REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1272/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marini Lacković, odvjetnici iz Daruvara, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice odvjetnika Frane Bazine, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, isplatiti tužiteljici AE iznos od 2.141,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,01 EUR od 6. veljače 2008. do isplate,

- 1,51 EUR od 5. ožujka 2008. do isplate,

- 2,87 EUR od 4. travnja 2008. do isplate,

- 0,27 EUR od 5. srpnja 2008. do isplate,

- 8,36 EUR od 5. studenoga 2008. do isplate,

- 2,14 EUR od 9. prosinca 2008. do isplate,

- 9,04 EUR od 8. siječnja 2009. do isplate,

- 9,98 EUR od 5. veljače 2009. do isplate,

- 10,45 EUR od 7. ožujka 2009. do isplate,

- 9,33 EUR od 8. travnja 2009. do isplate,

- 9,17 EUR od 7. svibnja 2009. do isplate,

- 7,41 EUR od 5. lipnja 2009. do isplate,

- 5,87 EUR od 5. kolovoza 2009. do isplate,

- 6,41 EUR od 5. rujna 2009. do isplate,

- 7,55 EUR od 6. listopada 2009. do isplate,

- 7,01 EUR od 6. listopada 2009. do isplate,

- 6,36 EUR od 6. listopada 2009. do isplate,

- 7,85 EUR od 5. prosinca 2009. do isplate,

- 9,26 EUR od 6. siječnja 2010. do isplate,

- 10,73 EUR od 5. veljače 2010. do isplate,

- 10,35 EUR od 5. ožujka 2010. do isplate,

- 12,84 EUR od 7. travnja 2010. do isplate,

- 12,20 EUR od 6. svibnja 2010. do isplate,

- 13,45 EUR od 5. lipnja 2010. do isplate,

- 20,53 EUR od 7. srpnja 2010. do isplate,

- 18,91 EUR od 7. rujna 2010. do isplate,

- 24,95 EUR od 7. listopada 2010. do isplate,

- 21,76 EUR od 6. studenoga 2010. do isplate,

- 19,37 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 26,65 EUR od 8. prosinca 2010. do isplate,

- 31,15 EUR od 6. siječnja 2011. do isplate,

- 27,89 EUR od 5. veljače 2011. do isplate,

- 28,37 EUR od 5. ožujka 2011. do isplate,

- 26,02 EUR od 6. svibnja 2011. do isplate,

- 26,75 EUR od 7. lipnja 2011. do isplate,

- 34,71 EUR od 7. lipnja 2011. do isplate,

- 35,84 EUR od 6. srpnja 2011. do isplate,

- 44,65 EUR od 5. kolovoza 2011. do isplate,

- 41,45 EUR od 6. rujna 2011. do isplate,

- 36,46 EUR od 7. listopada 2011. do isplate,

- 36,33 EUR od 5. studenoga 2011. do isplate,

- 35,79 EUR od 6. prosinca 2011. do isplate,

- 37,60 EUR od 6. siječnja 2012. do isplate,

- 39,59 EUR od 7. veljače 2012. do isplate,

- 39,65 EUR od 6. ožujka 2012. do isplate,

- 38,40 EUR od 6. travnja 2012. do isplate,

- 38,91 EUR od 5. svibnja 2012. do isplate,

- 39,66 EUR od 6. lipnja 2012. do isplate,

- 38,85 EUR od 6. srpnja 2012. do isplate,

- 38,92 EUR od 4. kolovoza 2012. do isplate,

- 38,18 EUR od 7. rujna 2012. do isplate,

- 36,80 EUR od 6. listopada 2012. do isplate,

- 38,48 EUR od 7. studenoga 2012. do isplate,

- 39,09 EUR od 7. prosinca 2012. do isplate,

- 38,84 EUR od 8. siječnja 2013. do isplate,

- 36,39 EUR od 8. veljače 2013. do isplate,

- 38,09 EUR od 8. ožujka 2013. do isplate,

- 38,48 EUR od 9. travnja 2013. do isplate,

- 37,72 EUR od 9. svibnja 2013. do isplate,

- 35,46 EUR od 8. lipnja 2013. do isplate,

- 34,06 EUR od 9. srpnja 2013. do isplate,

- 35,30 EUR od 8. kolovoza 2013. do isplate,

- 36,16 EUR od 7. rujna 2013. do isplate,

- 38,34 EUR od 8. listopada 2013. do isplate,

- 37,14 EUR od 16. studenoga 2013. do isplate,

- 37,68 EUR od 14. prosinca 2013. do isplate,

- 38,12 EUR od 15. siječnja 2014. do isplate,

- 38,96 EUR od 13. veljače 2014. do isplate,

- 39,84 EUR od 12. ožujka 2014. do isplate,

- 39,39 EUR od 12. travnja 2014. do isplate,

- 38,51 EUR od 13. svibnja 2014. do isplate,

- 38,11 EUR od 12. lipnja 2014. do isplate,

- 38,29 EUR od 12. srpnja 2014. do isplate,

- 39,39 EUR od 12. kolovoza 2014. do isplate,

- 40,52 EUR od 12. rujna 2014. do isplate,

- 40,42 EUR od 11. listopada 2014. do isplate,

- 40,99 EUR od 12. studenoga 2014. do isplate,

- 41,81 EUR od 12. prosinca 2014. do isplate,

- 41,75 EUR od 13. siječnja 2015. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.666,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 6. listopada 2022. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 10. siječnja 2008. s pravnim prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 213565, te da je s tuženikom 14. siječnja 2008. sklopila Aneks 1. predmetnog Ugovora, a 30. siječnja 2008. Aneks 2. istog Ugovora. Nadalje je navela da joj je predmetnom Ugovorom tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje, kredit za kupnju vozila, te da je kredit ugovoren u iznosu od 11.356,23 CHF u protuvrijednosti u kunama, kao i da je kredit otplaćen u cijelosti. Isto tako tužiteljica je navela da je Ugovorom o kreditu ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik tužiteljicu nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi sklapanja Ugovora o kreditu. Tužiteljica je pojasnila da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 164,81 CHF kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan dospijeća, odnosno da je ugovorena primjena valutne klauzule. U tužbi se tužiteljica pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je, također, istaknula da prema odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, sudska odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u pojedinačnim postupcima povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Slijedom navedenog tužiteljica smatra, a s obzirom na to da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, da joj je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takve odredbe Ugovora. Stoga je tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi od tuženika potraživala isplatu iznosa od 1.459,91 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tužiteljica je, nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno postavila tužbeni zahtjev u podnesku od 14. kolovoza 2024., te istim od tuženiku potražuje isplatu iznosa od 2.141,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, kako je to navedeno u t. I. izreke ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Ovdje valja reći da je u podnesku od 14. kolovoza 2024. tužiteljica povećala tužbeni zahtjev, te je na taj način preinačila tužbu. Sud je na ročištu održanom 2. srpnja 2025. navedenu preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) jer je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu i da se tuženik ovakvoj preinaci nije protivio, te da je tužba preinačena nakon provedenog financijskog vještačenja zbog čega je tužiteljica nije mogla bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (15. svibnja 2024.).

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužba neosnovana iz razloga što je potraživanje tužiteljice u zastari. Isto tako tuženik je naveo da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude. Također je naveo da sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva da ugovorna odredba Ugovora o kreditu koja je obuhvaćena tužbom nije utvrđena ništetnom u parnici Potrošač. Isto tako je naveo da tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovela do neravnoteže među strankama. Tuženik je još naveo da odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je u odgovoru na tužbu još osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Konačno, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. Sud je u postupku izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 213565 od 10. siječnja 2008. (str. 56-11 spisa), presliku Aneksa 1. Ugovoru o kreditu broj 213565 od 14. siječnja 2008. (str. 13-14 spisa), presliku Aneksa 2. Ugovoru o kreditu broj 213565 od 30. siječnja 2008. (str. 15-16 spisa), presliku povijesnog izvatka iz sudskog registra za prednika tuženika (str. 18-70 spisa), presliku prometne kartice (str. 71-80 spisa), presliku otplatne tablice (str. 81-83 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković, dipl. oec., iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (str. 166-172 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 195 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

7. Među strankama nije sporno, a i proizlazi iz Ugovora o kreditu broj 213565 od 10. siječnja 2008. (str. 56-11 spisa: dalje: Ugovor o kreditu), te Aneksa 1. i 2. istog Ugovoru o kreditu (str. 13-16 spisa), da je tužiteljica kao korisnica kredita isti sklopila s kreditorom prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. (koji je kasnije poslovao pod tvrtkama Nova hrvatska banka d.d., Sberbank d.d. i Sberbank d.d.-u sanaciji, pri čemu su promjene tvrtke upisane u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-22/9164-2 od 2. ožujka 2022., rješenjem poslovni broj Tt-13/1253/2 od 18. siječnja 2013. i rješenjem poslovni broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., a kako to proizlazi iz preslike povijesnog izvatka iz sudskog registra te javno dostupnog izvatka iz sudskog registra). Nadalje je utvrđeno da je prednik tuženika tim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 11.356,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećim na dan isplate (čl. 1. Ugovora o kreditu), uz redovnu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,80% godišnje (čl. 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu), te s rokom otplate kredita od 84 mjeseca (čl. 5. Ugovora o kreditu). Isto tako nije sporno da je namjena predmetnog kredita bila kupnja vozila (čl. 3. Ugovora o kreditu), te da su stranke u Ugovoru o kreditu navele da se kredit ugovara u valuti, a da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl. 4. Ugovora o kreditu). Također nije sporno da su stranke u odredbi čl. 9. ugovorile način otplate kredita i to tako da korisnica kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 164,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećim na dan dospijeća. Nadalje je utvrđeno i da je navedeni Ugovor o kreditu 10. siječnja 2008. ovjeren kao javnobilježnička isprava od strane ĐE javnobilježničke prisjednice kod javne bilježnice Obrenije Ribarić, pod brojem OV- 325/2008, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru između ostalog i od strane tužiteljice, da je isprava pročitana, te da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Ovdje još valja reći da tuženik ne osporava niti da je tijekom otplate kredita došlo do promjene u tečaju za valutu CHF.

8. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta švicarski franka uz koju je vezana otplata kredita. Stoga su sporni kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

9. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnose na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja vozila i neovisno o tome što je kredit otplaćen.

10. Nadalje, valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

11. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je u bitnom iskazala da je s prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. zaključila 2008. Ugovor o kreditu, a kredit je podigla za kupnju osobnog automobila. Automobil je kupila u autokući Remetinec, te su joj oni rekli da surađuju samo s VOLKSBANK d.d. i uputili su je u tu banku, te je ona s tom bankom i zaključila Ugovor o kreditu, a za kredit uz valutnu klauzulu u CHF se odlučila zato što su joj u banci rekli da može podići kredit samo uz valutnu klauzulu u toj valuti. To joj je bilo malo čudno, ali je smatrala da je to uobičajeno, te je pristala na takav Ugovor. U banci joj nisu objašnjavali o kakvoj se valuti radi niti su joj pojasnili rizike podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Početna rata prema Ugovoru o kreditu je iznosila oko 750,00 kn, a kasnije je, koliko se sjeća, rasla do oko 1.050,00 kn. Ugovor je ovjerila i kod javnog bilježnika, no ni javni bilježnik joj nije ništa govorio o bilo kojoj odredbi Ugovora pa tako niti o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Automobil koji je kupila sredstvima predmetnog kredita, a radilo se o automobilu Škoda Fabia, je koristila samo u svoje osobne svrhe, te ga nije koristila u bilo kakve poslovne svrhe. Ona je osobno otplatila premetni kredit u cijelosti. Ugovor o kreditu je pročitala, te se u tom trenutku slagala s podacima iz istog vezano za visinu rate i nije u tom trenutku mislila da je bilo što sporno u Ugovoru. Konačno je navela da nije mogla utjecati na bilo koju odredbu Ugovora o kreditu s obzirom na to da je sve već bilo napisano i ponuđeno tako kako je napisano.

12. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s drugim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

13. Dakle, tužiteljica je zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. ZZP-a određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je tužiteljica isti zaključila kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u tužiteljičine poslovne svrhe, dok je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je automobil koji je kupila sredstvima predmetnog kredita koristila samo u svoje osobne svrhe, te ga nije koristila u bilo kakve poslovne svrhe.

14. Sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP- a tužiteljica kao potrošač u konkretnom slučaju s prednikom tuženika, kao trgovcem zaključila predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje vozila, a kojim je ugovoren kredit u iznosu 11.356,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate. Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s prednikom tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu prednika tuženika, te da predmetna odredba Ugovora o kreditu nije bila dovoljno jasna i transparentna. S tim u vezi valja reći da je prednik tuženika bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na rizike uslijed mogućeg kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, odnosno omogućiti joj da takvim odredbama prigovori, a što prednik tuženika nije učinio. Stoga je ugovaranje takve odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

17. Nadalje, valja reći da je iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako prednik tuženika nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

18. Slijedom svega navedenog odredba čl. 8. Ugovora o kreditu je u smislu gore navedenih odredaba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana oplata kredita švicarski franak.

19. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

21. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković, dipl. oec., iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju navela da je tužiteljica s prednikom tuženika 10. siječnja 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 213565, a koji je kredit isplaćen 11. siječnja 2008. Nadalje je navela da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,80% godišnje, te otplata u 84 jednaka mjesečna anuiteta. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je na dan 1. veljače 2008. u iznosu od 164,81 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 742,07 kn, a slijedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Vještakinja je napomenula da je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća (čl. 8. Ugovora o kreditu). Na temelju dostupne dokumentacija vještakinja je utvrdila da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: 5,80 % godišnje do 1. rujna 2009 i 6,50% godišnje do kraja otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužiteljice se mijenjao od 164,81 CHF početno do 167,41 CHF kao najvećeg iznosa anuiteta. U razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom, dok je sveukupna preplata po kreditu zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještakinja je mišljenja da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 2.141,89 EUR, dok ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 4,66 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.137,24 EUR.

22. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković, dipl. oec., jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještakinje, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještakinje koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužiteljice (pozitivna razlika) unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužiteljica manje platila s obzirom na pad tečaja iznos od iznosi ‭4,66 EUR. Ovo stoga što tuženik nije podnio protutužbu za isplatu istog iznosa, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja. Osim toga tužiteljica plaćajući manji iznos za vrijeme pada tečaja nije ništa primila, niti je na taj način došlo do povrede interesa potrošača, odnosno takvim postupanjem nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi poslovni broj Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

23. Slijedom tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana otplata kredita švicarski franak u utuženom razdoblju preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 2.141,89 EUR, te je tuženiku naloženo isplatiti navedeni iznos tužiteljici.

24. Tužiteljici su, nadalje, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, dosuđene zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa navedenog u t. I. izreke ove presude do isplate, pri čemu je datum plaćanja utvrđen uvidom u Tabelu 1, koja je sastavni dio nalaza i mišljenja vještakinje Petre Blašković, dipl. oec. Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

25. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužiteljice. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. listopada 2022., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a prema vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

27. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.375,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištima 15. svibnja 2024. i 2. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), pristup na ročište 6. rujna 2023. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 9/5 Tarife), sastavljanje podnesaka 8. prosinca 2022. i 14. kolovoza 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanje podneska od 4. rujna 2024. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova - Tbr. 8/4 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 275,00 EUR. Isto tako tužiteljici je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, te plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR. Stoga su tužiteljici ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ‭1.666,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 28. kolovoza 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

28. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer tužiteljica takvu pristojbu nije platila, niti je pozvana na plaćanje iste.

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. izreke.

Zagreb, 28. kolovoza 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Marini Lacković

2. Tuženiku