REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1543/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupaju punomoćnici BŠ, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 17. srpnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, s danom objave 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3211283487 od dana 25. listopada 2007. godine, sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, i KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „ Kamate i naknade“, u dijelu koji glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva iznos od 235,61 EUR sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.303,10 EUR sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 187,50 EUR sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 16. srpnja 2024. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je KŠ iz [adresa] kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 25. listopada 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211283487, kreditna partija: 7103903795, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredit u iznosu od 190.581,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U članku 2. Ugovora o kreditu pod nazivom "Kamate i naknade" propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora te je s tim u vezi korisniku kredita 30. studenog 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 235,61 EUR.

1.2. Tužitelj u tužbi navodi da je Ugovor o kreditu koji je sklopljen između korisnika kredita i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U odnosu na odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu ističe da o istoj tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je ista predočena korisniku kredita uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj navodi da je ovakvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita pa time plaćanje predmetne naknade iz čl. 2. Ugovora o kreditu u iznosu od 235,61 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički ugovoreni iznos kredita umanjen za iznos od 235,61 EUR od iznosa kredita.

1.3. Dalje navodi da je korisnik kredita, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja je sklopila navedeni ugovor izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, već u svrhu kupnje stana i garažnog mjesta, kako to proizlazi iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala kao potrošač, u odnosu na tuženika kao banku koja postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, prema tvrdnjama tužitelja bio nesporno u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu, a što sve je dovelo do pristanka korisnika kredita na odredbe Ugovora koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljan od strane tuženika, čime je tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesti i poštenja.

1.4. Nadalje, tvrdi da se prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena ugovorna odredba te da je stoga ista, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna. U tom smislu, upire i na to da je odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (dalje u tekstu: Direktiva) također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu je prema tvrdnjama tužitelja nesporno sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, tvrdi da prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 235,61 EUR. Pri tome ističe kako pravni prednik tuženika u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu i troškove, ne spominjući što točno isti obuhvaćaju, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.

1.5. Stoga slijedom navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, tužitelj ističe da se po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati što prema njegovim tvrdnjama znači da je ista odredba ništetna. Također ističe i da je očito i nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koju je korisnik kredita platio 30. studenoga 2007. u iznosu od 235,61 EUR prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 102. st.1. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 96. st.1. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nadalje upire i na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da je slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da je tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 235,61 EUR.

1.6. Tužitelj završno u tužbi navodi da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je ustupitelj (korisnik kredita) ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju predmetnog Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o čemu je tuženik obaviješten pisanim putem.

1.7. Stoga tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti sporne odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu te zahtijeva isplatu iznosa od 235,61 EUR sa pripadajućim kamatama s osnove plaćene naknade za obradu kredita temeljem tako ništetne ugovorne odredbe.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora i ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći u bitnome da utužena tražbina nije mogla biti predmetnom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita budući se radi o tražbini strogo osobne naravi koja je neprenosiva te se po njenoj prirodi protivi prenošenju na drugoga pa da Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke.

2.2. Tuženik spori i osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva. Tako spori da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, te tvrdi da je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tvrdi da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te je stoga ovaj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, kao i da je korisnik kredita o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja kredita na način da su službenici banke s korisnikom kredita jasno komunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita te u prilog tim tvrdnjama dostavlja i izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima- osnovna uputa, u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Dodatno napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita te je pokrivala troškove poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezanih regulatornih troškova (primjerice savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). S obzirom na sve navedeno, tvrdi da je očito kako su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na ista ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

2.3. Nadalje, tuženik smatra da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koja bi se imala smatrati značajnom te tvrdi da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

2.4. Tuženik ističe i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 30. studenog 2007. te prigovara utuženom tijeku zateznih kamata navodeći da bi eventualno tužitelj imao pravo na kamate od podnošenja tužbe. Također nadodaje i da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je tek naknadnom izmjenom potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, ali da se te odredbe ne primjenjuju na ranije sklopljene potrošačke ugovore.

3. Tuženik podneskom od 3. rujna 2024. spori da bi korisnik kredita imao status potrošača.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: sudska praksa (list 9. do 19., 26. do 34., 86. do 140., 142. do 147., 165. do 168., 170. do 197., 201. do 217., 225. do 247., 257. do 259. spisa), Direktiva vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (list 20. do 25. spisa), pisana izjava svjedoka KŠ (list 35. do 37. spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 5. siječnja 2016. (list 38. do 43. spisa), obavijest o ustupu od 30. svibnja 2023. (list 44. i 48. spisa), dopis tuženika o naplaćenoj naknadi od 28. lipnja 2024. (list 45. spisa), zahtjev za dostavu potvrda o uplatama ulazno/izlaznih naknada od 14. lipnja 2024. (list 46. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 50. do 54. spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211283487 od 25. listopada 2007., uz priloge (list 55. do 66. spisa), izvadak iz upute za kredite (list 148. do 149. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (list 169. spisa), Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenog 2020. (list 198. do 200. spisa), ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse (list 248. do 256. spisa), Obvezno pravo, Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (list 260. do 273. spisa), Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva u pravne prakse, godišnjak 27 – 2020 (list 274. do 322. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka KŠ (iskaz na listu 338. spisa).

4.1. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se sasluša odgovorna osoba tužitelja, kao i kod prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje pa sud te dokaze nije provodio.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211283487 od 25. listopada 2007. koja se odnosi na "Kamate i naknade" u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora te zahtjev za isplatu iznosa od 235,61 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

7.1. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita KŠ sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu od 25. listopada 2007. (list 55. do 60. spisa), niti je sporno da je korisnik kredita s tuženikom dana 5. siječnja 2016. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 30. svibnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (list 50. do 54. spisa), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji po primitku tužbe te nije sporno da je 30. studenog 2007. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 235,61 EUR pa stoga nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva.

7.2. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja jer predmet tužbe nije mogao biti predmet cesije, sporan je status korisnika kredita kao potrošača, sporno je je li nastupila zastara, a sporan je i utuženi tijek zateznih kamata na utuženi iznos naknade.

8. U odnosu na istaknuti prigovor vrijednosti predmeta spora treba navesti da prema ocjeni ovog suda isti nije osnovan. Naime, tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.562,84 EUR, koju naznačenu vrijednost predmeta spora ovaj sud nije našao da bi bila suviše visoko naznačena pa je stoga mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo (čl. 40. st. 2. ZPP-a). S obzirom da se tužbeni zahtjev iz točke I. odnosi na nenovčanu tražbinu, za taj je dio zahtjeva vrijednost predmeta spora primjereno naznačena u iznosu od 1.327,22 EUR (čl. 40. st. 2. ZPP-a), dok je vrijednost predmeta spora za točku II. tužbenog zahtjeva iznos od 235,61 EUR (čl. 35. st. 1. ZPP). Prema tome, tužitelj je vrijednost predmeta spora i za nenovčani i za novčani zahtjev ispravno i primjereno naveo u tužbi.

9.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 55. do 60. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita KŠ i tuženika kao kreditora za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 190.581,72 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa namjenom kupnje stana i garažnog mjesta.

9.2. Člankom 2. predmetnog Ugovora o kreditu, naziva "KAMATE I NAKNADE" korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

10. Tuženik je na ročištu održanom 16. siječnja 2025. učinio nespornim da je 30. studenog 2007. korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 235,61 EUR, slijedom čega je tuženik učinio nespornom visinu točke II. tužbenog zahtjeva.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 50. do 54. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita KŠ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, o čemu je tuženik nesporno obaviješten (učinjeno nespornim na ročištu 16. siječnja 2025.). Iako su stranke učinile nespornim da je tuženik obaviješten o ustupu primitkom tužbe, ovaj sud je uvidom u obavijest na listu 48. spisa utvrdio da je tuženik o cesiji obaviješten 12. lipnja 2023. (prijamni štambilj tuženika).

12.1. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

12.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

12.4. Slijedom iznijetoga ovaj sud je od tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

13. Tuženik je osporio da bi korisnik kredita u konkretnom slučaju imao status potrošača, međutim, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je navedena tvrdnja tuženika neosnovana. Naime, iz samog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o kreditu koji je sklopljen s namjenom kupnje stana i garažnog mjesta (čl. 6. Ugovora), a i iz iskaza svjedoka KŠ (korisnika kredita) također proizlazi da je on s tuženikom predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopio s namjenom ostvarivanja sredstava od kredita radi rješavanja svog stambenog pitanja, kao i da je sva sredstva ostvarena kreditom utrošio na kupoprodaju jednosobnog stana u [adresa], na adresi Don. [adresa], u kojem stanu živi od kad ga je kupio te ga nikada nije koristio u bilo kakve gospodarske svrhe, već isključivo za stanovanje. Iz iskaza navedenog svjedoka također proizlazi da je banka cjelokupni iznos kredita izravno platila prodavatelju stana jer je tuženik kreditirao investitora zgrade. Stoga je ovaj sud iz provedenih dokaza, posebice sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza navedenog svjedoka, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, zaključio kako je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, potrošač. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

14. Nadalje, iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi i da je tuženik svjedoku ponudio samo konkretni Ugovor o kreditu u valuti CHF tvrdeći da je najpovoljniji, kao i da svjedok kao korisnik kredita nije imao mogućnosti pregovaranja odredbi Ugovora o kreditu niti je na njih mogao utjecati, osim u dijelu trajanja kredita. Svjedok je pročitao predmetni Ugovor o kreditu prije nego što ga je potpisao, ali nije razumio bankarske termine, pri čemu s njime nitko nije komentirao niti spominjao bilo što vezano za naknade i troškove koje se sukladno Ugovoru obvezao platiti, niti mu je itko objasnio na koji način se te naknade i troškovi obračunavaju i što je u njih uključeno, a nije znao niti koliko će te naknade i troškovi uopće iznositi.

15. Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi konkretne sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

16.1. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

16.2. Odredbom čl. 98. ZZP-a određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16.3. Odredbom čl. 102. st. 1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja, korisnikom kredita, pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već i iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

17.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, što proizlazi iz sadržaja samog Ugovora, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom Ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, odnosno da će se sve naknade i troškovi platiti u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, proizlazi da prednik tuženika nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o spornoj odredbi i predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora na koju korisnik kredita nije imao mogućnosti utjecaja niti je imao mogućnost pregovaranja, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i činjenicu da u trenutku sklapanja Ugovora korisnik kredita uopće nije znao koliko će sporna naknada uopće iznositi, što proizlazi iz iskaza svjedoka, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

19. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove, odnosno kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, sukladno odredbi čl. 96., u vezi čl. 98. i čl. 102. ZZP-a ništetna, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

21. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 235,61 EUR, koja visina među strankama nije sporna, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

23.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

23.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

24.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.2. Ocjena je ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je konkretna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je nesporno korisnik kredita 30. studenog 2007. platio naknadu u iznosu od 235,61 EUR, osnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate od 1. prosinca 2007. pa do isplate pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim (točka II. izreke).

24.3. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

25.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 342. i 343. spisa) ispravljenom na ročištu 17. srpnja 2025. uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

25.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita (Tbr. 36. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR

- trošak sastava podneska od 18. srpnja 2024. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 23. kolovoza 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 16. siječnja 2025. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 17. srpnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.303,10 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

25.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak sastava podneska od 18. srpnja 2024. iz razloga što se prema sadržaju istoga radi o podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.4. Tarife, a ne Tbr. 8.1. Tarife kako je to tužitelj zatražio, pa je slijedom toga tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen kao neosnovan za iznos od 187,50 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 28. kolovoza 2025.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.