REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3030/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 28. kolovoza 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i njezina punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženika ZŽ, odvjetničkog vježbenika, istoga dana, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 9.938,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na:
- 23,25 EUR od 30. rujna 2015.
- 9,78 EUR od 30. rujna 2015.
- 38,00 EUR od 30. rujna 2015.
- 42,59 EUR od 30. rujna 2015.
- 53,48 EUR od 30. rujna 2015.
- 35,30 EUR od 30. rujna 2015.
- 36,30 EUR od 30. rujna 2015.
- 31,86 EUR od 30. rujna 2015.
- 35,81 EUR od 30. rujna 2015.
- 31,12 EUR od 30. rujna 2015.
- 32,99 EUR od 30. rujna 2015.
- 27,97 EUR od 30. rujna 2015.
- 31,87 EUR od 30. rujna 2015.
- 31,14 EUR od 30. rujna 2015.
- 42,25 EUR od 30. rujna 2015.
- 47,64 EUR od 30. rujna 2015.
- 45,26 EUR od 30. rujna 2015.
- 53,26 EUR od 30. rujna 2015.
- 62,30 EUR od 30. rujna 2015.
- 71,33 EUR od 30. rujna 2015.
- 83,30 EUR od 30. rujna 2015.
- 70,35 EUR od 30. rujna 2015.
- 107,21 EUR od 30. rujna 2015.
- 89,00 EUR od 30. rujna 2015.
- 98,84 EUR od 30. rujna 2015.
- 113,60 EUR od 30. rujna 2015.
- 137,17 EUR od 30. rujna 2015.
- 111,59 EUR od 30. rujna 2015.
- 119,23 EUR od 30. rujna 2015.
- 109,48 EUR od 30. rujna 2015.
- 130,72 EUR od 30. rujna 2015.
- 150,48 EUR od 30. rujna 2015.
- 155,68 EUR od 30. rujna 2015.
- 240,86 EUR od 30. rujna 2015.
- 160,86 EUR od 30. rujna 2015.
- 150,96 EUR od 30. rujna 2015.
- 151,61 EUR od 30. rujna 2015.
- 151,64 EUR od 30. rujna 2015.
- 162,70 EUR od 30. rujna 2015.
- 169,18 EUR od 30. rujna 2015.
- 169,99 EUR od 30. rujna 2015.
- 165,61 EUR od 30. rujna 2015.
- 167,84 EUR od 30. rujna 2015.
- 172,64 EUR od 30. rujna 2015.
- 167,07 EUR od 30. rujna 2015.
- 167,53 EUR od 30. rujna 2015.
- 157,97 EUR od 30. rujna 2015.
- 161,12 EUR od 30. rujna 2015.
- 167,96 EUR od 30. rujna 2015.
- 165,85 EUR od 30. rujna 2015.
- 169,24 EUR od 30. rujna 2015.
- 160,41 EUR od 30. rujna 2015.
- 157,88 EUR od 30. rujna 2015.
- 167,01 EUR od 30. rujna 2015.
- 159,67 EUR od 30. rujna 2015.
- 156,06 EUR od 30. rujna 2015.
- 146,92 EUR od 30. rujna 2015.
- 153,34 EUR od 30. rujna 2015.
- 157,49 EUR od 30. rujna 2015.
- 162,88 EUR od 30. rujna 2015.
- 163,35 EUR od 30. rujna 2015.
- 166,56 EUR od 30. rujna 2015.
- 132,91 EUR od 30. rujna 2015.
- 138,61 EUR od 30. rujna 2015.
- 140,59 EUR od 30. rujna 2015.
- 139,09 EUR od 30. rujna 2015.
- 136,35 EUR od 30. rujna 2015.
- 135,80 EUR od 30. rujna 2015.
- 138,24 EUR od 30. rujna 2015.
- 142,31 EUR od 30. rujna 2015.
- 143,79 EUR od 30. rujna 2015.
- 142,62 EUR od 30. rujna 2015.
- 147,12 EUR od 30. rujna 2015.
- 148,37 EUR od 30. rujna 2015.
- 148,84 EUR od 30. rujna 2015.
- 134,00 EUR od 30. rujna 2015.
- 134,00 EUR od 30. rujna 2015.
- 134,00 EUR od 30. rujna 2015.
- 134,00 EUR od 30. rujna 2015.
- 134,00 EUR od 30. rujna 2015.
- 134,00 EUR od 30. rujna 2015.
- 134,00 EUR od 30. rujna 2015.
- 134,00 EUR od 30. rujna 2015.
do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3.264,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi joj prouzročeni parnični trošak u iznosu 4.118,79 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, od 28. kolovoza 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.
III Odbija se tužitelj s dijelom tužbeno zahtjeva koji glasi:
"Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju 9.173,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. rujna 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.",
kao i sa eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom koji glasi:
"I Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 3.390,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počev od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.",
kao neosnovanim.
IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu 125,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj br. 312984 od 2. listopada 2008. prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 121.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorne strane su dana 15. veljače 2016. sklopile Aneks br. I gore navedenom Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su kredit konvertirali na način da je otplata obveza vezana uz valutnu klauzulu u EUR, umjesto uz dosadašnji CHF. Izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 106.629,87 CHF, odnosno 770.411,47 kn. Konverzijom kredita u EUR, nakon izvršenog otpisa u iznosu od 28.026,85 EUR, odnosno 216.871,78 kn, utvrđena je nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 71.535,24 EUR, odnosno 553.539,69 kn. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u kunama prema početnim uvjetima, uslijed ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 484.419,50 kn, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženi izračunom konverzije, pri čemu nastaje razlika u navedenim glavnicama od 69.120,19 kn, odnosno 9.173,83 EUR. U predmetnom Ugovoru ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati i kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati sa tuženim, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja. Poziva se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača u kojem je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno, među ostalim, da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. I u odnosu ništetnost valutne klauzule se poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača u kojem je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke u razdoblju 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta na koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom dogovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 20. ožujka 2025. (stranica 170-173 spisa) traži isplatu 9.938,99 EUR s osnova preplate po tečajnim razlikama, time da zatezna kamata na te iznose teče od dana konverzije 30. rujna 2015., 3.264,90 EUR s osnova preostale obračunate zatezne kamate nakon što od ukupno obračunatih zateznih kamata na preplaćene tečajne razlike (3.390,20 EUR) odbije preplata priznata konverzijom (125,30 EUR), te 9.173,82 EUR s osnova razlike konvertirane glavnice, po početnom tečaju. Ujedno navodi da se zatezne kamate na tečajne razlike koriste da bi se od istih odbila priznata preplata iz konverzije, sve sukladno redoslijedu uračunavanja kamata temeljem čl.172. ZOO-a. Navedene iznose potražuje uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, Za slučaj za sud ne prihvati navedeni tužbeni zahtjev, eventualno kumuliranim (podrednim) tužbenim zahtjevom traži isplatu 3.390,20 EUR s osnova obračunatih zateznih kamata na preplaćene tečajne razlike, sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe, 27. travnja 2023. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu čini neprijepornim sklopljeni Ugovor o kreditu i Aneks br. I. Protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Ističe prigovor zastare, kao i da utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite nisu primjenjiva na ugovorni odnos stranka, a sve i kada bi ta utvrđenja bila primjenjiva, ni tada nema mjesta izravnoj primjeni navedenih presuda. Ističe da je tuženik je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Aneksa br. 1. Ugovoru o kreditu. Tužitelj je prihvatio ponudu te su tužitelj i tuženik sklopili Aneks br 1. Ugovoru o kreditu, kojim je utvrđen iznos preplate tužitelja. Navedenim Aneksom stranke su sporazumno izmijenili kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Tako, navedenim Aneksom br. 1. Ugovora o kreditu tuženik je pristao na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužitelja s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR, kao i da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Glede ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ističe da su te odredbe jasne i uočljiva i razumljiva, i ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Navodi da je tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita, kao i da je u određenim razdobljima kamatna stopa bila ništa niža od početno ugovorene. Ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Aneksa br 1. Ugovora o kreditu. Ističe da je Aneksom br. I Ugovora o kreditu utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 944,04 HRK. Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. Budući da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi po njegovu stavu, usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, za slučaj da sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, ističe prigovor radi prebijanja te predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 944,04 HRK uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 15. veljače 2016. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
3. Sud je proveo dokaze: pročitan je izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta (stranica 8-9 spisa), Ugovor o kreditu od 15.2.2016. (stranica 11-13 spisa), parametri kamatne stope (stranica 16-17 spisa), otplatni plan (stranica 17-22, 27-32, 37-53 spisa), elektronički zapis iz matice vjenčanih (stranica 23 spisa), izračun konverzije kredita na dan 30.9.2015. (stranica 25 spisa), izvod iz otvorenih stavaka po kreditu na dan 30.9.2015. (stranica 33 spisa), preslika osobne iskaznice tužiteljice (stranica 35-36 spisa), promet po računu (stranica 54-61 spisa), Ugovor o kreditu od 2.10.2008. (stranica 62-72 spisa), zk izvadak (stranica 73 spisa), izvadak iz sudskog registra za DZ građenje d.o.o. (stranica 74-75 spisa), izvadak iz sudskog registra za I-Commerce d.o.o. (stranica 76-77 spisa), saslušana je tužiteljica (stranica 119-120 spisa), financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (stranica 133-145 spisa) uz prilog nalazu otplatna tablica po kreditu (stranica 152-154 spisa) i prometna kartica po kreditu (stranica 155-164 spisa).
4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.
5. Među strankama nije prijeporno:
- da su pravni prednik tuženika i tužiteljica sklopili Ugovor o kreditu broj br. 312984 od 2. listopada 2008. prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrio kredit u iznosu od 121.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita,
- da je namjena kredita kupnja stana u [adresa],
- da je rok otplate kredita 30 godina,
- da je ugovorena redovna kamatna stopu od 5,99% godišnje, promjenjiva
- da ugovorena otplata u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 691,57 CHF po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća,
- da su 15. veljače 2016. sklopile Aneks br. I gore navedenom Ugovoru o kreditu, kojim su kredit konvertirali na način da je otplata obveza vezana uz valutnu klauzulu u EUR, umjesto CHF,
- da je da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (čl. II. Aneksa br. I Ugovoru o kreditu), te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 71.535,24 EUR.
6. Prijeporno je:
- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne, pa posljedično tomu,
- je li tužiteljica preplatila dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Aneksa br. I Ugovoru o kreditu 15. veljače 2016.,
- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,
- zastara tražbine tužiteljice
- osnovanost prigovora radi prebijanja.
7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju se odredbe čl. 96.-102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ .
8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala stan i u Volksbank se raspitala o uvjetima kreditiranja. Prethodno je obišla i druge banke i vidjela što se nudi na tržištu kredita. Direktorica u Volksbanci joj je rekla da je najpovoljniji kredit u valuti CHF i da ga ona osobno ima, te da je to stabilna valuta dugi niz godina. Odlučila se za to i digla je kredit u toj valuti i kupila stan. U banci je nisu upozorili na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem valute CHF. Po zanimanju je ekonomistica i ne bavi se financijama. U vrijeme ugovaranja kredita bila je u dobi od 26 godina. Kredit još uvijek otplaćuje. Nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta. Odmah nakon podizanja kredita već sljedeći mjesec počeo joj je rasti mjesečni anuitet i bilo je teško otplaćivati ga. Kada se pojavila mogućnost konverzije kredita konvertirala ga je u valutu EUR i u tom trenutku glavnica joj je bila viša od one koju je dobila od banke. Ugovor je prije potpisivanja pročitala, ali nije razumjela njegove odredbe glede promjenjive kamatne stope jer nije bilo navedeno na temelju kojih parametara se ona mijenja, a isto tako nije bila svjesna rizika kojeg preuzima na sebe ugovaranjem valutne klauzule. Pitala je direktoricu za pojašnjenje, ali nije dobila nikakve konkretne odgovore. Nakon udaje se preselila iz stana kojeg je kupila u mužev stan, te ga je iznajmljivala 2018., a kasnije ne.
9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici na temelju kojih parametara se mijenja kamatna stopa i kada, kao i što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe.
10. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP, te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.
11. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) posl. br Pž-7129/2013, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, a razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.
12. Iz navedenog obrazloženja presude VSRH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužiteljica na to mogao utjecati.
13. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena ni odrediva, te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužiteljici. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužiteljicu o promjeni kamatnih stopa, ali tužiteljica nije bila upoznata s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, pa tako i tužiteljici.
14. Sukladno stavu VSRH u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.
15. Također, presudom VSRH poslovni br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je odbijena tuženikova revizija i zauzeto isto stajalište u odnosu na njega.
16. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog
odnosa tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati, pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv, slijedom čega posljedično takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, suprotno načelima obveznog prava.
17. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba je ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, primjenom odredbe čl. 102. st. 1. ZZP u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a, pa primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a se ne primjenjuje jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102. st. 2. ZZP.
18. Glede valutne klauzule, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik, pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužiteljicu o svim rizicima koje ona prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi on mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu. Primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.
19. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno.
20. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl.br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.
21. Slijedom navedenog razvidno je da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.
22. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da su tužitelj, kao i njegova pravna prednica, bili upozoreni na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su im objašnjeni rizici koje preuzimaju na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.
23. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je tužiteljica, bila na valjan način informirana o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom vezanom uz valutu CHF i mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, što nije osnovano.
24. Naime, odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je obveza vezana za valutu CHF, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na tuženika je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 27. travnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i koji je istekao 14. lipnja 2025., slijedom čega istaknuti prigovor zastare nije osnovan.
26. Sklapanjem Aneksa Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Aneksom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužiteljica, iako joj je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
27. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.
28. Po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlaštena je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (R protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.
29. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. Iz sadržaja Aneksa br. I Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristala da se iznosi uplaćeni s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje, tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da su ništetna, niti je to utvrđeno njezinim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisala, jer nije imala izbora zbog povećane mjesečne otplate. Ujedno se ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
30. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer tužiteljica tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećena.
31. Pri donošenju ove odluke, sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
32. Sud je imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.
33. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Aneksa br. I Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile, te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev- 1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz, da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.
34. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici, niti je dokazao da bi joj pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom.
35. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike e tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog stvarno obračunatog i plaćenog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, uz primjenu kamatne stope u visini od 3,23% od 1. siječnja 2014. zaključno s danom 30. rujna 2015., te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provođenja konverzije odnosno razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice, te one po početnom tečaju, uz primjenu kamatne stope u visini od 3,23% od 1. siječnja 2014., s danom 30. rujna 2015., kao i zatezne kamate na preplaćene tečajne razlike, tj. na više plaćene iznose s osnova tečajnih razlika koje je tužitelju tuženi uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do dana izvršene konverzije proveden je dokaz financijskim vještačenjem po GŽ, stalnom sudskom vještaku.
36. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu kreditora po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema obračunu kreditora po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 9.938,99 EUR. Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća i primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađena na temelju Aneksa br. I Ugovora o kreditu broj 312984 i izračuna konverzije kredita br. 312984 na dan 30. rujna 2015. primjenom tečaja na dan dospijeća i primjenom tečaja na dan isplate, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 69.120,15 HRK, odnosno 9.173,82 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije prema Aneksu br. I Ugovora o kreditu broj 312984 iznosi 71.535,24 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan konverzije iznosi 553.539,69 HRK. Iznos preostale glavnice prema obračunu banke iznosi 106.629,88 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosi 484.419,54 HRK. Razlika između iznosa 553.539,69 HRK i iznosa 484.419,54 HRK je 69.120,15 HRK. Aneksom br. I Ugovora o kreditu br. 312984, članak II. utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR i iznosi 944,04 HRK, odnosno 125,30 EUR. Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30. rujna 2015. godine iznose 3.390,20 EUR.
37. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.
38. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen traženi iznos od 9.938,99 EUR, s osnove plaćene razlike zbog valutne klauzule odnosno razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.
39. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu čl. 1115. ZOO- a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od 20. rujna 2015. u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, uz uvećanje od pet, odnosno tri postotna boda jer je riječ o parnici između fizičke i pravne osobe, te od 1. siječnja 2023. do isplate, temeljem iste odredbe ZOO- a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), kao i preostale zatezne kamate nakon što od ukupno obračunatih zateznih kamata na preplaćene tečajne razlike (3.390,20 EUR) odbije preplata priznata konverzijom (125,30 EUR), što ukupno iznosi 3.264,90 EUR. (toč. II izreke presude.
40. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu razlike glavnice u visini od 9.173,82 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, zbog sljedećih razloga;
41. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita, te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF, to po shvaćanju ovog suda, tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu razlike glavnice. Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF, te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK, to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Pri tome se ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID ZPK toč. 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
42. Kako je tuženik proveo izračun prema odredbi čl. 19. c. ZID ZPK, te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj, sud je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.
43. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
44. Samim time, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF.
45. Glede istaknutog prigovora radi prebijanja, ističe se da je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika u iznosu utvrđene preplata tužiteljice po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 125,30 EUR (944,04 HRK), koju tuženik temelji na činjenici da je tužiteljici ista utvrđena prilikom konverzije, budući tužiteljica za taj iznos umanjila dio tužbenog zahtjeva kojim traži preplaćene tečajne razlike (toč I izreke presude).
46. Budući je sud prihvatio prvi eventualno kumulirani zahtjev, to je drugi zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.
47. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (22.377,71 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).
48. Tužiteljica je u cijelosti uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 59% s visinom, slijedom čega je njezin uspjeh u sporu 80%.
49. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 250 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 16.4.2024., 21.11.2024., 12.6.2025. i 28.8.2025. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 800 bodova), sastava podneska od 17.4.2024.,9.12.2024. i 20.3.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 750 bodova), odnosno 1800 bodova ili 3.600,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 900,00 EUR, što ukupno iznosi 4.500,00 EUR, koji trošak je umanjen za 20% odnosno za 900,00 EUR, za koliko tužiteljica nije uspjela u parnici, tako da priznati trošak zastupanja tužiteljice iznosi 3.600,00 EUR, čemu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu 118,79 EUR, te trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 400,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 4.118,79 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.
50. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 28. kolovoza 2025. do isplate.
44. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
U Zagrebu, 28. kolovoza 2025.
Sutkinja
Jadranka Liović Merkaš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.
Dna:
- pun. tužiteljice
- pun. tuženika
