REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-1140/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužitelja DN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Šuti, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Šebalj, Mraz & Šuti j.t.d., Zagreb, Jordanovac 15, protiv tužene OTP banke d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, koju zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 18. srpnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja odvjetnika AN, tužitelja osobno i zamjenika punomoćnice tužene odvjetnika Krešimira Slunjskog, s danom objave 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 11. točka 1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 49963/06 od 29. kolovoza 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Branke Rački pod brojem: OU-199/2006 od 29. kolovoza 2006. godine, koji glasi: "a utvrđuje se odlukom Kreditora."

II. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 49963/06 od 29. kolovoza 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Branke Rački pod brojem: OU-199/2006 od 29. kolovoza 2006. Godine koji glasi: “Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije.“

III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 4. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 49963/06 od 29. kolovoza 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Branke Rački pod brojem: OU-199/2006 od 29. kolovoza 2006. godine, koji glasi: “Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.“

IV. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 49963/06 od 29. kolovoza 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Branke Rački pod brojem: OU-199/2006 od 29. kolovoza 2006. godine, koji glasi: “Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora.“

V. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. točki 6. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 49963/06 od 29. kolovoza 2006. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Branke Rački pod brojem: OU-199/2006 od 29. kolovoza 2006. godine, koji glasi: “Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK.“

VI. Nalaže se tuženoj OTP banke d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 da tužitelju DN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 20.181,60 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 11. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 (petnaest) dana tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.505,43 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi podnesenoj 24. svibnja 2019. u bitnome navodi kako je sa Splitskom bankom d.d., a koja je pripojena tuženoj, 29. kolovoza 2006., sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 49963/06 kojim Ugovorom se ista, kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 110.490,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Ističe, kako se tužitelj sukladno čl. 10. i 5. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 4,20% godišnje. Isto tako, odredbom čl. 11. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa kao promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Nadalje, navodi kako je tužena tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 4,20%, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u čl. 4. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Ističe, kako je predmetna ugovorna odredba omogućila tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravilima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus stranaka, tužena je istom odredbom izbjegla utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, u predmetnom slučaju kamata je mijenjana jednostranom odlukom tužene, a o čemu ista nije tražila suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na kojeg tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Pored toga, tužena se kao financijska institucija nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava. Nadalje, ističe, da osim toga što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. S time u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u predmetnom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako i danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Ističe, kako tužitelj da je imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Pored navedenoga, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014., u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. Izreke, kojom se utvrđuje da je između ostaloga tužena, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007.. i to člancima 81., 82. I 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od 9. travnja 2015., pod poslovnim brojem Revt- 294/14. Nadalje, ističe kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81, 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97. te suprotno Zakonu o obveznim odnosima. Navedene presude se prema odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tužene. Osim toga u odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđena u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tužena u ovom slučaju dužna vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekla. Tužitelj, obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna kao i na pravna utvrđenja proizašla iz presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovorni odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, drži kao mjerodavan početni anuitet, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,20% godišnje te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,67 CHF. Ističe, kako sud tužitelj i tužena 2015. sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela. Također su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.831,91 kn. Tužitelj neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos preplate koji mu je tužena priznala, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. To potvrđuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. To iz razloga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug, budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu štetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje odredba čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Ističe, kako je tužena ponudom konverzije postupila sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Aneksom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tužene. Aneksom je utvrđeno da je preplaćeni iznos od 9.831,91 kuna, dok je vještačenjem koje se dostavlja u privitku utvrđeno da se radi o preplati od ukupno još 103.400,19 kuna (umanjeno za priznati iznos u konverziji) iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe, kako je Sud Europske unije u presudi poslovni broj C-118/17od 14. ožujka 2019. (predmet NN protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanje o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima zamijenjene su novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjena zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Tužitelj smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u predmetnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Obzirom na sve navedeno, tužitelj predmetnom tužbom potražuje zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više plaćeni iznos koji je nastao zbog nezakonite promjene kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, računajući od dana uplate pa do 30. rujna 2015., kao i razliku iznosa preplate po prednje navedenim osnovama umanjeno za iznos priznat po konverziji.

2. Tužena u odgovoru na tužbu u bitnome navodi kako osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, jer podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, a tužitelji nisu niti bili stranka kolektivnog spora. Nadalje, navodi kako odredbe o promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne, jer su iste dopuštene temeljem čl.26.Zakona o obveznim odnosima, a temeljem čl.84 Zakona o zaštiti potrošača su jasne, lako razumljive i uočljive, te su tužitelji o istima bili u razumnoj mjeri obaviješteni. Navodi da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultata izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije mogao znati , niti na njih utjecati. Navodi kako presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe - POTROŠAČ-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ne obvezuje sud u ovom postupku radi stjecanja bez osnove, već se na temelju odredbe čl.502.c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu pozivati na utvrđenja iz kolektivnih sporova samo u pojedinačnim parnicama radi naknade štete. Tuženik ističe prigovor zastare za sve uplate izvršene prije 5.lipnja 2014. jer je tužba podnesena 5.lipnja 2019. nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Tužena navodi kako u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi kao prosječnog potrošača utvrđuje potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja, pa prilikom ocjene ova tri uvjeta treba imati u vidu socijalne, kulturne i jezične čimbenike svake pojedine zemlje, kao i voditi računa o činjenici da je potrošač ponekad slabija ugovorna strana, ali i punoljetna , poslovno sposobna osoba. Osporava osnovanost zahtjeva i iz razloga što je sklapanjem Dodatka od 26. siječnja 2016. (Ugovora o konverziji) i Sporazuma o korištenju preplate po konverziji vezanom za CHF valutnu klauzulu od 10. veljače 2016. postignut učinak zaštite tužitelja, kao potrošača i time je otklonjena (eventualna) neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj je podneskom od 28. veljače 2024. specificirao tužbeni zahtjev, sukladno provedenom financijskom vještačenju i dopuni tog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Nadi Mlinar.

4. Tijekom postupka sud je pregledao Izračun više plaćenih kamata i valutnih razlika (str. 13 i 14 spisa), otplatni plan (str. 15 – 17 spisa), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 49963/06 (str. 19 - 25 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu (str. 26 spisa), Izračun EKS-a i otplatni plan (str. 27 spisa), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 49963/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (str. 28 – 30 spisa), otplatni plan (str. 31 – 33 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str. 34 spisa), Potvrdu privatne isprave (str. 35 i 36 spisa), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (str. 37 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 38 – 43 spisa), promet po računu (str. 44 – 138 spisa), sudsku praksu (str. 158 – 188 spisa), dopis tužene od 9. studenog 2015. (str. 208 i 209 spisa), Dodatak br. Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (str. 210 i 211 spisa), Otplatni plan (212 – 215 spisa), Pregled kreditnog kalkulatora u konverziji (str. 216 – 218 spisa), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (str. 219 spisa), sudsku praksu (str. 220 – 455 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Nade Mlinar od 14. prosinca 2021. (str. 462 – 481 spisa), izračune (str. 489 – 496 spisa), dopunu nalaza i mišljenja vještakinje Nade Mlinar od 22. svibnja 2023. (str. 505 – 508 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja DN (str. 519 i 520 spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio kako je konačno postavljeni tužbeni zahtjev, koji je specificiran u ranijem tijeku postupka u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da su prednik tuženika (Societe generale – Splitska banka d.d.), kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, a BN kao sudužnik, sklopili 29. kolovoza 2006. ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 49963/06, kojim je tužitelj pozajmio 110.490,00 CHF u protuvrijednosti u kunama na rok otplate od 300 mjeseci, uz redovnu kamatu od 4,20% godišnje.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to jednostranom odlukom banke i ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, odnosno kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Nadalje, je predmet spora zahtjev za isplatu utužene svote na ime vraćanja preplaćenog iznosa anuiteta i drugih obveza, koje je tužena obračunala na temelju ništetnih i nepoštenih odredbi u ugovoru o potrošačkom kreditiranju, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka.

8. Pregledom predmetnog Ugovora utvrđeno je kako je u čl. 5. istog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,20%, a u čl. 11.1. ugovoreno je kako je ta stopa promjenjiva," a utvrđuje se Odlukom kreditora.", pa se logično nameće zaključak kako je ugovoreno da je banka ovlaštena samostalno, bez sporazuma s korisnikom kredita, izvršiti promjenu kamatne stope sukladno „Odluci o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora"

9. Pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 49963/06 (stranica 19-24 spisa), otplatni plan (stranica 15-17 spisa), Dodatak br.1.Ugovora o kreditu br. 49963/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava 18. veljače 2016. (stranica 28 - 30 spisa), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 5. veljače 2016. (stranica 37 spisa), dopise tužitelja (stranica 38 - 43 spisa), pregled transakcija (stranica 44 - 138 spisa), financijsko knjigovodstvenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Nadi Mlinar (stranica 462 - 481 spisa), dopunom istog (stranica 505 - 508 spisa) i saslušanjem tužitelja, utvrđeno je:

- da iz izvedenih dokaza proizlazi kako je za vrijeme trajanja otplate kredita tuženik doista samostalno u više navrata mijenjao kamatnu stopu koja je iznosila 4,20 %,

- da je ugovorena otplata kredita prema otplatnom planu u 252 anuitet, pri tom prvi anuitet dospijeva 10. listopada 2006., a zadnji 10. rujna 2027.,

- da je istim ugovorom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i to švicarski franak,

- da stranke o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao ni o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale te su one uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a one su bile odredbe unaprijed formulirane od strane tužene, a tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora prednika tužene u svojstvu trgovca,

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno kako preplata tužitelja, zbog jednostrano povećavanih kamatnih stopa i tečajnih razlika po predmetnom ugovoru o kreditu iznosi 20.181,60 EUR.

10. U kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženice) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Presuda i rješenje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine. Nadalje, Odlukom broj U-III-252172015 , U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično je prihvatio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt -575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P2-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

11. Valja istaknuti da je prethodno navedeno značajno iz razloga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i predmetna parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove, pa je tako i promjenom kamatne koja je s vremenom povišena, došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Valja istaknuti da je takav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku, utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu s odredbom čl. 131. ZZP-a, a koja presuda prema odredbi čl. 138.a. ZZP-a obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a štetu koju tužitelj trpi u ovom slučaju čini iznos koji je uplatio na ime ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope, odnosno, razlika iznosa kojeg je platio za kamatu od ugovorene kamatne stope od 4,20 %.

12. Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda, logično se nameće zaključak da dio odredbe članka 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva sklopljenog između prednika tuženog Societe generale- Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sukladno odluci banke o visini kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koji će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti, nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna, sukladno odredbi čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) u vezi s odredbom čl. 81. st.2.,3, i 4, čl. 84. te čl. 87. st.1. i 2. ZZP-a tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelji nisu imali utjecaj na njegov sadržaj.

13. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14. Imajući u vidu da je tužena više puta mijenjala ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 5. i 11. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope, takva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, slijedom čega je valjalo u skladu s odredbom čl. 322. i čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22; dalje: ZOO) zbog ništetne ugovorne odredbe iz čl. 11.1. predmetnog ugovora i obvezati tuženu na vraćanje tužitelju iznosa koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama.

15. Slijedom navedenog unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, kako je to učinio prednik tužene bilo je suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, bila takva da je na temelju nje tužitelj kao potrošači jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok on ni približno nije mogao ocijeniti, zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena a niti odrediva, pa se radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv.

16. Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87.st.1. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP, te ugovorne odredbe ništetne. Naime, prednik tužene je kao banka povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita na način da prilikom donošenja jednostranih odluka o povećanju kamatne stope nije tužitelju kao korisniku kredita omogućio da prilikom zaključenja Ugovora o kreditu pregovara i egzaktno dogovori parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

17. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

18. Na prijedlog tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Nadi Mlinar, koja je sačinila nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja, temeljem kojih je utvrđeno da konačan dug tužene po osnovi preplata zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika iznosi 20.181,60 EUR. Vještakinja je nalaz i mišljenje, kao i dopunu nalaza i mišljenja izradila sukladno svim pravilima struke te je odgovorila na sve prigovore.

19. Potrebno je istaknuti kako iz iskaza tužitelja DN sa ročišta za glavnu raspravu 18. srpnja 2025., nedvojbeno proizlazi kako mu je u banci predočeno da je najpovoljnija opcija podići kredit u valuti švicarski franak da je kredit te da nije bio upozoren na rizike glede promjenjive kamatne stope i valute. Nadalje, iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, budući da je on podigao predmetni krediti isključivo radi adaptacije kuće.

20. Nadalje, je potrebno istaknuti kako se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju. Kako je već naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika u izreci koja je postala pravomoćna. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP. Valja napomenuti da je sud odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja temeljio na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, pri čemu je prosuđivao i relevantna utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP).

22. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare, a po kojoj je i donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/2013, pozivajući se i na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o navedenom pravnom pitanju izneseno u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj je povodom izvanredne revizije odlučivao povodom postavljenog pravnog pitanja predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. ZZP tužbu definiranu čl. 241. ZOO kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (za kamatu) počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, od 13. lipnja 2014.. Prema stavu VSRH-a zastara za podnošenje individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništetne valutne klauzule je prekinuta donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. te petogodišnji zastarni rok počinje iznova teći od 14. lipnja 2018. godine. Pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5.lipnja 2019., nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, zbog čega se prigovor zastare od strane tuženika ocjenjuje neosnovanim.

23. Prigovor zastare u odnosu na specificirani tužbeni zahtjev, neosnovan je iz razloga što je tužitelj uskladio postojeći tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem financijske vještakinje i to anuitete obuhvaćene predmetnom tužbom, bez da je predmetni tužbeni zahtjev povišen u odnosu na nove anuitete.

24. Neosnovano, tužena u ponovljenom postupku ističe i prigovor zastare u odnosu na iznose koji nisu obuhvaćeni konverzijom, budući da je zastara prekinuta još podnošenjem predmetne tužbe 24. svibnja 2019.

25. U odnosu na prigovor da je sklapanjem Dodatka od 5. veljače 2016. (Ugovora o konverziji) i Sporazuma o korištenju preplate po konverziji vezanom za CHF valutnu klauzulu od 5. veljače 2016. postignut učinak zaštite tužitelja, kao potrošača i time je otklonjena (eventualna) neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, ovaj sud isti ocjenjuje kao u cijelosti neosnovan.

26. Ovdje je potrebno ukazati na dio obrazloženja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2018. u kojem je zauzeto pravno shvaćanje kako je pogrešno da bi sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK bila zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora, koje bi bile i nepoštene sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Nadalje, se navodi kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj ranijoj odluci poslovni broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. jasno izrazio svoje pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostalo neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U toj ranijoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske također je izraženo pravno shvaćanje da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U toj ranijoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

27. Ovaj sud ocjenjuje, a pozivanjem na prethodno citirano odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da tužitelj u ovoj pravnoj stvari neovisno o tome što se u predmetnom slučaju radi o tzv. konvertiranom ugovoru, ima i nakon provedene konverzije pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak.

28. Posljedično, je iz ranije obrazloženih razloga prihvaćen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu (točka I. – V. izreke presude).

36. Nadalje, ovdje treba istaknuti kako provedenom konverzijom predmetnog ugovora o kreditu tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno njemu nije vraćeno sve što je na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio tuženoj.

29. Naime, provedenim financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nadi Mlinar uzeta je u obzir provedena konverzija predmetnog ugovora o kreditu te je vještakinja utvrdila kako preplata po uplaćenim anuitetima iznosi ukupno 21.486,42 EUR, dok je po osnovi konverzije priznato ukupno 1.304,82 EUR pa sveukupna preplata tužitelja po predmetnom kreditu iznosi 20.181,60 EUR, koliko tužitelji i potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

30. Potrebno je pojasniti kako se tužitelj zbog provedene konverzije nije odrekao svojeg potraživanja na ime povrata preplaćenog po predmetnom ugovoru o kreditu u dijelu u kojem isti nije obeštećen provedenom konverzijom, tako da tužena neosnovano osporava njegovo pravo na obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

31. Naime, zakon na temelju kojeg je provedena konverzija ničime nije isključio pravo potrošača na ostvarivanje punog obeštećenja i to po osnovi preplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu pa tako i tužitelji u predmetnom slučaju imaju pravo na puno obeštećenje.

32. Po pravnom shvaćanju ovog suda bilo bi nepošteno staviti potrošače koji su konvertirali svoj ugovor o kreditu u nepovoljniji položaj od onih koji to nisu i to na način da se njima ne omogući ostvarivanje punog obeštećenja, posebno uzevši u obzir kako se oni prilikom provođenja konverzije nisu odrekli svog prava na puno obeštećenje.

33. Potrošači koji su konvertirali svoj ugovor o kreditu po ocjeni ovog suda svakako su zadržali pravo punog obeštećenja, pod pretpostavkom da se nepobitno utvrdi da nisu u potpunosti obeštećeni, a što je u provedenom postupku učinjeno na temelju provedenog financijskog vještačenja i dopune tog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Nadi Mlinar.

34. Slijedom svega navedenoga, prihvaćen je u cijelosti i drugi dio predmetnog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu ukupnog iznosa od 20.181,60 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose (točka VI. izreke presude).

35. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova sastava tužbe od 24. svibnja 2019. u iznosu od 500,00 eur prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/23., dalje: OT), sastava obrazloženog podneska od 31. ožujka 2020. u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanja na pripremnom ročištu 17. rujna 2020. u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1. OT-a), sastava obrazloženog podneska od 22. rujna 2020. u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanja na pripremnom ročištu 3. prosinca 2020. u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1. OT-a), zastupanja na pripremnom ročištu 9. veljače 2021. u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1. OT-a), sastava obrazloženog podneska od 27. rujna 2022. u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 18. listopada 2022. u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1. OT-a), sastava obrazloženog podneska od 28. veljače 2024. u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 26. svibnja 2025. u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1. OT-a) i zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 18. srpnja 2025. u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1. OT-a). Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 5.500,00 EUR pa kada se tome doda PDV po stopi od 25 % tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 EUR. Pored toga tužitelj ima pravo na naknadu troška plaćenog predujma za financijsko vještačenje i dopunu tog vještačenja u ukupnom iznosu od 424,71 EUR i na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 205,72 EUR. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 7.505,43 EUR (točka VII. izreke presude).

36. Tužitelj ima sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a pravo i na zateznu kamatu na dosuđene troškove parničnog postupka.

37. Ovaj sud nije smatrao potrebnim u izreci presude odlučivati o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka tužene, budući da je isti bespredmetan, jer je tužena u cijelosti izgubila u ovom postupku.

U Sesvetama 28. kolovoza 2025.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po odvjetnici Ivani Šuti

- tuženoj po odvjetnici Sanji Vukina