REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-886/2022-79

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LPG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marini Franulovć Ažman, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 3. srpnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Zorane Rubeša, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku LP da tužiteljici LPG isplati iznos od 8.987,30 eur zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 4.910,74 eur od 5. srpnja 2016. do isplate, a na iznos od 4.076,56 eur od 9. kolovoza 2016. do isplate kao i da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.921,19 eur zajedno sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2025. do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 4.076,56 eur počev od 1. kolovoza 2016. do 8. kolovoza 2016.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere kojom bi se tuženiku zabranilo otuđenje i opterećenje nekretnine - stana u [adresa] u prizemlju koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i na k. č. br. [katastarska čestica], upisanog u knjizi položenih ugovora za k. o. [katastarska općina] u [broj poduloška]/ zk. ul. [broj ZK uloška].

Obrazloženje

1. Dana 18.9.2018. tužbu je pred Općinskim sudom u Rijeci podnio EPG navodeći da su stranke suvlasnici na jednake dijelove kuće u [adresa] u kojoj se nalaze dva sana s time da je stan tuženika u prizemlju, a njegov stan na katu pa kako je krovište ove kuće bilo derutno do te mjere da su u njegov stan prodirale oborinske vode, to je bilo nužno izvršiti sanaciju krova što je on izvršio o vlastitom trošku budući se je tuženik ovim radovima protivio smatrajući da isti nisu nužni i hitni. Napominje da je prije izvođenja radova zatražio stručno mišljenje vještaka za graditeljstvo koji je dao mišljenje da je ova rekonstrukcija nužna. S druge strane, tuženik je podnio prijavu Građevinskoj inspekciji u namjeri da ove radove zaustavi, ali je inspekcijskim pregledom utvrđeno da za izvođenje ovih radova nije potrebno ishoditi nikakav akt te je istovremeno tuženiku skrenuta pozornost na odredbu čl. 150. Zakona o gradnji koja propisuje obvezu vlasnika da održavaju zgrade u svom vlasništvu. Ovaj tužitelj dalje navodi da je za izvođenja ovih radova angažirao tvrtku Krovar d.o.o. s kojom je sklopljen Ugovor o izvođenju radova od 20.6.2016. te su ovi radovi izvedeni u ugovorenom roku s time da su troškovi ove sanacije iznosili 147.929,65 kn od čega je iznos od 12.500,00 kn podmiren iz sredstava pričuve, dok je ostatak od 135.429,65 kn on platio u dva navrata i to 5.7.2016. kao predujam u iznosu od 74.000,00 kn te 1.8.2016. po računu 117/Url/1/2016 u iznosu od 61.429,65 kn pa kako polovina toga iznosa od 135.429,65 kn, koju bi razmjerno visini svog suvlasničkog dijela trebao platiti tuženik, iznosi 67.714,83 kn, to ovaj tužitelj od tuženika potražuje isplatu toga iznosa zajedno sa zateznom kamatom od dana plaćanja istoga pa tako na iznos od 37.000,00 kn potražuje zatezne kamate od 5.7.2016. do isplate, a na iznos od 30.714,82 kn potražuje zatezne kamate od 1.8.2016. do isplate, sve to pozivajući se na:

- odredbu čl. 150. st. 3. Zakona o gradnji prema kojoj su suvlasnici dužni izvršiti hitne popravke na zajedničkim dijelovima zgrade,

- odredbu čl. 89. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj su suvlasnici dužni snositi troškove održavanja zajedničke nekretnine razmjerno veličini njihovog suvlasničkog dijela te na

- odredbe čl. 1121. i 1124. Zakona o obveznim odnosima s obzirom na to da je on pristupio sanaciji krovišta kao zajedničkog dijela zgrade jer takav posao nije trpio odgađanje.

Tužitelj potražuje od tuženika i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja odluke o trošku do isplate.

Nadalje, u tužbi je predloženo donošenje privremene mjere kojom bi se tuženiku zabranilo otuđenje i opterećenje ove njegove nekretnine u [adresa] pri čemu tužitelj smatra da je svoju tražbinu učinio vjerojatnom temeljem dostavljene dokumentacije, dok opasnost da će tuženik bez takve mjere spriječiti ili znatno otežati naplatu ove tražbine postoji jer isti već više od dvije godine odgađa plaćanje iste zbog financijskih poteškoća pa postoji opasnost da će predmetnu nekretninu otuđiti i tako onemogućiti tužitelja da naplati utuženo potraživanje iz vrijednosti ove nekretnine. Pri tome tužitelj smatra da ovu opasnost niti ne mora dokazivati jer određivanjem predložene privremene mjere tuženiku ne može nastati nikakva šteta s obzirom na to da ova nekretnina time neće izgubiti na vrijednosti jer se nalazi uz more pa joj se vrijednost može samo povećati, a i eventualni kupac može preuzeti ovu obvezu prema tužitelju.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci jer je njegovo prebivalište u [adresa] te je opreza radi osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i predložio tužbeni zahtjev odbiti.

3. Općinski sud u Rijeci se je rješenjem poslovni broj P-2250/2018-7 od 3.10.2018. (stranica 51 i 52) oglasio mjesno nenadležnim i predmet ustupio ovome sudu uz napomenu da je to rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4555/2019-4 od 7.10.2021. (stranica 79-81) s time da je Općinski sud u Rijeci prije toga rješenjem poslovni broj P-2250/2018-2 i poslovni broj Ovr- 4392/2018 od 20.9.2018. (stranica 31-38) odredio predloženu privremenu mjeru, ali je navedeno rješenje povodom žalbe tuženika ukinuto rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-4268/18-2 od 22.1.2019. i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak i to prvenstveno iz razloga što je o privremenoj mjeri odlučio mjesno nenadležni sud.

4. Kako je tužitelj EPG umro dana **.**.2019., to je rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2250/2018-14 od 24.9.2019. (stranica 60 i 61) utvrđen prekid postupka nakon čega je taj sud dana 10.10.2019. donio rješenje (stranica 68- 69) kojim je ovaj postupak nastavljen tako što je pozvana LPG isti preuzeti kao pravna slijednica pokojnog RPG.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 6- 30), u dokumentaciju priloženu uz podnesak tužiteljice od 24.5.2023. (stranica 102- 116) te uz podnesak tužiteljice od 4.12.2023. (stranica 143) kao i uz podnesak tužiteljice od 17.10.2024. (stranica 177-182) pri čemu se napominje da je sud dokumentaciju iz podneska tužiteljice od 17.10.2024. uzeo u obzir neovisno o tome što ju je tužiteljica dostavila tek nakon zaključenja prethodnog postupka i to iz razloga što se radi o sastavnom dijelu Ugovora o izvođenju građevinskih radova br. 07/2016 od 20.6.2016. (stranica 26-28) kao što je to i navedeno u čl. 1. toga ugovora, a tužiteljica u podnesku od 17.10.2024. (stranica 174) navodi da ovu dokumentaciju omaškom nije dostavila već uz tužbu. Nadalje, provedeno je građevinsko vještačenje (stranica 187-194), saslušani su svjedoci EP (stranica 164 i 165), HPG (stranica 165 i 166) i RP (stranica 171 i 172), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice (stranica 147-149) i tuženika (stranica 172 i 173) kao stranaka.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužiteljica vlasnica trosobnog stana na prvom katu zgrade u [adresa], čija je sadašnja adresa [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u knjizi položenih ugovora za k. o. [katastarska općina] u [broj poduloška]/ zk. uložak [broj ZK uloška], a da je tuženik vlasnik trosobnog stana u prizemlju te zgrade, kao što to i proizlazi iz Izvadaka iz knjige položenih ugovora (stranica 6 i 143). Nije sporno niti to da su na toj zgradi tijekom 2016. izvedeni radovi radi sanacije krova te da su troškovi izvođenja istih podmireni manjim dijelom iz sredstava pričuve, dok ih je većim dijelom podmirio prednik tužiteljice EPG, kao tadašnji vlasnik stana tužiteljice. Također je nesporno da tuženik niti djelomično nije sudjelovao u podmirenju ovih troškova.

8. Tužiteljica u svom iskazu (stranica 147-149) navodi da je u njenom stanu na katu živjela majka njenog supruga do kraja 2015. kada je umrla nakon čega su suprug i ona odlučili taj stan renovirati s time da je bilo potrebno popraviti krovište jer je dolazilo do procurivanja u toj mjeri da su morali podmetati posude za skupljanje vode, a pao je i komad stropa u njihovom stanu. Navodi da je tuženik vlasnik stana u prizemlju od 2002. ili 2003. s time da taj stan koristi samo preko ljeta zajedno sa svojom obitelji s obzirom na to da inače živi u [adresa] ili u Bosni i Hercegovini. Tvrdi da su suprug i ona prije ovih radova usmeno i pisano komunicirali s tuženikom u smislu da zajedno snose troškove ovih radova, ali tuženik na to nije pristajao govoreći da za to nema novaca, ali da je on suprugovoj majci prije nudio da će krovište renovirati o svom trošku na što ona nije pristala, a u što tužiteljica nije povjerovala jer zna da bi im suprugova majka takvo što sigurno rekla te su oni unatoč tome krenuli u realizaciju ovih radova jer se isti više nisu mogli odgađati s time da su zatražili više ponuda te su se odlučili za ponudu firme Krovar koju su odabrali po preporuci da je to solidna firma, a i njihova ponuda je bila najpovoljnija. Potom su angažirali vještaka koji je napravio elaborat za ove radove te im je i on potvrdio da je ova ponuda povoljna, a to im je potvrdio i arhitekt kojeg su angažirali za renoviranje stana. Navodi da su tuženika obavijestili o tome da će ugovor sklopiti upravo s tom firmom na što je isti odgovorio da će poslati svog stručnjaka da to sve pogleda pa kako se nakon toga nije više javljao, odlučili su započeti s tim radovima o čemu su također obavijestili tuženika u smislu kada će ti radovi započeti. Tvrdi da se je isti pojavio tek noć prije dana kada su ovi radovi trebali započeti kada je izvođaču rekao da te radove ne dozvoljava pa kako izvođač nije htio započeti radove bez njegove suglasnosti, ona je u nazočnosti sina HPG tada dugo razgovarala s tuženikom te ga je nagovorila da se započne s radovima nakon čega je tuženik otišao iz svoga stana i više tamo nije dolazio tijekom ovih radova koji su se inače izvodili 10-ak dana. Zna da ih je tuženik prije izvođenja ovih radova prijavio građevinskoj inspekciji koja ih je potom telefonski kontaktirala tražeći da donesu dokumentaciju o izvođenju tih radova nakon čega je ova inspekcija zaključila da za te radove nije potrebna građevna dozvola pri čemu su ukazali da su vlasnici dužni održavati svoje objekte i brinuti o sigurnosti istih. Tvrdi da su suprug i ona po završetku ovih radova tijekom sljedeće dvije godine kontaktirali s tuženikom pisano i usmeno tražeći ga da plati polovicu plaćenog iznosa nakon što je jedan dio plaćen iz zajedničke pričuve. Međutim, tuženik nije ništa platio, već je samo obećavao da će to učiniti, ali da nema novaca te je tako reagirao i nakon podnošenja ove tužbe s time da je na kraju rekao da će to riješiti sud. Konačno, tvrdi da su oni tuženiku po završetku ovih radova nudili sklapanje sporazuma temeljem kojega bi oni podmirili ove troškove, a da im on iste otplaćuje i to tako da prve dvije godine to bude bez kamata, a potom s kamatama s time da upišu hipoteku na njegovom stanu. Međutim, tuženik nije htio potpisati takav sporazum. Inače tvrdi da su se oni doista trudili da troškovi izvođenja ovih radova budu čim manji pa su tako odmah prigovorili prvoj ponudi ove firme nakon čega je ista smanjena, a osim toga je na njihov zahtjev u taj ugovor unesena klauzula o nepromjenjivosti cijene što se pokazalo pametnim jer je tijekom izvođenja radova utvrđeno da je stanje puno gore. Na upit punomoćnika tuženika tužiteljica tvrdi da iz pričuve nije mogao biti podmiren cjelokupni trošak iz razloga što u pričuvi nije bilo više sredstava s time da je njen suprug bio opunomoćen od strane tuženika za raspolaganje tim sredstvima još prije ove situacije, a kada su inače zvali tuženika da i on prikupi ponude, isti im je odgovorio da će dovesti radnike iz Bosne i Hercegovine koji će to napraviti budzašto te njen suprug na to nije pristao jer strani radnici takve radove nisu mogli izvoditi.

9. Tuženik u svom iskazu (stranica 172 i 173) potvrđuje da je stan u prizemlju predmetne zgrade kupio 2003. te da je u istome boravio svake godine samo preko ljeta sa svojom obitelji. Stoga poznaje tužiteljicu te je poznavao i njenog pokojnog supruga s time da je tužiteljicu prvi puta vidio onoga dana kada su radnici firme Krovar došli izvoditi radove na krovištu što je on istima doista zabranio. Međutim, nakon razgovora s tužiteljicom ipak je dopustio da se s tim radovima započne, ali samo zato što mu je ista pokazala ugovor iz kojeg je proizlazilo da su ona i njen suprug prodali svoj stan u [adresa] i da se iz istoga moraju iseliti pa da nemaju gdje biti osim u ovome stanu koji je njen suprug naslijedio od svoje majke koju je on inače poznavao pri čemu se sjeća da mu je suprug tužiteljice još za njenog života govorio da krov prokišnjava, ali kada je on razgovarao s njegovom majkom i ponudio da bi angažirao neke majstore da to otklone, ista na to nije pristala. Napominje da bi ti radovi 2005. koštali svega 2.000,00 do 3.000,00 eur radi čega smatra da je trošak ove predmetne sanacije prevelik, iako on nikada nije bio na tavanu i gledao kakvo je stanje krovišta bilo prije odnosno poslije ove sanacije. U svakom slučaju navodi da oni imaju zajedničku pričuvu u koju se cijelo vrijeme uplaćuje te se ta sredstva uopće nisu trošila prije ove sanacije. Priznaje da je izvođenje ovih radova prijavio građevinskoj inspekciji koja je iste zabranila što zna samo po tome što radnici nisu radili, ali se je s istima ipak započelo zato što ih je on dopustio. Inače, tvrdi kako mu je poznato da je izvođenje ovih radova platila tužiteljica sa svog računa, a ne njen pokojni suprug. Konačno, smatra da nije dužan sudjelovati u plaćanju ovih troškova jer bi se 2005. cijela sanacija platila iz sredstava pričuve. Na posebne upite punomoćnika tužiteljice tvrdi da ga tužiteljica odnosno njen suprug prije ove sanacije nisu pozivali da pogleda u kakvom je stanju ovo krovište, a nije mu poznato zašto pokojni suprug tužiteljice nije pristao da se ova sanacija obavi od strane radnika koje bi on organizirao i doveo s time da nije tada došao s tim radnicima jer mu je to bilo zabranjeno, a nakon smrti majke tužiteljičinog supruga nije znao da treba doći. Nadalje, tuženik potvrđuje da su mu tužiteljica i njen suprug prije podnošenja ove tužbe predložili da ove troškove sanacije otplaćuje u ratama te da se upiše hipoteka na taj njegov stan dok to ne otplati, ali se ne sjeća što im je na to odgovorio.

10. Svjedok EP u svom iskazu (stranica 164 i 165) navodi da je jedan od vlasnika društva Krovar d.o.o. te da poznaje tužiteljicu i da je poznavao i njenog pokojnog supruga jer su ga oni pozvali prije više od 7 godina da im dade ponudu za popravak krovišta na zgradi u [adresa] u [adresa] što je i učinio i to nakon što je pogledao o čemu se radi. Zna da je bilo potrebno promijeniti cijelo krovište, dakle, grede, brodski pod, limariju i crijep s time da je u ponudi naveo i stavku tzv. naknadnih radova, ali ju je nakon njihove zamolbe uklonio zato što je dosta dobro pregledao kakvo je stanje pa se je nadao da neće biti nepredviđenih radova. Potom su potpisali ugovor pri čemu se sjeća da ga je tuženik nazvao rekavši da ne počinje s radovima jer da će u protivnom tamo dovesti neke ljude, o kojoj prijetnji je obavijestio supruga tužiteljice. Međutim, ipak je odlučio započeti s radovima jer si je rezervirao termin za iste, ali kada su došli tamo, pojavio se tuženik koji se je tome i dalje protivio te se je s radovima započelo tek nakon što su tužiteljica i njen sin s njime razgovarali oko sat vremena. Tvrdi da tuženika nakon toga više nije nikada vidio, a da su ovi radovi trajali oko mjesec dana nakon čega je suprugu tužiteljice ispostavio račun koji mu je u cijelosti namiren s time da je 50% bilo plaćeno još prije početka radova kao avans. Na poseban upit punomoćnika tužiteljice pojašnjava da je inače sve bilo derutno pa je bilo potrebno promijeniti glavninu greda, rogova, grebenih greda koje su bile trule, itd. s time da je na mjestima gdje su se mijenjale grede bilo potrebno promijeniti i daske, dok je crijep zamijenjen u cijelosti pri čemu smatra da su ovi radovi bili neophodni jer je jedan dio krovišta već bio urušen, a na pitanje punomoćnika tuženika jesu li se navedeni nedostaci mogli otkloniti i uz manji opseg radova, navodi da nisu upravo zato što se radilo o trulim grebenim gredama.

11. Svjedok HPG, sin tužiteljice, u svom iskazu (stranica 165 i 166) potvrđuje da je stanje u stanu tužiteljice bilo takvo da je bilo mrlja na stropu još dok je u tom stanu živjela njegova baka, a nakon njene smrti se je stanje pogoršalo tako da je u kupaonici pao i komad stropa. Stoga je njegov otac sprječavao daljnje prokišnjavanje u stan tako što je pri padanju kiše stavljao kante po tavanu. Iz toga razloga su njegovi roditelji odlučili popraviti krovište s time da se je on tamo našao upravo toga dana kada su došli radnici koji su trebali započeti ove radove na krovištu pa kako je tamo bio i tuženik koji se je tome protivio, majka ga je zamolila da ode s njom ispred zgrade razgovarati s tuženikom te joj je on pri tome bio samo moralna podrška. Sjeća se da je taj razgovor protekao u nagovaranju od strane njegove majke da se ti radovi obave jer da je za to krajnje vrijeme te zna da je tuženik na kraju na to i pristao uz napomenu da u tom razgovoru nije bilo međusobnog vrijeđanja, a ne sjeća se je li majka tada tuženiku govorila o cijeni izvođenja tih radova. Nakon toga je vidio da su radnici započeli s radovima s time da ne zna koliko su isti trajali jer tamo više nije dolazio dok su se izvodili. Zna da su njegovi roditelji platili troškove izvođenja ovih radova, a nije mu poznato je li tuženik u tome ikako sudjelovao kao što mu nije poznato zašto se ovi radovi nisu financirali iz sredstava pričuve za koju zna da su ju suvlasnici imali.

12. Svjedok RP u svom iskazu (stranica 171) navodi da je na zamolbu tužiteljice i njenog supruga 2016. napravio troškovnik za sanaciju krovišta na predmetnoj zgradi jer je bio njihov prijatelj i arhitekt po struci. Navodi da je tada vidio mrlje na stropu njihovog stana na više mjesta s time da je najgore bilo na stropu u kupaonici jer je isti pao te je postojala rupa promjera oko 60 cm, a kada je otišao na tavan, na istome je bilo više kanti koje su tamo bile postavljene radi skupljanja vode. Nadalje, kada je izašao kroz krovni prozor na krov, vidio je da su kanalice u lošem stanju jer su bile pomaknute, a vidjelo se da su neke bile i pokrpane. Također je i krov bio u lošem stanju što smatra da nije čudno jer se radi o zgradi izgrađenoj 1935., a osim toga je ista neposredno uz prometnicu na relaciji Opatija – Rijeka kojom prolaze teža vozila tako da je stanje bilo lošije i zbog vibracija. Na tavanu je vidio da su gotovo sve grede bile trule, dok je izvana vidio da se je streha na jednom mjestu spustila tako da je postojala opasnost da će pasti. Stoga smatra, da su radovi na sanaciji krovišta bili nužni, a to tvrdi i zato što je inače sudski vještak za graditeljstvo. Poznato mu je da je nakon izrade ovog troškovnika došlo do sanacije krovišta od strane firme Krovar d.o.o. jer je tamo bio pred završetak tih radova kada je vidio da su isti obavljeni po troškovniku i stručno, a kako je nakon toga tužiteljici i njenom suprugu radio projekt unutarnjeg uređenja stana, što je potom i učinjeno, to zna da nakon ove sanacije krovišta isti više nisu imali problema zbog prokišnjavanja. Navodi da tuženika ne poznaje, ali zna da je vlasnik stana u toj zgradi te da su tužiteljica i njen suprug imali problema s njime oko dobivanja njegove privole za sanaciju krovišta te koliko zna isti nije financijski sudjelovao u tim troškovima, već je samo dio istih plaćen iz zajedničke pričuve.

13. Iskaz tužiteljice u kojem ista tvrdi:

- da je bilo potrebno popraviti navedeno krovište jer je dolazilo do procurivanja u toj mjeri da su morali podmetati posude za skupljanje vode, a da je pao i komad stropa u njihovom stanu;

- da je tuženik vlasnik stana u prizemlju od 2002. ili 2003. s time da taj stan koristi samo preko ljeta,

- da su suprug i ona prije ovih radova usmeno i pisano komunicirali s tuženikom u smislu da zajedno snose troškove ovih radova, ali tuženik na to nije pristajao govoreći da za to nema novaca te da je on suprugovoj majci prije nudio da će krovište renovirati o svom trošku, ali da ona na to nije pristala, u koje tuženikove tvrdnje ona nije povjerovala,

- da im je tuženik, kada su ga zvali da i on prikupi ponude, odgovorio da će dovesti radnike iz Bosne i Hercegovine koji će to napraviti budzašto na što njen suprug nije pristao jer strani radnici takve radove nisu mogli izvoditi.

- da su oni unatoč tome krenuli u realizaciju ovih radova jer se isti više nisu mogli odgađati s time da su zatražili više ponuda te su se odlučili za ponudu društva Krovar d.o.o. koje su odabrali po preporuci da je to solidna firma, a i njihova ponuda je bila najpovoljnija,

- da su se oni doista trudili da troškovi izvođenja ovih radova budu čim manji pa su tako odmah prigovorili prvoj ponudi ove firme nakon čega je ista smanjena, a osim toga je na njihov zahtjev u taj ugovor unesena klauzula o nepromjenjivosti cijene što se pokazalo pametnim jer je tijekom izvođenja radova utvrđeno da je stanje puno gore,

- da su angažirali vještaka koji je napravio elaborat za ove radove te im je i on potvrdio da je ova ponuda povoljna,

- da su tuženika obavijestili o tome da će ugovor sklopiti upravo s tom firmom nakon čega se isti više nije javljao,

- da su odlučili započeti s tim radovima o čemu su također obavijestili tuženika u smislu kada će ti radovi započeti,

- da se je tuženik pojavio tek noć prije dana kada su ovi radovi trebali započeti te je izvođaču rekao da te radove ne dopušta,

- da je ona u nazočnosti sina HPG tada dugo razgovarala s tuženikom te ga je nagovorila da se započne s radovima nakon čega je tuženik otišao iz svoga stana i više tamo nije dolazio tijekom ovih radova koji su se inače izvodili 10-ak dana,

- da zna da ih je tuženik prije izvođenja ovih radova prijavio građevinskoj inspekciji koja je zaključila da za te radove nije potrebna građevna dozvola pri čemu je ukazano da su vlasnici dužni održavati svoje objekte i brinuti o sigurnosti istih,

- da su suprug i ona po završetku ovih radova tijekom sljedeće dvije godine kontaktirali s tuženikom pisano i usmeno tražeći ga da plati polovicu plaćenog iznosa nakon što je jedan dio plaćen iz zajedničke pričuve,

- da iz pričuve nije mogao biti podmiren cjelokupni trošak iz razloga što u pričuvi nije bilo više sredstava s time da je njen suprug bio opunomoćen od strane tuženika za raspolaganje tim sredstvima još prije ove situacije,

- da su oni tuženiku po završetku ovih radova nudili sklapanje sporazuma temeljem kojega bi oni podmirili ove troškove, a da im on iste otplaćuje i to tako da prve dvije godine to bude bez kamata, a potom s kamatama s time da upišu hipoteku na njegovom stanu, ali da tuženik nije htio potpisati takav sporazum,

- da tuženik nije ništa platio, već je samo obećavao da će to učiniti, ali da nema novaca te je tako reagirao i nakon podnošenja ove tužbe s time da je na kraju rekao da će to sud riješiti,

sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen logično i životno uvjerljivo pri čemu se napominje da tuženik u svom iskazu ne osporava da je vlasnik stana u prizemlju te zgrade od 2003., da u istome boravi samo preko ljeta, da je tamo došao kada su radnici firme Krovar d.o.o. došli izvoditi radove na krovištu kada im je on to zabranio, ali da je to ipak dopustio nakon razgovora s tužiteljicom, da se sjeća da mu je suprug tužiteljice još za života svoje majke govorio da krov prokišnjava, da je on izvođenje ovih radova prijavio građevinskoj inspekciji te da su mu tužiteljica i njen suprug prije podnošenja ove tužbe predložili da ove troškove sanacije otplaćuje u ratama s time da se upiše hipoteka na taj njegov stan dok to ne otplati.

14. Naime, sud je iskaz tuženika u tom dijelu prihvatio kao istinit jer je iz Izvatka iz knjige položenih ugovora (stranica 6) vidljivo da je on vlasnik stana u prizemlju predmetne zgrade, a među strankama nije sporno da on taj stan zajedno sa svojom obitelji koristi samo preko ljeta pri čemu također nije sporno da je tuženik tamo došao kada su već radnici društva Krovar d.o.o. trebali započeti s izvođenjem ovih radova na krovištu te zgrade te da im je on to zabranio, ali da je to ipak dopustio nakon razgovora s tužiteljicom s time da nije sporno niti to da je tuženik bio upoznat s problemom prokišnjavanja krova još za života majke tužiteljičinog supruga koja je taj stan tada i koristila, a nije sporno niti to da je tuženik izvođenje ovih radova prijavio građevinskoj inspekciji te da su isti nakon toga ipak započeti. Konačno, nije sporno niti to da su tužiteljica i njen suprug tuženiku prije podnošenja ove tužbe predložili da ove troškove sanacije otplaćuje u ratama te da se upiše hipoteka na taj njegov stan dok to ne otplati.

15. Međutim, u preostalom dijelu tuženikov iskaz nije prihvaćen kao istinit jer nije životno logično niti uvjerljivo da bi tuženik još 2005. nudio majci tužiteljičinog supruga angažiranje majstora za popravak krovišta te da bi isto tada koštalo samo 2.000,00 do 3.000,00 eur kraj činjenice da tuženik sam navodi da nije niti bio na tavanu odnosno da nije vidio kakvo je bilo stanje krovišta prije odnosno poslije ove sanacije. Nadalje se napominje da tuženik ni sa čime nije dokazao svoju tvrdnju da bi građevinska inspekcija povodom njegove prijave zabranila izvođenje ovih radova na krovištu, već je naprotiv iz Zapisnika o inspekcijskom pregledu od 8.7.2016. (stranica 29-30), koji je dostavljen uz tužbu, vidljivo da za predmetne radove nije potrebno ishoditi nikakav akt radi čega nema osnova za daljnjim vođenjem toga inspekcijskog postupka s time da je dapače ukazano kako je odredbom čl. 150. st. 1. i 2. Zakona o gradnji (Narodne novine br. 153/13) propisano da je vlasnik građevine odgovoran za njezino održavanje tako da se tijekom njezina trajanja očuvaju temeljni zahtjevi za građevinu. Konačno, uopće nije uvjerljivo da tužiteljica i njen suprug ne bi tuženika pozvali da se sam uvjeri kakvo je stanje ovoga krovišta, a što je tuženik uostalom imao priliku vidjeti najkasnije neposredno prije početka predmetnih radova jer nije sporno da se je upravo tada pojavio na toj adresi te da je upravo toga dana dopustio izvođenje ovih radova. S druge strane, tuženik ni sa čime ne dokazuje kakvo je bilo stanje njihove zajedničke pričuve prije kao niti u vrijeme izvođenja predmetnih radova odnosno nije dokazao svoju tvrdnju da bi se potrebni troškovi sanacije krovišta mogli u cijelosti pokriti iz tih sredstava, a nije dokazao niti svoju tvrdnju da bi ovi troškovi iznosili manje u slučaju da je on eventualno organizirao izvođenje ovih radova na neki drugi način.

16. Provedenim vještačenjem po HP, dipl. ing. arh., stalnom sudskom vještaku za arhitekturu, graditeljstvo i procjenu nekretnina (stranica 187-194), koje je određeno po prijedlogu tužiteljice na okolnost jesu li predmetni radovi/sanacija krova na adresi [adresa] bili nužni te u kojem opsegu te je li plaćeni trošak ove sanacije bio opravdan, utvrđeno je na temelju pregleda priložene dokumentacije da su navedeni radovi bili nužni jer je iz te dokumentacije vidljivo da je dolazilo do prodora oborinske vode u stan ispod krovišta pa bi neizvođenje ove sanacije izazivalo sve veću štetu na predmetnom stanu i objektu. Nadalje je utvrđeno da je trošak sanacije koji je tužiteljica platila bio opravdan jer su radovi iskazani u dostavljenom troškovniku u građevinskom smislu logični i neophodni, dok su cijene u uobičajenom tržišnom rasponu cijena u vrijeme izvođenja ovih radova.

17. Navedeni nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan uz napomenu da mu niti stranke nisu prigovorile pa kako iz istoga jasno proizlazi da su radovi na sanaciji krova predmetne nekretnine bili nužni te da je i trošak ove sanacije, kako je naveden u tužbi, bio opravdan u vrijeme izvođenja ovih radova, to je sud u tom smislu prihvatio kao istinite i iskaze svjedoka DPG, DP i RP u kojima isti opisuju stanje predmetnog krovišta neposredno prije ove sanacije pri čemu je iskaz svjedoka DPG i DP prihvaćen i u dijelu u kojem isti potvrđuju da se je s izvođenjem predmetnih radova započelo tek nakon što je tuženik za to dao svoju suglasnost, a što tuženik u svom iskazu niti ne osporava.

18. Kako se u konkretnom slučaju u smislu odredbe čl. 86. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZVDSP) radi o poslovima redovite uprave predmetnom nekretninom jer se radi o redovitom održavanju zajedničkih dijelova nekretnine, a čiji su jedini suvlasnici tužiteljica i tuženik i to u približno jednakim dijelovima jer je tužiteljica, kao nasljednica ranijeg tužitelja RPG, vlasnica stana površine 91,31 m2, a tuženik je vlasnik stana površine 95,31 m2, te kako je odredbom čl. 89. st. 1. ZVDSP-a propisano da troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, to je jasno da je tuženik u obvezi snositi barem zatraženu polovicu iznosa plaćenog društvu Krovar d.o.o. odnosno preostalog nakon plaćanja iznosa od 1.659,03 eur (12.500,00 kn) iz sredstava zajedničke pričuve po računu br. 116/ur1/1/2016 od 1.8.2016. (stranica 22). Naime, prema računu Krovar d.o.o. br. 110/Ur1/1/2016 od 1.8.2016. (stranica 23) ispostavljenog predniku tužiteljice EPG preostali trošak ove sanacije krova iznosi 17.974,60 eur (135.429,65 kn) pa kako je iz Izvoda prometa po računu Krovar d.o.o. (stranica 24) vidljivo da je istome dana 5.7.2016. plaćen iznos od 9.821,49 eur (74.000,00 kn) s računa tužiteljice, a polovica toga iznosa iznosi 4.910,74 eur (37.000,00 kn), dok je iz iskaza svjedoka DP (stranica 164 i 165) vidljivo da mu je račun br. 110/Ur1/1/2016 od 1.8.2016. (stranica 23) na preostali iznos od 8.156,12 eur (61.429,65 kn), čije je dospijeće 9.8.2016., plaćen u cijelosti, a polovica toga iznosa iznosi 4.076,56 eur, to je tuženiku pod točkom I. izreke presude valjalo naložiti da tužiteljici plati zatraženi iznos od 8.987,30 eur zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 4.910,74 eur od 5.7.2016. do isplate, a na iznos od 4.076,56 eur tek od 9.8.2016. tj. od dospijeća računa br. 110/Ur1/1/2016 od 1.8.2016. (stranica 23), pa do isplate, a ne dakle od 1.8.2016., kako je to

1 0

zatraženo u tužbi, i to iz razloga što tužiteljica nije dokazala da bi taj iznos bio plaćen već 1.8.2016.

19. Pri tome se napominje da je tuženik obvezan na plaćanje navedenog iznosa neovisno o tome što u konkretnom slučaju u smislu odredbe čl. 85. st. 4. ZVDSP-a ne postoji odluka o poduzimanju ovih poslova u pisanom obliku, a sve zato što tuženik konačno ne osporava da je dao svoju suglasnost za poduzimanje ovih radova.

20. Slijedom navedenoga valjalo je pod točkom II. izreke presude odbiti preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 4.076,56 eur počev od 1.8.2016. do 8.8.2016.

21. S druge strane sud je odbio prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere kojom bi se tuženiku zabranilo otuđenje i opterećenje nekretnine - stana u [adresa] u prizemlju koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i na k. č. br. [katastarska čestica], upisanog u knjizi položenih ugovora za k. o. [katastarska općina] u [broj poduloška]/ zk. ul. [broj ZK uloška].

22. Naime, tužiteljica predlaže odrediti navedenu privremenu mjeru smatrajući da je svoju novčanu tražbinu učinila vjerojatnom jer je uz tužbu dostavila dokaze iz kojih nedvojbeno proizlazi osnovanost njenog potraživanja pri čemu smatra da opasnost da će bez takve mjere tuženik spriječiti ili znatno otežati naplatu ove tražbine nedvojbeno postoji iz razloga što tuženik više od dvije godine do podnošenja predmetne tužbe odgađa plaćanje jer se nalazi u financijskim poteškoćama s time da tužiteljica smatra da takvu opasnost niti ne mora dokazivati jer se radi o vrijednoj nekretnini uz more koja za vrijeme trajanja ove privremene mjere neće izgubiti na vrijednosti.

23. Međutim, ovaj sud smatra da za određivanje ovakve privremene mjere nisu ispunjene zakonske pretpostavke imajući u vidu da je odredbom čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, u daljnjem tekstu: OZ) propisano da se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine, ali i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, dok je odredbom čl. 344. st. 2. OZ-a samo propisano da se ovakva opasnost ne mora dokazivati ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. Stoga iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da je postojanje ovakve opasnosti pretpostavka za određivanje ovakve privremene mjere, a ovaj sud smatra da takva opasnost ne postoji iz razloga što je uvidom u javno dostupan Zajednički informacijski sustav zemljišnih knjiga i katastra utvrđeno da je tuženik, kao protivnik osiguranja, vlasnik odnosno suvlasnik i drugih vrijednih nekretnina, a ne samo predmetne nekretnine u [adresa], radi čega ne postoji opasnost da će eventualnim otuđenjem ili opterećenjem upravo ove predmetne nekretnine spriječiti ili znatno otežati naplatu utuženog potraživanja.

24. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

1 1

25. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) imajući u vidu da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a da zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi, a isti se odnosi na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 24.5.2023., 17.10.2024. i 28.1.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 27.11.2023., 11.3.2024., 17.6.2024., 7.10.2024. i 3.7.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 1.800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 450,00 eur te trošak građevinskog vještačenja u iznosu od 398,17 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 136,70 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 136,32 eur pa to sveukupno daje iznos od 2.921,19 eur koliko je tuženiku pod točkom I. izreke presude i naloženo da joj nadoknadi na ime parničnog troška. Pri tome tužiteljici nije dosuđen trošak sastava podneska od 15.5.2023. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice imajući u vidu da je tužiteljica navode iz toga podneska mogla iznijeti i u podnesku od 24.5.2023. podnesenom svega nekoliko dana nakon toga, a za koji joj je i priznat trošak kao za sastav obrazloženog podneska. Nadalje, tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na prijedlog za određivanje privremene mjere kao niti trošak pristojbe na rješenje o privremenoj mjeri imajući u vidu da tužiteljica u tom postupku osiguranja nije uspjela. Osim toga, tužiteljici nije priznat niti zatraženi putni trošak radi pristupa na ročište 11.3.2024. jer za navedeno nema zakonskog uporišta.

26. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a od 28.8.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate, a po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23).

27. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO- a po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

1 2

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja.

DNA:

- punomoćnici tužiteljice

- tuženiku