REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3728/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Silviji Sunčani Stubičar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OŽ iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa Matko Novinc, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 OIB 53056966535 radi utvrđenja, dana 28. kolovoza 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu 918-50- 1772390 od dana 05.02.2003. g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:
"NAKNADA
3,00% (tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."
II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak od 329,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od 28. kolovoza 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
Obrazloženje
1.Tužitelj je dana 27. svibnja 2025. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnom odredbom članka 3. ugovora o kreditu broj 918-50-1772390 od 05.02.2003. g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:"NAKNADA 3,00% (tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."
2. Sud je 3. lipnja 2025. godine uputio poziv tuženika za podnošenje odgovora na tužbu uz priloženu tužbu i priloge, što je sve tuženik uredno primio 6. lipnja 2025. godine, međutim u ostavljenom roku od 30 dana nije dostavio sudu odgovor na tužbu, iako je u pozivu naznačeno upozorenje iz čl. 331.b.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP).
3. Kako tuženik nije u roku od 30 dana od primitka tužbe (koju je primio 6. lipnja 2025. g.), a koji rok mu je ostavljen pozivom od 3. lipnja 2025. godine, dostavio sudu odgovor na tužbu, iako je bio uredno pozvan, a sud je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva koja proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi te kako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s općepoznatim činjenicama, a niti postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, te kako se radi o zahtjevu kojim stranke mogu raspolagati, sud je temeljem odredbe članka 331. b. stavka 1. ZPP-a, donio presudu zbog ogluhe prihvaćajući tužbeni zahtjev u cijelosti u pogledu glavne stvari, odlučivši kao u izreci ove presude.
4.Prilikom donošenja odluke sud je izvršio uvid u tužbi priložene: otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice i ugovor o kreditu broj 918-50-1772390 od 05.02.2003. g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, te je posebno analizirao odredbu članka 3. koja glasi: "NAKNADA 3,00% (tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."
5. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovu postavljenog tužbenog zahtjeva, i to sve jer u predmetu C-224/19 Sud EU tumači članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. U ovom predmetu na tuženiku je dakle bio teret dokaza da dokaže da je ta naknada bila u skladu sa stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima a to tuženik nije dokazao jer uopće nije dostavio odgovor na tužbu niti je predložio izvođenje ijednog dokaza, dakle pokazao je potpunu procesnu neaktivnost.
6.Nadalje, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača, dalje ZPP/03, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U vezi navedenog potrebno je istaknuti pravno shvaćanje Suda EU izraženo u presudi od 16. srpnja 2020 g. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 upravo u predmetima naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Dakle, u ovom predmetu tuženik zbog svoje potpune procesne neaktivnosti nije objasnio tužitelju koji su to pravni i ekonomski opravdani razlozi zbog kojih bi bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i o čemu ovisi visina naknade (status klijenta i slično.).
7. Dakle, sud zaključuje da je bila dužnost tuženika, a u što se tuženik uopće nije upustio, navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti u postotnom iznosu, jer proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita za što sud ne nalazi ekonomsko opravdanje. Naime, tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za veće plaćeni iznos ulazne naknade.
8. Sud smatra da je tužitelj dokazao da je predmetna odredba članka 3. ugovora o kreditu ništetna, kao i da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje navedene odredbe ugovora ništetnom.
9. Tužitelj utemeljeno potražuje parnični trošak i zakonske zatezne kamate na parnični trošak po čl. 29. st. 2. i 9. ZOO-a. Stoga je sud tužitelj priznao za sastav tužbe 100 bodova, a kako je vrijednost 1 boda 2 eura, po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) i trošak PDV-a od 25% po Tbr. 42, također je priznao i trošak sudske pristojbe za tužbu od 26,55 eura i trošak sudske pristojbe za presudu od 53,10 eura, pa je ukupno sud tužitelju priznao 329,65 eura kao trošak postupka i zakonske zatezne kamate na isti. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 28. kolovoza 2025. godine
Sudac
Silvija Sunčana Stubičar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. ZPP-a).
DNA:
1. Tužitelju po pun. uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu od 53,10 eura
2. Tuženiku
