REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-229/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja ŠŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa Anamarija Udiljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja PŠ, odvjetničke vježbenice, te punomoćnice tuženika, odvjetnice Anamarije Udiljak, dana 28. kolovoza 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.4. Ugovora o stambenom kreditu broj 9014889035, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 15.3.2010. godine, koja glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna (slovima: sedamtisuća KN).“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 555,00 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 9.4.2010. godine do isplate, do 31.7.2015., prema eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022., prema kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30.12. 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je u svojstvu korisnika kredita, dana 15.3.2010. godine sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 9014889035, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 37.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke, važećem na dan korištenja kredita.

Navodi da je čl. 13. toč. 4. tog ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, bez da mu je prethodno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu tih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u odnosno koji je konačni iznos istih, što je obvezu tužitelja kao potrošača učinilo u potpunosti neodređenom i neodredivom, a posljedično i nepoštenom, odnosno ništetnom, sukladno čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe, kako je definira čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika kao jače ugovorne strane, s obzirom da je financijska institucija. Smatra da je tuženik kao takav nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je tako doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj tih unaprijed formuliranih ugovornih odredaba, odnosno o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Nadalje smatra da je tužitelju suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava (načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima; načelu dužnosti njihove suradnje, te zlouporabe prava).

Tužitelj navodi da mu je tuženik na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom isplate kredita naplatio iznos od 555,00 eura, dana 9.4.2010. godine.

Stoga tužitelj u ovom postupku traži da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se:

- utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o stambenom kreditu broj 9014889035, koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 15.3.2010., sadržana u čl. 13. toč. 4. koja glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna (slovima: sedamtisuća KN);

- naložiti tuženiku, da isplati tužitelju iznos od 555,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 9.4.2010. do isplate.

Također potražuje od tuženika i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvenstveno prigovara po tužitelju označenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.882,22 eura, s obzirom da tužitelj potražuje isplatu iznosa od 555,00 eura. Nadalje navodi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu izrijekom bilo dopušteno, odnosno uređeno zakonskim odredbama. Pri tome se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i to čl. 71., 74. i 76., te čl. 56., 57. i 59. ZZP, kao i odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite koji propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača, koji u čl. 3. propisuje da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Poziva se tužitelj i na Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju, navodeći da i on uređuje pitanje naknada koje čine ukupne troškove kredita za potrošača, točnije dopušta ugovaranje naknada (izuzev naknade za obradu i/ili odobravanje-koji je stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu), uz uvjet da naknade ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji.

Poziva se tužitelj i na Direktivu 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu, navodeći da ista propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svih troškova, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku. Tužitelj zaključuje da je ugovaranje naknada za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, i nacionalnim i europskim zakonodavstvom. Ističe da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetnih naknada čl. 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi.

Tužitelj uz navedeno, pozivajući se na čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Smatra tužitelj da je predmetnim ugovorom o kreditu (čl. 13.4), jasno i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe.

Osim toga navodi da je službenik tuženika koji je ugovarao predmetni kredit, sa tužiteljem jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi, kako tijekom pregovora oko ugovaranja kredita, tako i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, te mu je pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva (iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade), pa je stoga tuženiku nejasno kako je tužitelju i dalje nepoznato koje je troškove platio tom naknadom.

Tuženik se poziva na Presudu Suda EU C-621/17 navodeći da iz iste proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik pojašnjava koje je troškove imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva, za koje je ugovorio spornu naknadu (operativni troškove-trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.; materijalne troškove - cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.; troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge - npr. trošak poštarine; povezane regulatorne troškove- npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl. Nadalje tuženik navodi da nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 13.4 predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom, jer je ugovaranje naknade bilo izrijekom dopušteno i uređeno zakonom, plaćanjem naknade plaćena je protučinidba ugovorne strane, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknade i na takvu odredbu je pristao odnosno istu je svojom voljom ugovorio. Smatra da sporna odredba ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 1,50 % od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora. Na kraju ističe i prigovor zastare, a prigovara i statusu potrošača tužitelja.

Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troškove postupka tuženiku.

2.1. Tuženik je na ročištu 14.7.2025. učinio nespornim da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita iznos od 555,00 eura.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o stambenom kreditu od 15.3.2010. (list 5-10 spisa), otplatni plan (list 11-13 spisa), te je saslušao tužitelja (list 99-100 spisa).

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

7. Prvenstveno treba odgovoriti na prigovor vrijednosti predmeta spora koji je pravovremeno istaknuo tuženik. Naime, s obzirom na predmet spora, (utvrđenje ništetnosti i isplata, dakle nenovčani i novčani zahtjev ), tužitelj je u tužbi označio VPS u iznosu od 1.882,22 eura, kojem je tuženik prigovorio kao previsokom, a sud je isti prihvatio imajući u vidu čl. 40. ZPP-a, o čemu je rješenjem na raspravi 6.6.2025. godine.

8. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 15.3.2010., pa se stoga se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, dalje: ZZP), te Zakon o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1.1.2006. godine.

9. Odredbama čl. 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

10. Sukladno čl. 99. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

13. Dakle, među strankama nije sporno da je tužitelj sukladno čl. 13.4 predmetnog ugovora o kreditu platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 555,00 eura.

14. Sporno je je li navedena odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, koja je naplaćena tužitelju prilikom korištenja kredita 9.4.2010. godine (što proizlazi iz otplate tablice u spisu), nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ta odredba u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporna je i zastara tužiteljevog potraživanja.

15. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je kredit ugovoren za kupnju stambene nekretnine. Isto proizlazi iz iskaza tužitelja koji navodi da je kredit uzeo radi kupnje nekretnine-kuće za stanovanje obitelji i da ju u druge svrhe nije koristio. Dakle, sud je zaključio da je tužitelj predmetni Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, pa su prigovori tuženika u kojima osporava taj status tužitelja neosnovani.

16. Nadalje, čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed određene ugovorne odredbe.

17. Iz iskaza tužitelja, proizlazi da se odlučio za stambeni kredit kod PBZ-a jer je bio nešto povoljniji nego u Zagrebačkoj banci čiji je bio klijent. Dogovorio je visinu otplate, odnosno kamatu i nakon nekog vremena ga je službenica iz banke pozvala da je gotov ugovor i da dođe. Pročitao je ugovor i u njemu je pisalo, između ostalih odredaba da mora platiti naknadu, pa je pitao službenicu zašto ju mora platiti kakva je to naknada, odnosno za što se plaća, a ona mu je rekla da je to odluka banke da se plaća ta naknada i da ju mora platiti za obradu kredita. Nije imao drugog izbora i morao je to prihvatiti jer mu je novac trebao za kupnju nekretnine, odnosno kuće za stanovanje. Na posebno pitanje tuženika je odgovorio da u toj kući sa obitelji (suprugom i troje djece), živi i danas. Rekao je također da kuća nije nikada bila u najmu, niti se koristila za bilo kakve poslovne svrhe. Radi se o kući u nizu, isključivo za obiteljski život. Također je odgovorio da je inženjer rudarstva, zaposlen na poslovima voditelja procjene šteta u Allianz osiguranju, a u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora je bio zaposlen u Croatia osiguranju kao procjenitelj šteta. Na posebno pitanje tuženika vezano za sklapanje predmetnog ugovora, odgovorio je da se najprije obratio Zagrebačkoj banci čiji je bio klijent, međutim tamo mu nisu bili povoljni uvjeti s obzirom na visinu kamatne stope, kako su to govorili, pa se išao interesirati dalje i tako je došao u PBZ koji je imao povoljniju kamatnu stopu i iz tog razloga je prihvatio taj ugovor. Na pitanje kako može protumačiti čl. 1. ugovora o kreditu odgovara da je u banci kod realizacije tog kredita saznao da Croatia osiguranje u kojoj je tada radio ima ugovor sa tom bankom, a vezano za kamatnu stopu. Nikakvih drugih povoljnijih uvjeta nije imao osim te nešto niže kamatne stope. Tražio je jedino da prijevremeno otplati kredit što je i bila kao mogućnost, ali kada je pitao za uvjete te prijevremene otplate nije razumio što su mi htjeli reći. Kredit je otplatio 3 godine prije isteka, jer mu je kamata tada bila 6,99 a istovremeno je PBZ reklamirao stambene kredite sa kamatom od 3,99 pa se odlučio otplatiti taj kredit 2016. godine, i nije platio nikakvu naknadu za tu prijevremenu otplatu jer je u međuvremenu donesen zakon gdje je ukinuta ta naknada za prijevremenu otplatu. Na pitanje zašto nije ranije utužio naknadu koja je predmet ovog postupka odgovara da je imao nekih drugih problema i briga u životu, pa kada je to riješio odlučio se za ovaj postupak. Nije mogao odgovoriti na pitanje da li bi u protivnom, da nije imao drugih problema i briga ranije utužio tu naknadu, jer je to hipotetsko pitanje. Na pitanje odgovara da ne može točno reći koliko je puta dolazio u banku vezano za predmetni kredit. Bilo je razgovora i telefonom i išao je osobno, možda 2-3 puta, ne može se sjetiti jer se znalo dogoditi da donese papire pa su ga opet zvali za par minuta da donese još neke papire, pa se ne može sjetiti. Na pitanje da li mu je bilježnica što objašnjavala vezano za ugovorne odredbe kada je kredit solemnizirao odgovara da se sjeća da je rekla da su to nepovoljni krediti i da ih treba što prije vratiti.

17.1 Sud iskaz tužitelja ocjenjuje istinitim posebno u dijelu u kojem iskazuje da o spornim ugovornim odredbama o plaćanju naknade za obradu kredita nije mogao pregovarati sa tuženikom.

17.2. Sukladno odredbama ZZP-a, na tuženiku je teret dokaza o tome da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. U slučaju da tuženik to ne dokaže, smatra se da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

17.3. Tuženik na okolnost pregovaranja sa tužiteljem o ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora nije predlagao nikakve dokaze, već je isticao samo paušalne navode, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da na upit o kakvoj se naknadi radi i za što se plaća nije dobio nikakav odgovor od službenice banke, osim da je to odluka banke i da ju mora platiti.

17.4. Prema tome, sud na temelju provedenih dokaza zaključuje da tuženik nije dokazao da se pregovaralo o spornim ugovornim odredbama.

18. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, potrebno je utvrditi je li ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. U tom pogledu, prvenstveno valja istaknuti da iako je sporna naknada ugovorena u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, te da se ista može izračunati, tuženik uopće nije naveo, a niti objasnio tužitelju od čega se sastoji ta naknada, odnosno za koje usluge i troškove se ista plaća. Pritom je upravo dužnost banke bila da tužitelju pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi kao prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno da mu objasni sve čimbenike koji su utjecali na formiranje naknade u ugovorenom iznosu. Također je tužitelj doveden u situaciju da ukoliko želi sklopiti ugovor o kreditu i dobiti novac koji mu je potreban, mora prihvatiti tu ugovornu odredbu, odnosno platiti naknadu prema izračunu banke. Stoga sud smatra da za tužitelja ta ugovorna odredba nije bila lako razumljiva, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi tuženika u kojima tvrdi suprotno nisu osnovani, već je sud iste ocijenio kao paušalne. Isto tako navodi tuženika iz odgovora na tužbu u kojima objašnjava detaljno strukturu te naknade ne ekskulpiraju tuženika od postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja i dovođenja tužitelja u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika.

20. Ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Slijedom navedenog s obzirom da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako uočljiva i jasna, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) – valja zaključiti da je sporna odredba članka 13.4 Ugovora, kojom je ugovoreno da se naplaćuje naknada od 1,50% od iznosa kredita prije korištenja kredita, ništetna u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP-a, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO), pa je valjalo odlučiti kao u izreci pod I.

22. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je osnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 555,00 eura i to imajući u vidu čl. 1111. i 1115. ZOO, budući da je tuženik kao financijska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženika, odnosno 9.4.2010. godine, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a - toč. II. izreke

23. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

Također valja reći zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

24. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, odnosno 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 13.5.2025. u iznosu 200,00 eura (100 bodova) (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 6.6.2025. i 14.7.2025. za svako po 100 bodova, odnosno 200,00 eura za svako (Tbr. 9/1), što je ukupno 800,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 200,00 eura, plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 eura i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 66,36 eura, što je ukupno 1.099,54 eura. (toč. III izreke).

25. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troška- toč. III izreke.

U Zagrebu 28. kolovoza 2025. godine.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura.

2. Punomoćniku tuženika