uklanjanje stabla koje se srušilo na cestu tuženiku predmetne prigode nije moglo ostati nepoznato. Kako se dakle ovdje na radi o situaciji u kojoj je tuženik ČT uputio obaviti radni proces na cesti Smilčić-Pridraga prije razvijanja žestokog sjevernog vjetra (bure) već o situaciji u kojoj je tuženik istog uputio obaviti radni proces usprkos činjenici što je već od ranije pohao žestoki sjeverni vjetar (bura), to bi sud čak i da je uzeo da u ovoj situaciji nalet vjetra predstavlja višu silu, cijenio da se radi o sili posljedice koje je tuženik mogao predvidjeti te čije je posljedice mogao izbjeći (primjerice ne upućivanjem ophodara da tijekom žestoke bure uklanjaju stablo s ceste ili davanjem naloga da se uklanjanje izvrši primjerenim strojevima ili alatima bez dužeg izlaganja ophodara utjecaju vjetra). Ovo posebno imajući na umu, a kako to proizlazi iz opisa poslova radnog mjesta ophodar kao i iz općih podataka o osiguraniku s opisom poslova koje obavlja od 18. lipnja 2018. (list spisa 72-73) neovisno što se radi o poslovima radnog mjesta cestar budući se isti nedvojbeno obavljaju u istim uvjetima i okolni kao i poslovi radnog mjesta ophodar, da su uvjeti rada ophodara rad na otvorenom uz izloženost atmosferskim prilikama i stoga i svim vremenskim prilikama te da je tuženik kao poslodavac svjestan takvih uvjeta rada te mogućih posljedica rada ophodara u određenim atmosferskim prilikama.

7.3. Kako sukladno čl. 25. ZZR za ozljedu na radu odgovara poslodavac po načelu objektivne odgovornosti te se isti može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu, a sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju tuženik ne može osloboditi odgovornosti niti se njegova odgovornost može umanjiti, to je tuženik kao poslodavac sukladno čl. 25. st. 1. ZZR odgovoran za štetu koja je radniku ČT nastala zbog ozljede na radu koju je isti zadobio u predmetnom štetnom događaju odnosno kao posljedica te ozljede na radu. Obzirom na činjenicu da je oštećeni ČT osobno i podnio odštetni zahtjev i pokrenuo ovaj spor radi naknade štete, to je sukladno čl. 1105. ZOO uslijed njegove smrti isto kao i tražbina naknade imovinske štete i njegova tražbina naknade neimovinske štete prešla na njegovu zakonsku nasljednicu ovdje tužiteljicu. Pri tome činjenica da je tuženik u vrijeme štetnog događaja imao sklopljen ugovor o grupnom osiguranju djelatnika od posljedica nesretnog slučaja, a što potvrđuje sadržaj police br. P42-7002378523 (list spisa 58, 62, 101, 119), ne otklanja odgovornost za štetu od samog tuženika. Naime, iz čl. 111. ZoR kao i čl. 25. ZZR jasno i nedvosmisleno proizlazi da za štetu koja je radniku nastala na radu odgovara poslodavac te da je (jedini) slučaj u kojem se poslodavac može osloboditi od odgovornosti onaj kad je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Neosnovan je stoga prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji iz razloga što je tuženik u vrijeme štetnog događaja imao zaključenu policu osiguranja za sve djelatnike budući neovisno o tome da li je poslodavac zaključio ugovor o osiguranju svojih djelatnika sa osiguravajućim društvom, radniku za nastalu štetu uvijek osobno odgovara poslodavac (osim ako nisu ispunjeni zakonski uvjeti za oslobođenje poslodavca od odgovornosti).

8. Utvrdivši tako da je tuženik odgovoran za štetu koja je ČT nastala zbog ozljede na radu 29. prosinca 2014. i kao posljedica te ozljede te da nema nikakvog doprinosa ČT nastanku predmetne ozljede, sud je dalje utvrđivao koja je točno šteta nastala ČT ozljeđivanjem na radu i kao posljedica tog ozljeđivanja.

8.1. Tužiteljica tvrdi da je ČT u ovom štetnom događaju nastala neimovinska šteta u vidu povrede prava osobnosti konkretno povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje, ovo jer da je pri ozljeđivanju kao i u procesu liječenja ozljede i oporavka trpio bolove i strah, jer mu je zbog ozljede zaostalo trajno naruženje te jer je ozljeda dovela do trajnog umanjenja životne aktivnosti ČT.

8.2. U svezi ozljeđivanja ČT, iz medicinske dokumentacije na ime ČT, zdravstvenog kartona ČT (digitalni zapis na listu spisa 158) te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinka Pivalice od 05. srpnja 2022. (list spisa 376-384) proizlazi da je nakon početne dijagnoze koja je ČT postavljena 29. prosinca 2014. Distensio geni lat. Dex. uz uputu za mirovanje, korištenje hladnih obloga i elastini zavoj, Voltaren gela i analgetika po potrebi; da je ČT pri pregledu ortopeda dana 14. siječnja 2015. postavljena dijagnoza ruptura mcl susp .lasesio menisci med susp. Uz uputu rasterećenja noge i uporabu hladnih ologa i analgetika uz preporuku učina magnetske rezonance, koja je učinjena 11. veljače 2015. te je liječnik dao zaključak da kod ČT postoji parcijalna ruptura MCL, kosi rascjep stražnjeg roga medijalnog meniskusa, parameniskusna cista medijalnog meniskusa i bakerova cista uz uredan morfoloski status ostalih struktura desnog koljena; da je na pregledu kod ortopeda 02. ožujka 2015. utvrđeno da je koljeno ČT bolno, da postoji otok desnog koljena, da je fleksija do 90 i da su bolovi konstantni te je indicirana artroskopija desnog koljena; da je ČT boravio u Specijalnoj bolnici za ortopediju Biograd u periodu od 25. da 27. ožujka 2015. gdje je hospitaliziran radi operativnog zahvata i gdje mu je 26. ožujka 2015. učinjena artroskopija desnog koljena, meniscetomija medijalnog meniska uz toaletu globa i da je postoperativni tijek uredan pri čemu su mu izdane dvije dolakatne štake; da je pri kontroli fizijatra 27. travnja 2015. nađen otok desnog koljena uz zadovoljavajuće pokrete i blažu hipotrofiju mišića natkoljenice te je ordinirana fizikalna terapija; da je pri kontroli fizijatra 13. svibnja 2015. utvrđeno da je klinički nalaz u poboljšanju, ali je ordinirana daljnja fizikalna terapija; da je pri kontroli fizijatra 29. svibnja 2015 utvrđeno da postoje manji bolovi niz nogu te da je potreban nastavak fizikalne terapije; da je po uputi fizijatra fizikalna terapija nastavljena sve do 06. srpnja 2015. kada je dana uputa za terapiju po potrebi u kući i moru; da su 16. rujna 2015. prema nalazu radiologa na kolor dopleru vene desne noge nađeni znakovi DVT ili tromboflebitisa kao i bakerova cista zadebljane stijenke te je preporučen MR s kontrastom desnog koljena koji je obavljen 23. rujna 2015. te na istom nisu nađene kontuzije kostiju već zadebljan MCL uz rupturu meniskofemoralnog ligamenta, luksaciju medijalnog meniskusa. Lcl odrian. distenzija PCL. kompleksna ruptura stražneg roga medijalnog meniska, ruptura stražnjeg roga lateralnog meniska. infiltrirano Hoffino masno tkivo. Patela medioponirana hondromalacija lateralne fasete hondromalacija medijalnog kondila na areolu do 15 mm. parcijalna ruptura medijalne plike. Baker cista septirana veličine do 10 cm rubne; da je pri kontroli ortopeda od 06. listopada 2015. nađen otok koljena i tegobe dalje te je indicirana otvorena ekstirpacija Bakerove ciste koja je i obavljena u Specijalnoj bolnici za ortopediju Biograd 15. prosinca 2015. te je postoperativni tijek uredan; da je 29. prosinca 2015. obavljena kontrola stanja po ekstirpaciji cysta M te je nađen otok i crvenilo i dalje, uz uredno cjeljenje rane te je preporučen UVZ desne potkoljenice; da je radiolog našao da se na mjestu operativnog reza radi heterogena kolekcija solidnom komponentom, u komunikaciji sa intraartikularni prostorom, većim dijelom ne oštro ograničena sa izraženom vaskularizacijom uz kolekciju usmjerenu medio kaudalno; da je pri pregledu ortropeda 27. siječnja 2016. PHD nalaz kronična upala cista, stanje po ekstirpaciji ciste M te je ČT upućem na pregled u kliniku Šalata u Zagrebu; da je pri pregledu 23. veljače 2016. ortoped utvrdio da je klinički desno koljeno blago otečeno uz puni opseg pokreta, terminalno bolan, da je izrazita palpatorna bolnost medijalni zglobne pukotine hipotrofija muskulature desno te je dao uputu učiniti MR desnog koljena s posebnom pozornost na zakoljenski dio kao i izbjegavati opterećenja koljena; da je 01. ožujka 2016. ortoped temeljem nalaza specijaliste KBC Šalata preporučio obnoviti fizikalnu terapiju; da je fizijatar 20. travnja 2016. našao da je klinički nalaz bez promjena i ordinirao nastavak fizikalne terapije; da usporedbom MR nalaz od 25. kolovoza 2016. s nalazom iz rujna 2015. godine pokazuje očuvane kolateralne i krizne ligamente, da Lateralni meniskus pokazuje horizontalnu laceraciju koja prolazi i na srednju porciju, da medijalni pokazuje rupturu i praktično konkvasaciju stražnjeg roga i srednje porcije, da pokazuje i medijanu migraciju iste nakon parcijalne menisectomija te opsezne hondromalacijske promjene medijalnog kondila femura u arealu od 11mm koje zahvaćaju gotovo cijelu debljinu hrskavice, Baker cista na tipičnom mjestu oblikom i veličinom ne pokazuje promjene u usporedbi s ranijim MR-om odnosno nakon resekcije iste učinjene u prosincu 2015. godine; da je ortoped 23. rujna 2016. obavio kontrolni pregled nakon prevedene fizikalne terapije te je ČT dao uputu izbjegavati opterećenja na koljena, hod po strminama i stubama, čučanje i klečanje; da je prema nalazu OHBP Zadar od **.**.2017. ČT postavljena dijagnoza hypertensio arterialis i ordinirana je terapija medikamentozna; da je nakon toga ČT u KBC Zagreb Klinika za ortopediju obavio pregled 28. ožujka 2018. pri kojem je naveo da mu tegobe od strane desnog koljena traju od pada 2014. godine nakon čega je radio dvije operacije koljena u drugoj ustanovi, ali da tegobe s vremenom progresiraju te mu stvaraju poteškoće u svakodnevnom životu, da je bio na fizikalnoj terapiji bez poboljšanja, da troši analgetike koji djelomično uklone bolove koji su bolovi prisutni prilikom kretanje, mirovanja i noću te da je zbog planirane operacije primljen na kliniku u prosincu 2017. godine kada se odustalo od zahvata zbog ne regulirane hipertenzije, ali od kada je promijenio terapiju za tlak, a nakon kojeg je pregleda i učinjenih pretraga 22. ožujka 2018. učinjen treći operativni zahvat na desnom koljenu ČT Alloarthroplastica genus dxt cum EPP model Perimedica one unicondylar, nakon kojeg je zahvata ČT **.**.2018. premješten na nastavak stacionarne rehabilitaciju u SB Krapinske toplice, hoda uz pomoć podlakatnih štaka uz rasterećenje operirane noge, a u mirovanju uz držanje noge na povišenom i analgetik po potrebi; da je pri kontroli 18. travnja 2018. otroped utvrdio da su bolovi minimalni, kretnje izvršene 0-130 bezbolno i da je lokalno rana uredna te je odredio rasterećenje noge štakama i FTH nadalje; da je **.**.2018. ČT otpušten iz SB Krapinske Toplice gdje je bio primljen na rehabilitaciju iz Klinike za ortopediju KBC Zagreb nakon ugradnje djelomično proteze desnog koljena radi dekompenzacije OA. tegobe s desnim koljenom koje traju od pada 2014. godine, da mu je pri primanju status bio pokretan uz dvije podlakatne štake na kraće relacije, da je desno koljeno toplo, otečeno uz izljev hematom, da je operativna rana sanira sa krustama, kope in situ. u srednjem dijelu manji iscjedak krvi. i kretnju u koljenu 10- 100, a da kod otpusta hoda na dvije štake na duže relacije, da je koljeno lakše otečeno, da je ožiljak uredno saniran, da su kretnje 0-120 stupnjeva kvadriceps hipotrofican; da je pri drugoj poslije operacijskoj kontroli kod ortopeda 29. lipnja 2018. utvrđeno da je klinički koljeno blago otečeno uz puni opseg pokreta te da je uredan položaj endoproteze uz uputu viežbanja i dalje; te da je pri trećoj poslije operacijskoj kontroli kod ortopeda 05. listopada 2018. utvrđeno da je koljeno blago otečeno uz puni opseg kretnji.

8.3. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinka Pivalice od 05. srpnja 2022. (list spisa 376-384), a koji je nalaz i mišljenje sud iz već ranije obrazloženih razloga u cijelosti prihvatio, proizlazi da je sudski vještak pri pregledu ČT utvrdio da isti šepa pri hodu radi bolova, međutim, ovo zbog bolova koji su posljedica ozljede kuka koju je dobio vozeći biciklu, za što sud ističe da nije u svezi s predmetnom ozljedom na radu te pravilno sudski vještak u danom mišljenju navedeno ne cijeni kao relevantno; da je desno koljeno ČT blago zadebljano bez bolova i znaka izljeva, da je čučanj nepotpun, patela mobilna, da postoji blaga hipotrofija natkoljene muskulature, da je fleksija desnog koljena terminalno reducirana dok je ekstenzija obostrano uredna, a što je u svezi sa predmetnom ozljedom na radu; da postoji bol pri palpaciji u području lijeve potkoljenice, međutim, da se radi o stanju po akutnoj ozljedi koja nije povezana s predmetnom ozljedom; da je u području koljena ČT vidljiv sanirani postoperativni ožiljak; te da je ČT u događaju od 29. prosinca 2014. zadobio ozljedu koljena povodom koje je upućen na žurni pregled kirurgu prilikom kojeg je rađena radiološka obrada koja nije ukazala na povredu koštanog dijela, međutim, da je na kontrolnom pregledu ortopeda postavljena sumnja na unutarnju ozljedu koljena te je preporučena daljnja obrada (MR) koja je i učinjena i koja je ukazala na unutarnje ozljede koljena konkretno djelomično puknuće unutarnjeg kolateralnog ligamenta (MCL), kosi rascjep stražnjeg roga medijalnog meniskusa, parameniskusnu cistu medijalnog meniskusa i bakerovu cistu, sve radi čega je savjetovano operativno liječenje koje je obavljano u ožujku 2015. godine, međutim, zbog daljnjih smetnji sa zglobom uz formiranje bakerove ciste je ČT ponovno operiran u prosincu 2015. godine te ponovno zbog daljnjih smetnji i treći put u ožujku 2018. godine kada mu je pri operativnom zahvatu ugrađena djelomično proteza koljena nakon koje operacije isti obavlja redovito ambulantno terapiju; sve temeljem čega sudski vještak daje mišljenje kao prvo, da je predmetne prigode ČT zadobio unutarnju ozljedu koljena radi koje su s vremenom nastale promjene zbog kojim mu je ugrađena djelomična endoproteza desnog koljena s ograničenom gibljivosti u lakom stupnju, a kakve promjene predstavljaju umanjenje životne aktivnosti od 15% budući zbog navedenog ČT mora ulagati povećane napore u obavljanju svakodnevnih aktivnosti kao što su hod po stepenicama, dulje hodanje, stajanje, čučanj i nošenje tereta; kao drugo, da je prigodom nesreće i tijekom liječenja ČT trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, fizičke bolove srednje jakog intenziteta u trajanju od 2 mjeseca i fizičke bolove slabog intenziteta u trajanju od 6 mjeseci, uz napomenu da su pri procjeni bolova uzeti u obzir narav i karakter ozljede, 3 operativna zahvata i cjelokupni tijek liječenja dok su bolovi povremenog karaktera uvršteni u procjenu smanjenja životnih aktivnosti; i kao treće, da je postoperativni ožiljak u području koljena kod ČT vidljiv ljeti prilikom nošenja kratkih hlača koje predstavlja naruženje u lakom stupnju.

8.4. Nastavno, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. dr. sc. Ivana Urlića od 29. lipnja 2022. (list spisa 368-373) proizlazi to da je ovaj sudski vještak obavio pregled ČT te da je temeljem zaključka koji je donio na temelju takvog neposrednog pregleda ČT kao i ocjenom medicinske dokumentacije na ime ČT koja prileži spisu mišljenja da je ČT zbog činjenice što je za potrebe saniranja predmetne ozljede i posljedica iste operiran u čak tri navrata te je išao i na fizikalnu terapiju sve što međutim nije dovelo do potpunog oporavka, bio stalno zabrinut, razočaran rezultatima terapijskih zahvata i drugih postupaka te perspektivom ograničenih mogućnosti fizičkog sudjelovanja kako u radnim (nedvojbeno se ovo odnosi na vrijeme privremene nesposobnosti za rad ČT u razdoblju liječenja predmetne ozljede i posljedica iste) tako i u drugim reaktivnim mogućnostima, a kakvo stanje u ČT podržava tjeskobnost i depresivno raspoloženje; te da iako se u medicinskoj dokumentaciji ne nalazi psihijatrijskih nalaz niti konzultacija dok sam ČT navodi da bi povremeno uzeo anksiolitik da mu se ublaže psihičke smetnje ili poteškoće vezano za spavanje, vještak procjenjujući trpljenja straha što uključuje i osjećaj tjeskobe, potištenosti, depresivnosti daje mišljenje kao prvo, da je ČT primarni strah jakog intenziteta proživljavao u periodu od 30 minuta nakon predmetne traume; kao drugo, da je s obzirom na tri operativna zahvata te dugotrajnu rehabilitaciju i rezultate iste ČT trpio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od sedam dana, strah srednjeg intenziteta u trajanju od 2 mjeseca, a strah blagog intenziteta u trajanju od 6 mjeseci; kao treće, da umanjenje psihičkog integriteta ČT vještak cijeni na 5%, što pridodano procjeni fizijatra o umanjenju opće životne aktivnosti za 15% ukupno iznosi 20%; te kao četvrto, da je posljedica ozljede desnog koljena kod ČT zaostalo naruženje u lakom stupnju.

8.5. Na takav je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. dr. sc. Ivana Urlića od 29. lipnja 2022. tuženik iznio prigovor navodeći da su vještaci trebali izvršiti uvid u kompletan liječnički karton tužitelja i očitovati se da li postoje neke ranije okolnosti i zdravstvene smetanje koje su mogle utjecati na zadobivenu ozljedu i tijek liječenja, međutim, takav se prigovor ukazuje neosnovanim budući je iz nalaza i mišljenja vještaka prof. dr. sc. Ivana Urlića nedvojbeno razvidno da je isti svoj nalaz i mišljenje dao temeljem sve medicinske dokumentacije koja prileži spisu koju je vještak cijenio relevantnom za davanje mišljenja, a spisu prileži i cjelokupni zdravstveni karton ČT što znači da je isti vještaku bio na raspolaganju, kao i temeljem neposrednog pregleda ČT. Također, proizlazi i to da je sudski vještak nalaz i mišljenje dao isključivo cijeneći posljedice ozljede koljena koju je ČT, sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka fizijatra i sukladno medicinskoj dokumentaciji, zadobio 29. prosinca 2014. te tijeka sanacije i liječenja ove ozljede i posljedica iste. Nadalje, tuženik je nalazu i mišljenju prigovorio navodeći da je isti u suprotnosti s nalazom i mišljenjem Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Pri tome, tuženik nije precizirao u kojem bi to dijelu odnosno o kojoj bi okolnosti navedeni nalazi i mišljenja bili suprotni dok sud pregledom spisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Zadru klasa: UP/I-141- 02/18-01/03089972876 (prileži predmetnom spisu) nije našao sadržaj koji bi upućivao na neispravnost nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. dr. sc. Ivana Urlića od 29. lipnja 2022. (list spisa 368-373). Otklonjeni su time kao neosnovani prigovori tuženika izneseni na ovaj nalaz i mišljenje. Što se pak tiče prigovora tužiteljice da je preniski postotak od 5% na koji vještak cijeni smanjenje životne aktivnosti tužitelja zbog duševnih boli, u svom je pisanom očitovanju stalni sudski vještak prof. dr. sc. Ivan Urlić (list spisa 434-435) dao novo mišljenje, ovo vodeći računa da su sukladno Europskim indikativnim tablicama koje su proširene i kategorizirane prema Međunarodnoj kvalifikaciji bolesti i srodnih stanja (MKB-10) posttraumatski psihički poremećaji uvjetovani i nadovezuju se na traumatski događaj, a posljedično činjenici da je on kao posljedicu predmetnog ozljeđivanja kod ČT dijagnosticirao posttraumatski psihički poremećaj, da je kod ČT (ipak) došlo do umanjenja životnih aktivnosti za 10%, ovo jer se preostala funkcionalna sposobnost istog ne može u cjelini realizirati na svakodnevnim životnim aktivnostima, a umanjenje psihičkog integriteta opisuje kako se u svakodnevnom životu navedeno očituje kod ČT. Što se tiče prigovora tužiteljice u pogledu ocjene trajanja straha, sud je taj prigovor ocijenio neosnovanim budući je vještak i u svom pisanom očitovanju (list spisa 434-435) ustrajao na danom mišljenju u svezi pretrpljenog straha, a koje je mišljenje prema ocjeni suda dano temeljem ne samo medicinske dokumentacije već i neposrednog razgovora vještaka s ČT te u cijelosti sukladno pravilima struke poradi čega tužiteljica svojim prigovorom nije dovela u pitanje ispravnost tog dijela nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Otklonjeni su takvim očitovanjima i prigovori tužiteljice te ista nakon što je zaprimila pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka prof. dr. sc. Ivana Urlića više na njegov nalaz i mišljenje nije iznosila prigovore.

8.6. Cijeneći citirane nalaze i mišljenja stalnog sudskog vještaka za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinka Pivalice i stalnog sudskog vještaka za neuropsihijatriju prof. dr. sc. Ivana Urlića u međusobnoj svezi sa kao prvo, činjenicom da je postupak liječenja predmetne ozljede ČT na radu te njenih posljedica bio iznimno dugotrajan i kao takav je značajno narušio ugodu i kvalitetu njegova života, naime, ČT je za potrebe liječenja ove ozljede i njenih posljedica bio podvrgnut čak tri operacijska zahvata te je odlazio na fizikalnu terapiju kao i na veći broj liječničkih pregleda i kontrola, ovo kroz vremensko razdoblje od čak preko tri godine; kao drugo, činjenicom da ČT na niti jedan način svojim postupanjem nije doprinio nastanku štete; te kao treće, činjenicu da je nakon podvrgavanja svim operacijskim zahvatima ČT bila potrebna tuđa pomoć i njega za obavljanje svakodnevnih životnih potreba što je za muškarca u srednjoj životnoj dobi nedvojbeno psihički iznimno otegotno; sud je kao nedvojbeno utvrdio da narav tjelesnih ozljeda koje je ČT zadobio u predmetnom štetnom događaju na radu odnosno jačina i trajanje fizičkih bolova i straha koje je pretrpio te duševna bol koju trpi zbog smanjenja životne aktivnosti i zbog zadobivenog naruženja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u iznosu od 12.318,07 Eura po osnovi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao pravične novčane naknade koja odgovara nastaloj povredi prava osobnosti obzirom na težinu povrede i okolnosti slučaja. Pri tome sud kao posebno bitno napominje da je takav iznos pravične novčane naknade utvrdio osim o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, vodeći računa i o cilju kojemu služi ta naknada kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, a u svezi čega je sud kao posebno relevantno cijenio to da je do ozljede došlo na radu kod poslodavca koji i nakon ove ozljede obavlja poslovnu djelatnost te zapošljava preko stotinu radnika, poradi čega je visinom dosuđene pravične novčane naknade potrebno istom ukazati na nužnost organiziranja radnog procesa na način koji je u potpunosti siguran za radnike budući takvo organiziranje radnog procesa može značiti razliku između života i smrti odnosno razliku između ozljede i sigurnosti radnika na radu.

8.7. Sud pri ocjeni visine pravične novčane naknade koja tužiteljici kao nasljednici pok. oštećenika ČT pripada s osnova nastale mu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nije kao relevantan cijenio sadržaj medicinske dokumentacije o zdravstvenim tegobama koje su kod ČT postojale od prethodno predmetnom ozljeđivanju na radu niti one koje su nastale nakon predmetnog ozljeđivanja, a nisu u posljedičnoj vezi sa predmetnom ozljedom, ovo jer te zdravstvene tegobe nisu u uzročno- posljedičnoj vezi sa predmetnim štetnim događajem.

8.8. Slijedom svega navedenog je sud točkom I. izreke presude temeljem čl. 1100. ZOO u svezi sa čl. 1046. ZOO kao i čl. 1105. ZOO naložio tuženiku, kao osobi koja je sukladno čl. 25. st. 1. ZZR u svezi sa čl. 111. ZoR odgovorna za štetu koja je ČT, pravnom predniku ovdje tužiteljice, nastala zbog predmetne ozljede na radu, po osnovi naknade neimovinske štete isplatiti tužiteljici iznos od 12.318,07 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 11. studenog 2019. kao dana kada je oštećenik ČT tuženiku nedvojbeno podnio odštetni zahtjev (list spisa 63-67, 96-100), ovo temeljem čl. 29. st. 1. ZOO te čl. 1103. ZOO koji propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Visina zakonske zatezne kamate je pri tome određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). U preostalom je traženom iznosu tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, onom koji predstavlja razliku između traženog iznosa 15.263,12 Eura i tužiteljici dosuđenog iznosa od 12.318,07 Eura, odbijen kao neosnovan.

9. Tužiteljica dalje tvrdi i to da je kao posljedica ozljede na radu ČT nastala imovinska šteta zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom u razdoblju liječenja i saniranja predmetne ozljede zadobivene na radu.

9.1. U svezi tuđe pomoći i njege, tada saslušana kao svjedokinja (sada tužiteljica) MT (list spisa 166-167) iskazuje da je njezin suprug ČT išao na tri operacije koljena i da mu je ona nakon toga pomagala jer da nije mogao brinuti o sebi u smislu da nije mogao stati na noge pa da bi ga ona prala i opremala, kuhala mu i spremala te da je dosta dugo ovako oko supruga radila dok svjedok BT (list spisa 167-168) iskazuje da je on u svezi ozljede njegova oca ČT oca vozio u Biograd, prvo na operacije koje su dvije bile u 2015. godini te u Zagreb, a isto tako i na terapije i preglede koje je glede toga njegov otac imao pa da je tako on ukupno sigurno nekih 50tak puta oca vozio za operacije, preglede i terapije u Biogradu, a što se tiče drugog da bi on kada bi majka bila na poslu ocu pomagao u smislu da bi mu pomogao da se digne, ode na wc i slično. Cijeneći u svezi s navedenim onaj dio nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju doc. dr. sc. Dinka Pivalice od 05. srpnja 2022. (list spisa 376-384) iz kojeg proizlazi da je ČT zbog predmetne ozljede na radu i posljedica iste bila potrebna tuđa pomoć i njega i to nemedicinska pomoć u okviru ukućana i obitelji nakon same ozljede i nakon operativnih zahvata za vrijeme kada je bio pokretan uz pomoć pomagala te vezano za odlazak na terapiju, u nabavku namirnica i odlazak na liječničke preglede, u ukupnom trajanju od prosječno 1 sat dnevno u vremenu od 4 mjeseca kao i onaj dio pisanog očitovanja doc. dr. sc. Dinka Pivalice (list spisa 436-437) da ČT zbog predmetne ozljede nije bila potrebna tuđa pomoć za ostale aktivnosti dnevnog života kao što su hranjenje i obavljanje osnovnih životnih potreba (brijanje, pranje zubi i slično); pa sve navedeno dalje cijeneći u svezi s Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini minimalne plaće za 2025. godinu („Narodne novine“ br. 124/24) kojom je minimalna plaća određena na 970,00 eura bruto što nedvojbeno daje minimalnu plaću od oko 760,00 eura neto i stoga satnicu u visini od oko 4,00 Eura, proizlazi da cijena sata NKV radnika u Republici Hrvatskoj u vrijeme donošenja ove presude iznosi 4,00 Eura; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je s osnova tuđe pomoći i njege ČT nastala imovinska šteta u iznosu od 477,60 Eura naknadu kojeg po ovoj osnovi tužiteljica i traži. Kako je pri tome sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO onaj tko drugome nanese tjelesnu ozljedi ili mu naruši zdravlje, dužan naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s time u vezi, a prema ocjeni ovog suda tuđa pomoć i njega potpada pod pojam drugi potrebni troškovi iz čl. 1095. st. 1. ZOO (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-559/2019 od 24. travnja 2020.), sud je točkom II. izreke ove presude tuženiku naložio po osovi naknade imovinske štete isplati tužiteljici kao nasljednici pok. oštećenika ČT iznos od 477,60 Eura, međutim, ne uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od 11. studenog 2019. kako to tužiteljica traži već uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja ove presude. Naime, kako je sud cijenu tuđe pomoć i njege odredio prema cijenama važećim u vrijeme donošenja ove presude, to je tužiteljici sukladno čl. 1089. st. 2. ZOO na ovaj iznos štete valjalo priznati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana presuđenja, a ne kako to tužiteljica potražuje od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku 11. studenog 2019. Naime, kako tužiteljica u postupku ne dokazuje da je ČT prethodno zaključenju raspravljanja u ovoj pravnoj stvari vršio kakva plaćanja za pruženu mu pomoć i njegu, štoviše, u činjeničnom supstratu tužbe je navedeno da su ČT njegu i pomoć pružali ukućani, to se ovdje radi o tzv. nerepariranoj imovinskoj šteti, pa kako je sud visinu ove štete utvrdio prema cijenama važećim u vrijeme donošenja ove presude i presudom točno odredio broj novčanih jedinica na koje glasi obveza tuženika po osnovi naknade štete za tuđu pomoć i njegu (čl. 394. ZOO), to tek trenutkom presuđenja nastupa dospjelost tako utvrđenog iznosa naknade troškova tuđe pomoći i njege, pa su se tek u trenu presuđenja stvorile i pretpostavke za zakašnjenje tuženika i time pravo tužiteljice na isplatu zakonske zatezne kamate (tako i Županijski sud u Bjelovaru u odluci poslovni broj Gž-71/2023-2 od 02. veljače 2023., Županijski sud u Varaždinu u odlukama poslovni broj Gž-2201/14-2 od 08. lipnja 2015, Gž-2172/14-4 od 30. ožujka 2015. i i Gž-157/08-2 od 19. veljače 2008.; Županijski sud u Osijeku u odluci poslovni broj Gž R-108/2022-2 od 25. travnja 2022. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-x 180/09-2 od 10. lipnja 2009., Rev-x 366/13-2 od 9. siječnja 2014. i Rev-x 1089/10-2 od 31. siječnja 2012.), a kakvo pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-702/2022-2 od 06. srpnja 2022. u kojoj navodi da u situaciji kada sud visinu naknade za tuđu pomoć i njegu utvrđuje prema cijenama važećim u vrijeme donošenja sudske odluke, zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade za taj vid štete teku od donošenja sudske odluke, budući ova nenovčana imovinska štete postaje poznata tek sa donošenjem presude poradi čega dospijeće obveze osobe odgovorne za štetu nastaje tek trenutkom donošenja presude.

10. Tužiteljica dalje tvrdi i to da je kao posljedica ozljede na radu ČT nastala imovinska šteta zbog izmakle koristi.

10.1. Konkretno, tužiteljica navodi da je ČT zbog posljedica štetnog događaja bio na bolovanju duže vremensko razdoblje što mu je uzrokovalo štetu u vidu smanjene zarade za vrijeme provedeno na bolovanju te da je tijekom vremena tuženik povećao koeficijente plaća svim radnicima osim ČT pa da je on i u tom dijelu zakinut za razliku plaća. Tuženik je takve navode osporavao, navodeći da je je za vrijeme bolovanja ČT isplaćivana naknada plaće u cijelosti radi činjenice da mu je konstatirana i priznata ozljeda na radu pa da ne postoji izgubljena zarada ČT zbog bolovanja na kojem je bio zbog ozljede na radu dok da je po povratku s bolovanja ČT isplaćivana plaća prema novom ugovoru o radu pa da nije jasno koju to izmaklu dobit tužiteljica potražuje.

9.2. Iz prijave o ozljedi na radu od 31. prosinca 2014. (list spisa 47-50, 114-118) proizlazi da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje predmetnu tjelesnu ozljedu koju je ČT zadobio 29. prosinca 2014. 07. siječnja 2015. osiguraniku ČT priznao kao ozljedu na radu pod evidencijskim brojem OR-652912142/2015. Navedeno znači da je za vrijeme privremene nesposobnosti ČT za rad koja je uzrokovana ovom ozljedom na radu, ČT trebala biti isplaćena naknada u punom iznosu plaće, ovo sukladno čl. 55. st. 2. toč. 8. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ br. 80/13, 137/13, dalje: ZOZO) koji propisuje da naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti zbog priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti, pri čemu se sukladno čl. 54. st. 1. ZOZO naknada plaće određuje od osnovice za naknadu plaće koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim kada je posebnim zakonom drukčije propisano, međutim, sukladno čl. 52. st. 1. ZOZO u maksimalnom trajanju od 18 mjeseci po istoj dijagnozi bolesti, bez prekida, nakon čega sukladno st. 2. tog članka osiguranik ostvaruje pravo na naknadu plaće u iznosu 50% zadnje isplaćene naknade plaće na ime te privremene nesposobnosti dok za privremenu nesposobnost postoji medicinska indikacija. Cijeneći u svezi navedenog sadržaj dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa: 500-06/19-01/1226 (list spisa 140) i dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa: 500-06/20-01/1227 (list spisa 364) iz kojih proizlazi da je u svezi naknade plaće ČT za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog predmetne ozljede na radu Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje poslodavcu (ovdje tuženiku) izvršio refundaciju iznosa od 26.165,89 kn sukladno čl. 49. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 49/14, 51/14, 11/15, 17/15) i odredbama Zakona o obveznom osiguranju („Narodne novine“ br. 80/13, 137/13) i to konkretno za siječanj 2015. iznosa od 4.201,82 kn, za veljaču 2015. iznosa od 3.819,84 kn, za ožujak 2015. iznosa od 4.201,82 kn, za travanj 2015. iznosa od 4.201,82 kn, za svibanj 2015. iznosa od 4.010,83 kn, za lipanj 2015. iznosa od 4.201,82 kn te sa dio srpnja 2015. iznosa od 1.527,89 kn; u svezi s obračunskim ispravama za isplatu plaće-naknade plaće za ČT u periodu od siječnja 2015. do prosinca 2019. godine (list spisa 455-516) i obrascima IP za razdoblje od 2015-2019 (list spisa 53-57, 88-92) te nadalje zdravstvenog kartona ČT (digitalni zapis na listu spisa 158) iz kojih isprava proizlazi da je ČT bio privremeno nesposoban za rad zbog predmetne ozljede na radu u periodima siječanj do dijela srpnja 2015., dio rujna do prosinca 2015., od siječanja do prosinca 2016., dio siječnja do ožujka 2017., dio kolovoza do prosinca 2017. , od siječnja 2018. do listopada 2018., a što svjedoči da se kod ČT u utuženom razdoblju radi o dugotrajnoj privremenoj nesposobnosti za rad; pa sve navedeno cijeneći u svezi odredbe čl. 41. st. 1. ZOZO sukladno kojem se naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz čl. 39. toč. 10. tog Zakona isplaćuje osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava i čl. 41. st. 4. ZOZO sukladno kojem naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti iz čl. 39. toč. 10. tog Zakona od prvoga dana privremene nesposobnosti obračunava i isplaćuje pravna odnosno fizička osoba - poslodavac, s tim da je Zavod obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat; sud utvrđuje da je u periodima privremene nesposobnosti za rad zbog predmetne ozljede na radu u razdoblju od siječnja 2015. do prosinca 2019. naknada plaće ČT isplaćivana na teret sredstava Zavoda za zdravstveno osiguranje te utvrđuje da je visina te naknade obračunata sukladno čl. 55. st. 2. toč. 8. ZOZO koji propisuje da naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti zbog priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti odnosno sukladno čl. 52. st. 2. u svezi st. 1. ZOZO koji propisuje da nakon proteka 18 mjeseci privremene nesposobnosti za rad po istoj dijagnozi osiguranik ostvaruje pravo na naknadu plaće u iznosu 50% zadnje isplaćene naknade plaće na ime te privremene nesposobnosti dok za privremenu nesposobnost postoji medicinska indikacija. Također, sud utvrđuje i to da je za onaj period u kojem je tu naknadu plaće ČT isplatio tuženik kao poslodavac sukladno čl. 41. ZOZO Zavod istom izvršio refundaciju isplaćene naknade plaće.

9.3. Nadalje, iz Odluke o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 09. rujna 2015. (list spisa 78-79) te Ugovora o radu od 09. rujna 2015. (list spisa 51-52, 86-87) proizlazi kao prvo, da je tuženik 09. rujna 2015. donio odluku o otkazu Ugovora o radu od **.**.1998. s ČT koji obavlja poslove ophodara zbog osobno uvjetovanih razloga (radne sposobnosti radnika) te mu ponudio sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima za radno mjesto cestar II uz obrazloženje da je ČT narušenog zdravlja te da mu se stoga nudi sklapanje izmijenjenog ugovora o radu; i kao drugo, da je ČT prihvatio takvu ponudu tuženika te su ČT kao radnik i tuženik kao poslodavac 09. rujna 2015. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta cestar II sa ugovorenom osnovnom plaćom u visini najniže osnovne plaće pomnožene koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta od 1,45 uvećanu za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža radnika. Istaknimo odmah ovdje da iz Ugovora o radu od 01. travnja 1998. (list spisa 84-85) proizlazi to da je i za poslove radnog mjesta ophodar na kojem je ČT radio prije sklapanja Ugovora o radu od 09. rujna 2015. (zbog narušenog zdravlja) ČT imao ugovorenu istu osnovnu plaću, plaću u visini najniže osnovne plaće pomnožene koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta od 1,45 uvećanu za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža radnika. Iz navedenog proizlazi utvrđenje suda da iako su tuženik i ČT posljedično predmetnoj ozljedi na radu sklopili novi ugovor o radu za obavljanje poslova drugog radnog mjesta, da se ugovorena plaća ČT uslijed promjene radnog mjesta nije promijenila.

9.4. Kako su stranke predložile izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđenja ukupnih primanja ČT po osnovi naknade plaće za vrijeme bolovanja u utuženom razdoblju i razlike između iznosa koji bi ČT primio da u utuženom razdoblju nije bio privremeno nesposoban za rad zbog ozljede na radu, sud je odredio provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja te je kao zadatak sudskom vještaku odredio kao prvo, obračunati razliku između plaće i naknade plaće ČT odnosno eventualno izgubljene zarade u bruto i neto iznosu za razdoblje od 01. siječnja 2015. do 31. prosinca 2019. te kao drugo, usporediti primanja koja je po osnovi rada ČT ostvarivao do dana ozljeđivanja 29. prosinca 2014. sa primanjima koja je ostvarivao nakon toga.

9.5. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT od 17. srpnja 2024. (list spisa 709-718) proizlazi da je veći dio razdoblja nakon ozljeđivanja u periodu od 01/2015 do 12/2019 ČT bio na bolovanju na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a naknada plaće je u tom periodu isplaćivana ili direktno od HZZO-a ili na teret HZZO-a kao i da se ovdje radi o dugotrajnoj privremenoj nesposobnosti za rad; da prosječna bruto plaća ČT za tromjesečni period prije predmetnog ozljeđivanja iznosi 6.049,70 kn, a prosječna neto plaća 4.498,81 kn; da razlika između bruto iznosa plaće ČT koji bi mu bio isplaćen da on nije bio privremeno nesposoban za rad zbog ozljede na radu i bruto iznosa naknade plaće koji mu je stvarno isplaćen iznosi 32.149,26 Eura dok razlika između ČT stvarno isplaćenog neto iznosa naknade plaće i neto iznosa plaće koji bi mu bio isplaćen da nije bio privremeno nesposoban za rad zbog ozljede na radu iznosi 10.755,38 Eura, pri čemu navedeni obračun ne obuhvaća period 2019. godine zbog razloga što u toj godini ČT nije bio na bolovanju zbog ozljede na radu na teret HZZO-a; da za mjesece kada je je ČT isplaćivana naknada bolovanja na teret HZZO-a u spisu priloženim ispravama nema prikaza bruto iznosa odnosno bruto iznos je 0,00 kn te je prikazan samo neto iznos jer je poslodavac ovdje tuženik ČT isplaćivao samo neto iznos na teret NZZO-a budući je sukladno odredbama Zakona o doprinosima za osiguranika koji pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad ostvaruje na teret nositelja obveznog zdravstvenog osiguranja obveznik obračunavanja i plaćanja doprinosa Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje; kao i da je ČT za rad na radnom mjestu cestar II imao veći koeficijent od tri ostala usporedna radnika zaposlena kod tuženika na radnom mjestu cestar II kroz utuženi period. Taj je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT od 17. srpnja 2024. dostavljen strankama na očitovanje te se tuženik u dodijeljenom mu roku nije očitovao na isto već je samo ročištu održanom 10. srpnja 2025. paušalno naveo da tom nalazu i mišljenju prigovara dok je tužiteljica u podnesku od 23. kolovoza 2024. navela da nema prigovora na obračun koji sudski vještak daje pod točkom a) nalaza i mišljenja samo da traži prikaz obračunatih mjesečnih razlika plaće i naknade plaće u valuti Euro, ali je predložio da sudski vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da iz obračunskih lista plaće-naknade plaće utvrdi ostala materijalna primanja tih radnika po osnovi rada (prigodne darove, nagrade za radne rezultate, božićnice, uskrsnice, regrese, dnevnice, troškove prijevoza na posao itd.) na koje bi i ČT imao pravo jer da su i ti iznosi zarada koju je ČT izgubi zbog ozljede na radu. Povodom takvog je traženja tužiteljice stalni sudski vještak za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT izradila dopunu nalaza i mišljenja od 22. rujna 2024. (list spisa 733-736) iz koje proizlazi da iz obračunskih lista plaća-naknada plaća tri usporedna radnika nije moguće utvrditi visinu naknade za prijevoz koja je isplaćivana tim radnicima, a u pogledu ostalih neoporezivih primanja da je razvidno da je tim usporednim radnicima isto kao i ČT u studenom 2018. godine isplaćena godišnja nagrada u iznosu od 3.500,00 kn neto, da je tim usporednim radnicima isto kao i ČT u studenom 2015., 2016., 2017. i 2018. godine isplaćen bruto iznos od 1.250,00 kn odnosno neto iznos od 1.000,00 kn kao prigodna blagdanska isplata dok te da osim navedenih nema isplata drugih neoporezivih primanja usporednih radnika; te koji su mjesečni iznosi obračunatih razlika u valuti Euro. Ova je dopuna nalaza i mišljenja od 22. rujna 2024. dostavljena na očitovanje strankama te se tuženik u dodijeljenom mu roku nije očitovao na isto već je samo ročištu održanom 10. srpnja 2025. paušalno naveo da toj dopuni nalaza i mišljenja prigovara dok je tužiteljica u podnesku od 18. siječnja 2025. navela da dostavlja potvrdu Liburnije d.o.o. Zadar o cijeni mjesečnog radničkog pokaza na relaciji [adresa] u utuženom razdoblju i predložila da sudski vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da izračuna iznos koji bi tuženik isplatio ČT po osnovi naknade troškova prijevoza na posao i s posla da isti nije bio privremeno nesposoban za rad zbog predmetne ozljede na radu, koji je izračun sudski vještak za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT dala u dopuni nalaza i mišljenja od 31. siječnja 2025. (list spisa 739-740) iz koje proizlazi da razlika između naknade za prijevoz koji je tuženik u utuženom razdoblju isplatio ČT i one koju bi mu isplatio da ČT nije bio privremeno nesposoban za rad zbog ozljede iznosi 907,82 Eura za 2015. godinu, 907,82 Eura za 2016. godinu, 696,00 Eura za 2017. godinu, 751,74 Eura za 2018. godinu i 114,67 Eura za 2019. godinu. Prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja s dopunama, stalni sudski vještak za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT (list spisa 759) je navela da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja danih u pisanom obliku. Na upit tuženika da li je ČT u utuženom razdoblju ispravno obračunata naknada za bolovanje u razmatranom razdoblju sudski vještak navodi da se ona na to ne može očitovati budući je tu naknadu obračunavao HZZO, a taj obračun izvršen od HZZO-a ne prileži spisu, te sud u svezi navedenog ističe da u niti jednom trenutku tijekom postupka niti tuženik niti tužitelj nije isticao to da obračun naknade plaće koji je za ČT obračunao HZZO nije ispravan, poradi čega ispravnost istog nije bila sporna te stoga niti predmet ispitivanja od strane suda. Na upit tuženika da li u mjesecima kada je ČT isplaćivana naknada plaće za bolovanja na teret NZZO-a ide isplata bruto ili samo neto iznosa sudski vještak pojašnjava da je tada neto iznos naknade plaće zapravo jednak bruto iznosu jer je obveznik plaćanja doprinosa HZZO, pri tome za razliku između bruto i neto iznosa obračunatih u nalazu i mišljenju pojasnivši da je zadatkom suda od vještaka zatraženo utvrditi eventualno izgubljenu zaradu u neto i bruto iznosu pa da je ona stoga prilikom izračuna bruto iznosa iskazivala i iznose plaće koju bi tužitelj imao da je cijelo vrijeme radio dok je prilikom izračuna neto iznosa za razdoblja bolovanja uzela da je bruto iznos jednak netu.

9.6. Iako je dakle sud utvrdio da je ČT, a obzirom je njegova privremena nesposobnost za rad u dijelu utuženog razdoblja uzrokovana priznatom ozljedom na radu, kroz dio označenog razdoblja ostvarivao novčanu naknadu plaće koja se sukladno ZOZO obračunavala u visini 100% osnovice koja se računa kao prosječni iznos plaća koje su osiguraniku isplaćene u posljednjih 6 mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio osigurani slučaj, sud ističe da se sukladno čl. 1089. st. 3. ZOO pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Kako bi u slučaju da nije zadobio predmetnu ozljedu na radu, ČT prema utvrđenju suda kroz utuženo razdoblje prema redovitom tijeku stvari ostvario plaću prosječno u onim iznosima plaća koje je ostvario u razdoblju koje prethodi zadobivanju ozljede na radu, a iz dopunjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo mr. sc. IT kao nedvojbeno proizlazi da postoji razlika između iznosa naknade plaće koji je ČT isplaćen za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog predmetne ozljede na radu na teret HZZO-a i iznosa plaće koju bi primio da nije zadobio predmetnu ozljedu na radu i posljedično tome bio privremeno nesposoban za rad (razlika u neto iznosu od 10.755,38 Eura), sud kao nedvojbeno utvrđuje da razlika između iznosa naknade plaće koji je ČT isplaćen za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog predmetne ozljede na radu na teret HZZO-a i iznosa plaće koju bi primio da nije zadobio predmetnu ozljedu na radu i posljedično tome bio privremeno nesposoban za rad predstavlja imovinsku štetu u vidu izmakle koristi ČT tzv. izgubljenu zaradu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr-44/12-2 od 20. ožujka 2012.). Pri tome, izmaklu korist zbog izgubljene zarade predstavlja upravo iznos razlike između neto plaće koju bi ČT primio u utuženom razdoblju da nije bilo ozljede na radu i iznosa neto naknade plaće koji je primio tijekom privremene nesposobnosti za rad zbog ozljede na radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-976/2023-4 od 26. studenog 2024.). Naime, plaća na koju radnik ima pravo i koju je legitimiran zahtijevati čini bruto plaća. No, u konkretnom slučaju ranije ČT sada tužiteljica ne ostvaruje i ne zahtjeva isplatu plaće (ili naknadu plaće) već zahtjeva naknadu štete u vidu izgubljene zarade (plaće). Stoga i naknadu štete u vidu izgubljene zarade (plaće) valja promatrati u svjetlu odredbe čl. 155. ZOO tj. u svjetlu izmakle koristi. ČT i da nije bilo predmetnog štetnog događaja ne bi ostvarivao korist u visini bruto plaće već u visini neto plaće (razlika - porezi, prirez i doprinosi su prihod države, jedinice lokalne samouprave i fondova) pa stoga tužiteljica niti nema pravo na razliku između potencijalne neto i bruto plaće (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 491/2022 od 11. listopada 2022.) već joj pripada naknada štete zbog izgubljene koristi u visini razlike između neto plaće koju bi ostvario da nije bilo ozljede na radu i neto naknade plaće koju je primio za vrijeme privremene nesposobnosti na radu zbog ozljede na radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-976/2023-4 od 26. studenog 2024. u kojoj reafirmira shvaćanje zauzeto u odluci broj Rev 491/2022 od 11. listopada 2022). Naime, odredbom čl. 1095. st. 1. ZOO je propisano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje je dužan naknaditi mu i izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Iz navedenog proizlazi da se oštećenik mora dovesti u situaciju kao da štetnog događaja nije bilo odnosno u situaciju realne zarade koju bi ostvario pa stoga oštećenik ima pravo na naknadu štete u visini u kojoj je istu zaista pretrpio, a to su upravo neto iznosi razlike plaće koju bi primio da nije ozlijeđen i naknade plaće koju je primio zbog privremene nesposobnosti za rad (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-976/2023-4 od 26. studenog 2024., Rev 234/2022-2 od 09. ožujka 2022., Revd-2720/2020 od 17. studenog 2020., Rev 676/2022-2 od 15. veljače 2023.). Ocijenivši nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka od mr. sc. IT od 17. srpnja 2024. dopunjeno 22. rujna 2024. objektivnim, potpunim, detaljnim, izrađenim sukladno pravilima struke i relevantne radnopravne dokumentacije ČT kao i sukladno važećim propisima sud je isto u cijelosti prihvatio te je temeljem tog dokaza kao nedvojbeno utvrdio da razlika između neto plaće koju bi ČT ostvario u utuženom razdoblju da nije bilo ozljede na radu koja je uzrokovala njegovu privremenu nesposobnost za rad i neto naknade plaće koju je primio za vrijeme privremene nesposobnosti za rad iznosi ukupno 10.755,38 Eura, mjesečno u iznosima prikazanim Tablici 8. koja je sastavni dio dopune nalaza i mišljenja od 22. rujna 2024. (list spisa 736). Slijedom navedeno je sud točkom II. izreke presude temeljem čl. 25. st. 1. ZZR u svezi čl. 111. ZoR te u svezi čl. 1085., čl. 1089. st. 1. i čl. 1095. st. 1. ZOO tuženiku naložio naknaditi tužiteljici kao nasljednici pok. ČT imovinsku štetu u iznosu od 10.755,38 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na dosuđeni iznos imovinske štete po osnovi izmakle koristi, odluku o kojoj je kamati sud utemeljio na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO, pri čemu je visinu dosuđene zakonske zatezne kamate odredio sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 155/23), a tijek iste od 16og u mjesecu u kojem bi ČT da nije bio privremeno nesposoban za rad ovaj iznos bio isplaćen kao dio plaće, budući se ovdje radi o imovinskoj šteti obveza naknade koje sukladno čl. 1086. ZOO dospijeva trenutkom nastanka štete, a nedvojbeno je da je trenutak nastanka ovog vida imovinske štete upravo onaj dan kada bi po redovnom tijeku stvari ČT bila isplaćena plaća za rad u mjesecima u kojima zbog predmetne ozljede na radu nije radio. U preostalom je zatraženom iznosu tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade, onom koji predstavlja razliku između traženog bruto iznosa razlike i dosuđenog neto iznosa razlike, zbog pojašnjenih razloga odbijen kao neosnovan.

9.7. Konačno, tužbeni je zahtjev odbijen kao neosnovan u dijelu kojim tužiteljica potražuje naknadu imovinske štete u visini naknade za prijevoz na posao i s posla u iznosu od 3.378,05 Eura koju bi njezin pok. prednik ČT u utuženom razdoblju ostvario da nije bio privremeno nesposoban za rad zbog ozljede na radu i to iz razloga što iznos naknade troškova za prijevoz na posao i s posla ne predstavlja izmaklu korist u smislu čl. 1046. ZOO (koju bi sukladno čl. 1045. ZOO bila dužna naknaditi osoba koja odgovara za štetu). Naime, kako već govori sam naziv ovog materijalnog primanja radnika, naknada troškova za prijevoz na posao i s posla ne predstavlja prihod koji radnik ostvaruje temeljem rada već predstavlja naknadu materijalnih troškova koji su tom radniku nastali za potrebe dolaska na posao i s posla. Dakle, kroz naknadu troškova za prijevoz poslodavac u biti nadoknađuje stvarno nastali materijalni trošak koji je radnik imao za potrebe dolaska na posao i s posla (odgovarajućim prijevoznim sredstvom). Kako ČT za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog predmetne ozljede na radu nije dolazio na posao, to istom nedvojbeno nije niti nastao trošak po osnovi prijevoza na posao i s posla, a što pak znači da zbog predmetne ozljede na radu ČT nije niti nastala šteta u vidu troškova dolaska na posao i s posla, koju bi stoga tuženik kao osoba odgovorna za štetu nastalu predmetnom ozljedom na radu bio dužan naknaditi. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla nije zarada (primitak od rada) koji bi ČT prema redovnom tijeku stvari, da nije bilo ozljede na radu, ostvario svojim radom pa da bi tužiteljica ostvarivala pravo na naknadu istog temeljem čl. 1095. st. 1. ZOO već je to, kako je sud istaknuo, naknada stvarnog troška koji radniku nastao za potrebe dolaska na posao i s posla, a što znači da onda kada radnik ne dolazi na posao taj trošak istome niti ne nastaje pa niti nema osnove, kroz institut naknade štete, za naknadu istog.

9. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 4. ZPP, temeljem koje je odredbe sud odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, osim materijalnih troškova koji su tužiteljici nastali u tijeku ovog postupka, ovo jer su prema ocjeni suda, a vodeći računa o osnovi i visini tužbenih zahtjeva, stranke uspjele u približno jednakim dijelovima (tužiteljica je uspjela s osnovom zahtjeva za naknadu neimovinske štete u cijelosti, a s osnovom zahtjeva za naknadu imovinske štete djelomično dok je s visinom zahtjeva za naknadu neimovinske štete uspjela gotovo u cijelosti, a s visinom zahtjeva za naknadu imovinske štete u manjem dijelu), a visina zahtjeva s kojom je tužiteljica uspjela u sporu ne utječe na visinu materijalnih troškova koji su joj nastalih za potrebe dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, konkretno troškova medicinskih vještačenja i troškova financijskog vještačenja (drugim riječima, troškovi u toj visini bi nastali i da je tužiteljica u postupku tražila isplatu onog iznosa koji joj je sud dosudio) poradi čega se i kod djelomičnog uspjeha tužiteljice u sporu radi naknade štete u kojem je tuženik osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao što je ovdje slučaj, ovaj materijalni trošak tužiteljici ima priznati u cijelosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 660/2021 od 14.09.2021. i Rev 994/2021 od 14.09.2021.). Posebno sud pri tome napominje da je za potrebe odlučivanja o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova sud dužan pravila o naknadi parničnih troškova tumačiti sukladno načelima na kojima se ta pravila zasnivaju, načelima o racionalnom, svrsishodnom i pravednom raspoređivanju troškova, što znači da sud u svakoj parnici sud ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža između stranaka odnosno da li bi donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku, u ovom slučaju tužiteljice kao nasljednice pok. oštećenika (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.). Takvim tumačenjem pravila o naknadi parničnih troškova kao i vodeći računa da bi svaka drugačija odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova bila protivna i srži stajališta Europskog suda za ljudska prava zauzetom u presudi od 06. rujna 2016. donesenom u predmetu Cindrić i Belišić protiv Hrvatske ((Zahtjev br. 72152/13) o primjeni čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju (tako i Županijski sud u Karlovcu u presudi poslovni broj Gž R-1/2023-4 od 20. rujna 2023. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž R-7/2024-2 od 18. siječnja 2024.), sud je odluku o troškovima u ovom sporu utemeljio na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP uz obvezivanje tuženika da tužiteljici naknadi materijalne troškove koji su joj nastali u tijeku postupka po osnovi provođenja medicinskih vještačenja i financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 1.415,98 Eura (862,69 Eura+100,62 Eura+398,17 Eura+54,50 Eura). Sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) tužiteljici je po njenom traženju na dosuđeni iznos troškova priznato i pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove odluke do isplate.

U Zadru, 28. kolovoza 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.