REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5232/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupan po punomoćniku Krešimiru Slunjskom, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukina i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 30. lipnja 2025. u nazočnosti tužitelja, tužiteljevog punomoćnika i tuženikovog punomoćnika, dana 28. kolovoza 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 03. rujna 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.674,46 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,83 eur od 12.5.06. do isplate,

- na iznos od 5,21 eur od 13.7.06. do isplate,

- na iznos od 3,93 eur od 16.8.06. do isplate,

- na iznos od 7,35 eur od 13.9.06. do isplate,

- na iznos od 6,73 eur od 12.10.06. do isplate,

- na iznos od 4,35 eur od 13.11.06. do isplate,

- na iznos od 4,68 eur od 12.12.06. do isplate,

- na iznos od 3,30 eur od 15.1.07. do isplate,

- na iznos od 0,42 eur od 14.2.07. do isplate,

- na iznos od 2,19 eur od 14.3.07. do isplate,

- na iznos od 0,03 eur od 13.4.07. do isplate,

- na iznos od 0,11 eur od 14.1.08. do isplate,

- na iznos od 6,81 eur od 14.3.08. do isplate,

- na iznos od 5,01 eur od 15.4.08. do isplate,

- na iznos od 3,08 eur od 17.4.08. do isplate,

- na iznos od 18,35 eur od 14.11.08. do isplate,

- na iznos od 6,07 eur od 15.12.08. do isplate,

- na iznos od 27,33 eur od 15.1.09. do isplate,

- na iznos od 28,60 eur od 13.2.09. do isplate,

- na iznos od 25,83 eur od 13.3.09. do isplate,

- na iznos od 22,39 eur od 15.4.09. do isplate,

- na iznos od 21,32 eur od 15.5.09. do isplate,

- na iznos od 18,53 eur od 15.6.09. do isplate,

- na iznos od 20,22 eur od 15.7.09. do isplate,

- na iznos od 17,07 eur od 14.8.09. do isplate,

- na iznos od 19,38 eur od 15.9.09. do isplate,

- na iznos od 16,27 eur od 15.10.09. do isplate,

- na iznos od 18,93 eur od 13.11.09. do isplate,

- na iznos od 17,80 eur od 15.12.09. do isplate,

- na iznos od 23,55 eur od 15.1.10. do isplate,

- na iznos od 28,89 eur od 15.2.10. do isplate,

- na iznos od 28,27 eur od 15.3.10. do isplate,

- na iznos od 32,77 eur od 15.4.10. do isplate,

- na iznos od 40,05 eur od 14.5.10. do isplate,

- na iznos od 38,76 eur od 15.6.10. do isplate,

- na iznos od 50,33 eur od 15.7.10. do isplate,

- na iznos od 49,36 eur od 13.8.10. do isplate,

- na iznos od 65,70 eur od 15.9.10. do isplate,

- na iznos od 54,93 eur od 15.10.10. do isplate,

- na iznos od 57,65 eur od 15.11.10. do isplate,

- na iznos od 70,77 eur od 15.12.10. do isplate,

- na iznos od 69,15 eur od 20.1.11. do isplate,

- na iznos od 71,97 eur od 27.1.11. do isplate,

- na iznos od 1.654,19 eur od 2.2.11. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 350,00 eura.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.975,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 28. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 500,00 eura, kao neosnovan.

V. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 62,50 eura, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od 1.723,22 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je podnijela tužbu u kojoj navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom dana 22. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 40448/06 – dalje u tekstu: Ugovor), temeljem kojeg mu je prednik tuženika odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 26.000,00, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita. Kredit je ugovoren kao nenamjenski za osobne potrebe tužitelja, a ugovoreni rok otplate je iznosio 84 mjeseca. Točkom 10. a) 1. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta te je određeno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Na dan puštanja kredita u otplatu kupovni tečaj prednika tuženika u odnosu na CHF je bio 4,591008, međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je konstantno povećavan sve do otplate kredita. To je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što mu je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita prednik tuženika agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, prednik tuženika je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva. Prednik tuženika je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prednik tuženika tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. U odnosu na ponašanje prednika tuženika (i ostalih banaka), udruga Potrošač podnijela je tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba) protiv prednika tuženika (tamo 7. tuženik) i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno i: a) da je 8 banaka među kojima i prednik tuženika (tamo 7. tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje u tekstu: ZZP/07), i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odn. ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnostima koju pruža odredba čl. 502.c ZPP u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju. Tužitelj je radi rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu navedeni kredit u odnosu na početno stanje preplatio za iznos od ukupno 2.497,98 EUR/18.821,00 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate od svake pojedine mjesečne preplate pa sve do isplate. U taj iznos je uključena i preplata prilikom prijevremenog zatvaranja kredita. Tužitelj predlaže da Naslovni sud, temeljem članka 12. stavak 1. ZPP, kao prethodno pitanje riješi pitanje ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF. Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03 i članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 – dalje u tekstu: ZZP/07) propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je potrošačima nametnuta jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje da li su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prednik tuženika je tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je prednik tuženika tužitelja propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za njega kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Stoga tužitelj kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a prednik tuženika je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Budući da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, on niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Prednik tuženika je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Na taj način prednik tuženika je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužitelja posebno rizičnom valutnom klauzulom. Dakle, prednik tuženika nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja i bila je značajna. Iz svega gore navedenog jasno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani člankom 87 ZZP/03 i člankom 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05). Potražuje iznos od 2.497,98 eura sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose i naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata. Osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Tuženik napominje kako su predmet ocjene kolektivnog spora bili kunski krediti s valutnom klauzulom vezanom u CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, koje su banke odobravale na duže razdoblje (od 15 do 30 godina), a koji su bili namjenski krediti i to u pravilu stambeni krediti. Predmet ovog spora je ugovor o kreditu bez određene namjene. Stoga, u konkretnom slučaju radi se o potpuno drugačijem ugovoru o kreditu za razliku od dugoročnih stambenih kunskih kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik smatra kako zastarni rok od 5 godina teče od navodne uplate svakog pojedinog iznosa koji tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom. Stoga, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja iz tužbe. Nadalje, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba prekida zastaru, tuženik ističe da je kolektivna tužba apstraktne pravne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, slijedom čega se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način pa smisao vođenja postupka kolektivne zaštite nije produljenje zastarnog roka za pojedine potrošače, kako bi eventualno naknadno ostvarili pravo na restituciju, a koje pravo bi temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga, obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida:„Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine“. Valja napomenuti da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Stoga, da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tuženik smatra da ne može sud odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa. Poziva se na stav mr.sc. ZB, dipl.iur. iznesenim u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“ i stav mr.sc FB u članku objavljenom pod nazivom „Udružna parnica i zastara restitucijskog zahtjeva – u kontekstu presuda suda EU i Vrhovnog suda RH ili spiritualna interpretacija nacionalnog propisa zemlje kandidata u skladu s Acquis Communautaire zajednice (EU)“ te prof. dr. sc. OB i prof. dr. sc. PB koji su svoje stajalište izrazili u članku objavljenom pod nazivom „Zastara individualnih zahtjeva potrošača za naknadu štete“. Osim toga, do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe, pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda), Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, stoga je navedeni postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09). Iz navedenog proizlazi, da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci Rev-2245/17. Slijedom navedenog, tuženik smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarskog franka bile ništetne. Naime, temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN, 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena je valutna obveza. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi ugovorne odredbe Ugovora kojima je dogovorena isplata i otplata kredita u kunama uz primjenu valutne klauzule CHF bile ništetne. Presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutu švicarski franak isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos. Valja napomenuti da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“. Stoga, ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač. Za potrebe sudskog postupka u povodu kolektivne tužbe, sud je razmatrao građane koji su bili korisnici ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak te u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača naziva – „potrošač“. Obzirom da se radilo o većem broju građana za potrebe postupka trebalo je razmatrati „prosječnog potrošača“, koji je zapravo zamišljeni tipični potrošač. U skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.) Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive– pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Čl. 1. Ugovora o kreditu stranke sud dogovorile:„Korisniku kredita Kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu odCHF 26.000,00“. Čl. 15. st. 1. Ugovora o kreditu stranke su dogovorile:„Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu, te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK….“. Korisnik kredita je u čl. 1. i u čl. 15. Ugovora o kredita potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Predmetni članak 1. smješten je na prvoj stranici Ugovora o kreditu, dok je članak 15. Ugovora smješten na posljednjoj stranici neposredno iznad potpisa korisnika kredita, i to na jasno vidljivom mjestu te isti nije mogao ostati ne primijećen prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Neutemeljeno je tvrditi da tužitelj nije bio svjestan rizika kada su predmetne odredbe jasne, uočljive i lako razumljive, a u slučaju da je tužitelj imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Ako je i postojao neoprez tužitelja u pogledu njegovog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražio dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice. Nadalje, tuženik ističe kako je korisnik kredita prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio upoznat sa promjenjivošću tečaja valute Ugovora koji se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih tražbina. Korisnik kredita je, dakle, dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg kako nepovoljnog, ali tako i povoljnog tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, u predmetnoj Presudi, na koju se poziva tužitelj, eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužitelja/potrošača da je rizik postojao. Tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj morao biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužitelj u skladu s prvim uvjetom Direktive bio u razumnoj mjeri obaviješten o postojanju istog. Valja napomenuti da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan. Tuženik smatra da u ovom predmetu treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora. U trenutku sklapanja Ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužitelja, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužitelja. Stoga je i jasno zašto je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora izabrao baš ovu vrstu ugovora. Naime, primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njegova. Također, tuženik ističe da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 5 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja. Tuženik je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužitelja i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru. U konačnici i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u Presudi na čijoj primjeni tužitelj inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja. Drugim riječima, u vrijeme sklapanja Ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute. Isto navodi i prof. dr. VB u svojoj analizi, za koju Trgovački sud u Zagrebu u Presudi navodi da prihvaća kao stručnu i objektivnu. Ovdje tuženik skreće pažnju na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je imao i mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Tuženik ističe kako je i Sud EU u svojoj odluci broj C-186/16 odlučio da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu između stranka. U vezi s gore navedenim, tuženik smatra potrebnim skrenuti pažnju na analizu i zaključke prof. dr. sc. PB u stručnom članku „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“. Tuženik je tužitelja prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK. Događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, a kako je to objašnjeno u navedenim stručnim analizama, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Stoga, tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati niti ih je on skrivio. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva te iz navoda tužbe zaključuje kako tužitelj potražuje razliku između prvotno ugovorenog iznosa mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju HRK - CHF na dan korištenja kredita i svakog daljnjeg povećanja anuiteta zbog valutne klauzule. Pod uvjetom da je gore navedeno točno, tužitelj zapravo zahtjeva fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan korištenja kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara valutna klauzula. U tom slučaju radilo bi se o kunskom kreditu, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu. Stoga, ako sud i odredi provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik se protivi provođenju takvog dokaza kojim bi se eventualna preplata koju tužitelj potražuje utvrđivala fiksiranjem tečaja CHF-HRK na dan isplate / korištenja kredita tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1277/2022 od 08.03.2023. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VTS“) broj Pž-2921/2021-4 od 27.07.2022. Također, brojni su županijski sudovi zauzeli istovjerno pravno shvaćanje kako i VTS, primjerice poput Županijskog suda u Bjelovaru u odluci posl. br. Gž-911/2021-2 od 13. rujna 2021.g., zatim u odluci posl.br. Gž-991/2021-2 od 6. svibnja 2022.g., odluci posl. br. Gž-607/2022-2 od 9. lipnja 2022.g. i odluci posl.br. Gž-1031/2022 od 26. siječnja 2023.g., u kojima je izrazio sljedeće stajalište prema kojem je prilikom vještačenja potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, dakle potrebno je uzeti u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK. Tuženik, zaključno, ističe kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naložiti tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

3. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja u iznosu od 350,00 eura, prije zaključenja prethodnog postupka, na ročištu od 05. lipnja 2024.

4. Podneskom od 19. rujna 2024. tuženik je istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja u iznosu od 42,69 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa dom isplate.

5. Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru radi prebijanja i prigovoru prijeboja u iznosu od 42,69 eura (pogrešno smatrajući da se radi o prigovoru radi prijeboja) navodeći da tužitelj nije ništa stekao bez pravne osnove, budući da je samo plaćao anuitete prema obračunu tuženika, uz to ističući prigovor zastare potraživanja tuženika, s prijedlogom da se takav prigovor odbije kao neosnovan.

6. Tužitelj je podneskom od 03. rujna 2024. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, čemu se tuženik protivio. Naime, tužitelj je po izvedenom vještačenju povećao tužbeni zahtjev, pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo povišenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) te je odlučeno kao u izreci rješenja.

7. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (list 6-7 spisa), otplatni plan (list 8-9 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 10-18 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice i financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

8. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

9. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 40448/06 od 22. travnja 2006. na iznos 26.000,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) o valutnoj klauzuli u CHF.

11. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu te da je isti otplaćen.

12. Sporan je status potrošača tužitelja te je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe te je istaknut prigovor zastare.

13. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoren iznos kredita kunska protuvrijednost 26.000,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora odnosno pravnog prednika tuženika važećeg na dan korištenja kredita.

14. Iz odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečne rate i to 83 jednake mjesečne rate u iznosu od 386,09 CHF i jedne mjesečne rate u iznosu od 384,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća obveze.

15. U otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici precizno su navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope.

16. Presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je pravni prednik tuženika Splitska banka d.d. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a obvezuje i sud u ovom postupku.

18. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već na snazi bila odredba čl. 502.c ZPP-a.

19. Obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive tužitelju kao potrošaču i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

20. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

21. Tuženik je tijekom postupka u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tvrdio da je jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dalje je naveo da su tužitelju obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF te da mu je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF, odnosno da je mogao shvatiti da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, da nisu postojale naznake koje bi ukazivale na način promjene tečaja CHF te da je tužitelju dao sve informacije kojima je sam raspolagao, kao i da je potpisom Ugovora o kreditu, tužitelj izrazio svoju volju da je upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja CHF. Na ove okolnosti tuženik je predložio izvršiti uvid u Ugovor o kreditu te saslušati tužitelja.

22. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je te godine kada je dizala kredit, udavala joj se kćer te joj je trebalo za renoviranje stana jer je bio derutan. Imala je jedan kredit u eurima, koji je bio manji, a kako joj je sestra radila u tadašnjoj Splitskoj banci kao osobni bankar, ona joj je preporučila i organizirala kredit u CHF-u. Ona je sve obavila za nju. Zove se HB. Kada je odlazila u mirovinu, radila jem u medijskoj kući, dobila je otpremninu od 150.000,00 kn i to 2010. godine te je od te otpremnine otplatila cijeli kredit. Nije ništa gledala na kamate niti znala, samo je digla kredit. Otplaćuje još uvijek prvi kredit u eurima. Pratila je preko medija da udruge organiziraju povrat te je i ona tako tražila povrat preko odvjetnika. Nije upozorena na rizike valutne klauzule. Misli da njezin osobni bankar odnosno sestra nije znala da će se na tržištu pogoršati uvjeti za CHF, jer je i sebi digla kredit u CHF-u poslije nje. Nije pročitala ugovor o kreditu, a da je njena sestra znala za potencijalne rizike u ovoj mjeri misli da bi je upozorila. Nije u vrijeme sklapanja ugovora imala obrt, trgovačko društvo ili OPG, radila je u Slobodnoj Dalmaciji.

23. Naime, tužiteljica nije pročitala ugovor te se ne smatra da je postupila kao prosječni potrošač, ali sukladno presudi Europskog suda od 10. lipnja 2021. u predmetu C-198/20, zaštita predviđena Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, predviđena je u korist svih potrošača, a ne samo onih koji se mogu smatrati "prosječnim potrošačem", koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.

24. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je ona iskazivala jasno i uvjerljivo, a istinitost njezinog iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, pa tako ni Ugovorom o kreditu. Tuženik nije predlagao saslušanje svjedoka (osobnog bankara) čiji iskazi bi eventualno mogli dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja.

25. Dakle, sud utvrđuje da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je poznata bankama.

26. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

27. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

28. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača. Osim toga, iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

29. Dodaje se da prema shvaćanju ovog suda nije odlučno to što je predmetni Ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja. Naime, prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 i 47/07), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

30. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude. Pri tome je neodlučno što tužitelj nije tražio naknadu štete već isplatu zbog stjecanja bez osnove.

31. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 155/23., dalje: ZOO).

32. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po deviznom tečaju prednika tuženika na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema početnom deviznom tečaju CHF prednika tuženika na dan korištenja kredita.

33. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća, jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda, a stranke nisu imale primjedbi na sam izračun.

34. Tuženik je svoj zahtjev u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika do kojih je došlo u razdobljima kada je tečaj švicarskog franka bio niži od onoga u vrijeme isplate kredita, postavio kao prigovor radi prijeboja u iznosu od 350,00 eura i prigovoru prijeboja u iznosu od 42,69 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog iznosa do isplate.

35. Oba prigovora ocijenjena su neosnovanim. Naime, u pogledu potraživanja na temelju stjecanja bez osnove, u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Međutim, odredbom čl. 1112. ZOO-a propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Naime, kako je prethodno citirano, u kolektivnom sporu utvrđeno je kako je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Upravo iz navedenoga utvrđenja proizlazi da je tuženik bio upoznat s navedenim parametrima kretanja valute uz koju je Ugovor bio vezan te stoga nije ovlašten naknadno, s obzirom na odredbu čl. 1112. ZOO-a, zahtijevati vraćanje; dok iz spisa ne proizlazi niti tuženik tvrdi da je zadržao pravo na povrat niti da je platio kako bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

36. Zbog navedenoga, prigovor radi prijeboja ocijenjen je neosnovanim, odnosno, kako je odredbom čl. 338. st. 3. ZPP-a propisano da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 333. ZPP-a), a utvrđeno je da potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja ne postoji, odlučeno je kao u izreci ove presude.

37. Također, prigovorom prijeboja tuženik tvrdi da je tužiteljeva tražbina nastala i postojala, ali da je naknadno djelomično prestala zbog postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju i izjavljenog prijeboja međusobnih tražbina. Međutim, iz gore navedenih razloga, pod točkom 35. obrazloženja, tuženik nije dokazao da je njegova tražbina prema tužitelju nastala te nema zakonom propisanih pretpostavki za prijeboj iako je tužitelju podneskom od 19. rujna 2024. dao izjavu o prijeboju.

38. Valja dodati da tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tvrdnjom da je tužiteljeva tražbina djelomično prestala građanskopravnim prijebojem, ne ističe nikakav svoj zahtjev, jer tvrdi da je i njegova tražbina prestala, pa sud izrekom presude odlučuje samo o tužbenom zahtjevu, pa budući da tuženik nije uspio dokazati svoje tvrdnje sud u izreci presude ne odlučuje o tuženikovom prigovoru, ocjena osnovanosti njegova prigovora dio je obrazloženja.

39. Valja dodati i to da je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi, to se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF. Što se tiče samog zadatka danog vještaku, valja navesti kako je takav zadatak dan vještaku s obzirom na činjenicu da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništetna, valja primijeniti iznos kredita, odnosno svakog mjesečnog anuiteta, bez vezanja za kretanje valute CHF, s obzirom da je odredba Ugovora kojom se otplata veže uz valutu CHF, ništetna iz gore navedenih razloga, a u slučaju ništetnosti pojedine odredbe uzima se da nije ni napisana, tako da je za ocjenu osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud dao zadatak vještaku da utvrdi visinu razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju Ugovora o kreditu i onoga što bi platio da se odredbe koje su utvrđene ništetnima ne uzimaju u obzir, gledano za svaki mjesec plaćanja.

40. Tužitelj je i postavio svoj tužbeni zahtjev u visini kako je utvrdio vještak, u odnosu na koju visinu, nakon vještačenja, tuženik nije imao prigovora i primjedbi.

41. Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen iznos čiju isplatu je zatražio kao u tužbenom zahtjevu.

42. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem deviznog tečaja prednika tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati sa ekonomskim posljedicama takvih odredaba, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

44. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

45. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO-a.

46. Obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19.

47. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

48. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 06. lipnja 2023. to zastara utuženog potraživanja nije nastupila (tako i Vrhovni sud u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i dr.).

49. Na neosnovanost prigovora zastare ne utječe niti preinaka tužbe iz podneska tužitelja nakon izrade nalaza i mišljenja, odnosno, prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na preinačene iznose, s obzirom da se ne radi ni o kakvom novom zahtjevu, već o usklađenju s nalazom i mišljenjem, u pogledu iznosa koje tužitelj traži po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u tužbi, čijim podnošenjem je zastara prekinuta, kako proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024.

50. Tuženik se u odnosu na zastaru poziva i na mišljenja sveučilišnih profesora. Međutim, uz sva uvažavanja pravne doktrine, ugleda institucija i znanstvenih zvanja, sudovi ne smiju robovati autoritetima funkcija, već samo snazi pravne argumentacije. Stoga pozivanje tuženika na argumentaciju funkcija nije primjereno te je u potpunosti irelevantno za predmetni slučaj.

51. Nadalje, kako je već utvrđeno da potraživanje tuženika radi prijeboja ne postoji te da je neosnovan materijalnopravni prigovor prijeboja, sud nije posebno obrazlagao tužiteljev prigovor zastare na ta potraživanja.

52. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.

53. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe po Tbr. 7./1. OT-a, zastupanja na ročištima 05. lipnja 2024., 01. travnja 2025. i 30. lipnja 2025. (tužitelj je očitom greškom potraživao pristup na ročište od 30. travnja 2025. koje ne postoji u spisu) po Tbr. 9./1. OT-a, sastava obrazloženih podnesaka od 08. siječnja 2024., 03. rujna 2024. i 23. rujna 2024., koje sud smatra svrsishodnima, po Tbr. 8./1. OT-a, za svaku radnju po 100 bodova, pristup na ročište od 28. kolovoza 2025. po Tbr. 9./3. OT-a u iznosu od 50 bodova. Dakle, ukupno 750 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 1.875,00 eura. Tužitelju pripada i trošak financijskog vještačenja koje je bilo potrebno radi utvrđivanja visine tražbine u iznosu od 100,00 eura, koliko je i plaćeno. Dakle, ukupan trošak tužitelja je 1.975,00 eura.

54. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. veljače 2024., jer je sve izloženo u podnesku mogao navesti u podnesku od 08. siječnja 2024., pa isti nije bio potreban za postupak.

55. Tuženik je podnio zahtjev za naknadu troška pristupa na ročište od 01. travnja 2025. i ročište od 10. lipnja 2025., jer je do odgode ročišta došlo krivnjom tužitelja, budući da nije pristupio na ročišta radi saslušanja. Pri tome, tuženik je samo za ročište od 10. lipnja 2025. postavio određeni zahtjev za naknadu troška, dok isto nije učinio za ročište od 01. travnja 2025.

56. Naime, sukladno čl. 156. st. 1. ZPP-a stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio.

57. U konkretnom slučaju, trošak odgođenog ročišta od 01. travnja 2025. nije nastao krivnjom tužitelja, jer sud nije ni pozvao tužitelja na to ročište radi saslušanja, dok je trošak odgođenog ročišta od 10. lipnja 2025. nastao krivnjom odnosno slučajem na strani tužitelja, jer nije pravovremeno obavijestio sud o svojoj bolesti, radi koje nije pristupio na to ročište, radi saslušanja.

58. Tuženiku je valjalo sukladno čl. 156. st. 1. ZPP-a priznati trošak pristupa na ročište od 10. lipnja 2025., kao potreban za vođenje parnice, po Tbr. 9./5. OT-a u iznosu od 25 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 62,50 eura.

59. Na taj je način tužitelju ukupno dosuđena naknada troška od 1.975,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen (zahtijevan ukupan trošak od 2.475,00 eura).

60. Obzirom na tuženikov neuspjeh u sporu isti je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška, osim u dijelu koji mu je priznat kao pod točkom 58. ovog obrazloženja.

61. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu dana 28. kolovoza 2025. godine

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Oglasna ploča suda 8 dana