REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 154 P Ob-1025/2020-62

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Rei Rajić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jadranki Čuljak- Duvnjak, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Miljuš, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šebetić & Partneri j.t.d., Zagreb, radi isplate, nakon glavne rasprave, održane i zaključene 7. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i tuženika osobno te njihovih punomoćnika, 28. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 130.000,00 norveških kruna te iznos od 3.981,68 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na te iznose teku od 4. rujna 2017. pa do 30. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu tri postotna poena, od 31. prosinca 2022. do 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 2. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 7.344,48 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovom sudu 4. rujna 2017. podnijela tužbu kojom traži utvrđenje bračne stečevine, pri čemu je podneskom od 6. studenog 2019. postavljen konačni tužbeni zahtjev na način da je uz glavni zahtjev postavljen i podredni kojim se traži isplata iznosa od 130.000,00 norveških kruna te 30.000,00 kuna. Na ročištu od 7. srpnja 2025. tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa od 30.000,00 eura naznačuje 3.981,68 eura (preračunato po fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR). Stranke su bivši bračni supružnici, brak su zaključili 24. veljače 2007. u Zagrebu, a razveli su se pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj P2-722/15-20 od 5. travnja 2016. Tijekom braka tužiteljica je živjela i radila u Norveškoj, a tuženik u Hrvatskoj, osim u kraćim periodima zajedničkog stanovanja. Imaju dvije kćeri koje žive s majkom u Norveškoj. Tužiteljica navodi da je 5. veljače 2007. tuženiku na njegov račun u Republici Hrvatskoj uplatila novčana sredstva od 130.000,00 norveških kruna (dalje: NOK) na ime prvog obroka uplate za kupoprodaju stana u [adresa]. Nadalje se navodi da je u kreditu kojeg je podigao tuženik za kupovinu predmetnog stana tužiteljica imala položaj sudužnika, a imajući u vidu da je obveza uplate prvog obroka od 24.000,00 eura (čl. 4 Ugovora o kupoprodaji) dospijevala 19. veljače 2007. U prilogu tužiteljica dostavlja Izvod konta banke u Norveškoj za razdoblje od 29. prosinca 2006. do 30. ožujka 2007. Nadalje navodi da je sa svog računa na račun tuženika 27. srpnja 2012. uplatila iznos od 30.000,00 kuna, a koji iznos je bio namijenjen za otplatu rata tuženikovog kredita za stan u [adresa] za vrijeme dok je on deset mjeseci boravio kod nje u Norveškoj, a u kojem periodu nije radio. Kao dokaz prilaže uplatnicu iz Erste bank d.d.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik opisuje da su se on i tužiteljica prije sklapanja braka tek nekoliko puta vidjeli uživo. Ističe da je stan u [adresa], stekao prije početka bračne zajednice, sklopivši Kupoprodajni ugovor sa prodavateljem 12. veljače 2007. Cijena nekretnine iznosila je 118.364,63 EUR, a taj iznos je pokrio gotovinskom uplatom od 50.000,00 eura, dok je ostatak vrijednosti od 68.364,63 eura pokrio stambenim kreditom u Erste bank d.d., u koji je uključena i njegova bivša supruga kao sudužnik. Napominje da je sredstva za stan već imao osigurana, ali da se odlučio za kredit kako bi gotovinu zadržao ako zatreba za što drugo, koju odluku je kasnije požalio. Navodi da je za gotovinsku uplatu koristio iznos koju je primio od svog oca iz Njemačke, dok je dio osigurala tužiteljica u iznosu od 130.000,00 NOK, a radi izbjegavanja prijevremenog prekida oročenja na računu svog oca. Po isteku oročenja na računu oca, od sredstava koje mu je darovao u svrhu kupnje stana – vratio je tužiteljici polovicu učešća u gotovini, u ljeto 2007. tijekom posjeta Norveškoj, a za ostatak navodi da je potrošen u braku. Tvrdi da je sredstva njegova bivša supruga položila na svoj račun u banci u Norveškoj.

3. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž Obr-212/2020 od 17. studenog 2020. potvrđena je prvostupanjska presuda ovog suda poslovni broj P Ob-919/2017 od 28. svibnja 2020. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje bračne stečevine, kao i protutužbeni zahtjev tuženika, koji je glasio na isplatu, dok je prihvaćena žalba tužiteljice te je predmetna presuda ukinuta u dijelu u kojem je odbijen podredni tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu novčanih iznosa od 130.000,00 NOR i 30.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. U tom dijelu, kao i u odnosu na naknadu parničnih troškova, predmet je vraćen na ponovni postupak.

4. U ovoj fazi postupka između stranaka je ostalo sporno u koju je svrhu tužiteljica na račun tuženika uplatila iznose od 130.000,00 NOK i 30.000,00 HRK, odnosno da li se radilo o posudbi u svrhu kupnje stana i otplate stambenog kredita, sredstvima za pokrivanje troškova zajedničkog života ili za otplatu tuženikovog kredita, te je li polovicu iznosa od 130.000,00 NOK tuženik već vratio tužiteljici.

5. U ponovljenom postupku sud je analizirao već provedene dokaze i dokumentaciju koja prileži spisu, prvenstveno je izvršen uvid u izvod prometa po računu tuženika od 15. studenog 2017. za 14. svibnja 2017. (list 54 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103687251 od 10. listopada 2007. (list 7 i 55 spisa), izvod konta računa tužiteljice iz banke u Norveškoj (list 91 spisa), uplatnicu Erste bank d.d od 27. srpnja 2012. (list 92 spisa), izvod prometa po računu tuženika za razdoblje (datum) 12. lipnja 2007. (list 364) spisa, te su dopunski saslušane stranke na ročištu od 7. srpnja 2025. (list 366 spisa).

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući sve dokaze zajedno i svaki dokaz posebno, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023), sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

7. Svjedokinja ŠN, majka tužiteljice, je u svom iskazu danom na zapisnik od 25. veljače 2020. (list 213 spisa) u odnosu na sporna pitanja iskazala kako je njena kćer tuženiku dala 130.000,00 NOK za kupovinu stana u [adresa]. Na poseban upit punomoćnice tuženika je li tužiteljica sudjelovala u otplati kredita (za predmetni stan), svjedokinja odgovara da je tužiteljica tuženiku dok je bio u Norveškoj dala na ruke 30.000,00 NOK da otplati taj kredit, a prije toga mu je još dala 130.000,00 NOK kada se je stan kupovao. U iskazu je također navela da je tuženik bio u Norveškoj nekih osam do deset mjeseci kada je tražio od nje da mu plaća kredit, pa će doći na neplaćeni dopust i tako je i bilo. Navodi da saznanja o posudbi novca tuženiku ima iz pričanja svoje kćeri uz koju je tada bila dan i noć te joj je čuvala djecu.

8. Svjedokinja ĆN je u iskazu na ročištu od 25. veljače 2020. (list 215 spisa) navela da je stan u [adresa] kupljen kreditom, a da je njena sestra tuženiku posudila nekih 130.000,00 NOK, i da je to tada bila njezina životna ušteđevina. Na poseban upit punomoćnice tužiteljice je li tužiteljica plaćala tuženiku rate kredita za stan u [adresa] odgovara da to pouzdano zna, jer je tuženik na nagovor njene sestre pristao uzeti neplaćeni dopust i doći u Norvešku na nekih deset mjeseci pod uvjetom da mu tužiteljica za to vrijeme dok je on tamo plaća rate kredita, na što je ona pristala. Pojašnjava da se njena sestra u to vrijeme žalila da više ne može živjeti s našom mamom, jer se nije udala za mamu već za njega, molila ga je da dođe živjeti u [adresa] na neko vrijeme i on je pristao, ali pod uvjetom koji je ona ispoštovala.

9. Navode svjedoka RN, oca tuženika, sud nije posebno ocjenjivao u ponovljenom postupku budući da isti nije iskazivao o činjenicama vezanima za podredni tužbeni zahtjev.

10. U prvotnom iskazu danom tijekom ovog postupka, na zapisnik od 2. listopada 2018. (list 98 spisa), tužiteljica je u odnosu na sporna pitanja iskazala kako je tuženiku posudila 130.000,00 NOK kako bi imao za polog – učešće, što je banka tražila, te da joj nikad nije vratio posuđeni iznos. U odnosu na 30.000,00 HRK opisuje da je u periodu kad je tuženik bio deset mjeseci kod njih u Norveškoj bio na neplaćenom, pa da je njoj rekao da nema od kuda vraćati rate kredita stoga da mu je dala 30.000,00 HRK na njegov račun.

11. U svom dopunskom iskazu od 7. srpnja 2025. (list 366 spisa) tužiteljica je navela kako je iznos od 130.000,00 NOK dala tuženiku za kupnju stana, budući da mu je trebao polog. Isti se odnosi na stan u [adresa]. Što se tiče iznosa od 30.000 HRK, opisuje kako je u to vrijeme tuženik imao ono što su oni zvali "zagrebački kredit" za ranije spomenuti stan, dok je ona imala kredit za stan u [adresa]. Budući da je htjela da svi zajedno žive, odnosno ona, tuženik i njihove dvije kćeri, nakon dužeg nagovaranja, tuženik je pristao preseliti se privremeno u Norvešku. Uzeo je neplaćeni dopust te je u Norveškoj proveo oko deset mjeseci. Budući da za to vrijeme nije radio, ona mu je dala iznos od 30.000,00 HRK da pokrije deset rata "zagrebačkog" kredita. Rata je iznosila oko 3.000,00 HRK, a kredit je bio u švicarskim francima. Na poseban upit suda odgovara kako nisu ništa pisano dogovorili oko vraćanja iznosa od oko 130.000,00 NOK, ali da se podrazumijevalo da će joj tuženik te novce vratiti. Ističe kako je u Norvešku otišla nakon dvije godine volontiranja u Bolnici Rebro te da je taj iznos predstavljao njezinu cjelokupnu ušteđevinu. Na upit suda je li joj tuženik pri dolasku u Norvešku vratio polovicu iznosa od 130.000,00 NOK, navodi kako to nije istina i kako nikad nije primila taj iznos od tuženika. Ističe da je tamo snosio samo sitne životne troškove. Na poseban upit svoje punomoćnice, tužiteljica odgovara da je tuženik prvi puta bio u Norveškoj 2007. uoči rođenja prve kćeri te je ostao nekoliko tjedana nakon poroda. Odgovara kako joj tada nije dao nikakav novac. Na daljnji upit odgovara kako tuženik nikad nije tražio potvrde o primitku uplate. Pojašnjava da je svatko od njih uredno vodio svoju evidenciju o uplatama. Na poseban upit punomoćnika tuženika, odgovara kako je iznos od 130.000,00 NOK uplatila direktno na tuženikov račun, pri čemu je u banci ispunila formular te kao svrhu uplate naznačila da se radi o pologu za kupnju stana. Nije tražila od tuženika da potpiše pozajmicu za pozajmljeni iznos od 130.000,00 NOK. Na daljnji upit odgovara da je vjerovala tuženiku kako je za vrijeme dok je deset mjeseci boravio kod nje, bio na neplaćenom dopustu, zato mu je uplatila 30.000 HRK jer joj je tuženik rekao da kako će on plaćati rate kredita za "zagrebački" stan. Na upit punomoćnika tuženika odgovara da su za vrijeme tih deset mjeseci išli samo na povremene izlete od nekoliko dana. Nadalje odgovara kako nije sumnjala da bi tuženik iznos od 30.000 HRK trošio na nešto drugo. Ističe kako izričito stoji kod izjave da pri tuženikovom dolasku kod nje na deset mjeseci nije primila od njega nikakav veći iznos. Nikakve velike novce nije vidjela, a imali su samo dnevne troškove za trgovinu i slično. Pojašnjava da se radilo o pelenama, odjeći za djecu, hranu i slično. Punomoćnik tuženika prigovorio je dijelu iskaza tužiteljice koji se odnosi na navod da tuženik prije rođenja prve kćeri nije bio kod nje u Norveškoj te dijelu iskaza u kojem navodi da joj nije ponudio ni vratio niti jedan dio dobivenih 130.000,00 NOK.

12. Na istom ročištu od 2. listopada 2018. tuženik je u svom iskazu (list 100 spisa) naveo kako je točno da mu je tužiteljica posudila 130.000,00 NOK, to je bilo oko 17.000,00 eura i da joj je polovicu tog iznosa vratio kod prvog dolaska u Norvešku kad je došao 2007. na porođaj prve kćeri. Objašnjava da se tada nije smjelo preko granice nositi više od 10.000,00 eura pa je tužiteljici donio u Norvešku i dao joj 10.000,00 eura. Navodi da je ona taj novac uzela i odmah ga odnijela u norvešku banku, jer se tamo ne može držati strana valuta osim norveških kruna pa je pretvorila taj iznos u norveške krune.

13. Tuženik u svom dopunskom iskazu (list 368 spisa) s istog ročišta objašnjava kako je iznos od 130.000,00 NOK dobio od tužiteljice deset dana prije sklapanja braka i to ne za potrebe plaćanja pologa, već za uplatu prve rate kupoprodajne cijene, prve od tri rate. Pojašnjava kako mu je tužiteljica taj novac uplatila, iako je on imao ta sredstva osigurana na očevom računu na kojem je on imao punomoć, ali s tog računa nije dizao novce kako ne bi prekinuo oročenu štednju. S tim novcem je platio dio prve rate. Nadalje navodi kako je uoči rođenja prve kćeri došao u Norvešku te tužiteljici donio i predao iznos od oko 8.000,00 eura u gotovini, na ime vraćanja polovice iznosa od 130.000,00 NOK. Navodi kako se tužiteljica tome čak i protivila jer je to shvaćala kao isključenje iz kupovine stana u [adresa]. Navodi da je tužiteljica htjela taj iznos od oko 8.000,00 eura položiti u banku, ali joj je u banci rečeno da polog može biti samo u domaćoj valuti, stoga je taj iznos zadržala u gotovini u stanu. Na upit suda pojašnjava kako su on i tužiteljica bili u braku, imali su djecu te kako nije bilo niti govora o vraćanju pozajmice. Pojašnjava kako su prvu godinu nakon rođenja prve kćeri živjeli u njegovom stanu u [adresa] u [adresa], koji je on unio u brak. Na poseban upit suda, odgovara da je uzeo neplaćeni dopust od 12 mjeseci, od čega je nešto više od deset mjeseci proveo u Norveškoj. Tužiteljica mu je tada sa svog računa na njegov račun uplatila iznos od 30.000,00 HRK za troškove života. Pojašnjava kako taj iznos nije odlazio na uplate rata njegovog "zagrebačkog" kredita, već za putovanja u Hrvatsku i trošak ljetovanja za cijelu obitelj u apartmanu njegovog oca. Na poseban upit odgovara da je rate kredita plaćao novcem s očevog računa. Na daljnji upit odgovara da je taj iznos odgovarao životnim troškovima za cijelu obitelj. Na daljnji upit odgovara kako je 8.000.00 eura odnio tužiteljici, budući da je iznos od 130.000,00 NOK predstavljao u tom trenutku njezinu cjelokupnu ušteđevinu. Smatra da je bilo korektno da joj vrati polovicu iznosa, budući da je on novce imao osigurane od oca, a ona je bila bez ičega. Nadalje govori da budući da su bili u braku i imali djecu, nije smatrao da između njih postoji obveza vraćanja novca, niti je to ikad tužiteljica tražila ili spominjala. Na poseban upit pun. tužiteljice, odgovara kako je iznos od 8.000,00 eura u gotovini u cijelosti predao tužiteljici, a da je za vlastite potrebe koristio novac sa svog računa putem kreditne kartice. Na daljnji upit odgovara kako su bili u Erste banci u Zagrebu kada mu je tužiteljica uplatila iznos od 30.000,00 HRK, uoči odlaska u Norvešku na deset mjeseci. Punomoćnica tužiteljice prigovorila je iskazu u dijelu prema kojem je tuženik tužiteljici vratio iznos od 8.000,00 eura, odnosno polovinu svote koju mu je ona uplatila na ime učešća u kupovini stana u [adresa], kao i u dijelu iskaza da bi tuženik prilikom prvog dolaska u Norvešku krajem lipnja, tj. početkom srpnja 2007. tužiteljici donio i predao na ruke iznos. Prigovara da bi i iznos svote od 30.000,00 kuna koji je tužiteljica uplatila tuženiku u Erste banci u Zagrebu bio namijenjen za trošak života, odnosno za ljetovanje i troškove na ljetovanju.

14. Iskaze svjedokinja ŠN i ĆN, iako su u bliskom srodničkom odnosu s tužiteljicom, sud je u cijelosti prihvatio kao životne, istinite i uvjerljive. Iznimka je dio iskaza ŠN u kojem spominje da je tužiteljica tuženiku dala 30.000,00 norveških kruna (umjesto hrvatskih kuna) za otplatu kredita, za što sud smatra da je svjedokinja samo pomiješala valute, ali uzima u obzir što je nominalni iznos isti. Njihovi navodi podudaraju se i međusobno i s materijalnim dokazima koji prileže spisu odnosno izvoda bankovnog računa iz Norveške na temelju kojeg sud nesporno utvrđuje da je tužiteljica 5. veljače 2007. na račun tuženika uplatila 130.000,00 NOK, kao i uplatnice Erste bank d.d. od 27. srpnja 2012. kojom je na teret tužiteljice isplaćeno 30.000,00 HRK u korist tuženika.

15. Iz iskaza stranaka, kao i svjedokinja, proizlazi kako je nesporno da je tužiteljica tuženiku posudila iznos od 130.000,00 NOK u svrhu kupoprodaje stana u [adresa]. I sam tuženik u svojim iskazima od 2. listopada 2018. i 7. srpnja 2025. izričito potvrđuje kako se radi upravo o posudbi novca, odnosno o zajmu, te navodi kako je tužiteljici vratio polovicu tog iznosa. U odnosu na taj dio, sud smatra da je tuženikov iskaz nekonzistentan budući da u originalnom iskazu spominje iznos od 10.000,00 eura, a pri dopunskom saslušanju svotu od 8.000,00 eura. Niti jedan iznos nije potkrijepljen materijalnim dokazima. Što se tiče podneska tuženika od 27. veljače 2025. u prilogu kojeg je dostavio izvod prometa po računu, a za koji navodi da pokazuje da je 12. lipnja 2007. sa svog deviznog računa podigao dva iznosa – 35.000,00 eura i 2.000,00 eura, sud smatra kako navedeno uopće ne dokazuje da je tuženik dio tih sredstava zaista predao tužiteljici na ime vraćanja zajma. K tome, nije logično ni životno uvjerljivo da bi tuženik podizao tako velik iznos gotovine (bilo 8.000,00 ili 10.000,00 eura) pa s tim putovao u Norvešku da gotovinu preda tužiteljici na ruke, ako je novac jednostavno mogao prebaciti na bankovni račun tužiteljice (kao što je ona njemu uplatila), pogotovo ako se uzmu u obzir ograničenja prelaska granice s gotovinom te nemogućnost držanja druge valute osim norveških kruna u Norveškoj koje i sam opisuje na ročištu od 2. listopada 2018. Isto tako, postavlja se pitanje zašto je tuženik smatrao da tužiteljici treba vratiti polovicu pozajmljenog iznosa, ali ne i ostatak, naročito jer navodi kako je znao da je to bila njezina cjelokupna tadašnja ušteđevina. Nadalje, tuženik ne spori da mu je tužiteljica prije nego što je uzeo neplaćeni dopust i otišao živjeti s tužiteljicom u Norveškoj na deset mjeseci uplatila iznos od 30.000,00 HRK, međutim navodi kako je taj novac odlazio na troškove života, putovanja u Hrvatsku i trošak ljetovanja za cijelu obitelj u apartmanu njegovog oca. Nije životno da mu tužiteljica u Erste banci u Zagrebu, u koju su prema njegovom iskazu zajedno otišli uoči odlaska u Norvešku na deset mjeseci, unaprijed uplati tako značajnu svotu samo za sitne troškove života, koji se uobičajeno podmiruju „u hodu“. S druge strane, uvjerljiv je navod tužiteljice kako je predmetnu svotu uplatila u svrhu otplate deset rata tuženikovog kredita za stan, što predstavlja znatan, predvidljiv i redovit mjesečni izdatak, pri čemu i računica odgovora – po 3.000,00 kuna mjesečno za ratu kredita tijekom deset mjeseci. Konačno, krajnje je neuvjerljiv navod tuženika da su ta sredstva koristili za putovanja u Hrvatsku i ljetovanje u apartmanu njegovog oca, za koji smještaj se može pretpostaviti da je bio besplatan, odnosno da tuženikov otac nije vlastitom sinu, snahi i unukama naplaćivao boravak. Čak i da je tuženik sredstva dobivena od tužiteljice trošio na svakodnevne troškove, a novac od oca na otplatu rata kredita, a ne obrnuto, ključna je svrha u koju mu ih je tužiteljica dala te njihov međusobni dogovor.

16. Ističe se kako su navodi tužiteljice u oba iskaza, onom iz 2018. i dopunskom iz 2025. međusobno podudarni, razložni i životno uvjerljivi. Navode tužiteljice da se radilo o zajmu u svrhu kupoprodaje stana (130.000,00 NOK) odnosno otplate stambenog kredita (30.000,00 HRK) za vrijeme dok je tuženik bio na neplaćenom dopustu potvrđuju i iskazi svjedokinja ŠN i ĆN.

17. S obzirom da je u ranijem tijeku postupka, odnosno presudom ovog suda poslovni broj P Ob-919/2017 od 28. svibnja 2020., potvrđenom drugostupanjskom odlukom, utvrđeno kako iznos od 130.000,00 NOK koji je tužiteljica uplatila tuženiku ne predstavlja ulaganje, odnosno osnovu za stjecanje stvarnog prava na stanu u [adresa], na navedeni pravni odnos primjenjuje se odredba čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005) prema kojoj se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Naglašava se kako je tuženik i sam potvrdio da mu je tužiteljica posudila odnosno pozajmila iznos od 130.000,00 NOK za kupoprodaju stana, što podrazumijeva obvezu vraćanja istog. Na uplatu iznosa od 30.000,00 kuna provedenu dana 27. srpnja 2012. relevantna odredba materijalnog prava je čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011) prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Naime, tužiteljica je iznos od 30.000,00 kuna uplatila u dogovoru s tuženikom, dakle po osnovi sporazuma s bračnim drugom, koja osnova je naknadno otpala budući da se bračna zajednica nije održala. Tužiteljici stoga pripada pravo na isplatu s obzirom da je tuženik stekao korist zadržavajući vrijednost stvorenu imovinom tužiteljice.

18. Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio da je podredno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke.

19. Odluka o trošku donesena je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, a trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023, dalje: Tarifa). Tužiteljici zastupanoj po odvjetnici priznati su troškovi sukladno aktualnoj vrijednosti predmeta spora odnosno sastav tužbe od 4. rujna 2017. (250 bodova prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastav četiri obrazložena podneska (svaki po 250 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), jednog dodatnog podneska (100 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife) sastav žalbe od 15. lipnja 2020. (312,5 bodova sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife), sastav odgovora na reviziju od 3. kolovoza 2021. (250 bodova prema Tbr. 10. toč. 6. Tarife) te za pristup ročištima od 8. svibnja 2018., 2. listopada 2018., 14. studenog 2019., 25. veljače 2020., 24. veljače 2025. i 7. srpnja 2025. (po 250 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), dakle ukupno 3.412,50 bodova, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), iznosi ukupno 6.825,00 eura, uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife) od 1.706,25 eura daje ukupno 8.531,25 eura. Tužiteljici je također priznat trošak plaćene pristojbe na tužbu od 313,23 eura (2.360,00 kuna) te pristojbe za odgovor na reviziju od 78.31 eura (590,00 kuna – uplatnica na listu 350 spisa). Tuženici nije priznat trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije budući da je ist odbačen kao nedopušten. Potvrde o plaćanju pristojbi na žalbu i presudu ne prileže spisu pa ih sud nije uvažio kao nastale troškove. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke te je tužiteljici dosuđen trošak od ukupno 8.922,79 eura.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2025.

Sudac:

Rea Rajić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi u pisanom obliku, putem ovog suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po pun. uz rj. o pristojbi na presudu

2. Tuženiku po pun.